ako je bilo pred izbore obećavati kako će svakome biti vraćeno ono što je nekad bilo njegovo. "Gubitnici" iz prošlog sistema na takve su se riječi lijepili k'o taksene marke i davali svoje glasove onima koji su u svojim programima i na predizbornim sijelima najviše puta ponovili riječ restitucija. Ali, hajde sad, majčin sine, pretvori riječi u djela. Hajde sad vrati ono što je komunistička vlast izuzela od onih koji su imali "previše", a onda to ostale vlasti harčile kako su znale i umjele, i da bude i vuk sit i ovce na broju.

Jeste da je ovo težak zadatak, ali zbog toga ne treba žaliti vlast. Jer, i ovakav posao jednostavno joj je u opisu radnog mjesta. Do prije koju godinu dana ona se mogla i izvlačiti i skoro ništa ne činiti po tom pitanju, ali sada je situacija drugačija: Visoki predstavnik napušta ovu zemlju i u svoj curriculum vitae želi po svaku cijenu upisati još jedno veliko djelo, poput toga da je u jednoj zemlji na Balkanu sproveo restituciju; prethodna vlast uz asistenciju međunarodne zajednice povukla je čitav niz pogrešnih poteza, između ostalog, započela je privatizaciju prije restitucije, pa se iz te kučine sada valja iskobeljati; a Evropa je Bosni i Hercegovini, koja je u nju tek zakoračila, pričepila nogu vratima i ne da joj dalje sve dok ne postupi po svetom principu demokracije - ispoštuje pravo privatnog vlasništva.

Uza sve to nagomilalo se još podosta nervoze bivših vlasnika nacionalizirane imovine, ali i onih koji sada tu imovinu uživaju. Teško je reći ko se više ovdje sekira - oni čije je vlasništvo (stanovi, čitave zgrade, zemljište…) uzurpirano ili oni koji su ga na korištenje dobili "legalno" i logičnim im izgleda da, kao i ostali građani koji su ovdje nešto radili i privređivali, sada imaju pravo na otkup. Stoga je u prošli petak i došlo do povlačenja iz parlamentarne procedure Nacrta zakona o restituciji u FBiH. I dok taj nacrt ima da obleti još koji krug pakla, Dani su istražili ko sve potražuje svoju imovinu od države Bosne i Hercegovine, odnosno od njenih entiteta.

Šljivik, čitava ulica i ćenifa Danilo Nikolić, predsjednik Jevrejske općine Sarajevo, na početku je odmah kazao da ova zajednica dijeli stav Ekspertne grupe Međureligijskog vijeća a koji glasi da sva imovina treba da se vrati tamo gdje je to moguće, a gdje nije da se nadoknadi po pravednim tržišnim cijenama, i to u novcu. "Zakonom se hoće naša i imovina drugih zajednica i pojedinaca otkupiti certifikatima. To nije pravedno, jer mi nismo certifikatima ni kupovali materijal i plaćali gradnju zgrada, stanova i ustanova koje su nam oduzete", kaže Nikolić i nabraja kako samo u Sarajevu Jevrejska zajednica potražuje (ružne li riječi!) zgradu "La Benevolencije" u kojoj je smješteno Ministarstvo unutrašnjih poslova, zgradu u kojoj se nalazi Zavod za izgradnju grada, zatim jednu zgradu u Čemaluši u kojoj je prodavnica "Iskra", hram na Mejtašu koji je sada pretvoren u zgradu za stanovanje ("Pivara" je, tvrdi Danilo Nikolić, izgradila stanove svojim radnicima u ovom hramu), preko 50.000 kvadratnih metara zemljišta oko Jevrejskog groblja. Sarajevska Jevrejska općina traži da joj se vrate i pašnjaci, ceste, groblja, kuće sa kućištem i dvorištem, gradilišta, dućani, voćnjaci, vrtovi, bogomolje, šljivici, a na spisku se našla i jedna "ćenifa". Kada se sabere kvadratura svih navedenih nekretnina, ona iznosi oko stotinu hiljada kvadratnih metara ili sto kvadratnih kilometara!

Jevrejska općina u Mostaru, koja je sa nekadašnjih 310 punoljetnih članova spala na svega osamdesetak, ne traži ništa da joj se vrati, ali traži donaciju da napravi sinagogu kako bi se tamošnji Jevreji imali gdje moliti. Zoran Mandelbaum kaže kako Jevreji u Mostaru imaju podršku vlasti za izgradnju sinagoge, što im je još obećao i bivši gradonačelnik Safet Oručević. Što se tiče građana Jevreja, jedan od njih, Atijas S., već vodi sudski spor sa općinom Jugozapad, od koje traži natrag svojih 1.700 kvadratnih metara zemljišta na kojem je izgrađena katedrala. Osim toga, on traži i ostatak zemljišta (od ukupno 6.500 kvadrata) koje je Grad dao "Croatia Autu", a ovaj na njemu izgradio garaže. Ostali građani, kaže gospodin Mandelbaum, nisu zvanično tražili svoju imovinu, mada su je imali, pa ni Jevrejska općina ne može u njihovo ime to činiti.

Jevrejska općina u Tuzli, prema riječima njenog predsjednika Igora Rajnera, traži prizemlje svoje matične zgrade u kojem kani jednog dana izgraditi memorijalnu sobu za omladinu ovog grada, te preko tri stotine kvadratnih kilometara zemljišta na kojem je nekad bila sinagoga.

Jevreji u Banjoj Luci su nekad imali dvije sinagoge - sefardsku i aškenasku. Nakon Drugog svjetskog rata od sefardske nije ostalo ništa, a od aškenaske samo jedan dio i njega je tadašnja, komunistička vlast pretvorila u radionice, a potom se tamo uselilo Štamparsko preduzeće "Glas". U zemljotresu 1969. godine srušen je i taj dio sinagoge, ali je ostalo zemljište na kojem se nalazila. Taj plac je poslije poslužio za izgradnju "poslovnog centra" a, radi lakše orijentacije, nalazi se prekoputa placa na kojem je nekad stajala džamija Ferhadija. Jakob Danon kaže da Jevrejska općina neće tražiti da se taj poslovni centar ruši, ali će tražiti novčanu nadoknadu za zemljište. Oni traže i 2.750 metara kvadratnih zemljišta na kojem je nekad bilo jevrejsko groblje, a sada se, nakon što je svih 258 posmrtnih ostataka prenijeto na gradsko groblje, tamo kočopere teniski tereni. "To zemljište ćemo, s obzirom da na njemu nema zgrada, tražiti da nam se vrati i na njemu možemo izgraditi sinagogu", rekao je za Dane Jakob Danon.

I skoro čitava Gospodska ulica, vjerovatno najljepša ulica u Banjoj Luci, također pripada Jevrejima. Od njenog početka pa sve do mjesta gdje je nekad stajala džamija Ferhadija, vlasnici zgrada bili su familije Poljokani i Sarafići. Jevrejska općina u Banjoj Luci obavijestila je sve Jevreje u BiH, ali i u inozemstvu, koji imaju svoju imovinu u ovom gradu, odnosno imaju valjane papire za to, da joj ih pošalju kako bi ih ona mogla zastupati prilikom restitucije.

Hoće novac, a ne certifikate Vrhbosanska nadbiskupija je i prije restitucije uspjela vratiti dio zgrade Katoličkog školskog centra "Sveti Josip" u Sarajevu (njen drugi dio koristi firma "Neretva"), dio Sjemeništa "Petar Barnarić" u Travniku (ostatak zgrade pretvoren je u školu) i veći dio kompleksa "Sveti Vinko" u Titovoj ulici u Sarajevu. Josip Jesenjak, ekonom Nadbiskupije, kaže da je "trenutno najveći problem Nadbiskupije povrat zgrade broj 13 u Pruščakovoj ulici". U toj zgradi nekada se nalazila Tiskara Vrček, a sada je Grafičko-izdavačka kuća "Oko". Jedan dio ove zgrade koristi "Caritas" i ona je, iako podliježe restituciji, već privatizirana, a čitava stvar našla se na sudu. Osim ove zgrade, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski tražit će da mu se u Travniku vrati dio zgrade sjemeništa i popratnih zgrada te isusovački kompleks na Kalibunaru, koji je pretvoren u bolnicu. U Sarajevu potražuju Atehetski dom, sada pretvoren u stambeni objekat, veći dio Župnog ureda Marijin-Dvor, naselje Popov Gaj (preko 40.000 kvadratnih metara), dio Župnog ureda na Stupu, jednu vilu u Aleji prema Vrelu Bosne, zemljište na kojem je smješteno Građevinsko preduzeće "Bosna" i zemljište katedralnog župnog ureda u Nahorevskoj.

Časne sestre "Kćeri Božje ljubavi" u Sarajevu mogle bi, ako bi restitucija bila sprovedena u njenom "izvornom obliku" (Restitutio in integrum - povrat u pređašnje stanje), natrag dobiti Zavod "Sveti Augustin", odnosno zgradu sadašnje Muzičke akademije, dio Zavoda "Sveti Josip", smješten uz Katolički školski centar, te Ekonomiju na Betaniji, koja se prostire na više od 250.000 kvadratnih metara. U Tuzli bi mogle vratiti veliku ekonomiju u Josipovcu i istu takvu u Breškama.

Časne sestre "Služavke Malog Isusa" mogle bi "hajrovati" Medicinsku školu u Sarajevu, odnosno nekadašnji Zavod "Betlehem", sadašnji Dječiji dom "Bjelave", tj. nekadašnji kompleks "Egipat", veliko imanje nadomak Sarajeva, u dijelu RS-a, te dio imanja Čardak u Modriči.

Časne sestre "Milosrdnice" potražuju dio kompleksa "Sveti Vinko" u Sarajevu i zemljište na kojem su Stomatološka klinika i još nekoliko zgrada, te "sestarska imanja" u Derventi, Brčkom, Banjoj Luci, Travniku, Humcu, Mostaru i Bugojnu.

Profesor Tomislav Batinić, djelatnik u Hrvatskom kulturnom društvu "Napredak", sjetio se 1989. godine kada su, kaže, sve partije koje su se prijavile na prve višestranačke izbore u svoje programe uvrstile i povrat nacionalizirane imovine. "Sjećam se tog prelaznog Izvršnog vijeća koje je odmah na dnevni red stavilo povrat privatne imovine. Njih je 'spasio rat', a onda su i ostali koji su dolazili poslije obećavali isto. To je uradila i Alijansa, ali ništa konkretno još nije učinjeno. Zapravo, oni hoće da nam našu imovinu obeštete tako što će nam dati certifikate. Pa gdje to još ima, da se papirima plaća ono što su neki svojim znojem i krvlju podigli?!", pita prof. Batinić. On napominje da je "Napredak" skoro svu svoju imovinu stekao radom svojih članova. Napretkova zgrada Zakladnog doma u Titovoj ulici, u kojoj je sada ZOIL osiguranje, napravljena je, kaže, dobrovoljnim prilozima "Napretkovih" članova. Međutim, danas tu zgradu ne samo da koriste drugi nego na nju čak i nadziđuju stanove. HKD "Napredak" tražit će ovu zgradu, jer, kaže Batinić, samo tako će se ovo društvo moći ponovo samofinansirati i neće morati čekati milostinju iz budžeta.

Ovo je imovina HKD-a "Napredak"

"Napretkova" je i zgrada sadašnje Ginekološke klinike na Koševu, zatim jedna zgrada i zemljište na Marijin-Dvoru, zgrada koju sad koristi KUD "Ivo Lola Ribar" uz crkvu u Novom Sarajevu, kuću Barbare Šikić i pola kuće Josipa Cibera u općini Centar, te sama zgrada "Napretka", u kojoj su osim ovog društva i stanovi. I baš stanovi iz te zgrade su oni zbog kojih je, između ostalog, Nacrt zakona o restituciji i povučen iz procedure. Naime, Udruženje građana "Dom" došlo je do originalnih dokumenata "iz kojih se vidi da je 1959, 1960. i 1965. godine Općina Centar Sarajevo novčano obeštetila savez kulturno-prosvjetnih društava u čijem sklopu je i HKD 'Napredak'". Iz tih dokumenata, a dobili su ih i Dani, advokat Jelica Vuković (UG "Dom") utvrdila je da zgrada "Napretka" u Titovoj 56 ne potpada pod restituciju. Međutim, prof. Batinić kaže da njih ne interesira to što je Općina nekom drugom dala novac za njihovu zgradu: "Nama novac za stanove niko nije dao i, žalimo, ali takvo tumačenje ne možemo prihvatiti. Mi smo rekli da ćemo sadašnjim stanarima koji imaju stanarsko pravo dozvoliti da žive u tim stanovima do njihove smrti, ali da ih ne mogu ostaviti u nasljedstvo svojim bližnjim. Mislimo da je to fer odnos. A sada što su ti ljudi pogođeni zato što su kao i drugi radili i zaradili stan i sad ga ne mogu otkupiti, nismo krivi mi, nego Vlada. Neka im Vlada dadne ili druge stanove ili pare da ih kupe, to nije naš posao. Uostalom, koliko ima građana ove zemlje koji su radili i po 40 godina pa nikad nisu dobili stan. Šta oni treba da kažu nakon svega?"

"Napredak" je imao i svoje zgrade u Vitezu, Mostaru, Konjicu i Brčkom, ali oni su srušeni, pa sada ne znaju šta im je činiti. U Zenici također potražuju zgradu "Napretkovog" doma "Kralj Tomislav", u Bihaću gradilište i kućište, u Bugojnu Hrvatski dom, koji koriste, ali nije i vraćen u posjed, četiri ara zemljišta u Širokom Brijegu, Hrvatski dom u Tuzli…

"Ko ne priznaje privatno vlasništvo, ne priznaje ni čovjeka ni Boga", kaže prof. Franjo Topić, predsjednik "Napretka", i moli da napišemo kako odugovlačenjem donošenja zakona o restituciji imovina propada: "Zgrade koje potpadaju pod restituciju niko neće da popravlja i to je logično. Jer, oni koji sad uživaju tu imovinu misle ovako: sutra će me odavde istjerati i zašto bih ja to sad nešto popravljao. Zato se zakon mora što prije donijeti."

Fakultet ili Bogoslovija U Mitropoliji dabrobosanskoj u Sarajevu jednostavno su nam kazali: "Ni sami ne znamo šta nam je sve oduzeto. Znamo samo da je od crkvene imovine oduzeto najviše zemljišta." Dakle, "vlasništvo" Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu su parcele na kojima je izgrađena Sportska dvorana Zetra i parcela na Trgu BiH na kojoj je zgrada Zajedničkih institucija BiH i Hotel "Holiday Inn". U Mitropoliji su odmah kazali da to neće ni tražiti jer "vjerovatno ni po zakonu ne bi ostvarili svoja prava ili nadoknadu za ovaj dio oduzete imovine". Kada je u pitanju Ekonomski fakultet u Sarajevu, odnosno nekadašnja zgrada Bogoslovije, u Mitropoliji vele da još uvijek ne znaju hoće li pokrenuti sudski postupak za njen povrat, jer joj je ta zgrada još 1992. vraćena, a 1998, odlukom Općine Stari Grad, ponovo dodijeljena fakultetu. Mitropolija trenutno preko advokata "pregovara" sa Općinom Stari Grad o ovoj zgradi.

Zgradu Bogoslovije i zgradu Kola srpskih sestara u Radićevoj ulici, gdje je nekad bio studentski dom, SPC, kažu, traži i bez zakona o restituciji. Veliki broj stanova koji su nekad bili vlasništvo SPC-a je nacionaliziran i u Mitropoliji se nadaju da će ih jednog dana, nakon smrti sadašnjih korisnika - nosilaca stanarskog prava, dobiti natrag. Srpska pravoslavna crkva u Sarajevu ostala je i bez jednog broja stanova koji nikad nisu nacionalizirani, ali ih ipak koriste druga lica. Zgrada u ulici Mula Mustafe Bašeskije broj 60, poznatija kao Palata, također je nacionalizirana i u njoj danas žive izbjeglice. Za jedan dio zgrade, u kojem se nalazila tapetarska radnja, SPC, iako je nekad bila vlasnik zgrade jedan kroz jedan, plaća zakup. Mitropolija će tražiti ovu zgradu kao poslovni prostor u ulici Zelenih beretki broj 7.

Srpsko prosvjetno društvo "Prosveta" u Sarajevu također osluškuje šta će donijeti zakon o restituciji. Mada nisu veliki optimisti, predali su nam Zapisnik o primopredaji između "Prosvete" i Saveza kulturno--prosvjetnih društava u BiH, izvršenoj 6. maja davne 1949. godine. U Zapisniku stoji da je "Prosveta" od nekretnina dala 32 zgrade, od toga 15 u Sarajevu, četiri u Mostaru, jednu u Travniku, tri u Prnjavoru, dvije u Bosanskom Šamcu, jednu u Bosanskoj Gradišci, jednu u Modriči, jednu u Tuzli, te po jednu u Beogradu i Skoplju. "Prosveta" je tad "ustupila" i dvije njive - kosanice: "Ljegušu" u Busovači i "Baru na Sani" u Ključu, te pet gradilišnih mjesta: dva u Sarajevu te po jedno u Žepču, Bihaću i Beogradu. Ovo prosvjetno društvo ostalo je tada i bez papira od vrijednosti i gotovine, te raznog inventara.

Hanovi, neboderi, dućani… I, evo još jednog vlasnika koji potražuje "pola" Federacije i nada se da će zakon biti pravedan. Radi se, pogađate, o Vakufskoj direkciji Islamske zajednice BiH. Samo u Sarajevu ona traži tzv. JAT-ov neboder, hotele "Central" i "Stari grad", "Bagatovu" zgradu na Markalama, zgradu u Staklenom gradu, čak 900 poslovnih prostora na Baščaršiji i u Bezistanu, zgradu u ulici Maršala Tita broj 32, te zemljišta na kojima su izgrađeni SKC Skenderija, zgrade Predsjedništva BiH, MVP-a, kantonalih ministarstava i Općine Centar. Osim ovog, u Sarajevu Vakufska direkcija potražuje i dva hana, četiri barake, četiri džamije, 26 grobalja, dva turbeta…, a sve to prostire se na 408.011 kvadratnih metara.

U Travniku, vlasništvo Vakufa je devet dućana, 29 grobalja, 67 kuća, 22 zgrade, četiri građevinske parcele i 101 gradilište, dok je u Mostaru 118 dućana i poslovnih prostora, 38 kuća, 32 džamije, četiri mekteba i 109 gradilišta i grobalja.

Esad Hrvačić, rukovodilac Sektora za šerijatskopravne i opće poslove Islamske zajednice u BiH, veli da je i imovina Muslimanskog kulturnog društva "Preporod" uglavnom upisana kao vakufnama, odnosno zadužbina, i da će se tražiti zajedno sa ostalom vakufskom imovinom. A u tu imovinu spada sadašnja zgrada Pedagoške akademije u Sarajevu, "Gajretov" dom na Bjelavama i Bošnjačka gimnazija bez dograđenog dijela.

Osim vjerskih, nacionalnih i prosvjetnih institucija, za povrat svoje imovine zainteresirani su i sami građani. Oni su čak osnovali i Udruženje vlasnika nacionalizirane i konfiskovane imovine i od nadležnih vlasti u Federaciji BiH uporno zahtijevaju naturalnu restituciju. Predsjednik ovog udruženja Mustafa Vatrenjak pita: "Zbog koga se restitucija ne može riješiti naturalnim povratom kompletne imovine koja danas postoji?" On tvrdi da se sva imovina može vratiti bez većih finansijskih opterećenja i tvrdi da Vlada FBiH u najmanju ruku laže kada kaže da je čak 18.000 nacionaliziranih stanova: "Oni tako stvaraju lažnu sliku, hoće da kažu - haj'te to pomnožite sa dva, tri ili četiri, koliko prosječna familija ima članova, pa ćete vidjeti koliko će ljudi ostati bez krova nad glavom. Na taj način oni hoće u velikim stanovima, a takvih je najviše u centru Sarajeva, da ostave svoje ljude i da im dadnu pravo na otkup. A istina je u sljedećem: u Sarajevu je ukupno 3.294 nacionalizirana stana, dok ostali kantoni imaju manje od 200."

***

Restitucija - ovaj rogobatni sinonim za "svakom svoje", pošteno je uznemirila i vlast i ko zna koliko građana ove zemlje: kako one koji potražuju svoju imovinu, tako i one koji smatraju da je imovina koju koriste i njihova. Ako zanemarimo ove prve, za ove potonje možemo reći da su u istom raspoloženju - i jedni i drugi od zakona i strahuju i željno ga iščekuju. I jedni i drugi, jednostavno, žele da zakon bude na njihovoj strani. Što je - je li tako? - nemoguće. Taman toliko koliko je moguće da nam vlast, ovakva nemarna i brzopleta kakva jest, ponovo pripremi kakvo iznenađenje, nakon kojeg mogu stradati čak i oni što su do sada mislili da se ta restitucija njih ne tiče. Naime, Evropa bi nas, sve u paketu, zbog nesprovođenja njene Konvencije o ljudskim pravima, mogla ponovo poslati na klupu za čekanje.

(Na tekstu surađivala Elvira Jahić)

A uzukapija?

"Restitucija jeste institut rimskog prava, ali i uzukapija (usucapio) ili stjecanje vlasništva posjedovanjem stvari kroz stanovito vrijeme također su institut tog prava. A on kaže da onaj ko posjeduje stvar kroz zakonom propisano vrijeme postaje njenim vlasnikom. A to opet znači da svi oni koji su nakon nacionalizacije ostali bez svoje imovine, odnosno nisu u kontinuitetu bili u njenom posjedu, mogu da je zaista i izgube, tj. da oni drugi, koji su je koristili, mogu da je zadrže. Ovdje su izuzetak vakufi, mirazna zemljišta, stvari 'fiska i cara' te stvari koje služe javnoj upotrebi", kaže jedan sarajevski advokat i pita se zbog čega su prilikom pravljenja zakona o restituciji svi zaboravili na uzukapiju.

Arhiva Dani
257