isam posve siguran da li sam tu priču negdje pročitao, da li mi je neko ispričao, ili sam je naprosto - izmislio. Ipak, upozoravam naivnog čitaoca da ima potpuno pravo ne vjerovati niti u jednu od mogućih pretpostavki o njenom porijeklu. Ostavljena mu je sloboda, kakvu sam i sebi priuštio, da priču prepričava i mijenja po svojoj volji.

U mojoj priči postoji dječak sa imenom koje po svemu pristoji dječacima njegova uzrasta. Neću ga pominjati, jer bi ta dvosložna riječ mogla izazvati nepoželjne i u ovom trenutku nepotrebne asocijacije. Dovoljno uvjerljivo će biti ako kažem da se njegova imena ne sjećam. Jednog dana, u grad (Bezimeni) u kojem je živio dječak bez imena, došao je cirkus. Na velikoj šatri, koju su radnici istog dana postavili u parku Bezimenog grada, ubrzo se mogao vidjeti šareni svijetleći natpis. Pored riječi CIRCUS stajalo je sedam slova čije značenje, zbog neznanja talijanskog jezika, dječak nije mogao odgonetnuti. Isto veče, za par novčića što ih je neopaženo izvukao iz očeva kaputa, kupio je ulaznicu za prvu cirkusku predstavu u svom životu. Iz dvanaestog reda prepoznao je lava iz svoje slikovnice, smijao se klaunu i ježio se od zvuka doboša koji je pratio umjetnike na trapezu. Ipak, njegovu pažnju i najsnažniji aplauz, zadobio je tamnoputi gutač vatre.

Nemoguće je, a i posve nepotrebno, tražiti razloge dječakova oduševljenja. U svakom slučaju, bio je to dovoljno dobar razlog da dječak, pa samim tim i narator, zauvijek zaboravi numere koje su uslijedile nakon toga. Na kraju, dok se nasmijana i zadovoljna publika kretala prema izlazu, on (dječak, a ne narator) odlučio je da prošeta između prikolica u kojima su bili smješteni cirkuski izvođači. Prošao je pored kaveza sa majmunima, na trenutak došao u iskušenje da pomiluje slonovu surlu što je virila između rešetaka, a onda se brzo sakrio da ga ne bi vidjela žena od gume, koja je upravo u tom trenutku kroz prozor prikolice prosula ostatak kafe iz okrnjenog lončića.

Jedno za drugim gasila su se svjetla u cirkuskim prikolicama, na spavanje su odlazili akrobate, dreseri divljih životinja, bračni par kepeca. I baš u trenutku kada je i dječak osjetio potrebu da zijevne, ugledao je jednog čovjeka u potkošulji kako sjedi za drvenim stolom. Prišao je bliže, te skrivajući se iza starih sanduka sa naljepnicama dalekih gradova, na tamnoputom tijelu čovjeka za stolom prepoznao glavu gutača vatre. U prvom trenutku ga je iznenadila potkošulja koju je na sebi nosio njegov maloprije rođeni junak. Posve je ličila na onu potkošulju u kojoj je njegov otac, otpravnik vozova, nedjeljom cijepao drva u dvorištu iza kuće. Brzo je odbacio tu misao, pretpostavljajući da mu se zbog mraka učinilo da je sličnost veća nego što jeste. Nastavio je gledati čovjekovo lice koje se nadnosilo nad sto i limeni tanjir iz kojeg se dizao oblačić pare. U čovjekovoj ruci opazio je kašiku, polako se pomjerala od tanjira ka tamnoputom licu, a potom je zaustavljena u zraku, na samo par centimetara od usta. Usne su se namjestile za zvižduk, ali iz njih nije izašla nikakva melodija, niti vatra. Tek zrak kojim je čovjek oduvao gotovo nevidljivi oblak pare. Tog dana, na licu gutača vatre koji jede supu, dječak je prepoznao svoje prvo razočarenje.

Nekoliko godina nakon tog događaja, ili nešto više, u naš grad je umjesto cirkusa došao rat. Tako počinje druga priča. Ili je možda riječ o istoj? Dječaku je sada dvadeset godina, što je prilično dobar razlog da ga, bar u ovoj priči, ne zovemo dječakom. Imao je ime, za koje su oni što su započeli taj rat tvrdili da dolazi sa Istoka, na kojem on nikad nije bio. Da bih sebi olakšao pričanje ove priče, dopustite mi da ga, oponašajući umijeće iskusnih pripovjedača, naprosto zovem - Ja.

Dakle, Ja sam 1992. godine, kada počinje ova priča (i rat), imao dvadeset godina. Dovoljno da bih pročitao nekoliko zanimljivih knjiga o revolucijama, ratovima i herojima, ali i premalo da bih prepoznao svoju čitalačku naivnost. U aprilu te pomenute godine otišao sam na Filozofski fakultet, gdje sam studirao Svjetsku književnost, i bio iskreno iznenađen kada mi je, ne otključavajući staklena ulazna vrata, portir objasnio da fakultet ne radi. Pokazivao je rukom u pravcu Holiday Inna, a potom, prislanjajući kažiprst na sljepoočnicu, uvjerio me da je najbolje da se vratim kući. Isto veče, mada datumi za ovu priču nisu ni bitni, na TV-u sam vidio jednog od svojih profesora, čovjeka zbog kojeg sam dugo mislio da ću napamet naučiti 16. pjevanje Ilijade i grčku riječ za "ružoprstu zoru". Sada je govorio o "vjekovnim ognjištima", "manjinama" i "ugroženosti", a ja sam bezuspješno pokušavao pronaći vezu između Grčke i Bosne, između književnosti i Dnevnika. Moje prvo… ne, drugo razočarenje.

Ubrzo je na moju kućnu adresu došao poziv za vojsku, a time je prekinuto, tuđom voljom, moje pretjerano uživljavanje u lik uvrijeđenog Ahila koji odbija da se bori. Priznajem, tih prvih mjeseci rata razmišljao sam da napustim grad, ne samo zbog "uvrijeđenosti", već ponajprije zbog straha.

U to vrijeme, u našoj porodici samo je moja majka bez stida pokazivala da se boji. Bilo je tako i onog dana kada nas je, zbog granata koje su padale u blizini naše zgrade, natjerala da tri sata provedemo u kupatilu. Otac je stajao kraj vrata, oslonjen na mašinu za pranje veša, a moj mlađi brat i ja smo sjeli na kadu, mami smo ostavili "počasno" mjesto na WC šolji sa spuštenim poklopcem.

U ruci sam držao mali tranzistor i pokušavao pronaći neku stanicu koja će nam odgovoriti na pitanje šta se dešava ispod naših prozora. Odjednom, u rečenicama koje su bile prekidane krčanjem, prepoznah glas svog profesora književnosti. Upozoravam čitaoca - nije to bio onaj profesor što se, par mjeseci ranije, sa TV ekrana obraćao "svom narodu". Ne, ovaj se obraćao svojim studentima. Govorio je o sramu, o ljudskoj gluposti, svojoj generaciji, te poput kakvog antičkog heroja na sebe preuzimao i tuđu krivicu. Od nas, svojih studenata, koji smo ostali u gradu, po rovovima, podrumima i kupatilima, tražio je oprost. Da li zbog keramičkih pločica ili iz nekog drugog razloga, tek njegove riječi su dugo odzvanjale u mojoj glavi.

Na polici sam potražio njegov roman o španskom građanskom ratu, te ga po drugi put počeo iščitavati. Učinilo mi se da je, u vremenu između ta dva čitanja, neka nevidljiva ruka dopisala nove stranice. Pronalazio sam potpuno nepoznate pasuse, otkrivao druga značenja i iznova vjerovao u snagu književnosti.

Kada sam, nekoliko dana kasnije, prvi put krenuo na liniju, crvenim sam flomasterom na opasaču ispisao jednu rečenicu iz profesorovog romana. Nisam prepoznavao prve simptome donkihotovske bolesti, Bosnu sam zamijenio Španijom, strah ushićenjem, ili nečim sličnim, u svakom slučaju toliko lijepim da sam vjerovao u besmrtnost.

Godine 1995, kada je rat završen, ili se bližio svome kraju, više nisam siguran, ponovo sam bio na predavanju svog omiljenog profesora i pisca. Na stolu za kojim je sjedio nalazilo se nekoliko primjeraka njegove nove knjige. Nas trojica studenata, koliko nas je bilo u prvoj generaciji na Odsjeku za dramaturgiju, sa nestrpljenjem smo čekali taj poklon i radost da među prvima pročitamo rečenice našeg ličnog Zevsa. Na kraju časa podigao je knjigu, ispružio je prema meni i, glasom koji je porazbijao sve keramičke pločice, rekao: "Pet maraka." Moje treće razočarenje i kraj priče o odrastanju.

Naravno, danas još uvijek čitam, bez obzira na strah. I varate se ako mislite da sam manje naivan, ova priča je najbolji dokaz. Ne znam ni zašto sam je se sjetio. Valjda zbog pitanja koje nisam stigao da postavim svome bivšem profesoru: "Šta bi bilo da u ratu nisam bio besmrtan?"

Arhiva Dani
257