"Kada su Srbi gađali bolnicu Koševo, jasno je da je iz te bolnice barem jednom pucano iz minobacača." Jacques Kolp, major belgijske vojske, rekao je to prilikom unakrsnog ispitivanja odbrane generala Stanislava Galića, bivšeg zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, čije je suđenje u svojoj šesnaestoj nedjelji pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Bio je to vrhunac njegovog višečasovnog svjedočenja poslije kojeg je jasno samo toliko da on nije znao skoro ništa o onome što se dešavalo u opsjednutom Sarajevu između marta 1993. i novembra 1994, kada je bio tamo. Bar u onoj mjeri u kojoj je očigledno da tokom svog boravka nije bio u stanju prevazići opća mjesta UN-ove politike, koja je godinama puštala Sarajevo da polako umire, nije jasno kako se on pojavio kao svjedok tužiteljstva u ovom slučaju. Tužiteljstvo Haškog suda, koje zastupa australijski advokat Mark Ierace, uspjelo je suđenje Galiću, optuženom za neke od najstravičnijih zločina koje su srpski vojnici počinili u najdužoj opsadi u modernoj historiji, pretvoriti u jedan od marginalnih, skoro nebitnih, procesa; ako je Slobodan Milošević zvijezda ovog suda, Galić je sigurno prvi među nezasluženo zanemarenim.

Kolp je tek jedan u nizu bivših službenika UN-a u Sarajevu koji su se na suđenju pojavili u proteklih nekoliko sedmica; njihova svjedočenja govore mnogo više o tome kako je bilo moguće da cio svijet promatra opsadu 500.000 žitelja bosanske prijestonice, ostavljenih na milost srpskoj artiljeriji. John Hamill, vojni promatrač UN-a, svjedočio je prije dvije sedmice; u njegovoj verziji događaja, minobacač u bolnici Koševo pretvorio se u tenk koji je patrolirao u blizini bolnice. Prema njegovim riječima, taj tenk je iz blizine bolnice otvarao vatru, pa Srbi, dakle, nisu imali drugog izbora nego da uzvrate. Nažalost, i bosanski svjedoci su jednako nespretno izabrani; u svjedočenju putem video-mosta u trinaestoj sedmici suđenja, starija žena, jedan od svjedoka, na kraju svjedočenja je kazala kako joj je muž bolestan i da ima "preča posla". Za svjedoka o jednom od "snajperskih incidenata" se tokom ispitivanja ispostavilo da nije pogođen on, nego njegov komšija; kako je komšija u međuvremenu odselio u inozemstvo, tužiteljstvo je izabralo nekoga ko je u to vrijeme tek bio tu. Najveći broj svjedoka koji su se do sada pojavili nije bio u stanju kazati ni sa koje su strane obruča dospjeli hici; poslije takvih svjedoka tužiteljstva, Galićevoj odbrani, koju predvodi švicarski advokat Stephane Pilleta-Zanin, zaista ne predstoji težak posao.

Čvrsta hijerarhija U okviru 14 tačaka, koliko ih Galićeva optužnica ima, na teret mu se stavljaju 32 slučaja snajperskog djelovanja po civilima i šest slučajeva granatiranja; među potonjima najteži su granatiranje reda za humanitarnu pomoć na Dobrinji i pijace Markale početkom februara 1994. U vrijeme kada je minobacačka granata pala na Markale, Kolp je bio oko tristo metara od pijace, u blizini katedrale. On, međutim, nije čuo niti da je granata ispaljena, niti kako je, padajući u visokom luku, zviždala; čuo je samo eksploziju, i do trenutka kada je stigao na pijacu, UN-ove ambulante već su odvezle najteže ranjenike, dok su leševi ležali posvuda unaokolo. Tog dana Kolp je bio u jednom od uobičajenih obilazaka grada, u kojem je, veli, "opipavao puls stanovništva". Međutim, o onome što se u gradu dešavalo, Kolp niti je mogao mnogo kazati, niti je imao mišljenje o tome. Najveći dio njegovog svjedočenja odnosio se na ustroj Sarajevsko-romanijskog korpusa, odnosno vojske bosanskih Srba, s kojima je često kontaktirao u svojstvu oficira za vezu sarajevskog sektora UN-a, tražeći dopuštenja za prolazak konvoja. Njegovi kontakti sa majorom Inđićem, koji je bio srpski oficir za vezu, bili su redoviti i njihovi međusobni sastanci obično bi se dešavali u Lukavici.

"Jedanput, bio sam prisutan kada je on izdao naređenje na srpsko-hrvatskom. Moj pomoćnik mi je rekao da je to naređenje da se otvori vatra. Francuski vojnik, koji je bio pripadnik Legije stranaca, nije htio da mi kaže ništa o tome", rekao je Kolp. Drugi put, usred Kolpovog razgovora u Inđićevoj kancelariji, iz blizine je ispaljena minobacačka granata. Inđić mu je, uz osmijeh, rekao da je to "samo nekoliko muslimana manje". Belgijski oficir je rekao i da je u Lukavici viđao i pripadnike raznih paravojnih jedinica, kao i to da su oni bili pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa. "U tom dijelu vojske bosanskih Srba hijerarhija je bila vrlo čvrsta, tako da nije bilo mjesta za diskusiju i Inđić je redovito podnosio izvještaje generalu Galiću." Kolp nikad nije sreo Galića.

Prijateljsko ozračje Za razliku od Kolpa, Michael Carswell, kanadski major koji je od januara do aprila 1993. bio šef UN-ovih promatrača u sektoru Sarajevo, sreo se sa zapovjednikom Sarajevsko-romanijskog korpusa: "Ne mogu se tačno sjetiti šta je general Galić rekao, ali suština svakog razgovora o granatiranju grada bila je da oni štite srpski narod i srpsku kulturu!", prepričao je on svoje razgovore sa srpskim vojnicima u obruču oko grada. Njih 20 ili 30, s koliko ih je razgovarao, bili su pod dojmom da je bolnica, poput koševske, "legitiman vojni cilj", jer je to, u njihovoj interpretaciji, bila "kasarna ABiH".

U toku naredna tri mjeseca Carswell je šest ili sedam puta bio na srpskim artiljerijskim položajima oko grada. "Imao sam utisak da je komandno osoblje vrlo profesionalno, i činilo se da je riječ o bivšim pripadnicima JNA, dok su posade bile vrlo dobro upoznate sa oružjem", rekao je on. Ali, koliko su on, odnosno njegovi podređeni htjeli da vide ono što se dešava najviše govori to što je on "imao utisak" da srpski vojnici "ponekad granatiraju i civilne ciljeve". "Također sam stekao utisak da su gađali mjesta s kojih su se njihovi protivnici već pomjerili", a nešto kasnije: "Nisam nikad vidio da topovi pucaju nasumično, činilo mi se da su ciljevi unaprijed izabrani."

Njegovi sastanci sa Galićem protekli su, kaže, u prijateljskom ozračju i general je uvažio njihove žalbe, rekao je on, ne kazavši o kakvim se žalbama radilo. Ali, šta god da one bile, granatiranje Sarajeva sigurno nije prestalo nakon toga; Carswell je posvjedočio i da je nekoliko puta vidio i napuštene artiljerijske položaje na srpskoj strani obruča. "Srbi su imali artiljeriju, ali ne i dovoljno ljudstva, i vjerujem da su premještali posade sa jednog položaja na drugi." Odakle je tačno ispaljena granata na red za vodu "u istočnom dijelu grada", u kojem je ubijen veliki broj civila, kako stoji u njegovom izvještaju od 15. januara 1993, on nije mogao reći. Po njemu, bilo je nemoguće kazati odakle dolazi granata, i njegovi ljudi, ako nisu bili sigurni, nisu o tome davali nikakav sud. Nije sporno da su u Sarajevu ginuli civili, ali UN-ovi službenici, ni danas, kao ni onda, nisu u stanju odgovoriti na banalno pitanje: Ko puca? "U jednom slučaju, klinac od 12-13 godina je prošao pored mog auta, da bi ga 15 sekundi kasnije dvojica ukrajinskih vojnika pronijeli sa ranom na leđima", veli Carswell, ne napominjući odakle bi taj, kao i milioni drugih metaka mogli doći.

On se, ipak, barem jednom imao priliku uvjeriti u to ko puca kada su mu sredinom januara 1993. srpski vojnici ponudili da jednu noć provede s njima, na položajima iznad aerodroma. "Oni su bili ljuti jer su predali aerodrom UN-u, i nisu željeli da ga koristi bilo ko drugi!" U to vrijeme, stotine civila su, napuštajući grad, svake noći pretrčavale aerodromsku pistu, bježeći istovremeno od srpskih snajpera i francuskih legionara koji su ih u tome pokušavali spriječiti. "Najveći dio njih bili su civili." Carswell nije ispričao, niti je, što je još gore, upitan, da li su tu noć, dok je on bio tamo, srpski snajperisti pucali po tim jadnicima.

Nažalost, suđenje Stanislavu Galiću postalo je, zahvaljujući tužiteljstvu, suđenje Sarajevu; ovo nije proces u kojem se treba dokazivati Galićeva krivica, nego nevinost Sarajeva. Ovo je proces u kojem Sarajevo mora dokazivati da je, onda kada je uopće moglo, imalo pravo da se odbrani. Vjerovanje da su tokom tri godine stanovnici Sarajeva sami sebe gađali i izgladnjivali, koliko god bolesno, možda je i legitimno u svijetu u kojem je Slobodan Milošević borac protiv globalizacije. Nažalost, jako je mnogo onih koji su spremni povjerovati u to; ali, tužiteljstvo suda u Haagu ne bi trebalo davati vještačko disanje Boutrosu Ghaliju i njegovim tekovinama. Ne tako što će njegove službenike dovoditi da još jednom govore u ime Sarajeva. Prvi put je to koštalo deset hiljada života.

Arhiva Dani
257