centru Foče, u hotelu Zelengora, smješte ne su izbjeglice. U podrumu hotela je bar u kome se okuplja većina njih, ali i lokal ni kriminalci. Sjede i piju. Onda su se po svađali, potukli, pa pobjegli. Ušli su u dva džipa koja su bila parkirana ispred hotela. Navodno da su u prvom bili "neki novi klinci" prispjeli u zadnjih par godina, a u drugom stariji fočanski kriminalci predvođeni Draganom Zelenovićem. (U haškoj optužnici naslovljenoj na njegovo ime stoji da je poznat pod nadimkom Zelja, da je u ratu bio "jedan od zamjenika komandira vojne policije i vođa paravojske u Foči. Učestovao je u napadima na Foču i okolna sela kao i u hapšenju civila." Optužen je i za silovanje, a upravo u hotel Zelengora dovodio je neke od svojih žrtava.)

Povod je bio "rastaljivanje u uzetom reketu". Na donjem ćehotinskom mostu, koji je također u centru grada, sustigli su se i, vozeći paralelno, počeli pucati jedni na druge. Zatim je džip u kome je bio Zelenović bočno udario u drugi, čiji je vozač ipak uspio pobjeći i parkirati vozilo na Gornjem polju, ispred jedne privatne kuće. Klinci su izašli i pobjegli, a kad su ih ovi drugi pronašli, aktivirali su bombu i bacili je pod njihov automobil. Međutim, loše su procijenili, bomba se otkotrljala, uništivši kafić koji je bio u prizemlju te kuće.

Ova informacija, naravno bez ostalih imena učesnika, jer nikad niko od njih nije ni pronađen, a kamoli privođen, pojavila se u policijskom izvještaju na jednoj od sjednica Skupštine općine na kojoj se raspravljalo o bezbjedonosnoj situaciji u gradu. Osim ovoga, pomenuto je i da su u gradu za kratko vrijeme ukradena tri džipa. Jedan od njih je bio vlasništvo UN-a parkiran ispred zgrade policije!? Na pomenutoj sjednici navedene su i informacije o ostalim krađama, većim količinama droge u gradu, pucnjavama… Konstatirano je da su u porastu krađe, šverc, narkomanija… U opadanju je jedino - standard života.

"Ono što ste u ratu zauzeli, vaše je!" U Foči trenutno živi 22.500 stanovnika. Od toga je, kako smo saznali u Udruženju prognanih Srba iz Srpskog Sarajeva i ostalih mjesta, oko 4.500 prognanika, koji su uglavnom iz Sarajeva i Goražda, ali ima ih i iz Zenice, Mostara, Konjica, Dubrovnika. U Foči je 1.300 interno raseljenih srpskih porodica, uglavnom seljaka, koji su iz okolnih sela za vrijeme rata došli da žive u gradu. Jedan od sagovornika nam je rekao: "Ma, grad je pun seljaka. Dolazili su iz većinskih srpskih sela koja su spaljena, kao što su Jošanica, Slatina (Ovo posljednje je bilo naseljeno većinom Bošnjacima. No, činjenica je da su na tom području sve kuće spaljene, prim. nov.)… Ali nemojte o tome pisati."

U proteklom ratu poginulo je 646 "branilaca" kojima je "narod Srbinja" podigao grandiozni spomenik prekoputa zgrade općine. A ratovali su širom BiH. Zaposleno je nešto malo više od tri hiljade ljudi i to u školstvu, zdravstvu, općini, policiji i vojsci. Od vojnih formacija Foču zasad "čuva" 505. brigada, kojom komanduje nekadašnji profesor Čedo Zelović, ali ne treba zaboraviti da je crnogorska granica petnaestak kilometara od centra grada, a srbijanska koji kilometar dalje. Najveći broj fočanskih boraca se demobilizirao i prešao u policiju koja ima oko 700 pripadnika.

Privreda je totalno propala i od nekadašnjih brojnih preduzeća ništa ne radi. Osim nešto malo rudnik na Miljevini i Unis. Broj zaposlenih u ovim preduzećima uklapa se u podatak o ukupnom broju zaposlenih. Ilustracije radi, da napomenemo da je nekad samo Šipad Maglić zapošljavao 4.500 radnika.

U Foči je na vlasti SDS. Od 1992. godine, kada su izbore "osigurali" puškama. Pomoć koju su poslije rata dobili od vlade iz Banje Luke je neznatna i bez ikakvih konkretnih rezultata. Danas mnogi priznaju da ni sam grad ne bi mogao funkcionirati da nije međunarodnih donacija. Na pitanje od čega fočanski stanovnici uopće žive, svi sliježu ramenima, pominju šverc i Crnogorca koji je Amerikancu i Nijemcu, kao odgovor na njihove izjave da pola od onoga što zarade štede, rekao da on zarađuje stotinu maraka mjesečno, a troši 300. Pa tako i oni - fočanski Srbi.

Totalna blokada informacija koja je bila karakteristična za ratni period promijenjena je utoliko što na trafikama sada postoje i neka sedmična izdanja iz Federacije. Ali "malo ko to kupuje, puno je dvije marke", objašnjava jedna prodavačica i odmah priznaje da "ljudi radije kupuju srpske novine". S druge strane, puno je ruralnog stanovništa koje sve informacije i dalje prima isključivo od rukovodilaca SDS-a. U jednom selu udaljenom od Foče svega desetak kilometara, živi dio srpskog stanovništva koji nije želio ostati u Ustikolini kada je ona nakon Daytona pripala Federaciji. Oni ni danas ne kriju da je njima njihova vlast rekla: "Ono što ste u ratu zauzeli, vaše je! Niko vas neće dirati, niti će vam to iko oduzeti." Ti isti predstavnici vlasti kasnije su "zaboravili" da tim ljudima kažu da je rat završen, Dejtonski sporazum potpisan, da se moraju prijaviti za povratak, inače gube pravo na svoju imovinu, a iz tuđe će biti izbačeni… Tako ne čudi izjava jedne snaše koja je, nakon što je prije mjesec dana čula za sve ovo, uzviknula: "Pa nama niko nije rekao da se možemo vratiti na naše! Ja hoću svojoj kući."

Fočanski idoli: Mladić i Karadžić U ovakvoj situaciji, u gradu u kome svi stanovnici, osim one tri hiljade zaposlenih sretnika, žive u bijedi koja je dohvatila dno ljudskog dostojanstva, nemaju informacija o bilo čemu što se dešava u "ostatku svijeta", mnogi su nepismeni, bez krova nad glavom, bez svojih najbližih…, ističu se dvije činjenice: ideologizacija lika i djela Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Slika ovog posljednjeg, osim u brojnim privatnim kućama, udruženju boraca, SDS-u…, donedavno je bila (a vjerovatno je još uvijek) okačena i na zidu kancelarije direktora Srednjoškolskog centra Milenka Plemića. S druge strane, nema toga što ne možete saznati za malo novca ili uz poveći račun u nekom zavučenijem lokalu. Isto tako, može se desiti da u centru grada, u jednom od rijetkih restorana koji izgledaju pristojno, naletite na nekog ratnog zločinca za kojim međunarodna zajednica navodno intenzivno traga!?

Kada je ekipa Dana došla u Foču, ispostavilo se da su svi zvaničnici koji su nam bili potrebni da bismo napravili tekst o aktuelnoj situaciji u ovom gradu, "zauzeti". Načelnik općine je cijeli dan bio na sastancima. Na našu molbu da nam obezbijedi drugog sagovornika, nekog od svojih pomoćnika ili saradnika, preko sekretarice je samo poručio da je i dalje zauzet. I tako je bilo do kraja radnog vremena. Slično nam se desilo i u ostalim institucijama. Prisiljeni da osnovne informacije tražimo iz "alternativnih izvora", otišli smo do kancelarije OHR-a i OSCE-a. Vjerovatno poučeni iskustvom nakon što su ih fočanski Srbi već jedanput napali i blokirali u njihovim kancelarijama, a oni jedva pobjegli spašavajući gole živote, sada su zaključani. Dočekao nas je recepcioner kome smo uz pokazivanje službenih kartica objasnili da pišemo tekst o Foči. Pozvao je izvjesnog Dragana iz susjedne kancelarije, koji nam je, bez konsultiranja sa bilo kim, kratko rekao da njegov šef bez odobrenja iz Sarajeva ne može davati nikakve informacije. On radi za OSCE.

Uto je naišla uposlenica OHR-a, koja se predstavila samo kao Tanja. Kada je čula o čemu se radi, krenula je nazad u ured, iako joj je recepcioner predložio da telefonira od njega jer je kancelarija OHR-a na trećem spratu. Ali, ona je odbila, objašnjavajući: "Ne, idem da se dogovorim sa Georgiosom." A mi smo čekali, i čekali, i čekali… Tanja se pojavila i, uz izvještačeno ljubazan osmijeh, dajući nam vizitkartu na kojoj je pisalo "Georgios Vlachogiannis, Special Envoy of the High Representative Foča/Srbinje", rekla da on nema ništa protiv da razgovara sa nama, ali da mu moramo dostaviti pitanja napismeno i onda, kad ponovo dođemo, neće biti nikakvih problema za razgovor.

Kako se ovo osoblje OHR-a i OSCE-a predstavilo samo svojim imenima, ne smatrajući da je potrebno bilo kakvo objašnjenje o njihovom angažmanu u tim institucijama i ponašajući se krajnje samouvjereno, bili smo prisiljeni da se malo raspitamo o tome šta oni zaista rade. I tako smo saznali da se Tanja, kći Radenka, preziva Ostojić, da je rodica Velibora Ostojića, da sve što kancelarija OHR-a u Foči zna, odmah zna i rođak Vojo, odnosno SDS. Čak i predstavnici nekih međunarodnih organizacija u Foči požalili su nam se da su i oni svjesni da je fočanski OHR prosrpski orijentiran i da zbog toga i oni sa njima imaju samo obavezne kontakte.

Dangubeći po Foči i čekajući da nam se javi bilo ko od zvaničnika kojima smo se najavili, slučajno smo naletjeli na sagovornika koji je bio spreman da nam da određene informacije uz "malu naknadu". Poslije smo saznali da susret nije bio nimalo slučajan - primijećeni smo neposredno nakon dolaska, ali nije bio siguran šta nam smije ponuditi. Konsultirao se sa prijateljima i, kako je njegova "izvidnica" uspjela, uskoro smo u miru jednog vangradskog lokala bili okruženi sagovornicima koji su nas bukvalno zasipali informacijama.

Organiziranje četničkog pokreta Kao prvo, objasnili su nam da uopće nije bitno koja je stranka na vlasti u Foči, jer sva dešavanja u gradu kontroliraju ljudi ČRP-a i SNOP-a. Odmah je uslijedilo i objašnjenje da su to Četnički ravnogorski pokret i Srpski narodnooslobodilački pokret. SNOP je zvanično formiran kad je došlo do političkog raskola u SDS-u, a, ustvari, on je samo jedno od krila ČRP-a. Novac za djelovanje ovih organizacija dolazi direktno iz Beograda, no poznato je, tvrde naši sagovornici, da sredstva ustvari stižu iz Chicaga, gdje je jedno od najjačih uporišta ČRP-a. Veliki dio se prikuplja i u Australiji, a nešto manje u Evropi. Ove organizacije imaju jasno definirane principe, a oni otprilike podrazumijevaju da školstvo, zdravstvo, policija, vojska... mogu biti samo i samo srpski.

Četnički ravnogorski pokret na Ravnoj gori kod Čačka svake godine održava skupštinu (upravo tako se zove) na kojoj se delegiraju novi članovi. Gotovo u svakom gradu u RS-u postoje općinski odbori ČRP-a, čiji su članovi uglavnom predratni i sadašnji članovi SDS-a, a ČRP je ustrojen i na regionalnim nivoima. Navodno da su podijeljeni na sljedeće regije: Stara Hercegovina, Zvorničko-bijeljinska, Romanijska, Sjemeč, Ozren, Birač, Prijedor, Banja Luka, Doboj i Brčko. Kada je u pitanju djelovanje ČRP-a, sve važnije akcije rade tzv. Crne trojke. Recimo, ukoliko se planira napad na SFOR ili povratnike Bošnjake, iz različitih gradova se pošalje po jedan momak. Njih trojica se međusobno ne poznaju i po obavljenom zadatku svako ide na svoju stranu.

Međutim, s obzirom da je ČRP na neki način kompromitiran otvorenim napadima na predstavnike međunarodne zajednice i Bošnjake, došla je direktiva sa vrha da djelovanja moraju biti prilagođena situaciji, kako na sebe ne bi previše skretali pažnju. Osim toga, naređeno je da što više članova ČRP-a mora biti postavljeno na ključne funkcije. Ali i da se pokret još više mora omasoviti, što je podrazumijevalo regrutaciju iz osnovnih i srednjih škola i sa fakulteta.

U skladu sa ovim naredbama, u Foči je formiran Četnički omladinski pokret. Inače, predsjednik ČRP-a za Foču je Dragan Kovačević, koji je, koliko naši sagovornici znaju, tokom rata bio policajac u Hadžićima i navodno je i on "zanimljiv" tužiocima iz Haaga. Inače, Kovačević je predsjednik Udruženja prognanih Srba iz Srpskog Sarajeva i ostalih mjesta. Njegov zadatak je da preko Udruženja, na sve moguće načine, što ponekad podrazumijeva i prijetnje i ucjene, sprečava povratak Srba u Federaciju.

Potpredsjednik Pokreta je Slobodan Janković, sin Gojka Jankovića (Haški tribunal Gojka tereti za ratne zločine među kojima su i silovanja). Sastanci omladinskog ČRP-a se javno održavaju u Srednjoškolskom centru i niko zbog toga nikad nije imao nikakvih problema.

Ko je spasio Radovana Karadžića? Iako se ispočetka nećkaju, naši sagovornici nakon "nove runde pregovora" pristaju da nam otkriju imena članova Izvršnog odbora ČRP-a Foča. Prema informacijama koje oni imaju, to su: Nade Radović, sadašnji predsjednik SDS-a, prije rata bio je direktor Temike; Radan Kulić, sada sekretar u SDS-u, prije radio u Zadruzi (nekadašnji ogranak UPI-ja); Ljubo Veljović, sada direktor Zavoda za zdravstveno osiguranje, bio predsjednik općine; Miloš Lazović, direktor Telekoma, za koga kažu da je najuticajniji čovjek u Foči; Simo Mojević, direktor Osnovne škole "Sveti Sava" i odbornik u općini; Vasilije Đorđević, povezivan je sa četničkim pokretom koji je u Foči bio izuzetno aktivan i u Drugom svjetskom ratu; Tatjana Janjić, kćerka Janka Janjića, optuženog za ratne zločine i silovanja; Brane Ćosović, trenutno privremeno živi u Gornjem Milanovcu jer je u bjekstvu zbog onoga što je tokom rata radio u Foči; već pomenuti Gojko Janković, za kojim traga Haag, nastanjen je u Zemunu kod Beograda (navodno mu je Vojislav Šešelj obezbijedio smještaj); Boro Ivanović, predratni nastavnik, donedavno bio komandir saobraćajne policije, smijenjen odlukom Visokog predstavnika, no SDS mu je odmah ponudio drugo mjesto; Zoran Mandić, bivši načelnik CSB-a, a sad pomoćnik ministra MUP-a RS-a, te Neđo Pavlović, sadašnji predsjednik općine.

Ljubo Veljović: Jedan od aktivista Četničkog ravnogorskog pokreta u Foči

Među prvim aktivnostima koje Pokret planira za skoru budućnost jeste sprečavanje najavljene izgradnje Aladža džamije. Poruka sa sastanaka je kratka: "Bit će krvi do koljena ako se usude doći da stave kamen temeljac", a Slobodan Janković je obećao da će on, ukoliko do toga dođe, zaklati svinju na njemu. A ako međunarodna zajednica obezbijedi gradnju džamije, on će sa svojim omladincima po noći rušiti sve što preko dana bude izgrađeno.

Sprega Pravoslavne crkve i ČRP-a je poznata još odranije, kroz historiju. Sad je to već i tradicija. U Foči je poslije rata oformljena i Duhovna akademija, koja je smještena u zgrade nekadašnjeg ženskog zatvora. Osim pobrojanih ciljeva i aktivnosti, ČRP, zajedno sa Pravoslavnom crkvom, ima prevashodan zadatak da na prostoru jugoistočne Bosne zaštiti Radovana Karadžića. Naši sagovornici potvrđuju da je istina da je on bio u crkvi u Čelebićima, obučen u mantiju. Tvrde i da ga je u vrijeme akcije SFOR-a na tom području iz okruženja izvukao Radomir Kajić u svome džipu nissanu tamnozelene boje sa diplomatskim tablicama. U spašavanju Karadžića pomogla je vojska SR Jugoslavije. Smiju se na pomen informacije koju je tada plasirao Milo Đukanović o tome kako je policiju izveo na granice i da neće dozvoliti Karadžiću ulazak u Crnu Goru. Objašnjavaju da je granica jugoistočne Bosne prema Crnoj Gori jednostavno pomjerena tako da je ostavljen međuprostor kojim je Karadžić izvučen, a crnogorska policija nije ni smjela reagirati. Naglašavaju da Karadžić često prelazi u Crnu Goru, u Srbiju manje.

Ostojić, Maksimović, Mandić… Inače, Radovan Karadžić se, tvrde, kreće samo na području općina u kojima su na svim važnijim mjestima njegovi provjereni kadrovi koji uvijek znaju kad će Karadžić boraviti na prostoru njihove općine. ČRP, koji je inače dobro naoružan, u takvim situacijama daje šire obezbjeđenje i priprema teren na koji Karadžić dolazi. Uže obezbjeđenje daje mu lokalna policija, a najuže njegova Tajna služba.

Nekoliko dana prije akcije u Čelebićima, dakle u vrijeme dok je Karadžić boravio na području općine Foča, u kafani "kod Šumara", vlasnika Miše Stevanovića zvanog Šumar, koja je nekoliko kilometara od Foče, održan je sastanak. Naši sagovornici nisu sigurni o čemu se radilo, ali tvrde da su sastanku prisustvovali Velibor Ostojić, Vojo Maksimović, Dragan Šolaja, ministar za boračka pitanja RS-a, i ministar MUP-a RS-a …

Osim "patriotskih", njih povezuju i finansijske veze. Ostojić i Stevanović imaju pilanu na Velečevu koja je navodno koštala 300.000 maraka. Novac je obezbijedio Ostojić. Požar u Magliću, kada je izgorjela pilana i bez posla ostalo i ono malo nekadašnjih radnika a Maglić definitivno zatvoren, direktno se povezuje sa pilanom Ostojića i Stevanovića. Navodno, njih dvojica sada kontroliraju kompletno tržište drveta na tom prostoru. Novac zarađen u pilani usmjerava se za obezbjeđenje Radovana Karadžića, ČRP i SDS. Ovo im, naravno, nije jedini izvor prihoda. Gotovo da je javna tajna da svaki fočanski privatnik i privrednik koji radi mora izdvajati dio svojih sredstava za njih. Upravo se sa ovim reketom povezuje nekoliko pucnjava koje su bile u Foči, ali i napadi na benzinsku pumpu Majinex, koja je i opljačkana.

Finansiranje pomaže i Momo Mandić, koji je u Foči kupio Privrednu banku i vlasnik je picerije Aleksandrija, izgrađene na općinskom zemljištu (prekoputa općine), koja se zvanično vodi na Goranu Pavloviću. Mandić i Pavlović prave još jedan objekat, opet prekoputa općine, i posjeduju kompletnu mehanizaciju za izvođenje radova.

Poslije svega ovoga što smo saznali, našim sagovornicima smo postavili samo jedno pitanje: kako je uopće moguće da se Bošnjaci već dvije godine vraćaju u Foču? Nasmijali su se i odgovorili da povratnike Bošnjake čuvaju fočanski ratni zločinci!? Naime, niko ne smije dirati povratnike kako se ne bi skretala pažnja na Foču i ratne zločince. Odlučeno je da je u sadašnjoj situaciji, uz prisustvo međunarodne zajednice, koja je neophodna Foči, najbolje prešutno prihvatiti povratak. Istovremeno fočanskim Srbima je "preporučeno" da ne kontaktiraju sa povratnicima, a i dogovorena je cijena nekretnina, tako da oni Bošnjaci koji se žele riješiti svoje imovine u Foči, to urade najčešće u bescjenje.

I pored svega povratak Povratak Bošnjaka počeo je prvog aprila 2000. godine. Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine općine Foča, koga smo kontaktirali telefonom, rekao nam je: "Nikad se nijedan incident nije desio otkad su se Bošnjaci vratili. Od aprila 2000. do danas uspjeli smo obnoviti 440 kuća, što nije malo. Puno ljudi se vratilo u ruralna područja, ali nije zanemarljiv ni broj onih koji su se vratili u grad. Sad ima preko osamdeset porodica koje su se vratile u kuće i stanove i žive u Foči, a interesovanje stalno raste. Ljudi me zovu, pitaju ima li šanse da obnove svoje kuće jer su deložirani i većina ih plaća visoke kirije u Sarajevu."

Šukalo ističe da se sukobljavaju sa mnogim problemima koji su čisto finansijske prirode jer nemaju dovoljno sredstava da očiste grad od ruševina, što je neophodno kako bi se krenulo sa gradnjom novih kuća. Ali napominje da, i pored svega ovoga, već od narednog mjeseca kreće izgradnja stotinjak novih kuća za povratnike. Sredstva su obezbijeđena kroz razne donacije međunarodnih organizacija, ali i pomoć Vlade Federacije i Kantona Sarajevo.

Povratak Bošnjaka potvrđuje i Ranko Vladičić, šef Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u Foči, kome je podneseno 1.797 zahtjeva za povrat imovine. I pored tvrdnji mnogih Bošnjaka da on na sve načine opstruira povratak, Vladičić nam je odmah po ulasku u kancelariju (koja je, uzgred, dobro "tuknula" na rakiju) dao na uvid spisak zakazanih deložacija - šest dnevno. On kaže: "Do sada smo ispraznili oko 700 stanova i ključeve predali vlasnicima u ruke. Niko se od njih nije vratio!" Dalje navodi da je daleko veći broj zahtjeva za kuće. Što je i logično, jer su Bošnjaci uglavnom i živjeli u kućama. Kaže da su do sada vratili vlasnicima Bošnjacima 440 kuća. No, treba uzeti u obzir da je i za sve izgorjele kuće na rješenju o povratu imovine uredno otkucano da se radi o povratu kuća, tako da ovaj podatak nije pravi pokazatelj. Nije nam znao odgovoriti na pitanje koliko je srpskih prognanika nastanjenih u Foči vratilo svoju imovinu u Federaciji, niti koliko je interno raseljenih Srba?!

Vladičić priznaje da im je trenutno najveći problem smještaj deložiranih porodica i pita: "Gdje ćemo sa njima? Pa nećemo ih izbacivati na ulicu." Na našu konstataciju da u Sarajevu vlasti upravo to rade, poziva se na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini i njegove izmjene i dopune, prema kojima pravo na alternativni smještaj imaju i svi oni kojima je kuća spaljena?! Tako oni uredno obezbjeđuju alternativne smještaje na nekoliko lokacija u gradu: dio stanova u adaptiranim zgradama u Miljevini, dio u dvije zgrade na Livadama, hotel Miljevina, ali i stanovi u gradu na koje niko nije podnio zahtjev za povrat. Nije znao koliko prognanika Srba je odselilo iz Foče jer im je vraćena imovina u Federaciji. Prokomentirao je: "Ko bi to znao? Pa stalno nekome vraćaju imovinu."

Zamjena imovine u Foči nije rijetka pojava. Već su se pojavili i "dobronamjernici" koji posreduju u tome. Bošnjaci u Foči prodaju kuće i stanove - oni koji moraju, koji su deložirani u Federaciji i nemaju bukvalno krov nad glavom. Omera i Begiju smo sreli ispred općine. Imaju veliku kuću sa četiri stana. Još je samo jedan neispražnjen. Kažu, nudili su im za kuću 15.000 maraka, a oni je cijene 150.000. Neće je prodavati. Kupila su im djeca stan u Sarajevu. Smiju se i pokazuju nam kese u kojima je zlato koje su pronašli taj dan u zidu kuće. Preko pola kilograma žutog i bijelog zlata sa safirima i dijamantima čekalo je svoje vlasnike deset godina. Omer kaže: "Džaba su mi povadili sve šljive u bašči."

Iz Foče su na početku rata protjerani svi Bošnjaci. Neki se vraćaju. Otišli su i mnogi Srbi. I oni se djelimično vraćaju. No, istina je da dok ne budu pohvatani svi ratni zločinci zajedno sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, u Foči neće biti moguć bolji život. Ni za Bošnjake, a ni za Srbe. Bez obzira na Četnički ravnogorski pokret.

Arhiva Dani
257