udi su generalno nezahvalni. I brzo zaboravljaju. Jer danas se, gdje god pogledaš, plavičasti dim iz malenog štapića zadovoljstva izvrgava najžešćoj mogućoj kritici i osudi. Te ko puši zdravlje ruši, te dobit će baje u plućima, te sporije će misliti, te jadna li mu majka i sve nešto tako protiv cigareta.

A kad su se ono nekada motale u ambalažu Astro sapuna ili u udžbenike fizike, marksizma i ruskog za početnike, zlatom smo ih plaćali. I pričali kako su višestruko korisne. Prvo ispušiš kutiju, pa onda pročitaš dvanaestu lekciju iz udžbenika za II razred srednje škole i saznaš sve šta je čika Marx želio a nikad nije u djelo sproveo. I to na ruskom! Još smo pričali da to što nema vode i struje i hrane i slobode, i nije najstrašnije. Ali, ako kojim slučajem nestane pakovanja odmilja nazvanog VBR iliti višecijevni bacač raketa (za one koji su se na vrijeme ostavili proizvoda Made in Bosnia, gomila cigareta motala se u krug u obični papir) koje je proizvodila slobodarska FDS - Niš će biti naš. Baš kao nekad Trst. Al' helem nejse!

Šejtan na ramenu Da se bude sasvim iskren i otvoren - da su štetne, štetne su. To najbolje znaju oni koji puše godinama. Koji zanoće uz punu pepeljaru, a prva im je jutarnja radnja krmeljavog pogleda pripaliti, pa uvući, pa ispuhati. To što slijedi napad kašlja tokom kojeg se i kašljaču i posmatraču čini da pluća samo što nisu završila u lavabou upjenjena u pastu za zube, popratna je i sasvim nebitna stvar. Sve do jednom.

Ali, ako ćemo slijediti zadani princip otvorenosti, ima nešto gotovo magijsko u ritualu (jer to jeste ritual) pušenja. Od načina na koji svaki od pušača otvara kutiju, do toga da se razvila popratna upaljačka industrija. Pa volja ti Zippo, volja ti Dupon, volja ti tri za marku. Posebna priča su oni koji uživaju u dimu cigara i koji su spremni u isti pretvoriti hiljade maraka, ili oni koji uživaju uz miris lule. Poput Mornara Popaja ili Stjepana Kljuića, dvojice opasnih momaka koji se bez lule na ovim prostorima ne mogu ni zamisliti. Kao da bi Uma Thurman bila to što jeste zbog crne perike, ili Chanelovog Rouge Noir laka za nokte, da uza sve to (i pištolj), ležerno zavaljena na krevetu, nije i pušila. Ma, dajte!

Šta čovjek uradi kad je nervozan? Zapali. Kad nekog čekaš? Zapališ. Kad ti je dosadno? Zapališ. Kad se dobro najedeš? Zapališ. Moglo bi se ovdje dodati još nekoliko radnji uz ili nakon kojih ide samo cigareta, ali je poenta i bez njih jasna. Sa cigaretom nikada nisi sam, bio je slogan ispisan na pakovanju jednog proizvoda Fabrike duhana Rovinj, mnogo većim slovima nego što se danas ispisuju sve one činjenice od kojih se poštenom pušaču diže kosa na glavi. I bili su u pravu. Šejtan ti je redovno negdje na ramenu. Sjedi, ćuri i uživa.

Koliko je zapravo vrsta cigara ili cigareta na svijetu, znaju vjerovatno samo oni totalni zaluđenici. Kažu da su najbolje i najskuplje one sa Kube, ali su gotovo podjednako dobre i one malo jeftinije koje dolaze iz Dominikanske Republike, Hondurasa, SAD-a, Holandije... Cigarete, nažalost, za razliku od nekih drugih proizvoda (novina, npr.) ne prodaju skandali. Kada bi to bio slučaj, u sami svjetski vrh bi se mogle uvrstiti i one koje dolaze iz Fabrike duhana Sarajevo ili Fabrike duhana Mostar. Ovako - ništa.

Generacije pušača, u doba kada se pisac ovoga teksta grozio činjenice da neko svjesno uništava svoje zdravlje (hej!), svoj su staž započinjali Marlborom u radničkom odijelu, kako se odmilja nazivala ona krdža, plava Morava. Morava se nekim čudnim nikotinskim slivom ulijevala u Drinu, mada su postojali i oni(e) koji su preferirali egzotičnije vrste tipa Lare (prva "ženska " cigareta na ovim prostorima) ili Milde Sorte, koje su se u narodu čitale po Vuku, mildesorte. Marlboro je bio potpuno statusna stvar koja je prevazilazila obično pušenje, te bi se o tome dali napisati čitavi eseji. Čovjeku je nekako bilo i jasno da se domaći proizvodi nazivaju imenima rijeka, a strani nekim nerazumljivim stranim riječima, ali su se generacije novostasalih ili već ogrezlih nikotinskih ovisnika pitale kakve, ba, veze ima Kolumbo sa fabrikom duhana iz Hrvatske, nama i našim pušenjem.

Što nas usreći E, pa ima. Jer je Kolumbo zapravo prvi popušio. Doduše, nesretnik nije pojma imao ni gdje je, ni u šta će se premetnuti zemlja u koju je stigao tražeći Indiju, ali je zato zajedno sa blagom novoga svijeta donio i zeljastu biljku širokih listova, čiji su prvi konzumenti bili upravo njegovi mornari. Ovaj je veliki moreplovac i otkrivač u svoj dnevnik oktobra mjeseca 1492. zapisao kako urođenici koriste široko lišće, te da je isto dobio na poklon. Toga dana počinje evropska historija pušenja. U šta li bi se sve pretvorilo da je kojim slučajem stvarno stigao do Indije, pa na poklon kraljici donio drugu zelenu biljku širokih listova i nju prezentirao španskom dvoru, ovima se svidjelo, kleberili se po čitave dane i tako to...

U ono doba se duhanu pripisivala ljekovitost. Indijanski vračevi lišće duhana stavljali su na otvorene rane, a u Evropi se jedno vrijeme izdavao na liječnički recept u apoteci. Svoj latinski naziv Nicotiana tabacum dobit će zahvaljujući jednom diplomati, Jeanu Nicotu, i jednom ostrvu. Diplomata je, naime, ljekovitu biljku na dar donio Katarini Medici. Naziv duhan na ove prostore donijeli su oni koji su na istima postali sinonim za pušenje - Turci, mada je riječ arapskog porijekla i znači para, dim.

I šta je to u dimu što ga čini tako privlačnim? Ako ćemo medicinski: preko 4.000 različitih supstanci, od kojih je malo njih ispitano. Da se bude precizan - ispitane su četrdeset i tri. I za sve je utvrđeno da prouzrokuju rak pluća. Ovo, međutim, nije baš adekvatan odgovor na gore postavljeno pitanje. Za odgovor bi smo se trebali obratiti onim ljudima koji bez cigarete ili cigare izgledaju kao od majke rođeni, a od kojih pojedini krase udžbenike historije. Šta je Churchill bez cigare? Isto što i otac naših naroda J. B. Tito. Čime bi Castro vadio mast Amerikancima ako ne "kubama"? I šta bi jadni Clinton da ne bi cigare čudnovatog okusa?

Sve njih (osim Monice - nije pušila cigare) i sve nas vezuju tri osnovna sastojka bez kojih se, nažalost, ne da zamisliti ovisnost. Prvi je ugljični monoksid, koji brzinom Schumachera ulazi u krv pušača preko velike površine pluća, veže se za krvnu boju, hemoglobin, i stvara toksični spoj karbosihemoglobin. Posljedice ovog braka su smanjena opskrba stanica kisikom, poremećaj određenih organa, osobito srca. Ali ni mozak nije pošteđen. Drugi zlotvor je katran (na stranom jeziku, ako ko puši stranjske cigarete, tar), što je zapravo zajedničko ime za veći broj hemikalija u duhanskom dimu koje se sakupljaju, a gdje će drugo već u plućima. Katran uništava osjetljivo plućno tkivo. I kriv je za već elaborirani kašalj, kojim se organizam nastoji osloboditi tih sastojaka.

Međutim, magični sastojak duhanskog dima zove se skoro isto kao i diplomata Nicot. Ovog visokotoksičnog alkaloida odgovornog za razvoj ovisnosti u mojim cigaretama ima 0,7 mg. Kutija cigareta dnevno znači 160 nikotinskih udisaja, od kojih svaki učvršćuje ovisnost. Činjenica da u vašim ima manje ili više nikotina, zapravo je samo puko zavaravanje. Naime, i oni koji puše blagi planinski vjetrić na kojem piše super lights i oni koji se odlučuju za Turkish blend izloženi su istom riziku.

Ne postoji naučni dokaz da cigarete sa manjim postotkom katrana i nikotina smanjuju opasnost od srčanih bolesti. Ili raka pluća. Pušači koji su prešli na cigarete sa niskim sadržajem katrana i nikotina obično puše veći broj cigareta i dublje udišu kako bi nadoknadili tijelu potrebni nikotin. Što je siguran put za nove probleme, jer, kako već rekosmo, katran i nikotin nisu jedine štetne tvari u duhanskom dimu. Udišući dublje, pušači tako unose više drugih opasnih tvari i mogu povećati rizik od plućnih bolesti.

A zdravstveni podaci kažu ovako: jedan od deset pušača oboli od raka. Trideset posto svih smrti od raka vezano je za pušenje. Pušenje udvostručuje rizik srčanog infarkta, povećava rizik prijevremenog porođaja i drugih komplikacija pri porođaju. Prema podacima kojima raspolaže Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), 12 posto žena na svijetu puši. Veliki broj njih, gotovo deset posto, nastavljaju pušiti i tokom trudnoće. Pri svakoj cigareti raste rizik ometanja pravilnog razvoja djeteta. U dobi od 16 godina, prema jednom izvršenom ispitivanju, djeca čije su majke pušile za vrijeme trudnoće pokazala su zaostatke u čitanju, računanju i govoru u odnosu na djecu čije majke nisu pušile. Broj muškaraca koji uživaju u društvu cigarete nešto je veći - 20 posto. Pritom se ne obaziru na činjenicu kako je medicinski dokazano da bi im dim mogao postati jedino društvo. Pušenje, naime, utiče na potenciju jer sužava krvne žile, oko 20 posto. Uzdaju se u Viagru, šta li?

Svake godine u Evropi od posljedica pušenja umre oko 500.000 stanovnika. Što znači da godišnje nastrada nešto više ljudi nego što ih živi u Sarajevu, naprimjer. Za mnogoljudnije zemlje ovo je možda sitnica, ali cifra od skoro pola miliona je značajna za Bosnu, u kojoj, valjda, ne puše samo bebe. Cinici bi rekli i oni na Barama ili Vlakovu. E pa, ako, ne daj Bože, koji od cinika kašlje ili mu ponestaje daha, osjeća slabost i pospanost, te mršavi, mogao bi i sam prestati da puši.

Rak pluća je najčešći oblik karcinoma i javlja se u jednom od sedam slučajeva u ukupnom broju oboljelih. A pušenje je odgovorno za 80 posto slučajeva raka pluća kod žena i 90 posto kod muškaraca. Trećina svih smrti od raka kod muškaraca uzrokovana je rakom pluća, ponajviše zbog pušenja. Devet od deset muškaraca koji umiru od raka pluća su pušači. Petogodišnja stopa preživljavanja nakon dijagnosticiranja raka pluća je sedam posto kod žena i osam posto kod muškaraca. Do 2005. godine cigarete će prouzročiti 10 miliona smrti od raka pluća. E, Kolumbo, fino ti nas usreći!

Karakter - sudbina Šta da se radi, zaboga?! Može se, recimo, biti karakter i reći: od sutra nema više pušenja. Najbolju definiciju za ovu vrstu karakternih dao je Mark Twain, koji je izjavio kako prestati pušiti nije nikakav problem - i sam je prestajao nekoliko stotina puta. Rijetki su oni koji zaista i dočekaju to sutra. Jer nakon sutra uvijek ima još jedno sutra, je li? Ako se Karakter (ovdje to postaje vrijedno pisanja velikim slovom) ipak prometne u nepušača, prvi mu je savjet da obavezno nabavi broj Dana u kojem objašnjavamo kako izgubiti stečeni višak kilograma, jer tada počinje haranje frižidera. Ili tuđih kutija sa cigaretama. Najdraži karakteri (primjećujete li malo slovo?) svima su oni koji u cilju prestanka pušenja prestanu kupovati cigarete. I koje onda duhane oni koji su daleko od karaktera.

Da se mi ostavimo karaktera - postoji i medicinska pomoć. I to u vidu vodice, žvakaćih guma, filtera ili flastera. Prva se kod nas ne može nabaviti. Pakovana je kao mineralna voda od jednog litra i zamjenjuje četiri cigarete. Za one koji ih dnevno popuše i po 40, to znači deset litara vode. Sigurno je da nakon tolike vodurine ni žabi ne bi bilo do pušenja. Osim toga, jedina joj je prednost to što nema katrana ni dima, jer je obogaćena nikotinom, što znači da neće ubiti ovisnost. Ko voli da proba, nabavlja se preko interneta i boca košta dva eura.

U apotekama se mogu kupiti žvake, koje, također, organizam snabdijevaju nikotinom. U prednosti su nad vodom jer rade na tome da sa svakom novom koju sažvačete smanjuju količinu nikotina potrebnu organizmu. Za potpuno odvikavanje potrebno je oko 12 nedjelja. Mogu se nabaviti u okusu mentola, ne štite od karijesa i ne pročepljavaju nos, i potrebno ih je žvakati polako, pažljivo i uporno. Tek nakon petnaestog zagriza osjeti se okus. Ne smije se žvakati ogromna količina, već se doziraju.

Ako vam i nije do ugriza, One Step at a Time su filteri za cigarete uz koje ćete pušiti da biste prestali sa pušenjem. Naime, radi se o četiri vrste muštikle koja se natakne na filter i koja smanjuje procenat nikotina od 25 do 90 posto tokom četiri nedjelje. Naručuju se opet internetom i koštaju oko 20 dolara. Jeftiniji i lakše nabavljivi su flasteri, koji se kupuju u apotekama, a djeluju tako što oslobađaju određenu količinu nikotina koja zamjenjuje cigarete. Lijepe se svaki dan tokom tri mjeseca, čime se smanjuje tjelesna ovisnost i želja za cigaretom. Ako pušite više od 20 cigareta na dan, u početku vam trebaju flasteri sa većom dozom nikotina.

Postoje, naravno, i alternativne metode tipa tzv. rajskog plina. Plin koji se koristi u stomatologiji da se na udisanje pušačima koji poslije toga tri dana ne puše. Ovaj plin nećete naći ni u trafici ni u apoteci, a ni kod stomatologa. Valjda je rezervisan samo za one najcrnje slučajeve sa najcrnjim plućima. Za one malo svjetlije tu je akupunktura, koja olakšava apstinencijsku krizu regulišući energije u tijelu, smiruje nervni sistem, povećava volju za prestankom pušenja. Ili hipnoza. Kada pucnem prstima, nećete više osjećati potrebu za cigaretama.

Radi li?

E, ne pucketala ja više!

Osim toga ova je metoda iznimno opasna i nije za primjenu nakon nastave. Znamo šta se dogodilo onim nesretnim djevojčicama koje su se igrale hipnoze na velikom odmoru.

Šta ako uspijete? Pa, ovako: nakon 20 minuta normalizira se krvni pritisak i rad srca. Nakon osam sati za polovinu se smanjuje količina nikotina i monoksida u krvi. Nakon 24 sata tijelo se potpuno riješi ugljičnog monoksida. Bronhije i pluća počinju izbacivati sluz. Nakon 48 sati u tijelu više nema nikotina. Poboljšava se čulo okusa i mirisa. Nakon 72 sata disanje je olakšano, a povećava se razina energije u organizmu. Nakon dvije do 12 sedmica poboljšava se krvotok. Nakon tri do devet mjeseci poboljšava se kapacitet pluća za 10 posto, prestaje kašalj, šmrcanje i poteškoće s disanjem. Nakon pet godina za polovicu se smanjuje opasnost od infarkta srca. Nakon deset godina za polovicu se smanjuje opasnost od raka pluća.

Definicija papka Ko živ, ko mrtav za deset godina. Jer ćete uz prestanak pušenja morati prestati i da idete na mjesta gdje se puši. Pasivni dim, odnosno onaj koji udišete zahvaljujući lošoj navici svojih prijatelja, godišnje prouzrokuje 3.000 smrti od raka pluća samo u SAD-u. Zato se u Americi pušači najčešće skupljaju oko kante smještene podalje od normalnog svijeta. Ima zakon i ako ga prekršite, hem ste papak, hem plaćate kaznu. Iako isti zakon o ograničenoj upotrebi duhanskih prerađevina postoji od 9. maja 1998. i u BiH, te također predviđa novčane kazne onima koji puše na javnim mjestima, ovdje ste papak ako se tog zakona pridržavate.

Rijetka su mjesta na kojima postoje označeni prostori za pušače i nepušače, a i ako piše da je pušenje zabranjeno, uz malo šarma i popratnu rečenicu: "Jarane, samo nemoj da te ko vidi", moći ćete pušiti i ispod table sa prekriženom cigaretom. Daleko je, naime, ono vrijeme u kojem su sveti oci Inocent X i Urban VIII pušače ekskomunicirali, ili 17. vijek u kojem su se isti kažnjavali smrtnom kaznom. Davno je umro sultan Ahmed IV, koji je pušačima odredio kaznu probijanja nozdrva vlastitim čibukom, a i u Rusiji se oni koji zapale koju više nit' bičuju, nit' šalju u Sibir.

U historiji je ostalo zabilježeno da je zbog loše navike nagrabusio i neki jado po imenu Rodrigo de Heres, koji je po povratku sa Kube, naravno, pušio. Sugrađani ga prijavili inkviziciji pod optužbom da ga je zaposjeo vrag, jer mu iz usta izlazi dim i užasno smrdi. Odvelo ga i tu mu se gubi svaki trag. Može se samo pretpostaviti da je popušio na lomači.

Shvatajući svu ozbiljnost situacije, te moć navike od 1994, svake druge godine se u svijetu održava velika kampanja protiv pušenja pod nazivom Ostavimo pušenje - osjetimo okus pobjede. Organizatori, koji dijele neki novac i poklone onima koji prestanu dimiti, procjenjuju da je ove godine više od milion pušača pokušalo ostaviti pušenje. Podaci o tome koliko ih je uspjelo bit će poznati 31. maja - na svjetski dan borbe protiv pušenja.

Na kraju, jedna poučna priča. Nedavno sam imala priliku boraviti u SAD-u. Kad god bih poželjela zapaliti cigaretu na univerzitetu koji je napravljen od duhanskih para, bila sam prisiljena izaći na vjetrometinu i stajati pored izdvojene pepeljare sa šljunkom. Nakon par dana sam, potjerana pljuskom, ugasila cigaretu nakon dva dima i zagledala se u pepeljaru. U njoj je bilo oko dvadeset opušaka Drine lights i samo jedan jedini Marlboro, koji je djelovao nimalo statusno, već naprotiv, prilično bijedno. Kao i ja, uostalom, svim onim zdravljacima koji su, suhi i na toplom, sjedili u osvijetljenoj kantini i pili nešto što se u Americi naziva kafom.

Jedina utjeha mi je bila da niko od njih garant ne zna za rečenicu slavnog Danila Kiša: "J...š mašinu koja se ne dimi"!

P.S.

Dani se, bez obzira na to što 90 posto redakcije čine pušači, zakona pridržavaju i pušenje je zabranjeno. Ako ovaj tekst djeluje nesuvislo, treba znati da je pisan na kućnom računaru i da je u zelenoj fluorescentnoj pepeljari dovoljno opušaka za tri osobe. A pušenje, između ostalog, sprečava dovod kisika do mozga.

Suština je u odluci

S.K. (profesor engleskog jezika): Ja sam počela pušiti jako kasno, sa početkom opsade Sarajeva, kada smo cigarete maltene dobijali kao platu. Nikada nisam bila neki strastveni pušač, odnosno pušila sam mnogo, ali nikada nisam duboko uvlačila dim, tako da je moja potreba bila da nešto držim u ruci, a ne potreba za nikotinom. Dnevno sam pušila i po kutiju i pol, ili čak i dvije. Nije tačno da je teško prestati, jer nije. Bila sam jako prehlađena prije dva mjeseca i gadio mi se duhanski dim. Užasno sam kašljala. Tako da sam jedan dan odlučila da ću prestati. Iskušenje je došlo sljedećeg dana, kada sam kupila cigarete i ostavila ih kod radnog kolege sa molbom da mi, svaki put kada tražim, da jednu. Uzela sam tri. Nakon toga sam rekla da mi slijedeći put kada budem tražila, kaže da ne da. Nisam tražila ni jednu. Činjenica je da sam prvih dana imala više žvaka nego obično, jer svaki put kada bi neko zapalio cigaretu, ja sam stavljala novu žvaku, baš kao što sam nekada palila cigaretu svaki put kada bih vidjela nekoga da puši. Ali, nakon dva mjeseca niti sanjam cigarete, niti imam bilo kakvu želju, ne tresu mi se ruke, ne hodam unezvijereno po kući, niti jedem više nego prije. Sada kada vidim nekoga da puši, iznenadim se kako može. I bude mi ga žao. Suština je da sam ja donijela odluku. I kada čovjek uradi tako nešto, sve postaje, zapravo, jako lako.

Pušenje je pitanje ljubavi

Piše: Ivan Lovrenović

Uz cigaretu proživio sam cijeli jedan omanji život, punih dvadeset pet godina. Bila je to duboka i strasna veza, bez taktiziranja i doziranja - po dvije-tri kutije dnevno, najmanje. Preko cigareta i duhana koje smo pušili, preko različitih uredaba koje su pratile moj pušački vijek, mogao bih rekonstruirati jednu malu paralelnu historiju. Neću, recimo, zaboraviti onu dravu u grubom papirnom pakovanju, što ju je djed kupovao najamnicima a mi djeca potkradali, tako što bi otvori svaku paklicu i uzmi po jedan komad, misleći da se neće primijetiti. A hercegovina u elegantnim kartonskim kutijama na preklop - to se rijetko viđalo i budilo je strahopoštovanje. U taj red spadale su i jugoslavija (ona s utisnutim grbom) i sutjeska. Sve je to bilo strašno davno, kao u nekom predživotu, u svakom slučaju prije pojave filtera, koji me je dugo odbijao kao nešto svetogrdno, kao izdaja ili prijevara na koju svjesno pristaješ... Dugo sam joj odolijevao, najviše i najduže uz onu staru sarajevsku plavu moravu, kojoj je drina bila luksuznija inačica, kojom si se častio kad si imao više novaca. Pandan su im bile istoimena niška morava i drina. Kasnije, kada su filteri već potpuno zavladali (beograd, opatija, ambasador, upitnik, lovćen, pedesetsedam - tko bi ih sve nabrojao), a u našoj proizvodnji više nisi mogao naći nijednu cigaretu bez filtera da te ne ubije već prvi dim koji iz nje potegneš, doživljavao sam trenutke tihe i slatke osvete kad bih se u nekom od rijetkih prolazaka kroz free-shop dočepao koje šteke pall malla ili gitanea. Istom užitku znale su povremeno služiti zlatne svilene škije, upakovane u modri pakpapir. Kad smo se počeli europeizirati i kad je izašla uredba o zabrani pušenja u autobusima, a stupala je na snagu točno prvog siječnja neke od ranih sedamdesetih godina, sjećam se dobro - bojao sam se da se to naprosto neće moći preživjeti. Nikad se nisam mogao načuditi kako je ta uredba lako i brzo primljena među našim svijetom, pa ubrzo više nikomu nije padalo na um zapaliti čak ni na najzabačenijoj seosko-prigradskoj liniji. Svojom voljom nikad ne bih zanemario ni ostavio duhan - presudila je astenija, slab krvotok. Na vlastitoj koži sam bolje nego i u kakvim medicinskim enciklopedijama otkrio što znači kada naš stari svijet kaže kako je jedino važno "od kakve je čovjek japije". Za moju japiju duhan je bio poput neutronske bombe: krajem osamdesetih već mi je bio tako oduzeo snagu da sam sam sebi bio smiješan. Bilo je: ili-ili. A pošto je razlog bio tako jak a ulog tako visok, nije bilo nikakve posebne tegobe - jednoga dana jednostavno više nisam pušio, i to je sve. Međutim, moj "platonski" odnos prema duhanu nije se promijenio ni za dlaku. U današnjemu svijetu, već ideologijski podijeljenom na nepušački, koji je većinski i diktatorski, i na pušački, koji je postao ugrožena, manjinska vrsta, ja se osjećam pripadnikom i "navijačem" ovoga drugog. Jedan od tužnijih prizora moderne civilizacije vidio sam vjetrovitog, kišnog i hladnog jutra na pločniku ispred vašingtonske poslovne zgrade: dvojica-trojica mladih businessmana ili činovnika, u urednim plavim odijelima-uniformama, s propisno vezanim kravatama, uvlače svoje dimove, ne znajući da, gledani ovako sa strane, u tom trenutku izgledaju kao parije: prokazan i deklasiran ološ, izbačen na ulicu.

Arhiva Dani
257