M. Night Shyamalan, veliki indijskoamerički režiser, rođen je iste godine kad i Christopher Nolan; oni su, dakle - kako se to kaže - generacija. No ne samo to: njih su dvojica rođeni u razmaku od samo sedam dana, preciznije rečeno: Shyamalan je tačno sedmicu mlađi. Rođen je šestog augusta 1970. godine i možemo već danas slobodno reći da su kraj jula i početak augusta 1970. bili izuzetno značajni za razvoj filmske umjetnosti.

Shyamalan je rođen u Indiji, u provinciji Tamal-Nadu, u gradu Pondicherry. Pravo ime mu je Manoj Nelliyattu Shyamalan, a mračnjačko middle name Night sam je sebi dao u vrijeme studija. U svom ranom djetinjstvu s roditeljima preseljava u Ameriku. I otac i majka njegova su liječnici. Shyamalan je odrastao u filadelfijskom predgrađu Penn Valley. Veoma je vezan za Philadelphiju: radnja gotovo svih njegovih filmova smještena je u ovom gradu. I danas živi u Pennsylvaniji, u gradu imenom Wayne, a studirao je na New York Universityju. U biografiji postoji još jedan trivia detalj koji ga veže za Nolana: obojica su se kao dječaci voljeli igrati osammilimetarskom kamerom.

Shyamalanova inicijacija zbila se u njegovoj osmoj godini. Od malih nogu ima izraženu sklonost ka filmu i neprikosnovenog idola: Stevena Spielberga. A danas je, evo, Shyamalan jedan od koscenarista možda i najiščekivanijeg filma Spielbergovog: Indiane Jonesa IV, planiranog za 2004. godinu. No, vratimo se na početak Shyamalanove karijere.

Willisov dobri duh Shyamalanov debitantski film snimljen je 1992. godine. Riječ je o filmu Praying with Anger, koji se bavi povratkom mladog indijskog Amerikanca u domovinu. Vidljivi su ovdje autobiografski valeri, a zanimljivo je da glavnu ulogu tumači sam režiser. (Shyamalan je, inače, scenarista svih svojih filmova, a i glumi u svakom od njih, osim u Wide Awakeu.) Film je bio zapažen, no ne previše. Shyamalanova filmografija idućih šest godina ostaje prazna, no od 1998. kreće jedna od najfurioznijih serijskih filmskih demonstracija sile, startuje režiserska karijera koja će godinu za godinom stvarati sjajne filmove.

Najprije imamo film Wide Awake iz 1998. godine, topao porodični film o dječaštvu i odrastanju, sa Joshuom Crossom u glavnoj ulozi, film koji je nesumnjivo dobar, no koji će pasti u sjenu narednih ostvarenja Shyamalanovih. Jer 1999. godine Bog se nasmiješio Bruceu Willisu preko Shyamalana, slično kao nekoliko godina ranije Travolti preko Tarantina. Pomalo grogirani Willis vratit će se Shyamalanovim Šestim čulom (Sixth Sense) u A klasu holivudskih glumaca. Zajedno sa Toni Collete i od tada napadno eksponiranim dječarcem Haelom Joelom Osmentom, Willis je pod Shyamalanovom palicom snimio jedan od najslavnijih filmova kraja dvadesetog stoljeća.

Šesto čulo je ili superlativima hvaljeno (većina komentara) ili kuđeno na sva zvona (manjina) i zbilja je film koji - kako veli ustaljena fraza - ne ostavlja gledatelja ravnodušnim. Temelji se na izvrsnom high concept zapletu koji će dvije godine kasnije Amenabar izvrnuti kao što se izvrati jakna s dva lica. I makar je film postao nesporna referentna tačka popularne kulture našeg vremena, njime je Shyamalan samo hvatao zalet, zalet za znameniti masterpiece, za Unbreakable (Neslomljivi) iz 2000. godine.

Ovo što sad slijedi je vrlo lično, no mora biti rečeno: meni je Unbreakable najbolji film snimljen u proteklih desetak godina. U glavnoj ulozi ponovo gledamo Bruce Willisa te nenadmašnog Samuela L. Jacksona, a tu je još i Robin Wright. Grijeh je otkrivati zaplet ovog filma, no recimo samo da je on u izvjesnoj mjeri hommage devetoj umjetnosti, stripu (Shyamalan je u privatnom životu svojevrsni strip fanatik), da ima definitivno najšokantniji rasplet u protekloj deceniji (bolji čak i od The Usual Suspectsa), a, slično Nolanovom Mementu, združuje osebujan high concept zaplet i tipične junake najbolje književnosti našeg vremena, svojevrsnu djecu ponoći.

Desi se povremeno, istina rijetko, kod čitanja knjige ili gledanja filma da posljednja rečenica ostane trajno odjekivati u glavi čitatelja/gledatelja. To je jedna od čarolija umjetnosti. Unbreakable ima tu čaroliju, nemoguće je zaboraviti finalnu repliku Jacksonovu, ono legendarno: They called me Mr. Glass!

Ove godine očekuje se premijera novog Shyamalanovog filma. Zove se Signes, u glavnim ulogama su Mel Gibson i Joaquin Phoenix, a film govori o tajanstvenim krugovima što se volšebno stanu pojavljivati negdje u pensilvanijskom žitu. Shyamalanovska mistična tema uz ruku majstora obećava još jedan veliki film. Spomenimo na kraju da je Shymalan bio i scenarista skorašnjeg hita Stuart Little.

Vrijednost i pripadnost Treba odmah kazati, makar je u suštini nepotrebno, da Tanovićevo mjesto u ovom izboru nije nipošto uzrokovano bilo kakvim patriotskim razlozima. Treba također kazati, a to je već potrebnije, da je i famozni Oscar tu manje bitan. Ničija zemlja nije dobar film zato što je dobila Oscara, već je dobila Oscara zato što je dobar film. Priča o pripadnosti ovog filma u našim je masovnim medijima zasjenila priču o njegovoj vrijednosti.

Danis Tanović rođen je, znamo to svi, u Zenici 1969. godine. Školovao se u Sarajevu i u Bruxellesu, a pažnju na sebe je najprije skrenuo dokumentarnim filmovima. Priča o njegovom debitantskom igranom filmu, o Ničijoj zemlji, u budućnosti bi vrlo lako mogla postati jedna od onih globalno poznatih legendi o ostvarenju sna. Priča o jednom od bezbrojnih svjetskih filmadžija koji u devet mjeseci postaje jedan od nekolicine najcjenjenijih filmskih režisera, djeluje kao scenarij za neki ne baš previše realističan film. A baš je tako bilo.

M. Night Shyamalan

Ničija zemlja pripada bez sumnje top tenu balkanskih filmova svih vremena, najbolji je to eksjugoslavenski ratni film i jedan od najboljih ratnih filmova uopće. Fantastične ciklične strukture, uokviren izlaskom i zalaskom sunca, film i formalno ukazuje na svu apsurdnost balkanskih ratovanja, upozoravajući na isti fenomen kao i pjesma Josifa Brodskog Kolo. Nije to jedina sličnost ova dva velika artefakta, tu su, recimo, i žučna izrugivanja jalovosti UNPROFOR-a; Brodski "plave šljemove" proziva novim pustinjacima (new hermits), a Tanović Štrumpfovima.

Film je to što u najboljoj maniri združuje paradigme iz famozne ekološke krilatice: globalno i lokalno. Priča o apsurdnosti ratovanja, o susretu dvojice vojnika na ničijoj zemlji koji jedan drugom postaju dželati, a mogli bi u drugim okolnostima možda biti i prijatelji (da je duži bio dan, kako bi rekla Jadranka Stojaković), o novinarima žednim krvi, o televiziji u potrazi za gladijatorskim spektaklima, to je globalno čitljiva i primjenjiva situacija. No metafora vojnika koji leži na mini, ni živ ni mrtav, zajedno sa Štrumpfovima kao nemoćnim promatračima, davateljima lažne nade, to je ono što filmu daje snažanu lokalnu boju, bosanski vodeni žig (kad već spominjem Brodskog).

Sitničarski kritičari i kalkulanti ponajviše iz susjednih zemalja, no i uz pokojeg Bosanca, šaputali su da scenarij previše podsjeća na pozorišnu predstavu. Pa šta i ako podsjeća? Samo pravi majstori poput Polanskog (Djevojka i smrt) i Tanovića u stanju su od takvog predloška načiniti genijalan i (usprkos tautologiji) istinski filmičan film.

Moralni aspekt filma je besprijekoran. U kontekstu mainstream nacionalističkih politika on dijeli naslovni pridjev, nije ničiji. No opet svim normalnim ljudima on je naš film, ne naš u smislu nekakvog oskarovskog ponosa, nego naš u kontekstu uživljavanja i prepoznavanja. A kad je već riječ o Oscaru, ovaj je izuzetno značajan i zbog činjenice da bi bez njega zavidljivci jedva dočekali da Tanovića proglase dobrim scenaristom, ali ne baš nekim režiserom jer je veliki broj nagrada dobio upravo za scenarij.

Oscar za najbolji strani film se daje filmu, ne scenariju, i nagrada tog tipa je nacionalističkim i ostalim zavidljivcima najbolji flaster na usta.

O Tanovićevom narednom dugometražnom filmu već ima mnogo govorkanja. To je bez sumnje film čije će se snimanje na svim meridijanima i paralelama žudno iščekivati, a festivali će se međusobno "klati" za čast premijere. Bez obzira bila to bosanska tema (Tvrđava ili bilo koja druga) ili neka bez velike veze s Bosnom, od Tanovića se očekuje još jedno odlično filmsko ostvarenje.

Uostalom, među šestoricom junaka feljtona Dana on je jedini oskarovac. A filmografija mu je, kažimo i to, obimom najmanja. Da sad ne govorim o činjenici da je debitirao filmom na bosanskom jeziku naspram četvorice kolega s debutom na engleskom i Amenabara na španjolskom.

Nije loše za početak, kazao bi sam Danis Tanović.

(Kraj)

Arhiva Dani
257