| |
Prošle sedmice sam, nakon
višemjesečnih odbijanja poziva za slične međunarodne skupove,
učestvovao na čak dva.
Jedan je bio u prelijepom
srednjovjekovnom dvorcu u Austriji, u organizaciji austrijskog
Ministarstva odbrane, na kojem se raspravljalo o situaciji
u zemljama u našoj nesretnoj regiji, u kontekstu Pakta stabilnosti.
Iz niza zanimljivih izlaganja i diskusija, dugo ću pamtiti
jednu rečenicu specijalnog koordinatora Pakta stabilnosti
Gerharda Buseka. Replicirajući na jednu moju konstataciju
povodom stanja u Bosni i Hercegovini, rekao je da on prosto
nema partnera u našoj zemlji, jer je Dayton napravio čak trinaest
vlada, od kojih svaka ima svoje ovlasti koje ih kandidiraju
za partnerski odnos u Paktu stabilnosti.
Na stranu sada što je Busek
zaboravio i Vladu Distrikta Brčko, ova izjava je zanimljiva
zato što je to bila jedna od veoma rijetkih prilika (koje
nisu ispovjedni ručkovi i večere u četiri oka) u kojima su
međunarodni predstavnici velikog kalibra spremni javno priznati
da dejtonska konstitucija Bosne i Hercegovine nije dio rješenja,
već dio problema zbog kojeg ova zemlja i danas izgleda tako
kako izgleda.
Drugi skup je održan na
Univerzitetu u Hamburgu. Radilo se o studentskom kongresu
pod plemenitim geslom "Mladi grade mostove", posvećenom
regiji bivše Jugoslavije. Na raspravi o ulozi medija u posljednjoj
deceniji, pred punim velikim amfiteatrom, učestvovao sam,
između ostalih, sa novinarom beogradskog nedjeljnika NIN
Slobodanom Reljićem.
Jako me je zanimalo šta
o tome ima reći moj kolega, s obzirom da je njegov nekada
ugledni nedjeljnik proteklih skoro petnaestak godina, u različitim
fazama različito, bio reprezentativni žurnalistički izraz
svih etapa Miloševićeve politike i općeg stanja srbijanskog
društva. Svoje izlaganje Reljić je započeo konstatacijom da
dolazi iz Srbije, koja je, baš kao da se radilo o posljedici
niza razornih zemljotresa ili vulkanskih erupcija, "u
protekloj deceniji bila nesretna zemlja". Dodao je i
to da nema namjeru govoriti o Televiziji Srbije i njenom direktoru
Milanoviću, koji je "jedna marginalna i primitivna
osoba". Fokus njegovog izlaganja pripao je omiljenoj
temi za pljuvanje većine srbijanskih novinara - američkom
CNN-u.
Svoje izlaganje sam započeo
iznoseći vlastitu nedoumicu kako da predstavim zemlju iz koje
ja dolazim nakon što je Reljić citiranim riječima predstavio
Srbiju. Rekao sam da mi ne pada na pamet ništa bolje od konstatacije
da dolazim iz zemlje koja je imala peh da u protekloj deceniji
bude susjed jedne nesretne zemlje. A onda sam stao u "odbranu"
nekadašnjeg direktora srbijanske televizije: rekao sam da
gospodin Milanović nije ni marginalna, ni primitivna osoba.
Prvo nije zbog izuzetno važne uloge koju je Televizija Srbije
imala u protekloj deceniji, a drugo nije zato što je on predstavljao
vrlo precizni izraz stanja nacionalne, političke i društvene
svijesti ogromnog dijela srbijanskog društva koje traje duže
od decenije. Kao ilustraciju nezasluženih atribucija na Milanovićev
račun, naveo sam činjenicu da je Televizija Srbije ovih dana,
dakle i bez Milanovića, a i bez Slobodana Miloševića,
započela emitiranje serijala historijskih falsifikata o četničkom
Ravnogorskom pokretu, pod čijim znamenjima su počinjeni najveći
zločini u Bosni - od genocida u Srebrenici, preko koncentracionih
logora, do Sarajeva.
Kolega Reljić se našao
iznenađenim i osjetio uvrijeđenim mojim izlaganjem. Rekao
je da ne razumije moju potrebu da tako govorim, da mi, novinari,
moramo da se mijenjamo i da "više nema potrebe za jezikom
mržnje". Odgovorio sam mu da što se tiče potrebe mijenjanja,
može govoriti u jednini, pošto se ja ne mislim mijenjati,
niti osjećam potrebu za tim, uz dodatak da razumijem njegovu
potrebu s obzirom iz koje redakcije dolazi. Postavio sam mu
i pitanje povodom njegove konstatacije da "više nema
potrebe za jezikom mržnje": zamolio sam ga da mi kaže
da li to znači da je potreba ranije postojala, kao i datum
od kada je prestala da postoji. Nažalost, odgovore nisam mogao
dobiti, jer se atmosfera u amfiteatru ubrzo pretvorila u onu
kakva je nekada vladala za vrijeme rukometnih utakmica "Pelistera"
u Bitolju. Naime, auditorij se podijelio na moje i Reljićeve
navijače, studente sa područja bivše države zapadno od Drine
i na one istočno od nje, a sve na užas njemačkih organizatora,
kojima se činilo da se njihova plemenita ideja o građenju
mostova upravo razbija u paramparčad. Pokušao sam ih uvjeriti,
prilično neuspješno, da se "mostovi" u bivšoj Jugoslaviji
ne mogu graditi žmirenjem pred onim što se desilo jučer ili
prekjučer.
Zbog mog svježeg hamburškog
iskustva, mislim da iz Sjedinjenih Država odavno nije došao
bolji stav od onog koji je ovih dana iznio ugledni i uticajni
američki senator Joseph Biden. Naime, kao jedan od
četiri uslova za nastavak američke podrške Srbiji, on je naveo
i neophodnost jasnog izvinjenja Vojislava Koštunice
i Zorana Đinđića Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu
zbog onoga što je Srbija (u)činila tokom posljednje decenije.
Reakcije na njegov prijedlog su više nego zanimljive. Đinđić
je rekao da za tim nema potrebe, jer on, za razliku od nekih
čelnika aktuelne vlasti u Hrvatskoj i Bosni, nije učestvovao
u ratnim vladama. S jedne strane, Đinđić je u pravu, jer je
njegova tvrdnja tačna. Međutim, on lukavo prešućuje činjenicu
da je u pojedinim fazama rata, poput one kad se polakomio
na volovsko meso na Palama kod Radovana Karadžića,
bio gori i od Miloševića, koji se tada već bio distancirao
od Đinđićevog domaćina. Naizgled iznenađujuća bila je reakcija
Ivice Račana: rekao je da on izvinjenje ne smatra potrebnim.
Prešutio je da to smatra iz razloga što bi i on vjerovatno
dobio sličan nalog iz Washingtona, s tim što bi primaoci njegovog
izvinjenja bili Srbi u Hrvatskoj i Bosna i Hercegovina. Do
sada je to odbijao učiniti, uz obrazloženje da nije on odgovoran
za zlodjela Tuđmanovog režima. No, to što je još manje
odgovoran za ustaške zločine Pavelićeve vlasti nije
ga sprečavalo da se izvini Jevrejima.
Da ne bih bio pogrešno
shvaćen: ne mislim da je izvinjenje srpskih lidera prijeko
potrebno žrtvama srpske politike u protekloj deceniji. Ono
je najpotrebnije Srbima poput mog kolege Reljića. A na primjedbe
da se tu radi o kolektivnim optužbama na račun srpskog naroda,
treba preporučiti odgovarajuću literaturu. Za početak su dovoljni
Karl Jaspers, Hannah Arendt i David Goldhagen.
P.S. Uz izvinjenje čitaocima
zbog uzurpiranja prostora, ovim se obraćam gospodinu Adnanu
Buzaru sa pozivom da, kada već policija tolerira njegovo
ponašanje, prestane sa svojim prijetnjama i primitivnim maltretiranjem
moje kolegice Vildane Selimbegović i njene porodice,
te da se obrati meni kao pravoj adresi za raspravu o tekstu
u kojem se pominje.
|
|
