(U ratu ostavljen, u
miru zapostavljen, Dani
256, 10. maj 2002, str.
36-45)

Nezaboravljeni Mostar

Poštovana redakcijo,

Mostarci širom svijeta zahvalni su vam na dosjeu koji ste objavili i bolnim istinama o kojima još jedino vi pišete. Hvala vam što niste zaboravili mostarske junake koji zaslužuju da se nikad ne zaborave. Mi vaše novine kopiramo, printamo i šaljemo našim prijateljima i rodbini. To je istorija našeg grada iako se o svemu što se desilo našem gradu malo piše i malo govori, a puno zaboravlja. Zato vas molimo da nastavite i o našem gradu i o krvavoj istoriji i patnji naše zemlje, posebno zbog toga što je danas previše onih koji žele da sve zaboravimo.

(Lagumdžijin
demokratski
staljinizam, Dani 255, 3.
maj 2002, str. 16-17)

Ima li iko da Staljinu kaže "Ne"?

Ne znam šta će se desiti na sljedećoj sjednici Predsjedništva SDP BiH, jedine partije u Bosni i Hercegovini koju podržavam i čije aktivnosti pratim. Ne znam također, možda zbog efekta "teorije distance", ni to kako su i zašto neki ljudi iz rukovodstva moje partije zaboravili na statut i program partije, kao i na iskustva partije u kojoj sjede i izgleda, nažalost, donose odluke. Ne znam više ni da li se neka kadrovska rješenja uopšte razlikuju po metodu donošenja i po kvalifikacijama i sposobnosti izabranih od rješenja i metoda koje primjenjuju oni koji su se nekada voljeli zvati 'narodne' stranke. Ali jedno zasigurno znam, a to je da jedina Bosna i Hercegovina u kojoj bih ja i mnogi moji prijatelji, bivši i sadašnji sugrađani, mogli živjeti, ona Bosna i Hercegovina za koju se zalagao i zalaže Nijaz Duraković.

Ja se politikom više aktivno ne bavim. Uvažavam odnos snaga u međunarodnoj zajednici kao i uticaj i rješenja koje međunarodna zajednica predlaže za Bosnu i Hercegovinu. Nikako ne zanemarujem ni stanje u pokradenoj i razvaljenoj zemlji u trenutku kad je Alijansa osvojila vlast. Međutim, isto tako ne zaboravaljam ko je i šta je Ustavni sud i kako se tretiraju odluke tog suda. Dilemu o tome mogu imati samo neupućeni, zlonamjerni i politički nepismeni. Pravo na iznošenje drugačijeg mišljenja je ono što me motiviralo da pišem ove riječi. Izgleda da problem ustvari nije u deliktu mišljenja, nego u iznošenju mišljenja u javnost. To je ohrabrujuće, jer postoji nada da još neki članovi Predsjedništva SDP-a BiH misle kao Nijaz, ali nemaju srca ili nečeg drugog da progovore javno. Još pred održavanje prošlih izbora bio sam, blago rečeno, neprijatno iznenađen odlukom nekoga, pojedinca ili partijskog tijela, da se Nijaz Duraković eliminiše kao kandidat SDP-a BiH sa izbornih lista. Tada sam mislio da je to taktička varka, ili ako nije, da će razumni u partiji na vrijeme uvidjeti da čine, najblaže rečeno, glupost i da se čovjek kao Nijaz mora - ponavljam: mora - istaći i podržati bezuslovno kao kandidat partije. Pomislio sam da možda ljudi koji su sa Nijazom radili i živjeli partijski život u najgorim danima za Bosnu i Hercegovinu, nisu u partijskim organima, da su na putu i da će se greška uskoro ispraviti. No, nije mi trebalo mnogo da vidim da su ga prodali vođeni sopstvenim ličnim interesima, oportunizmom i željom da na kraju 'zablistaju' bez opasnosti da bi neko mogao dovesti u pitanje ono kako oni zamišljaju parlamentarne rasprave i političko angažovanje. Nije bez razloga upućeno pitanje Nijaza svojim kolegama iz rukovodstva, da li ga se boje kao kandidata. Možda je strah od Nijaza i nijaza proistekao iz opasnosti da se jednom donesene odluke mogu pokazati diskutabilnima i ponovo staviti u proceduru. Možda i predsjednik partije osjeća nalagodu zbog Nijazovog političkog iskustva i karizme koju nosi. Kao čovjek koji je jedno vrijeme bio Nijazov najbliži saradnik, znam i kako Nijaz izgleda kad zagalami i kad se zainati, ali isto tako znam da je spreman, ako je pogrešno reagovao, da prizna, čak i kad se govori o njegovom privatnom životu. Znam i da je uvijek saslušao i drugačije mišljenje, čak i u doba kad je partija bila tako strukturirana da nije morao slušati nikoga jer je pravilo bilo da se sluša šta on ima da kaže.

U prošlom broju Dana je prepričano šta je Nijaz na sjednici rekao o samom nastanku partije i njenim dokumentima. Ružno je što je to, na toj sjednici, ako je tačno što piše u članku, morao izreći Nijaz Duraković, a ne neki od članova Predsjedništva, koji su, kao i ja, i sami bili delegati na ratnom kongresu na -16°C, učestvovali u pripremi i usvajanju dokumenata, i bili izabrani u uže partijsko rukovodstvo. Neko je na toj prošlonedjeljnoj sjednici mogao ustati i žobrazliž dodati još i to da je njegovim ličnim angažmanom i fizički spašena partija i njeno članstvo u teškim ratnim vremenima. Sa Nijazom i pod njegovim rukovodstvom SKBiH se transformirao u modernu partiju, ali izgleda da neki to nisu shvatili i da se bolje snalaze u okruženju komisija i radnih grupa koje funkcionišu dijeleći drugarske kritike, partijske opomene i isključenja, kao što to SDA, kako vidim po informacijama u novinama, sada čini sa svojim članovima. Šta je stranačka disciplina u zapadnim partijama, kako se donose političke odluke i kako se primjenjuju u život, ja dobro znam i o tome mogu napisati nekoliko riječi, ali nema potrebe za tim. O stranačkoj uskogrudosti, hipokriziji, nefleksibilnosti, govore neki drugi radeći ono što rade.

Ne sumnjam da će ukoliko ovo obraćanje pročitaju oni kojima je namijenjeno reakcija biti "Šta on šupljira, zbrisao, a sad…" ili " Što nije ovdje pa da …". Ovaj tekst i govori o pravu na lično mišljenje i pravu na individualni izbor. Ja sam izabarao da odem, ali sam pretpostavljao da su oni koji su ostali sačuvali svoj lični integritet do kraja. Ovaj tekst pišem i zbog sebe i zbog njih, kao i zbog mog dubokog uvjerenja da glave više nikad neće padati zbog mišljenja i govora, kao i zbog svih onih koje lično znam a koji vjeruju da je SDP BiH jedina politička snaga koja može stvari promijeniti nabolje.

Nijazu, ali i Predsjedništvu SDP-a BiH želim brzo ozdravljenje.

(Bosanski barometar,
Dani 253, 19. april
2002, str. 6-7)

Atijas nije rabin

U vašem nedjeljniku broj 253 od 19. 04. 2002. godine, u rubrici Bosanski barometar, s tri crne tačke - ocjenom katastrofalan potez - ocijenili ste nastup gospodina Jozefa Atijasa iz Doboja, povodom dešavanja u Izraelu i na palestinskim teritorijama, a sve povodom postavljanja table s natpisom "Ramallah" na ulazu u Kanton Sarajevo.

U tom tekstu, nažalost, vi gospodina Atijasa nazivate rabinom Jevrejske zajednice u BiH. Ovim osvrtom na navedeni tekst želimo, ne ulazeći u lični stav gospodina Atijasa, koji ne dijelimo, da vas obavijestimo da Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini od 1966. godine nema rabina. Naime, te godine je umro posljednji rabin u BiH, dr. Menahem Romano.

Podsjećamo vas da za velike jevrejske praznike, Roš Hašana, Jom Kipur ili Pesah, rabini uglavnom dolaze iz Izraela, što našim praznicima daje neophodnu duhovnost. Vrlo često u medijima, iz neznanja ili namjerno, pojedinci budu titulisani kao rabini, što ne odgovara istini.

Jevrejska zajednica u BiH nije politička organizaicja, nego vjerska zajednica kojoj nije primjereno da se očituje o političkim dešavanjima u drugim državama. Taj zadatak svakako imaju zvanični politički organi države BiH. Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH gospodin Jakob Finci u više navrata, u ime Jevrejske zajednice, iznio je činjenicu da dijelimo zvaničan stav Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine iznesen od ministra dr. Zlatka Lagumdžije. Ako već treba da govorimo o stavu većine Jevreja, stanovnika našeg grada i države, onda bismo samo naglasili činjenicu da osuđujemo terorizam i dešavanja u Izraelu, ali i na palestinskim teritorijama osuđujemo svaki akt nasilja nad nedužnim ljudima bez obzira na naciju, rasu ili vjeroispovijest. Ni jedan cilj nije toliko svet da bi se opravdao terorizam i nasilje nad civilnim stanovništvom. Nažalost, u našim pisanim i elektronskim medijima, informacije o samoubilačkim i drugim terorističkim akcijama u Izraelu koje su usmjerene protiv nedužnog civilnog stanovništva uglavnom se ocjenjuju kao "legitimna borba" palestinskog naroda za oslobođenje, a taj stav u svakom slučaju ne dijelimo. Također ne opravdavano ni upotrebu sile nad civilnim stanovništvom na palestinskim teritorijama niti bilo gdje u svijetu, koji, istini za volju, i nije tako "čist" niti imun od terorizma i nasilja.

(Potpukovnikova
optužba, Dani 254, 26.
april 2002, str. 32-33)

Keljmendiju su ubijena dva sina!

Javljam se zbog članka publikovanog 26. aprila koji se odnosi na suđenje kasapu Balkana Miloševiću, gdje se vašem izvještaču očito prikrila jedna novinarska greška (a koja je bitna). U članku stoji da su srpske snage ubile Bajrama Keljmendija (poznat advokat) i jednog sina. Istina je da su njegova dva sina ubijena, zajedno sa njim. Ne znam otkud Emiru Suljagiću ovaj podatak, ali, nažalost, nije tačan. Hoću da kažem, bilo bi dobro da je on u pravu, to jest da je makar jedan sin u životu, ali nije tako.

Sve najbolje!

Fatmir

(Pekara dobra k'o hljeb,
Dani 251, 5. april 2002,
str. 47)

Zaboravili ste Paromlin!

Poštovana redakcijo Dana, iako nigdje nije pomenut, a DD "Žitopromet", ili, poznatije građanima Sarajeva, PAROMLIN, trebao bi u ovoj vašoj priči imati centralno mjesto. Navodite da samo pekari znaju odakle im brašno, a trebali bi znati, pored čitaoca Dana, i svi kupci brašna u BiH. Za mlinsku industriju ne počinje poslovna godina 1. januara, nego 1. jula, odnosno početkom žetve, tako da su silosi u aprilu obično poluprazni ili prazni, ali aprila 1992. Paramlinovi silosi bili su puni kao nikada u postojanju Paromlina od 1906. do danas. Drago Podinić, direktor DD "Žitopromet", da li je pretpostavljao ili je znao da će doći do prekida saobraćaja od Vojvodine do Sarajeva, to ne znam, ali je pored pšenice neuobičajeno nabavio ogromne količine šećera, soli, deterdženata, tečnih i u prahu, ulja i dr. Također, i DD "Sarko" je imao znatne količine šećera i sirovina za kolače, a što se tiče DD Klas - Velepekara i DD Sarajka (Makaronka), imali su zaliha za 1 (jedan) dan proizvodnje i da nije bilo Paromlina, mogli su 07.04.1992. svi pekari i tjesteninari uzeti kolektivni godišnji odmor do kraja maja 1992, dok nije počelo pristizati brašno putem UNPROFOR-a.

Od početka agresije do pojave UNPROFOR-a, Paromlin je odigrao historijsku ulogu u odbrani Sarajeva, jer su mnoge porodice nespremno dočekale rat bez zaliha brašna i ostale hrane. Ja sam lično predlagao direktorima da vide sa gradskim ocima da besplatno dijelimo brašno podjednako za svakog građanina Sarajeva, pa ukoliko ikada stane rat, da nam to gradski oci priznaju kroz kompenzaciju cijena, ali od toga nije bilo ništa. Mlinari su radili non-stop od početka agresije do 18.10.1992 sa dnevnom proizvodnjom od 200.000 kg mlinskih proizvoda, a distribucija se najviše vršila putem logističara u jedinicama, kada su srpski agresori granatiranjem uništili mlinska postrojenja, a bilo je zalihe pšenice još za tri mjeseca meljave. Vrijedni mlinari i majstori održavanja mlina svojim znanjem i požrtvovanošću opet su osposobili mlin za normalnu proizvodnju za nekoliko mjeseci danonoćnog rada. Mlin je imao oko 50.000.000 kg žita, a ne, kako vaš izvor navodi, 30 miliona, jer sve su pare od ratne prodaje pokradene pa se i zalihe namjerno prikrivaju da se minimizira ratna pljačka.

S poštovanjem! Vaš vjerni čitalac,

Sulejman Šesto

(Sjećaš li se Sarajeva?,
Dani 251, 5. april 2002)

Odbrana civilizacijskih dostignuća

Upućujem vam čestitke i zahvalnost za Dane broj 251. Dani su na vrlo seriozan način obilježili desetu godišnjicu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu podarivši nam veliki broj informacija, eseja i dokumenata koji imaju neprolaznu vrijednost. Vaš rad i doprinos odbrani civilizacijskih dostignuća zaslužuje svako priznanje. Upućujem vam tople pozdrave s željom za nove uspjehe u vašem plemenitom poslu.

Ahmed Džubo, Sarajevo