Opći prirodni zakon o rađanju i umiranju uvijek nam je jasniji na teoretskoj ravni. Međutim, sve pametne fraze, mudrosti, riječi utjehe prazno zazvone kada se sa fenomenom odlaska sretne licem u lice. Pogotovo kada odlaze ljudi čije prisustvo nikako niste mogli ne primijetiti. Kada odlaze, recimo, pjesnici.

Izet Sarajlić je, jednom davno, kada je sređeno Vilsonovo šetalište (što je bio naziv i jedne od njegovih zbirki), lucidno primijetio kako su mu "asfaltirali knjigu". I nisu njegovi stihovi samo asfaltirani. U nekoliko navrata su dobili zvuk. I nije Izet Sarajlić usamljen izvidnik na tuđem terenu. Postoji čitava jedna plejada pjesnika koji su svoje mjesto i svoju primjenu našli u popularnoj muzici. Pravih pjesnika, da to tako kažemo.

Najsvježiji primjer imamo na novom albumu Zabranjenog pušenja. Pjesma Počasna straža okončava se ključnim stihovima njegove najčuvenije pjesme Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge. I ovo nije prvi put da se neko odvažio da Sarajlićeve stihove uglazbi. Prije više od dvadeset godina, na svom trećem albumu, Seid Memić Vajta je snimio pjesmu Noć samo vas, još jednu od čuvenijih Sarajlićevih pjesama.

Međutim, znalo se dešavati da muzičari uzmu samo neku lijepu sliku, frazu, stih i uklope ga u pjesme koje kasnije potpišu kao svoje. Tipičan predstavnik takvog pravca je, recimo, Goran Bregović. Brega, koji je, nesumnjivo, bio jedan od načitanijih rock stvaralaca, znao je iskoristiti neke, kod nas manje poznate pjesnike, i dati dodatnu dimenziju vlastitim pjesmama. Tako je, naprimjer, u pjesmi Ako možeš, zaboravi upotrijebio stihove ...porodi me kao srna na snijegu..., rumunskog pjesnika Nichite Stanescua. Kada je radio album Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, u refrenu naslovne pjesme koristio je stihove Brane Miljkovića ...ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju...

Goran Bregović

U Pjesmi za malu pticu, on pak kaže: ti, lijepa kao armija ispod zastava. Takvo poređenje i u tom obliku već je koristio Umberto Eco.

Nije više sporan uticaj koji je taj isti Bregović izvršio na Dinu Dervišhalidovića, koji je učio i na Goranovim greškama. U drugom dijelu svoje karijere jasno je naznačavao uzore i izvore svojih tekstualnih inspiracija. U pjesmi Nemam ja 18 godina sa albuma Fotografija iz 1996. čujemo stihove ...predugo gledah u sunce, kao da to ne može opeći..., koje je posudio od Zilhada Ključanina iz njegove zbirke Pjesme nevinosti.

Na posljednjem albumu Sredinom u dva navrata je iskoristio stihove Emily Dickinson (Moj je život Švicarska, skoro pa savršen; Okraća ljubav kao sve druge velike stvari) i to jasno naznačio.

Dado Topić je na svom konceptualnom albumu Neosedlani iz 1979. koristio stihove Jure Kaštelana kojih se sjećamo sa školskih priredbi: lijepa je ova zemlja/ meni najdraža/ nigdje toliko algi/ kao u uvali moga djetinjstva.

A da je Kaštelan bio interesantan rokerima pokazalo je i Zabranjeno pušenje: 1985. su na svoj drugi album uvrstili čak dvije verzije njegove pjesme Baš čelik. Tražili su i dobili dozvolu od samog autora da to naprave, ali svjedoci tvrde da Jure nije baš bio presretan kada je čuo rezultat.

Kako bi izbjegao takve komentare, Zdravko Čolić je tokom svoje karijere uglavnom pjevao pjesme mrtvih pjesnika. Njegov ključni album Ako priđeš bliže otvara pjesma Branka Radičevića Pjevam danju, pjevam noću. Na narednoj ploči otpjevao je Pjesmo moja, koju je uzeo iz zaostavštine Jovana Jovanovića Zmaja.

Kemal Monteno je čitav život sarađivao sa takozvanim estradnim pjesnicima poput Miše Marića, Duška Trifunovića, Alije Hafizovića... Njegova prva pjesma Lidija autorsko je djelo Rešada Hadrovića, dok je jedan od najvećih Keminih hitova, pjesma Dušo moja, za koju je stihove napisao Zvonimir Golob, nastao tako što je Monteno pjesmu pročitao u novinama i napravio melodiju na nju.

Inače su stvaraoci poput Montena bili posebno skloni pjevanju stihova "pravih" pjesnika. Arsen Dedić i Ibrica Jusić su se u dva navrata odlučili da naprave čitave albume na kojima su uvrstili takve pjesme. Prvo je 1978. Ibrica Jusić snimio ploču Ne dajte da vas zavedu, na kojoj je otpjevao stihove Williama Shakespearea, Bertolta Brechta, Desanke Maksimović, Enesa Kiševića, Miroslava Antića... Dvije godine kasnije Arsen Dedić snima ploču Pjevam pjesnike, na koju je uvrstio pjesme Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Jevrema Brkovića, Ivana Gorana Kovačića, Matije Bećkovića... Ujevićeva pjesma Odlazak čak postaje jedna od najpopularnijih Dedićevih kompozicija.

Imamo još jedan cijeli "pjesnički album" koji ne smijemo zaboraviti. Radi se o ploči Modra rijeka, koju su Indexi snimili još 1978. godine i na kojoj su uradili muziku na stihove Maka Dizdara. Naslovna pjesma je našla svoje mjesto u svim antologijama Indexa, a bio je to prvi put da jedna grupa posveti cijeli album jednom domaćem pjesniku.

U domaćim okvirima čini se da je posebno inspirativan bio Aleksa Šantić. Njegova Emina doživjela je mnoštvo izvedbi u maniru sevdalinke, a zabavnoj muzici približio ju je Ibrica Jusić. Sličnu sudbinu je doživjela i njegova pjesma Što te nema, koja je odavno prisutna u sevdahu, a novi život joj je udahnula Jadranka Stojaković. Početkom rata Dražen Žerić otpjevao je Šantićevu Ostajte ovdje.

I nije to jedini primjer gdje je spoj pop muzike i klasičnog pjesništva imao i svoju političku dimenziju. Grupa Lačni Franz iz Maribora snimila je pjesmu Franca Prešerena Zdravljica, koja će, kasnije, postati i zvanična himna Republike Slovenije. Naravno, ne u ovoj rock verziji Lačnog Franza.

To su samo oni najizrazitiji primjeri. Mnoge pjesme su u ovom pregledu ostale nepomenute. Kao, naprimjer, sjajna izvedba pjesme Predosećanje, koju je napisala Desanka Maksimović, a izvela Jadranka Stojaković. I još sve silne pjesme o Titu. (A. Misirlić)

Dan obuke (Training Day); režija: Antoine Fuqua; glavne uloge: Denzel Washington, Ethan Hawke, Tom Berenger, Dr. Dre, Snoop Dogg; SAD, 2001.

Redatelja Antoinea Fuquaa sjećamo se iz 1998. godine, kada je njegov prvijenac The Replacement Killers sa opakim Chow Yun Fatom i Mirom Sorvino pobrao simpatije domaće i strane publike, a ni kritika nije štedjela riječi hvale. Onako kako je Fuquain prvi film zbog efektnih redateljskih postupaka skrenuo pažnju na njegovog tvorca, tako je ulogom u Fuquainom trećem filmu Dan obuke na sebe skrenuo pažnju sjajni Denzel Washington.

Šta u konkretnom slučaju zapravo znači skretanje pažnje? Pa, Washington iza sebe ima više od trideset filmskih uloga i od 1981. godine, kada je startao, do danas, imao je vremena na sebe skrenuti pažnju. Jasno, to je karakterni i vrijedni Washington i učinio. Ali sve to nije bilo dovoljno da svoju karijeru okruni onim najznačajnijim filmskim priznanjem. Nije mu se dalo. Oscara za najbolju mušku ulogu dobio je tek za ulogu pokvarenog policajca Alonza u Danu obuke. Tek kada odmah nakon ovog filma pogledamo film John Q, nastao ove godine, gdje Washington igra očajnog oca koji zarobi Hitnu pomoć ne bi li prisilio nadležne da medicinski zbrinu njegovog sina, vidimo o kakvom se glumačkom kalibru zapravo radi. Otmičar a pozitivac - vrlo zahtjevno i nešto sasvim drugačije od uloge do temelja pokvarenog Alonza, koji cijeli bogovetni dan, što je, ustvari, dva sata i tri minuta filma, za nos tegli, na zlo navraća i, uopće uzevši, bez imalo respekta se odnosi prema poštenom policajcu kojeg je briljantno odigrao Ethan Hawke.

Na ovom mjestu baš treba ostaviti to "briljantno" jer se Hawke upravo tako nosi kako sa glumačkom gromadom imena Washington, tako i sa svojim karakterom suprotstavljenim Alonzovom. Izbor ova dva glumca i korektno razrađeni njihovi međusobni odnosi jeste ono najbolje što se desilo u Danu obuke. Ostalo je moglo i drugačije, takoreći bolje, jer Dan obuke nije film sa najboljom atmosferom koja se iz priče mogla izvući. Tu i tamo se u ovoj dosta jednoličnoj dvosatnoj vožnji i pojavi koja iskra lucidnosti, kao što su likovi kriminalaca koji ne igraju poker u novac jer jedan od njih ne zna koje su karte jače a koje slabije, a usput nikom ne vjeruje. Takve iskre zbog estetske bliskosti gledaocu neminovno prizivaju Snatch i primisao na šta bi ovo ličilo da se scenarija dočepao Guy Ritchie.

Ima jedan momenat koji Dan obuke veže i sa Brotherom Takeshi Kitana. Koliko god Alonzo bio nemilosrdan i beskrupulozan pokvarenjak, on ima respekt prema mafiji. Bez obzira u kakvom surovom svijetu živi i vlada, što ilustruje i njegova tetovaža Smrt je sigurna, život nije, on zna da dug mora platiti jedino njima. Oni su, u njegovom slučaju, ruska mafija, za razliku od Kitana, koji, iako u filmu jakuza, još uvijek respektuje italijansku mafiju. (N. Džanko)

Günter Grass: Hodom raka; Narodna knjiga, Beograd, 2002. (s njemačkog prevela Aleksandra Gojkov-Rajić)

I ovom knjigom dokazuje se po ko zna koji put promptnost i brzina beogradskih izdavača. Jer Narodna knjiga je uspjela ekspresno prevesti i publicirati knjigu koja je u Njemačkoj izazvala rijetko zapamćen interes, ne samo zbog njezinog autora, jednog od najvećih svjetskih i ponajvećeg živućeg njemačkog pisca, literarnog nobelovca iz 1999. godine.

Šta je tema romana Hodom raka? Možemo zasigurno reći da se radi o opsesivnoj temi ovog skorašnjeg nobelovca, temi koja ga je mučila gotovo cijelog života, no o kojoj nikada nije pisao ovako opširno.

Govoreći o Grassu i njegovom djelu, Dragutin Horvat je zapisao: "Cjelokupni Grassov opus u znaku je dviju tematskih konstanti: kritičkog preispitivanja fenomena nacionalsocijalizma, dakle svojevrsnog obračuna s najmračnijim dijelom povijesti njemačkog naroda, i odslikavanja suvremenog zapadnonjemačkog društva upravo iz aspekta odnosa tog društva prema vlastitoj prošlosti."

Upravo se zaboravljenost i prešućenost velike tragedije o kojoj piše Grass može promatrati i kao svojevrsna "kolateralna šteta" odnosa njemačkog društva prema vlastitoj prošlosti. Riječ je zapravo o posve bezrazložnom potapanju njemačkog putničkog broda "Willhem Gustolf" od strane sovjetske podmornice na samom kraju Drugog svjetskog rata, tridesetog januara 1945. godine. U tom momentu na brodu je bilo preko deset hiljada njemačkih izbjeglica, a ogromna većina njih, devet hiljada i nekoliko stotina, utopila se, ni kriva ni dužna, u ledenom moru. Međutim, i pored činjenice da je preko hiljadu ljudi preživjelo potapanje broda, da, dakle, postoje svjedoci, ovaj događaj kao da je izbrisan iz suvremene evropske i njemačke povijesti.

Nije to slučaj sa svim savezničkim zločinima u Drugom svjetskom ratu. Bombardiranje Dresdena ušlo je, recimo, i u neku popularnu mitologiju Drugog svjetskog rata, no o ovom potapanju gotovo da i niko nije znao osim rodbine žrtava. Pa i oni koji su znali uglavnom su šutjeli. Potapanje "Willhema Gustolfa" Grass, recimo, spominje i u svom magnum opusu, romanu Limeni bubanj, zatim i u knjizi priča Moje stoljeće, no kao da je tek u novom stoljeću došlo vrijeme da se opsežno i detaljno progovori o ovoj temi. U kontekstu toga, vodeći njemački mediji objavljuju komentare u stilu: Da li konačno postajemo normalna nacija.

U pričama o općem društvenom značaju ovog romana gotovo je zaboravljeno progovoriti o njegovoj literarnoj vrijednosti. No možda je razlog za to općepriznato Grassovo majstorstvo. Jednostavno, Grass je ponovo, i po ko zna koji put, maestralan. Savršeno vodi ovu fiction-faction povijest sa tragičnim završetkom.

I pored sasvim konkretne relevancije ove knjige u suvremenom njemačkom društvu, ona otvara i niz globalno aktualnih pitanja. Grass je svjestan da se zločini ne mogu gradirati, da zločin ne može opravdati zločin, no on isto tako zna da mu je njegova razorna osuda nacizma ponajprije darivala 'pravo' da mu se vjeruje kad govori o zločinu nastalom kao nakaradna odmazda za zločine nacista. Grass jednostavno nije više mogao otrpjeti prešutni konsenzus kojim se ovaj zločin previđao sistemom slijepe mrlje. Ova knjiga je još jedan dokaz o ispravnosti jedne od najtačnijih literarnih dijagnoza dvadesetog stoljeća, one Kunderine danas već klasične sentence: "Borba čovjeka protiv moći je borba pamćenja protiv zaborava." (M. Bazdulj)

Miljenko Jergović: Buick Rivera; Durieux, Zagreb, 2002.

Da nije tog prepoznatljivog rukopisa, čovjek bi zbilja pomislio da je Miljenko Jergović pseudonim iza kog se krije tim odabranih autora čije su ambicije misteriozne i dalekosežne. Jer, još od Sarajevskog Marlbora 1994. godine, svake godine se pod ovim imenom pojavi barem po jedna odlična knjiga, što bi bio sjajan rezultat čak i za nekog ko posjeduje nadnaravnu sposobnost da razmišlja u stihovima ili romanesknim rečenicama.

Ako je knjiga Mama Leone "zamalo roman", onda je Buick Rivera doista prvi pravi roman Miljenka Jergovića, dakle jedna zaokružena priča na preko dvjesto strana. Sam autor je naziva novelom, što se odnosi na ispunjavanje izvjesnih sadržajnih i formalnih kriterija, kao što su: sažeto zbivanje u trenutku kada je došlo do krizne situacije, koncentracija pripovijedanja koja se koristi sličnom tehnikom kao drama (ekspozicija, zaplet, obrat, rasplet i kraj), omeđenost zbivanja u vremenu i prostoru, skokovit i uvjerljiv unutrašnji razvitak, ograničenost na dva lika i njihovo obiteljsko okruženje, ekonomičnost postupka i slično.

Izabravši bosanske iseljenike u SAD, Hasana Hujdura i srpskog zločinca Vuku Šalipura, za "reflektore", odnosno "centre svijesti" u kojima se odražavaju zbivanja, Jergović zapravo iz drugog plana priča priču o tragičnim posljedicama rata i mehanizmima potiskivanja jednog traumatičnog kolektivnog iskustva. Po tome je Buick Rivera nesumnjivo najbošnjačkija knjiga "najčitanijeg hrvatskog pisca devedesetih", što nipošto ne treba shvatiti u svjetlu aktuelnih polemika o ideološkom čitanju literature, jer je u neku ruku stvar kosmičke pravde da glavni junak Hasan Hujdur bude dobar i plemenit čovjek, a da srpski zločinac Vuko Šalipur bude zao i pokvaren, kao što je stvar kosmičke pravde i to da se kafić u kom se zbiva najveći dio radnje zove "Alhambra", a da glavni junak na kraju napiše oproštajno pismo u kojem obavještava ženu da odlazi u Afganistan.

Vođenje naracije odvija se kroz prizmu svijesti glavnih junaka, tako da je izvanjska drama pretočena u dramu koja se zbiva na tekućoj vrpci svijesti, po kojoj se odmotavaju slike sjećanja iz bosanskog zavičaja i vjerno bilježe njihovi odjeci u neposrednim prizorima i čulnim senzacijama. Često je neka sasvim uzgredna slika povod za razmotavanje čitavog klupka asocijacija u koje je upleten svijet zavičaja, njegov jezik i fragmenti sjećanja na minuli život. Suprotstavljena unutrašnjem svijetu tipičnih bosanskih iseljenika, slika današnje Amerike data je u neobičnom, katkada i posve grotesknom svjetlu. Ovo naročito dolazi do izražaja s obzirom da je suprotstavljenost dviju kultura dramatično predstavljena kroz problematiziranje muško-ženskog principa, pa tako američka žena ne može imati razumijevanja za Hasanovu opsesiju automobilom, koji je "mjesto njegove sabranosti", niti za Vukovo nesuosjećanje sa nesretnim psima-lutalicama.

Na drugoj strani je suprotstavljenost svijesti glavnih likova, u kojoj je prepoznatljiva tipično andrićevska karakterizacija, zaodjenuta u ruho savremenog neorealističkog pristupa, gdje se Jergović pokazuje kao sjajan poznavalac mentaliteta bosanskih ljudi.

Čitaocu kojeg ne zanimaju posljedice ratnih trauma, niti krvava balkanska pozadina ove priče, ostaje da uživa u lirskim detaljima, pažljivo iznijansiranoj karakterizaciji i nizanju lucidnih opservacija iz života bosanskih iseljenika u Americi. Jergović ponovo pokazuje da je vrstan stilist, sa izuzetno istančanim darom zapažanja, što se naročito očituje po nenametljivoj utkanosti lirskih detalja i intertekstualnih poigravanja u živo tkivo naracije. Njegovi likovi nam uvijek pružaju maksimalno sažet, a istovremeno krajnje zgusnut doživljaj, od faktografičnosti neposrednih prizora i poetske sugestibilnosti pojedinih detalja, pa do njihovog smještanja u podrazumijevani kulturološki kontekst. Njegova "filmski dinamična slikovnost" pripovijedanja oplemenjena je nevjerovatno intenzivnim fokusiranjem čulnih utisaka, koji se često pretaču u niz poetskih opservacija, čime je postignuta izuzetna slojevitost teksta. I ono što ovu knjigu čini posebnom jest upravo vještina sa kojom Jergović tradicionalne literarne vrijednosti čini prijemčivim za savremenog čitaoca. (A. Kujović)