snovne teze teksta koji sam u ovoj rubrici objavio prije nekoliko brojeva (Moj jezik bosanski, Dani, 19. 4. 2002) kao razmišljanje povodom Povelje o bosanskom jeziku, što ju je objavila grupa od šezdeset bošnjačkih intelektualki i intelektualaca, doveo je u pitanje Munib Maglajlić u Oslobođenju od pretprošle subote (Naš jezik bosanski, Oslobođenje, 4. 5. 2002). Njegov članak nosio je u nadnaslovu oznaku (1), te nisam htio hititi s odgovorom u prošlom broju, očekujući nastavak. Kako u prošlosubotnjemu izdanju Oslobođenja nije bilo Maglajlićeva broja (2), a ne znam ni hoće li ga u dogledno vrijeme biti, volio bih da predmet rasprave ne bajati.

U svomu tekstu suprotstavio sam se, po tko zna koji put u zadnjih desetak godina, onim osionim srpsko-hrvatskim shvaćanjima po kojima Bošnjaci ne smiju svoj jezik imenovati bosanskim, nego - nalažu im imperativno ta braća-nebraća - isključivo i samo bošnjačkim. Biva, kad su već uzeli bošnjačko ime nacije, to bi bilo jedino nacionalno ekvivalentno rješenje, a nazivom bosanski Bošnjaci podmuklo hoće uzurpirati političko pravo na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Čak kada u bošnjačkom imenovanju jezika bosanskim ne bi bilo ni jednoga drugog argumenta (a ima ih mnogo: povijesnih, kulturnih, običajnih...), bio bi dovoljan jedan jedini: neosporivo političko pravo svake zajednice da svoj jezik zove kako sama izabere.

No, dva momenta u vezi s Poveljom činila su mi se problematičnima, i to sam u svome tekstu akcentirao. Prvo, upozorio sam na kontinuitet jednoga potrošenog modela odlučivanja: arbitriranja veće ili manje grupe intelektualaca o ključnim jezičnim pitanjima, ispred naroda i u ime naroda, s uvijek jednako lošim posljedicama. To je onaj model, u biti voluntaristički, koji nam se ponavlja od Bečkoga dogovora 1850. do danas.

Drugo, ukazao sam na jedan tvrdoglav paradoks, koji se naprosto ne da otkloniti nikakvim deklarativnim stavom. Kada se, rekao sam, s bošnjačke strane naziv bosanski jezik obrazlaže njegovom historičnošću, pri čemu se ona implicitno ili eksplicitno rezervira samo za Bošnjake, onda je to politički način upotrebe naziva jezika u "narodnosnom smislu", i ne znači ništa drugo nego - navlas isto kao u srpskom i hrvatskom slučaju - političko ekskluziviziranje i etnonacionalno sužavanje jednoga imena, u ovoj varijanti bosanskoga, kao odličan pretekst za dalju etničku trodiobu bosanskohercegovačkoga prostora - kulturnog, političkog, povijesnog, pa, zašto ne, i geografskoga. Tako je kod nas danas pitanje, koje inače ima eminentno kulturološki sadržaj: kojim jezikom govoriš, praktično svedeno na tautološku zamjenu za puko političko pitanje: kojoj naciji-etniji pripadaš. I to se odnosi potpuno jednako na svatri službena naziva jezika, pa je i naziv bosanski jezik postao tek puki politički sinonim, katkad baš samo značka, za pripadnost bošnjačkoj etniji-naciji. Da to bude tako, nisu zaslužne samo tzv. objektivne (ne)prilike, nego u ogromnoj mjeri i "subjektivne snage" - bošnjački lingvisti, pedagozi, intelektualci, pisci i uopće onaj dio nacionalne elite, koji teorijsku i praktičnu dimenziju procesa jezične standardizacije sustavno vodi u pravcu ekskluziviziranja, laboratorijski stvarajući "nacionalni jezik", pri čemu se njegov "nacionalitet" i njegova "čistoća" može ostvarivati jedino sužavanjem vlastite jezične supstance i unošenjem artificijelne razlikovnosti. Modelski gledano, to je isti način na koji rade novohrvatski jezični čistunci. Da je to u Bosni i Hercegovini apsurdna i kratkovidna rabota, jer je usmjerena protiv same supstance i karaktera jezika, moralo bi biti jasno svakomu tko ga uistinu osjeća svojim, bez obzira kako ga politički zvao.

Napokon, izrazio sam stav da posao intelektualaca (znanstvenika, filozofa, pisaca, lingvista...) ne bi trebao biti povlađivanje političkim shemama, koje već stoljeće i pol perpetuiraju loša i palijativna rješenja, nego bi svoju najbolju energiju trebali uložiti da se u nas jezično pitanje, sa svim kulturalno-tradicijskim razlikama, postavi na dobar i prirodi našega jezika adekvatan način. Da, to je onaj način, čija bi normativna i standardološka rješenja bila znanstveno utemeljena a psihološki prihvatljiva svim građanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos svemu - našega jezika. Opet - neovisno o tomu kako ga tko zvao.

Za Maglajlića moje mišljenje o jeziku "predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo utopizam, da ga zdrav razum ne može povezati sa čovjekom koji je bio djelatni svjedok krvavih i dramatičnih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada već proširene decenije". On mi spočitava kako ne uočavam "značaj društvenih promjena koje su se desile u 'narodnom životu' u Bosni i koje su, kada je o bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima riječ, proizvele etničku homogenizaciju zapanjujućeg stupnja, da ostavimo sada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod Bošnjaka po principu spojenih posuda".

Između mojega inkriminiranoga "idealizma" i "utopizma", i Maglajlićeva pretpostavljenog "realizma" zijeva tipski nesporazum, na koji sam svih ovih godina rasula i tragedije udarao nebrojeno puta, i s raznih strana. I refren je uvijek isti: ne uočavaš i ne prihvaćaš "značaj društvenih promjena koje su se desile u narodnom životu". S najviše strasti i mržnje bivao mi je upućivan od bobanovaca i tuđmanovaca raznih vrsta, osobito onih iz esnafa intelektualaca, koji su obrazlagali potrebu, prednost i svršenost svih naših podjela. I svi su se uvijek, redovito i svisoka pozivali na - "realizam". Na "realizam" su se pozivali i oni najviši bošnjački političari zbog kojih Maglajlić, kako sam kaže, spada među "istinski nesretne što smo u najdramatičnijim mjesecima bošnjačke historije imali političke predstavnike koji su zatajili međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali međunarodno nepriznatu Republiku Srpsku..." Napokon, istom vrstom "realističkoga argumenta" bila je nadahnuta i koncepcija, srećom neostvarena, bošnjačkoga sabora u septembru 1993, koja je kao veliku i spasonosnu mudrost zastupala stvaranje etničke državice (odbij - dodaj, taman onakve kakvu je Bošnjacima nudio Franjo Tuđman). Je li i ta "realistička" koncepcija bila samo stvar političkih predstavnika, zbog kojih je Maglajlić danas istinski nesretan?

Objašnjenje nesporazuma je prilično jednostavno. Niti je moje stanovište idealističko i utopijsko, niti je Maglajlićevo realističko. Jezične prilike u Bosni i Hercegovini kako ih propisuju ustavi (i ovi inovirani, nakon ustavnih promjena), i kako ih normativno i pedagoški guraju nacionalne elite, nacionalna kulturna društva i nacionalni intelektualci (nota bene: ne od jučer, nego sustavno od 1991) - slika su čistoga apsurda. Ne predati se u vlast apsurda, ne pomiriti se s njime, to je jedini način da i sam ne postaneš apsurdan. Javno svjedočiti o aspurdu da je apsurd, a ne sudjelovati u njegovom proglašenju nužnim i zadanim okvirom našega života, i eventualno na taj način pridonijeti promjeni prilika - to je, valjda, minimum intelektualnoga realizma. Iz toga sve naše razlike i nesporazumi.

Arhiva Dani
257