|
 ao
i svakom ovdašnjem urođeniku, prirodni instinkti - naštelovani desetljećima
evolucije - nalažu mi da zorom uz kafu čitam novine. Tako u zadnjih
nekoliko dana sabahom srčem kafu i čitam Avaz, bunovan, skoro
na ivici halucinacije, pošto se zbog tzv. jet laga budim
u šest ujutro. Pored prijatnih (Željo dobio Pitare, Željo Prvak)
i neprijatnih (rahmetli posteri) vijesti, tu su i mnoge druge vijesti
čija glavna karakteristika je to da nisu vijesti. Na naslovnoj strani
Avaza od 11. 5. Alija Izetbegović ekskluzivno izjavljuje:
"Moje zdravlje je i dobro i loše." U mom jutarnjem
bunilu ukazale su mi se nepregledne mogućnosti koje ovakav tip naslova
(na naslovnoj strani) otvara: Ratko Mladić i jest i nije u Haagu;
Penzije i jesu i nisu povećane na hiljadu maraka; Željo
i jest i nije dobio Real u gostima; Drug Tito i jest i nije
umro; Sutra će padati snijeg, a možda i neće. Utopijske
mogućnosti se tu ne završavaju - više nikad neće biti potrebno provjeravati
podatke, vršiti istraživanja, citirati izjave, napustiti kancelariju,
prekinuti srkanje kafe i čitanje nekih drugih novina - svako će
moći biti novinar, samo ako zna kucati na kompjuteru, a ne mora
ni to. Svaka ne(s)vijest postaje vijest, a možda i ne postaje.
Takav pristup bi izvadio Avaz,
pošto je krcat nevijestima. Evo, recimo, nekih: Konferencija
podržala ideju; Druženju prisustvovao i Alija Izetbegović; Ubrzati
započete reforme; Investitore će zanimati drugi; Kod nas
je naveče totalni mrak!. To su, međutim, nevijesti iz opšteg
života. Iz života slavnih saznajemo, a možda i ne saznajemo: U
modi su usne Deniz Ričards; Nova ljubav na igralištu za golf;
Traže se dugokosi plesači; Zašto se ljuti Džordž Majkl; Princeza
gotovo oslijepila.
Nije možda fer prozivati Avaz,
pošto Oslobođenje nije ništa bolje. Kad čovjek čita te plahte,
pita se što izlaze dnevno, što ne izlaze kad se nakupi vijesti.
Niti je televizija išta bolja. Na večernjim vijestima gotovo svi
izvještaji su sa konferencija za štampu, raznih skupova i svečanih
obilježavanja - stvari se dešavaju samo tamo gdje se nakupi kritična
masa guzonja. Slike prikazuju govore ili ljude i žene kako sjede
za nekim okruglim stolom i puše, dok glas u offu govori: "Danas
je konferencija ta i ta podržala ideju…" Sudeći po lokalnim
medijima, ništa se pod milim bogom ne dešava, ali to nije razlog
da se o tome ne izvještava. A i to što se dešava, ne zna se tačno
šta se dešava. Uskoro će jedine čvrste vijesti biti rahmetli posteri
- valjda se zna ko je živ, a ko mrtav. Mada, kako je počelo, umrlice
će uskoro obznanjivati: Nura M. tragično preminula, a možda i
nije. Zainteresovani neka se obrate porodici.
Lako bi sve ovo bilo otpisati
na standardni bosanski javašluk i lijenost - uredniku deska u Avazu
trebalo bi hitno sasuti litru kafe niz grlo, da se čovjek (ili žena)
probudi i proradi. A ne bi bilo teško ni pripisati sve to mentalnom
zaostatku iz socijalističko-samoupravnih vremena, kad je to što
se ništa nije dešavalo bilo dobro i korisno. Sistem je bio stabilan
(a možda i nije), vlasti nisu dozvoljavale vijesti koje bi mogle
uzbuditi radne ljude i građane, a jedino mjesto za legalna politička
i ina događanja bile su sjednice i kongresi. U novinama se tada,
kao ni sada, nije imalo šta pročitati - moja mati je novine vazda
započinjala od umrlica, koje nikad nisu nijednom slagale. Ali glavni
razlog je, čini mi se, to što mediji, kao i politički autoriteti,
misle da se javnost sastoji od glupog naroda koji će progutati sve
što mu se da - jer ako ne proguta, ostaće gladan informacija. A
ako i ne proguta, ko ga jebe. Svi događaji od važnosti, sve vijesti
i sva mišljenja dolaze od "važnih" ljudi: slavnih fudbalera
i pjevača, političara, novinara, a nekad i od naoružanih likova
koji u nastupu ludila ili huje strovale šaržer u nekoga.
Jedna od stvari od kojih se ne
može proći, pored ne(s)vijesti, jesu kolumne (uključujući i one
u ovim novinama, uključujući i ovu) u kojima neki ljudi od neke
šatro-važnosti izražavaju nekakva mišljenja o događajima koji su
se možda dogodili, a možda i nisu. Šuplja priča je postala žanr
po sebi, a kolumnisti su (uključujući i ovog) stariji ljudi, šatro
iskusni i prevejani, a zapravo korumpirani decenijama potpune nemoći
da svojim mišljenjima išta izmijene. Bosanska javnost je postala
jedna velika kafana u kojoj oni sa najjačim glasom drže bank, dok
osoblje prinosi gemište i janjeće glave, a niko mlađi od četrdeset
godina nema pristupa glavnom stolu. A fakat je sljedeći: jedina
mišljenja koja imaju ikakvu vrijednost su mišljenja onih mlađih
od trideset godina, onih kojima pripada budućnost, koju u ovom trenutku
meljaju oni koji su do vrata u prošlosti.
I takva situacija nije samo glupa,
nego i opasna. Najniža tačka u produkciji ne(s)vijesti kojoj sam
ja dosad svjedočio je bila u dnevniku novoosnovnog PBS-a. Tu je
neko veče objavljen prilog iz banjalučkog studija o proslavi godišnjice
osnivanja armije republike šumske. Formalno, to je bila još jedna
ne(s)vijest: smjenjivale su se (ne)slike političara i generala koji
su držali govore i vojske koja je stupala paradnim korakom dok je
glas u offu govorio: "Danas je u Banjaluci svečano obilježen
Dan Vojske Republike Srpske…" Može biti da sam ja u Americi
bio previše izložen vijestima, ali mi se čini da je ta ista Vojska
osnovana u cilju uništenja ove divne domovine, da je čeličena u
genocidnim operacijama i opsadama i da su mnogi njeni oficiri, vojnici
i heroji više nego dobrodošli u Haagu. Nije daleko dan kada će na
naslovnim stranama ovdašnjih novina, kao i u večernjem dnevniku,
glavna vijest biti: Bosne - u kojoj je možda bio genocid, a možda
i nije - i ima i nema.
Arhiva Dani
257
|
Arhiva Dani
257
Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com
|
