Arhiva Dani 257 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Novi akademici, stara praksa Objavljene fotografije Arnaouta i Bin Ladena Alija konačno kod kuće? Šta je radila Vojska RS-a na Kosovu Visoke kote i niski udarci Ugled podzemlja

---

LIČNOST U FOKUSU
Goran Kapor

Agilni i elokventni čelnik DISS-a poigrao se sa strahom, strahom od hapšenja, jednim od najra-širenijih među predratnim sarajevskim Srbima, podigavši otvoreno glas protiv, po njegovom mišljenju učestalih, neopravdanih i tempiranih, hapšenja povratnika iz RS-a. Svoju odluku da niz slučajeva (Mladen Ćurak, Vlastimir Pušara, Božidar Škrba, Rajko Banduka…) iznese u javnost kao potencijalno prijeteći signal povratnicima, te priprijeti obustavom aktivnosti DISS-a na propagiranju povratka, obrazlaže ovako: "Imam osjećaj da 'neko' drži te prijave, pa ih u određenom trenutku izvuče. Vjerovatno se radi o kadrovima prošle vlasti, mnogi su tamo još od 1992. Mislim da čak neko upravlja njima, ali sve je to teško dokazati." Što Kapora ne priječi da prevrne medijsko nebo i pravnu zemlju tražeći federalnu pravdu: "Nažalost, još uvijek to naprosto nije isto. Hapšenje povratnika ima političke reperkusije. Nije isto neopravdano zatvoriti Srbina u Federaciji i neopravdano zatvoriti Bošnjaka u Federaciji."

Opravdavanje hapšenja ipak možemo prepustiti tužilaštvu. No, analizirajmo za trenutak medijsku lavinu koju je DISS pokrenuo, i njen stvarni učinak. Srpsko građansko vijeće promptno se medijski oglasilo izjavom po kojoj je povratak u porastu, a bezbjednost u Federaciji i Kantonu Sarajevo na zavidnom nivou. Na to Kapor komentira: "SGV nije u ratu živio sa tim Srbima koji su pohapšeni, i možda nemaju moralnu obavezu da ih štite. Jednostavno, to mudro prešute, tako je najlakše. Ali ako neće štititi sve, a naročito građane one naciona-lnosti čiji prefiks nose u nazivu udruženja, onda ne znam šta štite, koja prava?" Predsjednik SGV-a Kantona Sarajevo Miladin Vidaković za Dane komentira: "Naš opšti stav je poznat, povratak je jedan izuzetno dobar trend. Ne bih se osvrtao na takve izjave pojedinaca, jer to naprosto nije tačno. Mi se bavimo pravima svih građana, uključujući i, primjerice, zaštitu prava i pomoć Srbima koji su tokom rata bili u RS-u ili drugdje."

Evidentno je i to da je angažman DISS-a u slučaju Mladena Ćurka, povratnika iz Blažuja koji je s Ilidže odselio u Bratunac, bio nezamjenjiv. Ćurak, inače Hrvat oženjen Srpkinjom, iz Bratunca se vratio 1998, i otad je u potrazi za donacijom za opravku stana. "Ja lično sam nagovorio Mladena da se vrati… Osjećao sam i ličnu odgovornost", priznaje Kapor. Ćurak, pak, nakon 22 dana pritvora smatra da slobodu duguje DISS-u: "Još mi ništa nije jasno, ni što su me hapsili, ni za šta me tuže. Niti sam imao sredstava za advokata, niti išta. Da iz DISS-a nisu pokrenuli stvar, zaganjali OHR, ne znam koliko bi me još držali." Kapor, inače magistar političkih nauka i vijećnik SDP-a, nastupa kao čovjek širokih pogleda, pozitivne orijentacije. Tek poneki detalji tu sliku nagrizaju: "Vidite, portparol OHR-a Mario Brkić skoro je rekao: '99 posto Srba je čisto, ne treba DISS generalizirati'. To su neoprezne izjave, ljudi u RS-u će to čitati, i pogledajte, 100.000 Srba još treba da se vrati, onda će ih 1.000 biti uhapšeno? A ko će biti ta hiljada?" Međutim, mladi portparol OHR-a je 5. maja u novinama izjavio da je "99 posto ljudi čisto". Što manje govori o Brkićevoj neopreznosti, a više o optici prvaka DISS-a.

---

RIJEČ U FOKUSU
Ploče
Piše: Mile Stojić

Hrvatska i Bosna i Hercegovina ovih dana privode kraju realizaciju međudržavnoga sporazuma o luci Ploče. Tako bi nekako glasio sažetak velikih administrativnih zavrzlama i marifetluka koji traju godinama, a u kojima se izgubio trag svake logike. Oko problema Ploča potezala su se pitanja državnog suvereniteta, nepovredivosti granica, nacionalnog ponosa, nepatvorenog domoljublja, ratnog profita, povijesti, a malo je tko postavio pitanje što su to Ploče i kako one mogu konačno funkcionirati.

Ploče kao grad jedva da imaju nekakvu povijest. Gradić se formirao oko luke, čija je izgradnja započeta 1940. godine, a nastavljena nakon rata. Mjesto je 1948. godine imalo oko osam stotina stanovnika, ali, od 1996. godine, kada je željeznicom normalnog kolosijeka povezano sa Sarajevom, proširuje se luka i oko nje niče gradić, koji je uoči rata imao desetak tisuća žitelja. Ta pruga spajala je Bosnu sa Jadranom. "Druže Tito, omladina hoće, gradit prugu Sarajevo - Ploče", sjećam se još pjesama koje su sa obaveznih dobrovoljnih radnih akcija donosili moji roditelji.

Izgradnjom moderne željeznice proširuje se i luka. Podizanjem terminala za tekuće terete i terminala za drvo, luka Ploče ulazi u novu fazu svog razvitka i po robnom prometu (preko pet milijuna tona 1988.) postaje druga luka po veličini na Jadranu. U Titovoj Jugoslaviji ona je bila glavno prometno čvorište bosansko-hercegovačke teške industrije, ali važan stacionar jugoslavenske mornarice. Grad su naseljavali uglavnom vojnici i lučki radnici, pa je on bio tipičan uzorak kardeljevske socijalističke privrede. Nije nimalo čudno da su komunističke vlasti nedugo nakon Kardeljeve smrti grad preimenovale u Kardeljevo.

Početkom agresije na Hrvatsku i Bosnu devedesetih, hrvatske obrambene snage zauzele su Ploče i blokirale velike stacionare oružja bivše JNA, preuzevši tako kontrolu nad južnim Jadranom. Hrvatsko-bošnjački rat proizveo je od Ploča "sveto hrvatsko tlo", a to praktično znači zaustavio vlakove prema Sarajevu i luku učinio potpuno besmislenom. Već deset godina skupa lučka postrojenja i kranovi hrđaju i trunu, a Ploče sve više postaju novi Obrovac tranzicije. Dok mudra i razborita politika govori o suverenitetu, me-đudržavnim ugovorima od 99 godina a la Hong Kong, nepovredivosti granica, radnišvo Ploča gladuje a mladost iseljava.

Problem Ploča je vrlo jednostavno riješiti - pustiti brodove i vlakove, zaposliti radnike, učiniti od mrtve luke ponovno pulsirajuće prometno središte, ali nema te stvari na svijetu od koje nove mlade demokracije nisu kadre napraviti kvadraturu kruga.

Naziv mjesta je plural imenice ploča (imenice grčkoga porijekla plas što znači ravan, širok). Riječ je indoevropskoga korijena, odakle se zadržala u gotovo svim jezicima (lat. placenta, njem Platte, Platz i.t.d.). Petar Skok nalazi da je od istoga korijena nastala i riječ pljačka. Možda bi najpreciznije opise nekih naših socijalnih problema trebalo ponajprije tražiti u etimologijskim rječnicima.

---

Objavljene fotografije Arnaouta i Bin Ladena

Američki federalni sudija u Chicagu Ian Levin prihvatio je optužbu za lažno svjedočenje protiv direktora Benevolence International Foundationa (BIF) Enaama Arnaouta. U svojoj odluci, sudija Levin je rekao da postoji dovoljno dokaza da je BIF slao pomoć čečenskim mudžahedinima. Benevolence i pritvoreni direktor Arnaout, američki i bosanski državljanin sirijskog porijekla, optuženi su za laganje u izjavi datoj pod zakletvom da nisu pružali podršku "ljudima ili organizacijama poznatim po nasilnom anga-žmanu, terorističkim aktivnostima ili vojnim operacijama bilo koje prirode". Računi BIF-a su blokirani 14. decembra prošle godine, a ova čikaška nevladina organizacija je potom pokrenula građansku parnicu tražeći da federalni sud deblokira račune i naredi povratak dokumentacije izuzete u pretresu. U svojoj odluci, sudija Levin se fokusirao na finansijsku i drugu pomoć koju je BIF slao mudžahedinima u Čečeniji. Advokati BIF-a su tvrdili da nema dokaza gdje je tačno otišao novac, te su rekli da je novac mogao biti namijenjen za pomoć izbjeglicama ili za medicinsku pomoć. Sudija Levin je prihvatio da je pomoć upućena mudžahedinima u Čečeniji, koji su bili angažirani u borbama.

Odlukom suda, objavljene su fotografije pronađene na kompjuterskom disku u jednom od ureda BIF-a u BiH. Fotografije su bile izbrisane sa diska, ali su američki istražitelji, upotrebom specijalnog softwarea uspjeli da ih obnove. Na fotografijama je FBI identifikovao Arnaouta u društvu Osame bin Ladena i drugih poznatih terorista. Advokati poriču da je riječ o Arnaoutu, tvrdeći da fotografije potiču sa kraja osamdesetih godina, kada su i SAD i Bin Laden podržavali borbu afganistanskih boraca protiv ruske okupacije.

Sudija Levin će uskoro odlučiti o zahtjevu odbrane da se Arnaout, kao osoba koja ranije nije imala kriminalni dosje i koja je prihvaćena u svojoj lokalnoj zajednici, brani sa slobode. Državni tužilac Patrick Fitzgerald se protivi takvom puštanju Arnaouta iz pritvora, tvrdeći da postoji mogućnost Arnaoutovog bijega.

---

Alija konačno kod kuće?

Alija Delimustafić, nekadašnji ministar policije Bosne i Hercegovine, imao je, poslije dužeg vremena, u srijedu razlog da bude zadovoljan. Naime, Delimustafić, koga su u Beogradu uhapsili 17. januara, u srijedu je, poslije tromjesečne zatvorske kazne u Srbiji za nošenje lažnih isprava, dobio rješenje o izručenju BiH, koje treba da se realizira kada ovaj broj već bude u prodaji.

Na prvi pogled, Delimustafić i nema razloga za zadovoljstvo sem sentimentalnih i patriotskih, budući da srpski zatvor, ako ne bude novih iznenađenja, mijenja bosanskim. Ali i to je samo privid.

Naime, Delimustafića je zvanično Sarajevo tražilo od Srbije zbog finansijskih malverzacija koje su dovele do propasti njegove BH banke prije dvije godine. Istovremeno, tražio ga je i njemački sud zbog otmice, koja se tamo smatra jednim od najtežih krivičnih djela. Bosanska optužnica, uz tradicionalno efikasne sudove, ipak je med i mlijeko za njemačku, tako da Delimustafić i njegovi advokati nisu imali dilema - ekstradicija ili smrt. Proradila je, na kraju, tvrde beogradski izvori Dana, eksjugoslavenska veza, tako da je Delimustafiću ipak određen put kući?!

Osim što je učestvovao kao glavni epizodni lik u jednoj političkoj aferi u Srbiji, u kojoj je iskorišten kao kamen razdora između rivalskih kabineta Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice, Delimustafić je tokom šestomjesečnog boravka u Beogradu (dva mjeseca na slobodi i četiri u zatvoru) silno uznemirio duhove onih koji vjeruju da sa Haagom treba sarađivati, posebno ako hapsi "njihove". Tako su srpski nacionalisti mjese-cima optuživali beogradski režim zašto protiv Izetbegovićevog ministra policije ne podigne optužbu za ratni zločin. Kada se pokazalo da je bila riječ o čovjeku koji se i za vrijeme rata i kasnije gotovo isključivo zanimao za biznis, a ne za rat, nacionalisti su zažalili za "ključnim svjedokom" protiv Izetbegovića. Kako god, Alija Delimustafić im je trebao za nešto, ali, osim afere u kojoj su ga iskoristili, nisu baš znali zašto. Prije nego što krene kući, Delimustafiću ostaje da konstatuje samo da je žaljenje obostrano.

---

Šta je radila Vojska RS-a na Kosovu

Suđenje Slobodanu Miloševiću ulazi u svoju važniju fazu: prošle sedmice svjedočio je Nike Perai, jedan od takozvanih "svjedoka iznutra", čija je šifra bila K 3 sve dok on nije zatražio ukidanje zaštitnih mjera. A ove sedmice došao je red i na drugog takvog svjedoka - Ratomira Tanića, nekadašnjeg funkcionera Nove demokratije, odnosno jednog od osnivača Građanskog saveza. U vrijeme masovnih progona kosovskih Albanaca u proljeće 1999, Perai je bio oficir Vojske Jugoslavije u kasarni u Đakovici. On je svjedočio o operaciji "Meja", što je bio vojni eufemizam za masakr civila u selu Meja u blizini Đakovice. U izjavi je Perai naveo da su jedinice VJ učestvovale u operaciji prikrivanja tragova tog masakra počinjenog krajem marta 1999. Krajem juna iste godine Perai je napustio VJ, samo tri dana prije nego što su trupe NATO saveza ušle na Kosovo. Jedan od zanimljivih detalja, koji je isplivao u unakrsnom ispitivanju, bilo je to da se na Kosovu u to vrijeme, i pored kontrole SFOR-a, borila i jedinica Vojske Republike Srpske, koja je izvodila operacije u blizini sela Rezine kod Đakovice. On je tokom operacija komunicirao sa tom jedinicom, koja je u svom sastavu imala tenkove i artiljeriju.

Na velika zvona najavljen, Tanić pak nije zadovoljio ni dobronamjerne promatrače; jedan od njih nazvao ga je "autsajderom", pomalo se rugajući terminu "insajder" koji je tužiteljstvo skovalo za svjedoke tog profila. Tanić, koji je za Službu državne bezbjednosti počeo raditi još 1993, kada je osnivao Građanski savez, predstavnik je osovine Stanišić - Perišić i dijela SDB-a koji se protivio ratu na Kosovu. Kao jedan od učesnika pregovora između srbijanske vlade i kosovskih Albanaca, koji su započeli 1997, Tanić je svjedočio o promjeni raspoloženja u zvaničnom Beogradu, koja se odvijala u sjeni sukoba SDB-a i Miloše-vića.

SDB se, a Tanić je to, kako kaže, znao preko svojih naredbodavaca, ponajprije Zorana Mijatovića, protivio Miloševićevom planu da intenzivira sukobe na Kosovu; naravno, ne iz milosrdnih, već iz krajnje pragmatičnih razloga, pošto je SDB cijenio da će u tom slučaju SRJ biti bombardovana. Mijatović mu je otvoreno rekao da se vlast sprema da procenat Albanaca na Kosovu svede ispod deset posto. Prije nego što je počeo progon, Tanić je prisustvovao sastanku između Vladimira Štambuka, porodičnog prijatelja Slobodana Miloševića, visokog funkcionera JUL-a i tadašnjeg potpredsjednika Vlade Srbije, na jednoj, i britanskog ambasadora, na drugoj strani. Na sastanku održanom u njemačkoj ambasadi, Štambuk je rekao kako je rat neizbježan i da Beograd nema ništa protiv manjeg bombardovanja.

U jeku bombardovanja, dok su stotine hiljada kosovskih Albanaca istjerivane iz svojih domova, Tanić je učestvovao na još jednom sastanku, ovaj put sa italijanskim ambasadorom Ricardom Sessom, koji je ostao u Beogradu. Sastanku su, osim njega, prisustvovali i Vuk Drašković i Tanićev stranački šef Dušan Mihajlović, današnji ministar unutrašnjih poslova Srbije. Milošević, koji se telefonom javio na sastanak, rekao je Draškoviću da nema obustave sukoba i da Srbiji trebaju nove žrtve kako bi se akcija NATO-a pokazala kao zločinačka. Mijatović, koji je iz SDB-a izbačen zajedno sa Jovicom Stanišićem, Taniću je također rekao da je istraga koju su njegovi ljudi vodili o masovnim grobnicama u okolini Beograda zaustavljena "odozgo zato što je pokazala da su u to umiješani ljudi Sretena Lukića", tadašnjeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova i dana-šnjeg šefa javne bezbjednosti u Srbiji. Glavna manjkavost njegovog svjedočenja je to što je sve što zna uglavnom iz druge ruke, što se sa Miloševićem nije nikada sreo nasamo, niti je onda kada su se sreli, osim u jednoj prilici, razgovarao s njim. Njegovo svjedočenje nastavlja se u četvrtak unakrsnim ispitivanjem.

---

Visoke kote i niski udarci

Otprilike taman onoliko koliko je u poslijeratnom periodu međunarodna zajednica po-magala TV OBN, toliko danas ona, u suradnji sa Regulatornom agencijom za komunikacije (CRA), ugrožava isti taj OBN kao i sve ostale TV stanice, a koje se ne zovu javnim servisima. Među njima, naravno, i veoma popularnu i rado gledanu Mrežu plus.

Kao da je bilo malo to što je OHR-ov tim stručnjaka namaštao takav zakon o javnim TV servisima, koji skoro bez hljeba ostavlja sve komercijalne TV stanice, pa je još i CRA započela nemilosrdno "skidanje" tih televizija sa takozvanih visokih kota. A to, opet, znači konačno sahranjivanje privatnih TV stanica i stavljanje daljinskih upravljača ad acta.

A ako neke od komercijalnih TV stanica imaju namjeru da prežive, onda se one, kaže Darko Aleksić, direktor Mreže plus, moraju ponovo popeti na visoke kote i gore, kao zastave, postaviti svoje predajnike. Ali, takve planinarske poduhvate ove stanice možda bi i izdržale fizički, međutim finansijski ne mogu nikako. Eto, naprimjer, TV Hayat, ta najveća mala televizija u ovoj državi, morala bi na te visoke kote postaviti čak 24 predajnika, banjalučka Alternativna TV 29, a mostarski Oscar C nevjerovatnih 64. Do sada su ove televizije radile sa jednim do dva predajnika, a sad sa tolikim brojem predajnika čast imaju da rade samo javni servisi.

Aleksić veli da bi članice Mreže plus rado postavile predajnike, ali oni koštaju milione maraka i uz to još zahtijevaju i infrastrukturu - za svaki predajnik treba iskrčiti put, napraviti mjesto, dovesti struju, napraviti kućicu i u kućici uposliti bar jednu osobu koja će sve to održavati.

A kako nijedna članica Mreže plus nema para ni za jedan jedini predajnik, onda se jedino mogu nadati da ih jednog dana neko kupi. A kupiti bi ih mogao, recimo, TV Pink. I tada bi slika elektronskih medija u BiH valjda trebala biti po ukusu međunarodne zajednice - konačno bi se riješila "poplave" radio i TV stanica, a kvalitet programa javnih servisa i onog drugog bio bi zaista harmoniziran.

A Mreža plus i strahuje od takvog ishoda. Zato je odlučila da kad brijeg neće Muhamedu, hoće oni Paddyju Ashdownu. Pismo sa svim pojedinostima o tome šta je snašlo Mrežu plus već se sastavlja i sprema na put ka Londonu.

---

Ugled podzemlja

U postmiloševićevskoj Srbiji podzemlje se iskorjenjuje na veoma originalan način. Naime, ljudi koji su za Miloševićevog vakta stekli novac učestvujući u organiziranom kriminalu, u gladnoj i ispoštenoj Srbiji Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice sve češće se pojavljuju kao rijetki i ugledni posjednici keša i ostalih dobara tako neophodnih novoj vlasti.

Kako ta stvar izgleda, osjetio je beogradski nedjeljnik Blic News, koji je u svom prošlom broju u tekstu "Surčinci grade autoputeve po Srbiji" objavio da su Vlada Srbije i njena Direkcija za puteve dio najskuplje po-stojeće investicije u toj republici dodijelile pripadnicima kriminalnog klana iz jednog od beogradskih pre-dgrađa.

Taj klan se, iako to niko do sada nije uspio da dokaže, smatra bliskim premijeru Srbije Zoranu Đinđiću, dok je malo lakše dokazati da su imali veoma aktivnu ulogu 5. oktobra pretprošle godine, kada je na ulicama Beograda zbačen Milošević.

Usluge je, naravno, trebalo naplatiti i tu ništa nije sporno: sve se to događa u tranzicijskim zemljama, posebno ovim rođačko-burazerskog tipa. Prošlog utorka, dok se News još štampao, krenuo je pritisak na redakciju da se zaustavi njegova distribucija. Kada je redakcija odoljela prvim pritiscima "Surčinaca", uskočila je Direkcija za puteve na čelu sa Tihomirom Timotijevićem te Ministarstvo sao-braćaja na čelu sa ministarkom Ma-rijom Rašetom- -Vukosavljević, inače suprugom glavnog Đinđićevog tjelohranitelja. Jedan od koautora spornog teksta, novinar Vojislav Stevanović, u prošli petak se poslije "kratke i prijateljske" posjete Ministarstvu saobraćaja i Direkciji, kako je Direkcija kasnije saopćila, odrekao svog dijela autorstva nad tekstom. Iako su novinari pokušali da raščiste stvar o autorstvu, Stevanović je odbijao svaki javni nastup, što upućuje da je veoma uplašen.

Sa druge strane, ni to nije bilo previše da bi kompletna beogradska javnost svih ovih dana raspravljala da li je u slučaju Blic Newsa bilo pritisaka na novinare i redakciju. Na kraju, ostaje da se vidi ko će u cijeloj stvari biti najbrži: Direkcija za puteve, koja je za prošli utorak najavila (ali nije predala) krivičnu prijavu protiv Newsa za "narušava-nje ugleda" Direkcije, Vlade i države, hoće li to biti podzemlje, kome je ugled također narušen, ili novinari koji se isto tako uzdaju u brze noge. Svaka strana ima razloga da se nada.

---