Dvanaestostruki prvak naše države u karateu u Tallinu u Estoniji je na 37. evropskom šampionatu odnio zlatnu medalju. Pobjeda! Karatist sarajevske "Bosne", pitomac majstora Sude Ćupine, rođen je 27.08.1976, i nadao se, kaže, bronci. Borio se povrijeđenog zgloba desne noge, tako je i pobijedio. Seniorski prvak poluteške kategorije ni na vrhuncu evropskog trona nije neskroman: "Iza mene je mnogo truda, zalaganja, odricanja, znoja. No, nakon uspjeha i nakon pobjede - sve se zaboravi, a pamte se suze radosnice nakon proglašenja pobjednika. Uvijek ću pamtiti i podršku navijača u Tallinu, prepoznali su da sam veliki borac i imao sam podršku." Porazio je impresivnu galeriju protivnika, među njima i neke bivše nosioce titule šampiona Evrope, a ovo, po svoj prilici, nije kraj, jer pred ovim bosanskim borcem ima još izazova. Već krajem godine, u Madridu će biti održano Svjetsko prvenstvo: "Za Španiju i Svjetsko prvenstvo pripremit ću se posebno. Očekujem podršku svih. I tamo idem na titulu, čak mogu obećati da neću prestati sa karateom dok ne postanem svjetski prvak." Teško je biti pobjednik u državi poraženih, ali utoliko sva bh. zlata jače sjaje u sveopćem mraku. Zato, Denise, naprijed i sretno!

Predsjedavajući Predsjedništva BiH uvjeren je da se troškovi UNDP programa ekonomske obnove regiona Srebrenica mogu smanjiti ako se u realizaciju uključi što više lokalne radne snage, reduciraju troškovi i visina plaća: "Onda će više novca ići u konkretne projekte", kaže Belkić. Vraćajući se s 5,2 miliona dolara od najavljivanih 12,5. Da se "projektuje" za općine Bratunac, Srebrenica i Milići. Belkić je siguran da je Ivanić program "vidio kad i on". "A to je bilo 15 dana prije donatorske konferencije. Siguran sam da nije ni imao načina da utiče na principe koje je primijenio UNDP." Bilo kako bilo, ostaje da Rajko "sarajevske barikade i milićki boksit" Dukić ponudi svoj razvojni projekat, pa omasti brke privredničke. I da, nije nezamislivo, u Osnovnoj školi "Vuk Karadžić", jednom od najvećih stratišta bratunačkih Bošnjaka 1992, ove 2002. neko od demobiliziranih logističara VRS-a pokrene vezionicu i humanim projektom zaposli desetak žena - povratnika u "Istočnu Republiku Srpsku". "Želim ih podsjetiti da je srebrenička tragedija najveća civilizacijska tragedija u posljednjim desetljećima i da je to lekcija koju je međunarodna zajednica možda i naučila, u šta sumnjam, ali su cijenu platili ljudi BiH. Ne znam da li je civilizacija spremna da joj se savjest probudi", izmoralizirao je međunarodnjacima Belkić. Pa potpisao, ne pitajući se ni za tren koliko je ovakvom ishodu kumovala njegova i nedoraslost državnih organa koji su morali učiniti puno više od ništa da ne dođe do nove uvrede Srebreničana.

Visoki predstavnik je otišao u radnu posjetu New Yorku i podnio završni izvještaj Ujedinjenim narodima. Stavivši pritom "naglasak na progres koji je postignut tokom njegovog gotovo trogodišnjeg boravka u BiH". Pa se okušao i kao kolumnista jednog banjalučkog tjednika. "Republika Srpska ne može sebi priuštiti da svojim djelima daje za pravo onim komentatorima i međunarodnim analitičarima koji preispituju njeno pravo na postojanje", upozorava onako očinski Wolfgang. Ne bi bolje rekao ni Omer Jovan John Zametica, "međunarodni" savjetnik žnog "dramaturga" s Pala. "Najviše će se gledati na hapšenje dvojice najpoznatijih osumnjičenih za ratne zločine, Radovana Karadžića i Ratka Mladića", poručuje pučanstvu RS-a Visoki predstavnik Petritsch, đinđićevski pragmatično, papagajski zamornu formulu o hapšenjima koja valjda priprema inspektor Godot. "Hoće li vodstvo u RS-u imati hrabrosti i vizije da iskaže više pragmatizma, naprimjer onakvog kakav je viđen u Mrakovici i Sarajevu?", pita se na kraju epistole Srbima bosanskim Njegova Visost. Ma, hoće, davno je Biljana Plavšić rekla "a sada, mudro!". I reče Wolfgang: "Mada je zaključenje sporazuma Mrakovica - Sarajevo dobar znak, ipak ima oblasti koje RS tek treba da unaprijedi - ona mora postati evropska u svim aspektima." Pa ćemo je onda, valjda, nazvati Republika Evropska. A Wolfgang možda stvarno dobije lentu, rentu, i primjerak Karadžićeve Sitovacije s potpisom. Za savjete.

Institucionalno Sarajevo možda i može sebi dopustiti zaborav. Sarajevo koje živi i "široke narodne mase" ne mogu, i ne smiju. Na tihoj svečanosti, bez pretjerane pompe, u kafani najuglednijeg preostalog sarajevskog hotela, Davorin Popović i Mirza Delibašić dobili su svoje spomen-stolice. Ruku na srce, Pimpek i Kindže su zaslužili i puno više zahvalnosti od onoga što se naziva zvaničnim organima i institucijama grada od nikakve koju ovi iskazaše do sada. No, bitno je iskazati poštovanje prema neupitnim legendama ovog grada i ove zemlje. I ne mora se gradonačelnik Muhidin Hamamdžić miješati u svoj posao ako već neće. Pregurati nemarnu, sivu i neinventivnu birokratsku strukturu na čelu, kroz jedan mandat, mogli su i manji gradovi od bh. prijestolnice. Preduvjet za to je da uspiju očuvati historijsko pamćenje, a to se radi upravo ovako: podsjećanjima, gestama koje nikad ne mogu biti toliko sitne da bi prošle nezamijećene. Jer, duh grada, duh evropske prijestolnice nikad i nigdje zapravo i ne stoluje u općinskim uredima, koliko god gradonačelnici agilni bili, ili ne bili. I sve što je od takvog duha Sarajevo posjedovalo, ima ili izgrađuje, kao u Parizu, Berlinu, Beču ili Skoplju, uvijek počiva na ljudskoj veličini onih koji vrijede i odlučnosti onih koji pamte.

Članovi Patriotske lige Dobrinja, dobrovoljci Teritorijalne odbrane Dobrinja, poginuli borci do 10. jula 1992. godine, do kada je autor zapovijedao odbranom na ovom prostoru, zapisnici sa sastanaka kriznog štaba, pisma ratnom predsjedništvu općine Novi Grad… Ovo su samo djelići svjedočanstava po kojima se Dobrinjska ratna drama Hajriza Bećirevića, nedavno izašla iz štampe, razlikuje od najvećeg dijela ostalih knjiga nekadašnjih ratnih komandanata. Bećirević je, zapravo, svoju knjigu shvatio kao svojevrsno svjedočenje i ostao pri činjenicama, argumentima i događajima u kojima je i sam bio akter, o kojima je mogao i imao šta kompetentno reći i napisati. Bez ambicije da nudi velike istine o još većim agresijama, jedan od prijeratnih članova Patriotske lige BiH i neposredni organizator otpora u sarajevskom naselju Dobrinja, koje je na samom početku rata bilo pod dvostrukom opsadom, fokusirao se na ljude i događaje odabravši ulogu promatrača i svjedoka, gradeći slikama iz same Dobrinje spomenik čudesnom otporu jednog naselja i nudeći zapravo jedini odgovor na pitanje - kako je Dobrinja opstala. Ali i kako je stradao Želimir Vidović Keli, kako se sa tenkom borio Himzo Mezit, kako su vođeni pregovori oko vodovoda na Mojmilu, a kako bitke za taj isti vodovod… Ova priča o ratnom mikrosvijetu može biti primjer kako da Armija BiH dobije ono što još od rata najavljuje, a nikako da realizira: svoju monografiju sa brojnim svjedočanstvima onih mikrosvjetova o kojima imaju šta reći preživjeli akteri.

"Kao bivši premijer Federacije dvaju naroda, Hrvata i Bošnjaka, konstatiram da ovaj slučaj ima i svoje paralele u hrvatskom narodu, jer su gotovo istovjetni procesi pokrenuti protiv vođa HDZ-a, neosporno legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH", jada se Edhem Bičakčić Večernjem listu, nakon što je razriješen i položaja dopredsjednika GO SDA, žaleći se da je "sudski i medijski proganjan", doturajući da je na sličan način montiran proces protiv Ante Jelavića. "Krivce za ovo što se meni događa nalazim među egzekutorima progona branitelja Republike BiH, žrtava rata i vjernika." Plaši Edhem bošnjački narod time da će biti "gubitnik na cijelom području BiH", a "nije izvjesno niti kako će Hrvati katolici proći jer ovo definitivno nije ona država koju je i Vatikan priznao 1992. godine". Dakle, bez uzoritih čuvara tekovina srednjovjekovnih mentaliteta u politici, Edhema i Ante, Federacija je osuđena na propast, a BiH na "cementiranje Republike Srpske", jer, kaže Bičakčić, "vladaju pritisak, manipulacija, autocenzura pa i strah". Krivo je "agresivno uplitanje" Visokog predstavnika u politički život BiH, u čemu je imao "podršku starih, preživjelih struktura komunističkog režima, koje su stavile masku socijaldemokracije". No, borit će se Edhem još protiv toga. A možda mu i progresivni, liberalno orijentirani bivši zastavnik JNA drug Jelavić nakon ovog izljeva federalnog partnerstva ponudi i mjesto u vladi entiteta. Onog trećeg, u čije je temelje ogradio sve katastrofalne posljedice svog kriminalnog diletantizma tokom posljednje decenije, za koji neće i krivično odgovarati zahvaljujući anahronoj zakonskoj odredbi o nedodirljivosti najviših državnih funkcionera.

Umjesto da javnosti ponude argumente kojima će pobiti ozbiljne optužbe po kojima su dva brata i sestra Silajdžić zadužili Bosnu i Hercegovinu sa dvadeset miliona dolara u Pakistanu koje treba vratiti, čelnici Stranke za Bosnu i Hercegovinu su organizirali konferenciju za štampu. Na njoj su drsko zamijenili teze, pitajući se otkuda "baš sad" optužbe za nešto što bi, u nedostatku jakih kontraargumenata, moralo biti sudski sankcionirano kao drska pljačka. Doprinos gazde ove stranke odbrani i preživljavanju Bosne i Hercegovine je ogroman i zato bi mu pametnije bilo da načas prekine svoje interkontinentalne letove, spusti se na zemlju i objasni kako je nastao ako ne bosanskohercegovački, a ono barem dug bosanskohercegovačkih patriota prema Pakistanu. Nastavi li sa nebeskih visina ignorirati zahtjeve sarajevskih medija za intervjue i neophodna objašnjenja, onda bi mu se identičnim zahtjevom moralo obratiti nadležno sarajevsko tužiteljstvo. Po cijenu da bh. diplomatija dobije još jednog Šaćirbegovića, a Haris promijeni prezime u Silajbey, ova afera ne bi smjela završiti kao desetine sličnih kada su nekadašnji puleni Stranke demokratske akcije u pitanju.