Nije te neobične opsesije ostao pošteđen ni nogomet, pa je tako prije par godina, u vrijeme Najdražeg Navijača, otkriveno da Dinamo nije star pola stoljeća, kako se do tada vjerovalo, već - kao iznenadni zakonski nasljednik predratnih zagrebačkih klubova HAŠK-a i Građanskog, te, naravno, njihovih titula - skoro cijelu stotinu godina! Primjerom slavnijeg Dinama krenuo je i gradski rival NK Zagreb, pa je marom revnih istraživača nepobitno utvrđeno da je Zagreb slijednik predratne Concordije, dakle star točno 99 godina! Eh, da, i višestruki prvak države. Točnije, Kraljevine.

Misija: ipak, moguće Dogodilo se tako da je ovih dana, uoči stotog rođendana, Concordia - pardon, NK Zagreb - konačno, nakon punih sedamdeset godina, ponovo osvojio titulu prvaka. Ovoga puta, međutim, država čije je prvenstvo osvojio klub iz Kranjčevićeve ulice zove se Republika Hrvatska. Zagrebova titula nije samo prva nakon sedamdeset godina, to je ujedno i prva titula prvaka Hrvatske što će je osvojiti klub koji se ne zove Hajduk ili Dinamo: armiranobetonski monopol "velike dvojke" definitivno je i nepovratno načet.

"Pjesnici" su tako uspjeli ono u čemu su prije za korak ostajali kratki Varaždinci, Riječani ili Osječani. Osijek je, naprimjer, lani harao prvenstvom i nakon prvog dijela bježao Hajduku desetak bodova, a onda rasprodao igrače i na koncu ostao desetak bodova iza Hajduka. Najbliže raju bila je pak Rijeka, kojoj je 1999. godine prvenstvo ukradeno doslovno u posljednjoj sekundi prvenstva, na Kantridi protiv Osijeka, onim legendarnim ofsajdom kojim je sudac Krečak poništio Hasančiću čist, regularan gol za 2:1 i titulu prvaka. Trofej je tako poklonjen Dinamu - tada Croatiji - na zapovijed i oduševljenje Najdražeg Navijača, koji je šokantan finiš prvenstva tada prokomentirao riječima kako "ima Boga".

Baš kao što je, uostalom, Dinamu titula poklonjena i 1996., samo što je tada umjesto linijskog suca Tuđmanovu CSKA-u iz Maksimira prvenstvo donio splitski Hajduk, pobijedivši u glasovitom posljednjem kolu - iako mu ta utakmica ništa nije značila - do tada vodeći Varteks: Splićani su tako spriječili varaždinsku senzaciju i promovirali mrskog rivala iz Maksimira u prvaka, sagradivši usput mali spomenik svom fair-playu.

Sjetili su se Splićani te čuvene utakmice prije nekoliko tjedana, tri kola prije kraja prvenstva, kad se očekivalo da Dinamo konačno plati dug, te u utakmici koja mu ništa nije značila pobijedi gradskog rivala iz Kranjčevićeve i vrati Hajduku ono prvenstvo. U drugom poluvremenu, koje se u Splitu i dan-danas prepričava, igrači Dinama šetali su, međutim, igralištem poput rekonvalescenata u perivojima Tuheljskih toplica, primivši smiješan gol u posljednjim sekundama utakmice, čime je Zagreb pobijedio s 2:1 i praktički osigurao povijesnu titulu.

Namješteno prvenstvo? Više od sedamdeset posto anketiranih na Iskonovu internet-portalu misli da je ovo prvenstvo općenito neregularno, no otprilike jednaka većina složit će se i da je Zagreb zaslužio titulu: igrali su najljepši - no, dobro, najmanje grozan - nogomet, dali najviše golova, imali najboljeg strijelca i, konačno, u međusobnim su susretima pobijedili sve izravne suparnike, i to na njihovim stadionima. Unatoč svemu tome, Kranjčarovi su se "pjesnici" gotovo nadljudskim naporima trudili sve upropastiti - u zadnjih devet kola prosuli su nevjerojatnih 14 bodova!!! - ali Hajduk kao da nije htio uzeti ponuđeno: prvenstvo je definitivno i matematički izgubio u pretposljednjem kolu, i to od budućeg drugoligaša, Hrvatskog dragovoljca.

Posljednji dah diktature Tako je ispisana nova stranica povijesti hrvatskog nogometa: prvi put u 12 godina tisućljetne državne i nogometne nezavisnosti Hrvatske, prvi put otkako se igra Hrvatska nogometna liga, na kraju sezone nisu prvaci ni Hajduk ni Dinamo, već jedan od onih malih klubova iz sredine tablice: "romantičari iz Kranjčevićeve", da se poslužimo ex-jugoslavenskom sportskom terminologijom, iliti kraće - i bez zlobe - OFK Zagreb.

Nogometnim sociolozima Zagrebova je titula pravi mali zlatni rudnik, pa u umnim analizama dobiva značenje kakvo su u suvremenoj hrvatskoj povijesti imali izbori 2000. godine. Onako kako je tada, nakon decenije Tuđmanove diktature, svrgnut HDZ, tako je, eto, 2002. srušena diktatura Hajduka i Dinama. Zagrebov uspjeh bio je karika koja je nedostajala za tezu o dokidanju HDZ-ove sportske diktature: nakon vaterpola, gdje je dubrovački Jug skinuo zagrebačku Mladost; nakon odbojke, gdje su Mladost nakon deset godina bez prvenstvenog poraza(!!!) srušili Kaštelani; nakon rukometa, gdje je Mladost nakon sedamnaest milijuna godina srušio Metković Jambo; nakon, eto, cijele decenije teror državnih sportskih kolektiva ustrojenih po uzoru na sovjetske armijske klubove okončan je i na nogometnom travnjaku.

Neka vas pritom ne buni što se na drugom kraju te osovine uz Tuđmanov Dinamo - pardon, Croatiju - nalazi splitski Hajduk: do dana današnjeg splitski je klub ostao možda i najjača hrvatska institucija pod kontrolom HDZ-a, baš kao što je HDZ-ov klubić bio i u proteklih deset godina, kad je funkcionirao kao Dinamova podružnica, osvajajući titule samo dok je Tuđman bio zauzet ratom i Bosnom.

Od dinosaurusa iz Tuđmanove sovjetske ere ostao je još samo Zagrebov susjed prekoputa stadiona u Kranjčevićevoj - KK Cibona, koja je bila prvak u svim dosadašnjim prvenstvima Hrvatske. Samo ilustracije radi, njihov ljuti rival KK Split, nekad slavna Jugoplastika, trostruki prvak Europe, u zadnjih 18 međusobnih susreta ima skor - 0:18 (slovima: nula - osamnaest)!

NK Zagreb se tako savršeno uklopio u priču kakvu hrvatski mediji naprosto obožavaju: u priču o sportu kao ogledalu društva u kojemu, prema tako otrcanoj sociološkoj jednadžbi, cvatu ruže, teku med i mlijeko, te padaju sjekire. U med, jasno. Dubrovnik, Metković, Kaštela ili Kranjčevićeva ulica, sve su to nova opća mjesta hrvatske sportske geografije, decentralizirane, široke i šarene. U toj priči, jasno, posebne uloge imaju nacionalni heroji Goran Ivanišević, te Janica i Ivica Kostelić, koji simboliziraju novu, liberalnu Hrvatsku, dakle ne više Svetu Hrvatsku kojoj su medalje i pehari prinošeni kao oltarne žrtve, već Hrvatsku pojedinaca i njihovih individualnih, sasvim privatnih uspjeha.

Goranov Wimbledon, Ivičin Kristalni globus i Janičine četiri olimpijske medalje stavljaju se tako, tipično hrvatski, opet u službu slavljenja režima, samo ovaj put ne HDZ-ova naciokratskog, već Račanova kvazisocijaldemokratskog, pseudoliberalnog lijevo-desnog režima, koje je, eto, stvorilo ozračje za slavljenje individualnih uspjeha. Toj priči uspjesi Gorana ili dinastije Kostelić, baš kao i povijesni uspjeh NK Zagreba, služe onako kako su HDZ-u služile pobjede Ive Majoli u Roland Garrosu, ili brončana medalja nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

A šta sada? Cinici, međutim, Zagrebovu titulu tumače gotovo nostradamusovski zlokobno, prisjećajući se nogometne lige bivše Jugoslavije, u kojoj su takvi incidenti uvijek najavljivali gadne belaje. Kasnih šezdesetih, recimo, Vojvodina i Sarajevo prekinuli su dvadesetogodišnju apsolutnu dominaciju "velike četvorke" i najavili 1968. velika politička previranja, "hrvatsko proljeće" i novi Ustav. Osamdesetih su gotovo petnaestogodišnji monopol "velike četvorke" opet prekinuli Sarajevo i Vojvodina, i uslijedilo je što je uslijedilo. Zagreb je sada prekinuo dvanaestogodišnju dominaciju Hajduka i Dinama, i cinici se opravdano pitaju: što slijedi?

Jer - vele oni - stabilna je nogometna diktatura raznih "velikih četvorki" očito garant stabilnog društva. I nije da tu nema istine: Dinamovi su Bad Blue Boysi u svom alkoholnom ludilu počesto bili jedina glasna opozicija Tuđmanovu režimu, baš kao što je Hajdukova Torcida u svom heroinskom magnovenju nerijetko najglasnija opozicija Račanovom. Netko mudar - predsjednik države ili barem linijski sudac - potrudit će se da bijes tih tetoviranih troglodita ne provocira još i incidentima poput FK Sarajeva ili NK Zagreba i sušnim godinama bez titule, kad su već dovoljno napaljeni Haškim sudom i drugim sportskim nepravdama. Pa i Amerika dvjesto godina ima samo demokrate i republikance, pa im ništa ne fali: što će onda maloj Hrvatskoj više od Hajduka i Dinama?

Proslava Zagrebove titule upravo je bolno ekspresivno ilustrirala takvu Hrvatsku: na stadionu u Kranjčevićevoj, u posljednjem kolu, okupilo ih se, naime, svih dvadeset, koliko NK Zagreb ima navijača, tih takozvanih White Angelsa, za koje smo tada prvi put uopće čuli. Vjerojatno onda u toj priči ima nekog smisla to što Hajdukovu i Dinamovu dominaciju nisu prekinuli Osijek ili, primjerice, Rijeka: tamo bi se titula slavila mjesec dana. Ovako, više je Hrvata - dapače, Zagrepčana! - slavilo Juventusov 26. scudetto nego Zagrebov prvi, i sasvim sigurno nikad nijedan grad u Europi nije tiše proslavio titulu prvaka države.

Vjerojatno, kažem, to ima smisla, jer točno toliko navijača ima ta treća Hrvatska, ni lijeva ni desna, ni SDP ni HDZ, ni Dinamo ni Hajduk - tiha, mala, pristojna Hrvatska iz Kranjčevićeve ulice.

Arhiva Dani
256