oncept je bio više nego dobar. Otići na teferič i teferičiti a pritom ostati pri pameti, što će reći, ne prepuštati da situacija, kao uvijek do sada, uzme pod svoje. Da bi se u tome koliko-toliko uspjelo, na teferiču treba imati kakvu-takvu misiju. Recimo, prodavati žute balone po dvadeset feninga, ustanoviti prolazno vrijeme jedne korpe ringlšpila te slične zadaće koje teferičliju treba da preokupiraju u mjeri koja šejtanu neće dati da bude kolovođa.

Najbolje je ako teferič ima kakav sadržaj koji će očuvati zdrav sportski duh. A nekada je bilo tih sadržaja: penjanje na stožinu namazanu lojem, trčanje u vrećama, skok udalj iz mjesta, razbijanje ćupa zavezanih očiju, potezanje klipa, skakanje na mijeh do bušenja istog, hrvanje slobodnog stila, potezanje konopca te bacanje kamenčine s ramena.

Pored tih drevnih disciplina, u skorije vrijeme uvedena je još jedna koja ima takmičarski duh i nikakve veze sa sportom. Dakle, dobitna. Natjecanje pjevača amatera. Da bi se u ovoj disciplini moglo maksimalno uživati, na teferič je najbolje doći sa svojim vlastitim favoritom. Pjevač, favorit, kako je već red na estradi, trebao bi da ima svoje vlastito i umjetničko ime. Ako se još uvijek nije odlučio za umjetničko, treba mu ga nadjenuti na putu do teferiča. Mrki? Ima. Može li Garo? Imaju dvojica. A Runjo? Runjo nema, ali nećemo jer nas s tim umjetničkim imenom neće niko ozbiljno shvatiti. Dobro, taman dok se usaglase stavovi da treba nastupiti isključivo sa repertoarom Šabana Šaulića, u to će se do Mila smisliti i neko adekvatno umjetničko ime.

Sudeći po informaciji koju je prenijela jedna lokalna radiostanica iz sliva rijeke Lašve, teferič sa programskim sadržajima, koridom i takmičenjem pjevača amatera, trebao bi biti održan u Milima. A kako su nas učili u školi, jedni su Mili. Današnji Arnautovići. Na visočkoj petlji desno.

Mile i Mile Kad tamo - nigdje ništa. Ustvari, tamo je gotovo sve. Sve bitno što je bilo, tamo je bilo. Prva prijestolnica srednjovjekovne bosanske države - stoljeće XII, krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva i to kralja Tvrtka I Kotromanića, krunisanog u oktobru 1377, i kralja Stjepana Tomaša, krunisanog 1444. godine, zborno mjesto bosanskog državnog sabora, mjesto okupljanja državnog vijeća, grobovi najznačajnijih bosanskih vladara: bana Stjepana II Kotromanića (1312-1353) i kralja Tvrtka I Kotromanića (1353-1391), sjedište vjerskih institucija: prvi franjevački samostan u Bosni (sv. Nikola), bosanska kustodija, franjevačka bosanska vikarija (oko 1340) te mjesto čuvanja vladarskih i drugih javnih isprava.

Zvoni ona bašča nepokošena i ostaci zidina u Milama imenima i pojmovima koji bi svugdje u svijetu bili dobar temelj za državotvorno i svako drugo kofrčenje, samo nama, kojih se sve to zajedno jedino tiče, eto ne znače ni koliko Petritsch. Jeca historija u Milama, a trebalo bi da jeca pjevaljka. Najavljenom teferiču ni traga ni glasa. Niti se čuje ozvučenje, niti se gdje na vidiku puši roštilj.

Da nije pušiona? Nije, kaže prvi komšo kod historijskog spomenika. Nego, imaju još jedne Mile. Samo pravo ovim putem prema Kaknju i pitajte opet nekog. Taj prvi neko je portir u Termoelektrani Kakanj. Dvojica. Gdje je ovdje teferič? U Milama, odmah prekoputa cementare. A ima li takmičenje pjevača amatera? Ima i korida i pjevači. Što pitaš za pjevače? Ma, ništa, ima jedan pjevač ovdje pa krenuo da pobijedi. Obojica u isti mah odmahnuše glavom i, kao vrsni poznavaoci pjevačkih prilika na teferičima, uglas rekoše: "Neće pobijediti." Propade koncept.

A ima se šta vidjeti. Ipak je to teferič sa pedesetdvogodišnjom tradicijom. Organizacija je savršena. Jednoobrazno obučeni redari sa akreditacijama. Četrdeset komada. Osiguran parking. Stage na kamionu sa muzikom i pjevačima. Ispred kamiona igra kolo. Janjci se na ražnju pored Bosne vrte u nazočnosti veterinara. Šatori sa pićem. Ima li šta bezalkoholno za vozača? Ima bezalkoholna piva. Sve ima. I sladoled, ringlšpil, i vozić maksuz iz Konjica za malodobne. Evo časovnika muških i ženskih.

Centralno mjesto na teferiču je ograđeno letvama. Tu će iza podne dvadeset bikova, a zovu ih i bakovima, odmjeriti snage i podijeliti megdan. Taj se boj odskora naziva koridom, a sve doskora zvao se bodljavina bikova. Jedan od viđenijih kakanjskih uzgajivača bikova za borbu je Zaim Gađun, koji je i glavni organizator teferiča. Sa njim su Edin Begovac i Muhamed Mušija.

Sredovječna ženo, sliko uramljena Zaim je u žalosti. Uginuo mu Putalj. Tridesetog marta bila tačno godina dana kako je otišao trostruki šampion BiH u srednjoj kategoriji. Vagao je tačno 672 kilograma. Za četiri godine imao je trideset pobjeda u pet kantona. A tačno petog maja 1998. godine Zaim ga je kupio za 5.000 maraka. Volio bi da danas Putalj može ustati i prošetati kroz raju više nego 50.000 maraka. Koliko je narod Putalja volio govori podatak da je imao 3.000 registrovanih navijača obučenih u majice sa njegovim imenom. Zaimu je bio kao šesti član porodice. Kada se Putalj sa dušom rastajao, Zaim nije imao srca da ga zakolje. Putalj je ukopan. Na četeresnicu mu gazda podiže spomenik. Redovno mu se prouči Fatiha. Do danas je Zaim za bikove dao 40.000 maraka, sve tražeći dobru zamjenu za Putalja.

Trenutno za megdana gaji dva bika. Razbijača i Šaronju. Koliko je Kakanj jak kad su bikovi bodači u pitanju, govori uzgajivač Mehemed Mušija. Jednom je pošao na Romaniju da nađe dobrog bika. Sreo nekakvu babu i pitao je gdje ima dobrih bikova za borbu. Baba rekla da ne zna, ali da zna da kad na Romaniji hoće da nabave bika bodača, onda idu u Kakanj da ga kupe.

I tako sve dok Milenko Srdić, najcjenjeniji bosanskohercegovački voditelj programa na teferičima, ne najavi prvu borbu. Najhrabriji se skupiše oko ograđenog prostora, a velika većina pozicije zauzima podalje, na međi, odakle se također sve vidi. Što je sigurno, sigurno je. Nasta muk, koji donekle remete tek stihovi "Sredovječna ženo, sliko uramljena", pjevani uživo i bez pratnje ispod jednog šatora. Ali i stihovi brzo umukoše uz konstataciju: "Sve žene odoše da gledaju koridu. Haj'mo se pobiti, nek' nas gledaju."

Međutim, za takvo što nije bilo vremena. Postalo je dramatično. Oni što su stajali oko prostora okovanog letvama razguliše bježati na sve strane. A za njima bik. Kad bik zijani borbu, a neriješeno ne može biti, i okrene leđa jačem, njega nikakva ograda ne može zadržati. Tu noć poslije borbe bik od preživljenog stresa kalira i po trideset kila. Ako preživi tu noć.

Jedan od upućenijih posjetilaca teferiča je slabu borbu jednog bika prokomentarisao riječima: "Ovoga bika će kila večeras biti pet maraka." Gazda mu je, naime, mesar iz Travnika i ima dvadeset bikova. I kad koji izgubi, ide pravo u mesaru.

To se ne može desiti Mušinim Bjelonji i Garonji, kao ni Zaimovom Razbijaču, koji u posljednjoj borbi ubjedljivo pobijedi favoriziranog i atraktivnog Bizona. Sa ovom borbom je i završen zvanični program prvog proljetnog teferiča u Milama.

Petog maja je Ravno Rostovo, 12. maja plato Gostilja na Vlašiću, 18. maja Lugovi kod Busovače, 19. maja Raško Polje kod Viteza, 26. maja Krivajevići na Nišićima i tako cijelo ljeto, sve dok negdje u oktobru ne počnu padati ćuskije.

Savjet za kraj: Ako kad budeš učestvovao u penjanju na stožinu namazanu lojem, pripazi na taktiku. Gledaj da se ne penješ među prvima. Kad oni prvi sastružu loj sa koca, poslije je lakše. A ako se kojim slučajem uspiješ popeti na vrh i skinuti košulju sa koca, onda si najveći baja narednih godinu dana.

Voljeli se ja i Danijela

Najatraktivniji program na borbi bikova je svakako takmičenje pjevača amatera. Nesuđeni učesnik pratio je takmičenje u kojem je pobijedio Vehid Tursun, pjevač kojeg je legendarni Safet Isović potapšao po ramenu i čestitao mu. U takvoj konkurenciji, zaista, nije bilo šansi da se, nogometnim rječnikom kazano, naš novinar umiješa u trku za naslov

Piše: Ahmed Burić

"Kamionska prikolica ograđena daskama", veli muzičar i dobar poznavalac prilika na teferičima i vašarima, "često je i uslov da orkestar nastupi." Ne znamo je li bilo tako sa bendom Nusreta Pivića iz Zenice, ali naš je narod sklon "nastupima". Nerijetko se, naime, događa da se neko ko bi želio pjevati umiješa u orkestar i otima mikrofon pjevaču. Da bi se izbjegle neželjene situacije, ali i da bi se oni talentirani koji nisu započinjali estradnu karijeru (takav je i potpisnik ovih redaka) pokazali u punom svjetlu i bar malo uživali u slavi te vrste, organiziraju se takmičenja pjevača amatera. Kad smo došli na livadu na kojoj se organizira teferič, orkestar je "pleo" najveći hit vašara u posljednjih nekoliko godina: Danijelu. Na livadi gdje je breza bijela/ gdje je breza bijela/ voljeli se ja i Danijela/ ja i Danijeeeeelaaaaaaaa. Pjesma grupe Jandrino jato značajna je po jedinstvu mjesta i prostora, jer mnogi parovi iz regija u kojima se održavaju vašari i teferiči započnu "ljubovanje" baš tu. Sad, u Federaciji se mlada rjeđe zove Danijela, ali naš se svijet brzo identificira. Još jedno kolo i takmičenje može početi. Izlazi mali Benjamin Bureković, kojem se smiješi velika karijera. Triler u njegovom glasu podsjeća na izvedbe popularnog Kemala Malovčića (čiji glas glazbeni znalci porede s fuzijom ezana i sirene za opću opasnost), dok Hikmet Smajić sigurno "gazi" stazom uspjeha sa provjerenim repertoarom, pjesmom Pusti me da živim, koju zaoprave izvodi Sinan Sakić. Voditelj predstavlja omalenu Berku Brkić, koja dobija aplauz za Srce od papira Sanele Sijerčić. Stiže i Šaban iz Medara (za narodnu muziku je, izgleda, najvažnije zvati se Šaban, jer ljudi na štandovima nemilice kupuju Šaulićeve kasete), zatim Enisa iz Visokog, a na kraju izlazi Vehid Tursun, čovjek zbog kojeg nije imalo smisla izaći na takmičenje, jer ga je nemoguće pobijediti. Fascinantna sličnost sa pjevanjem Safeta Isovića odmah je primjetna. On je u ovom kraju poznat, a na državnom takmičenju osvojio je drugo mjesto, na čemu mu je čestitao i sam Safet. Legenda kaže da ga je potapšao po ramenu i rekao: "Samo nastavi tako." Velid je za kraj opleo Moj zumbule, haj, brigo moja, tugo moja, proglašen je pobjednikom i onda je tiho i neprimjetno otišao do šanka, popio piće i izgubio se u masi. Kao pravi umjetnik. Pomislio sam kako to nikada neću biti i da je bolje što nisam nastupio, iako moram priznati da mi je bilo malo žao što je program ranije završen i što su se ljudi okupljeni oko prikolice na kojoj je dominirao sintisajzer ranije premjestili u obližnji diskoklub. Osjetio sam se načas ponosnim: što sam na neki način pripadao tom, nekakvoj "urbanoj eliti" nerazumljivom svijetu. Moj bi svijet trebao biti iskreniji kao što bi i njihov mogao biti "malo virtualniji". Ali neka, neka sam pomislio da bi im, barem s prikolice pjevajući neku lijepu sevdalinku ili jezivu ćirilicu, uveličao teferič.

Nesuđeni reporter

Nije teško imitirati Topalbećirevića

Milenko Srdić iz Kaknja najpopularniji je voditelj korida u Bosni i Hercegovini. Najavljivač, voditelj programa, komentator, on je svakako i najveća medijska atrakcija ovih manifestacija na kojima se nekad skupi i do 15.000 ljudi

BITI KAO BAHO: Ja sam Milenko Srdić iz Kaknja. Rođen sam u ovom gradu, tu sam rastao, tu sam oženjen i tu sam stekao porodicu. Nisam niđe išao, htio sam biti sa ovim ljudima s kojima sam radio i živio prije rata. Poslije rata, 1996, na prvoj koridi u Topuskom polju kod Visokog, negdje u aprilu mjesecu, teško je bilo stati pred mikrofon. Govoriš preko razglasa za oko 10-15 hiljada ljudi, a ja sam pravoslavac, Srbin, i tamo niko ne zna moju prošlost. Znaju ljudi iz Kaknja, ali ne znaju oni iz Visokog, Ilijaša, Sarajeva… A svi znaju šta se dešavalo u našoj državi. Ja sam na nagovor vlasnika bikova preuzeo tu dužnost, a i prije rata sam radio ovaj posao. Kad grane maj, ja na koride. Poznajem oko 250 vlasnika bikova, sve su to dobri ljudi i dobri domaćini. Kad bi svi ljudi slijedili njihov primjer, u nas nikakvih problema ne bi bilo, kako na nivou države, tako, da ne kažem, i u ovom nižem staležu. Ima jedna stara hercegovačka poslovica koja kaže: "Pazi bika k'o brata svog, daj mu ono što on poželi, a prema konju i ženi se malo oštrije odnosi." A nije vjerovati konju i volu, k'o ni ženi. Istina, hoće nekad bik da nasrne, ali neće nikad na čovjeka. U srednjoj školi sam imitirao sportske komentatore, pa su me zvali i da dođem raditi u Zenici, u radijskoj sportskoj redakciji. Nisam imao vremena, a možda sam trebao otići. Prije rata sam za sebe prenosio utakmice, imitirao Zorana Popovskog, Radivoja Markovića, Marka Markovića, Seada Hadžijahića, u posljednje vrijeme imitiram, i to nije teško, Sabahudina Topalbećirevića. I RADNIK I SELJAK I STARO I MLADO: Od svih korida najviše volim onu na Čevljanskom polju, ona je legendarna. I vi bi' trebali zapisati u svoj dnevnik da se to događa u zadnjoj nedjelji jula mjeseca. Čevljansko polje je prošle godine imalo i svoju web stranicu. Tu je dnevnica jaka, oko 500 maraka, i oko nje se otimaju i profesionalni radijski reporteri. Nekoliko puta sam vodio program sa Enverom Šadinlijom. Ove godine Čevljanska korida pada 28. jula i tu se okupi i staro i mlado iz čitave ex Jugoslavije, tu je prisutno 70-80 hiljada ljudi. To je u okolini Ilijaša, mjesna zajednica Gajevi. Radim i reklame za sve radiostanice u regiji i one uglavnom prođu cenzuru direktora, nijedna ne bude vraćena. Slao sam i Srbima na onaj njihov OSM radio, tamo te poslove radi jedan sjajan momak, Saša Berić, i on je bio fasciniran i oduševljen terminima koje koristim. Znam da me sluša i staro i mlado i radnik i seljak i intelektualac, da tu ima i pametnijih i školovanijih ljudi od mene pet puta, ali ti ne možeš plasirati termine koji ne dolikuju ovom skupu, da ti kažem, moraš čitati i gledati TV, ovu emisiju našeg prijatelja iz Pozitivne geografije… Jedino mi je, jarane, žao što nisam završio žurnalističku, jer sam znao da u meni leži neotkriven talenat. Na selu sam završio školu, 12 km od Kaknja. U osmom razredu su me pitali šta bi' volio biti, ja rekao reporter. Tad sam poznavao sve igrače iz bivše Jugoslavije, pa sam putem idući u školu prenosio utakmice. Najdraža generacija mi je bila ona italijanska s kraja sedamdesetih: Zoff, Gentile, Cabrini, Orialli, Collovatti, Scirea, Conti, Tardelli, Rossi, Antognoni, Bettega, Graziani… VATROMET SA ŠUŠKOM: U Hrvatskoj sam bio dva puta, a u Hercegovini na njihov Uskrs bio sam na Ilinom brdu kod Posušja 20. jula 1998. godine. To je bio nastup pred 120 hiljada gledalaca, a pokrovitelj tih Četvrtih seoskih olimpijskih igara bio je Gojko Šušak, tadašnji ministar odbrane RH. Tad sam bio na bini u prisustvu Mate Granića, pa sam bio, ovako, malo i postiđen kad sam vidio kakvi ljudi sjede iza mene. Ozvučenje od 10- -15 hiljada vati, treba progovoriti i treba pozdraviti taj skup. Tu psihološku barijeru sam davno probio, a i sreća da su oni mislili da sam ja Hrvat. Na završetku su preda me donijeli jedno janje i nasuli mi jedan pehar da nazdravim. Rek'o sam: Zdravo, gosti i gospodo moja/ zdravo, snago današnjega boja/ ovu čašu podižem/ da sa vama bitku dobijem… Onda su se oni nasmijali, i onda je kren'o vatromet. SRBI, PAPCI I ROGOVI: Bio sam kod Srba dva puta. Došao džip po mene iz kabineta Mladena Ivanića prošle godine. Kažu da ih je poslao Milorad Gvozdenac i da su čuli da sam najbolji u vođenju ovih skupova u Federaciji, za novac ne pitaj, samo dođi. Dali su mi 580 maraka. Mnogi našu koridu porede sa španjolskom ili brazilskom, ali naziv korida nije baš najbolje objašnjenje za smisao ovog viteškog nadmetanja. Pobjeda bika predstavlja radost i veselje za svakog vlasnika, jer svi vlasnici žele da pobijede. Znate, bik na ovako vrelom ljetnom danu izgubi najmanje 30-40 kila u toku borbe. Ja u šali kažem: kad bi bik imao 10 borbi, od njega bi ostali samo papci i rogovi.

Arhiva Dani
256