|
 duševila
me Karadžićeva šaljiva jednočinka Sitovacija,
nedavno objavljena u Beogradu. Čak sam bio u iskušenju da
joj, sjećajući se Milišićevih stihova za djecu, sročim
reklamu: "Bio ti Srbin, Hrvat, Rusin, uzimaj Raša
kao petrusin!" Oduševila me, jer je potvrdila ono
što desetak godina govorim o njenom autoru, a što mi je spočitavano
kao nesposobnost da razlučim velikog pisca i još većeg zločinca.
Naime,
i Sitovacija je napisana s prepoznatljivim, osebujnim,
samo njemu svojstvenim odsustvom talenta: kao da je Rašo optužen
u Hagu ne da je zločinac, već da je književnik, pa napravio
tekst koji obara otpužbu kao posve neosnovanu. Doduše, Komanin
se odrije hvaleći mu komad, a znate li zašto? Svakog dramskog
pisca, pogotovo kad ste mediokritet kao Komanin, Sitovacija
mora obradovati kao dokaz da u Rašu nisu dobili takmaca koga
se treba plašiti. A možda ga hvali i zato što misli da se
srpska drama vratila u zadružne domove iz 1947. godine, gdje
su davani skečevi protiv neprijatelja poretka: jedina je razlika
što Rašov skeč, umjesto Kulaka i Reakcije, ismijava Međunarodnu
Zajednicu.
Na
tren sam osjetio čak i zavist: blago Rašu kad ne zna šta je
književnost, pa može do smrti mrčiti hartiju a da ni za tren
ne posumnja u svoj genij. Te ako strahuje da će Karla urnisati
njegovu predsedničku reputaciju, nema nade da ovo čeljade,
do koga su doprle samo neprovjerene glasine o književnosti,
razuvjeriš u njegovu spisateljsku veličinu.
A
kad Toholj zaprijeti da će objaviti knjigu Rašovih
eseja, lecnuh se: Rašo jeste ništica kao pjesnik i dramatičar,
ali sam zaboravio da je, u ratu, pravio blistave poredbe između
sebe i Hrista koje su bile dokaz da je rasan esejista! Jednom
je izišao za govornicu da Srbima jezgrovito objasni njihovog
nobelovca: U Andrićevu djelu, veli, Srbi su vazda
brinuli nacionalnu brigu. "Jašta, bolan",
kažem prijatelju. "Glavna junakinja romana Gospođica,
na primjer, izluđe od nacionalne brige, posebno nakon ubijstva
Franca Ferdinanda, kad je svoj dućan okitila austrijskom
zastavom." A kad Srbe, veli dalje Rašo, njihovi
dželati povedu na vješala, oni trepćući gledaju u daljinu,
a s lica im ni tada ne silazi izraz brige za nacionalnu stvar!
"Šta mu ovo znači?", pita me prijatelj. "Rašo
govori o seljaku iz Travničke hronike koga vješa čaršija.
Pa ga je umnožio: umjesto jednog Srbina dobili smo Srbe koje
svaki čas vode na vješala, a svi oni u tom trenu gledaju u
daljinu i svima s lica ne slazi briga za nacionalnu stvar.
Uvlas ovakve sastave o književnosti pišu učenici škola za
retardirane. Doduše, ovo blebetanje se divno
uklapa u današnja četnička tumačenja Andrića koja su miljama
daleka i od tumačenja i od Andrića."
"A
znaš šta ja mislim? Čovjeka, koji raspolaže tolikom živom
silom i tolikom živom lovom, boli ćuna šta ko misli o njegovoj
pameti."
Uzgred
rečeno, nikakve brige za nacionalnu stvar nema na licu seljaka
iz Travničke hronike. To je vječno brižno lice čovjeka
čiji opstanak ovisi o silama, prirodnim i društvenim, na koje
se ne može uticati. To je težačka briga da grad ili poplava,
suša ili slana, tonja ili jazavac, ala ili vrana, ne unište
ljetinu, briga hoće li imati žita bar do Božića i sijena do
kraja zime, briga kako da skucka porez, da dođe do para za
opanke, sjekiru, kosu, so i gas, briga kao univerzalno obilježje
opstanka težaka, i srpskog i nesrpskog, briga koja je zasvagda
uobličila izraz seljačkog lica i koja ne iščezava ni kad ga
vješaju!
Onda
se sjetih Rajka Noga i shvatih da je stvar prostija
no što se čini: Rašov govor o Srbima koje Andrić vješa
na svakom koraku, dokaz je da se opet odao studioznom nečitanju
našeg nobelovca: vješanje je upamtio iz Nogovog eseja u kojem
se ta briga tumači kao briga nacionalna, pa nije čudo što
su se sav Andrić i celo Srpstvo u njegovim djelima sveli na
scenu koju mu je prije dvadesetak godina objasnio Nogo!
Pokazujem
mu intervju u kojem Rašo govori o poeziji. Svaka istinska
pesma je zapravo molitva, veli. "Ovo se ne čini nesuvislo",
kaže moj prijatelj. "Kako će biti nesuvislo kad prepričava
Nikolicu Koljevića? Koji je tezu o pesmi-molitvi raspredao
ko zna koliko puta, prije rata, dok smo šetali uz Miljacku
i niz Miljacku."
Sjetih
se i večerinki koje je Rašo priređivao pored ostalog i zato
što nije volio da žulji laktove nad knjigama, radije se družio
s ljudima koji čitaju umjesto njega i jednom nedjeljno ih
okupljao da dozna novosti. U osnovnoj školi sjedio sam u klupi
s jednim Milankom koji je pušio, a otac bi ga odrao kad ga
uhvati s cigarom. Uveče, kod Milankova oca okupljali su se
Papljani da kartaju, a Milanko sjedne uz njih, tobož da gleda
igru, a u stvari da ustima lovi kolutove duvanskog dima koje
su igrači ispuštali! Među umnim glavama, Rašo je sličio Milanku
koji lovi duvanski dim po zraku: za dva-tri sata razgovora
s gostima, uz večeru i vino, nasrkao bi se stotina stvari
koje bi ovom zakletom nečitaču ostale zavazda nepoznate. I
mada me ne bi čudilo ako bi mi rekli da je večerinke pravio
i u svojstvu doušnika, Rašo bi se, svaki put, u susretu s
ljudima obrazovanim, pametnim, radinim, sit nakusao tuđih
znanja, misli, dosjetki, predviđanja, da ih potom prodaje
kao svoje. Družio sam se s mnogim koji su išli na te večerinke,
i docnije sam, kad Rašo o književnosti nešto kaže, lako prepoznavao
šta je od koga jamio.
Jednom
veli: "Ma kakav Krleža! Krleža je obični drekavac!"
Izrecitujem pjesmu iz Balada Petrice Kerempuha i kažem:
"To je velika poezija." Rašo zaćuta - nije se nadao
kajkavskom. Valjda je premišljao bi li odustao ili nastavio,
a potom, odrešito, kao da skače u hladnu vodu, kaže: "Krleža
je trulo drvo koje će se jednog dana samo od sebe srušiti."
Odmahnuo sam rukom. Sumnjao sam da ni prve dvije rečenice
nisu iz njegove glave, jer Krležu, jednostavno, nije čitao.
A kad se pojavilo trulo drvo, odmahnuh rukom u znak da se
predajem. Jer to je bila teza Novice Petkovića: "Kad
ga porediš s Andrićem, Krleža liči na veliko trulo drvo koje
će samo da se sruši!" Kad to kaže Petković, iako me živciraju
kritičari koji se bave proroštvima, može mu se barem odvratiti:
"nije isključeno, no, kak bi rekel gospon Pašić, more
da bidne, ali ne mora da znači", da se opet sjetim Milišićevih
stihova za djecu. Ali kad to kaže Karadžić, koji o Krleži
zna otprilike koliko ja o Sirijusu, ostaje ti da samo odmahneš
rukom: "U redu, Radovane, tako je kako ti kažeš."
P.S.
Predratni Rašo je, u razgovoru, često posezao za riječju "sitovacija",
kojom bješe dojadio i bogu i ljudima, jer se zbilja teško
dosjetiti šta u njoj ima toliko duhovito? Komanin kaže: Domanović
je uveo reč "stradija", Kočić "ukopacija",
a Rašo je iskovao reč "sitovacija" koja "pokazuje
stanje pojedinaca i naroda u našem vremenu i prostoru".
Domanović i Kočić bi se u grobu prevrnuli kad bi čuli kakvo
im je piskaralo Komanin stavio uz bok, ali to na stranu. Domanović
zbilja jeste iskovao riječ "stradija"; Kočić se
poslužio pučkom etimologijom kao oruđem nesumnjive snage:
tuđu riječ "okupacija" (Bosne i Hercegovine) narod
je prilagodio našem jeziku i u isti mah precizno definisao
događaj označen tom tuđicom; anagramskom igrom (oku-uko)
koja djeluje kao dječija pogreška u izgovoru, pa spolja djeluje
bezazleno, razderan je veo koji krije stvarnost. A Rašo nije
"iskovao" ništa: tako neuk svijet izgovara riječ
"sitovacija", i to je sve, "sitovacija"
ne nudi nikakav dublji smisao, pa je blasfemično staviti je
uz Kočićevu "ukopaciju", u kojoj pučka etimologija,
s duhovitom lakoćom i prividnom bezazlenošću, trijumfuje nad
protivnikom. Ali me razgalila greška u novinama, više se ne
sjećam kojim, gdje se Sitovacija, očito hotimično,
naziva "Silovacija"! Rašovoj "Sitovaciji"
nepoznati novinar je silovacijom priredio ukopaciju!
Arhiva Dani
256
|
