Jose Sanchis Sinisterra: Opsada Lenjingrada; režija: Slavenko Saletović; igraju: Selma Alispahić i Jasna Diklić; dramaturg: Dubravka Zrnčić-Kulenović; produkcija: SARTR; Kamerni teatar 55, Sarajevo, 7. maj 2002.

U decembru 2000. godine, na poziv BITEF TEATRA, boravio sam u Beogradu, te zajedno sa gospodinom Vojislavom Vujanovićem i rediteljem Dinom Mustafićem održao svojevrsno "predavanje" na temu - teatar pod opsadom. Naravno, govorili smo o bosanskohercegovačkom teatru i predstavama koje su nastajale u ratnom periodu. Tog dana, pred malobrojnom beogradskom publikom, prvi put sam osjetio nelagodu izgovarajući riječ Opsada. Izgovorena ustima Sarajlija, činilo mi se, ta riječ je u stanju da se mijenja, iz trena u tren. Čas je zvučala kao pogrda, čas kao opomena, ali i kao riječ koja je, iako nije psovka, bila u stanju da vrijeđa. Sarajlije na jedan, a Beograđane na potpuno drugi način. U tom trenutku, baš kao i danas, bio sam siguran da od te riječi ne smijemo tražiti da znači i opravdanje.

Sedmog maja 2002. godine, deset godina nakon početka opsade Sarajeva, u prostoru Kamernog teatra 55, premijerno je izvedena drama Josea Sanchisa Sinisterre Opsada Lenjingrada, u režiji Slavenka Saletovića. Bila je to još jedna prilika da SARTR, u čijoj je produkciji ova predstava i nastala, na najbolji način progovori o sopstvenoj "opsadi", premda će naivni pomisliti kako pod "opsadom" ne može biti ono čega nema. Ipak, Sinisterrin tekst upravo govori u prilog činjenici da pod opsadom mogu biti i ideje (prije svega), a ne samo prostor.

Opsada Lenjingrada je napisana 1992. godine i priča je o dvije glumice (Natalia i Priscia) koje godinama žive u teatru, odbijaju da ga napuste (ili to i nisu u stanju?), a sve radi naivne želje da sačuvaju, ne samo zgradu koja treba biti srušena već prije svega svoju prošlost i sjećanja. Beketovsko čekanje je ovdje podignuto na novu razinu, toliko nadrealnu koliko samo to život može biti. Autor se odlučuje za privlačni dramaturški postupak "teatra u teatru", a to nije ništa drugo do svojevoljna "teatarska opsada". Na taj način se multipliciraju nevidljivi krugovi obruča u kojem zauvijek, poput duhova, ostaju da lutaju - glumci.

Selma Alispahić i Jasna Diklić, tumači Sinisterrinih likova, kroz taj "teatar duhova" vođene su preciznim rediteljskim indikacijama. Njihova gluma je sigurna, ali prije svega ispunjena lako prepoznatljivim glumačko-dječijim uživanjem u sopstvenoj igri, koje je u ovom slučaju bilo više no dopušteno. Dramaturgija predstave, koju potpisuje Dubravka Zrnčić-Kulenović, uveliko je pomogla da se "razbiju" i razigraju brojni monolozi, te ih gotovo i nismo prepoznavali kao "gromade teksta" koje u loše vođenoj predstavi jesu tek opterećenje, kako za glumce, tako i za reditelja. Istom logikom, čini se, rađeno je i na scenskom pokretu, a čiji je autor Ferid Karajica. Njegov rad, u najpozitivnijem smislu te riječi, ostaje gotovo neprimjetan, te istančanim osjećajem za mjeru on stvara "koreografiju za duhove".

Jedan od najupečatljivijih segmenata predstave Opsada Lenjingrada svakako je muzika. Kompozitor Davor Rocco, koji je sa SARTR-om sarađivao i na projektu Ay, Carmela, zasigurno je autor koji ne dopušta da njegovo djelo ostane tek "zvučna zavjesa" kojom se prikrivaju mogući nedostaci predstave. Njegova muzika je, baš kao i dramski likovi, u stalnom dijalogu. Ona "razgovara" sa glumcima, sa scenografijom, sa publikom… Nenametljivo je to ispisivanje teatarskog eseja, pisanog zvukovima, a mišljenog iz samog središta drame. U Sinisterrinom "opsjednutom" teatru krov prokišnjava, čuju se tihi udarci kapi o pod i limenu posudu sa cvijećem. Davor Rocco, svojom imaginacijom i kompozitorskom kreativnošću, obogaćuje piščevu ideju, te od zvukova kapi kiše pravi muziku. Kap po kap, iliti notu po notu, publika prepoznaje melodiju Internacionale, koja ovom prilikom biva svojevrsna "Oda teatru".

Ne znam ko je tvorac sintagme "teatar pod opsadom", stvorene iz jednostavne potrebe da se što tačnije opišu vrijeme i uslovi u kojima su nastajale sarajevske predstave u periodu između 1992. i 1995. godine, ali znam da smo njenom upotrebom dozvolili da se u istom okrilju nađu dobre i loše predstave. Na trenutak smo, što je, nadam se, oprostivo, bili zaboravili teatarska mjerila, te "kulturnim otporom" imenovali svako zbivanje na sarajevskim scenama. Bilo je to vrijeme u kojem je riječ OPSADA značila neku vrstu opravdanja. "Rat je ponekad privlačan jer nam omogućava da za svoje neuspjehe krivimo druge, dok u miru smo osuđeni da krivimo ponajviše sami sebe", rekao je Josif Brodski. Tu negdje, među tim riječima, nalazi se razlog za buđenje sumnje koja mi kaže da teatar mora uvijek "živjeti u miru", a istovremeno vječno biti "pod opsadom". Sarajevski ratni teatar SARTR, nadam se, izabrao je tu sudbinu.

Opsada Lenjingrada, u režiji Slavenka Saletovića, profesora na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, pored jednosatnog teatarskog uživanja, omogućila nam je da u budućnosti, nasred Knez Mihailove, bez imalo straha i nelagode, kažemo: "Sarajevsku Opsadu je režirao čovjek iz Beograda!" (A. Imširević)

Carlo Maria Martini i Umberto Eco: U što vjeruje tko ne vjeruje?; Izvori, Zagreb, 2001.

Naslov ove knjige frapantno podsjeća na onaj famozni opis Stavrogina, heroja Zlih duhova Dostojevskog, opis koji je Camus tako volio. Jedan od junaka tog velikog romana (mislim Kirilov) ovako opisuje Stavrogina: "Stavrogin kad vjeruje, ne vjeruje da vjeruje; Stavrogin kad ne vjeruje, ne vjeruje da ne vjeruje." No naslov nije jedino što sjeća na Dostojevskog.

Ova je knjiga zapravo rasprava jednog velikodostojnika Katoličke crkve, kardinala Carla Marije Martinija, i jednog deklariranog ateiste, proslavljenog pisca, profesora i semiotičara Umberta Eca. Treba ovdje odmah kazati i nešto o genezi ove knjige. Naime, italijanski časopis Liberal organizirao je na svojim stranicama ovu raspravu koja se najprije vodila na stranicama samog časopisa, a onda je biblioteka Puteljci sve priloge sakupila u ovu knjigu pridodavši tekstovima dvojice glavnih autora i komentare još nekoliko poznatih italijanskih intelektualaca (Emanuele Severino, Manlio Sgalambro, Eugenio Scalfari, Indro Montanelli, Vittorio Foa i Claudio Martelli).

O čemu raspravljaju kadinal Martini i Umberto Eco? O mnogo tema dobrano kontroverznih: tu su i pravo na pobačaj i položaj žena u Katoličkoj crkvi i brojni problemi etike. Rasprava koja se vodi u podtekstu svih ovih disputa jest pitanje o postojanju Boga. Kao braća Karamazovi, Ivan i Aljoša, u onoj kafanici, tako i kardinal i pisac raspravljaju o pitanju koje je, po Dostojevskom, osnovno pitanje ljudske egzistencije. No za razliku od Dostojevskog, za razliku od fabulozne slavenske strasti, njih to pitanje ne navodi na duševne lomove. Ovo je više neki - u analogiji sa poznatim opisom Waynea Wanga naspram Tarantina - Dostojevski na apaurinima. Međusobno uvažavanje crkvenog velikodostojnika i ateiste nadilazi njihove svjetonazorne razlike. To uvažavanje je i neka prva impresija i gotovo kulturološki šok iz perspektive bosanskohercegovačkog čitatelja ove knjige. Jer Eco i Martini etički su gotovo podudarni u svom dubokom humanizmu, za obojicu je ljudski život vrhovna vrijednost, u praktičnom zemaljskom životu njih dvojice, u njihovom odnosu spram čovjeka princip je isti, a ostalo su nijanse.

A kako samo taj u suštini najnormalniji odnos i dijalog za današnje bosanskohercegovačko društvo djeluje gotovo nevjerovatno. U našem današnjem društvu postalo je već skoro nemoguće da se neko izjasni kao ateista. Jer ateisti se vrijeđaju najpogrdnijom terminologijom. Ova knjiga nam pokazuje da takva praksa nipošto nije nešto što se nužno podrazumijeva u odnosima vjernika i ateista.

Treba također naglasiti da se i Martinijeve i Ecove epistole odlikuje visokom pismenošću te inspirativnošću. Za njima ne zaostaju ni esejistični komentari ove rasprave iz pera šestorice intelektualaca.

Na početku novog milenija problem etike, problem moralno ispravnog i neispravnog, problem razlikovanja dobra i zla, nameće se kao krucijalan. Ova knjiga osvjetljava to pitanje iz mnogo uglova. Citirajmo na kraju gotovo programatski svršetak eseja Eugenija Scalfarija: "Stoga ostavimo po strani metafizike i transcendencije, ako već želimo zajedno rekonstruirati jedan izgubljeni moral; priznajmo zajedno moralnu vrijednost općeg dobra i milosrđa u najuzvišenijem smislu riječi; provodimo ga dosljedno i do kraja, ne da bismo zaslužili nekakve nagrade ili izbjegli kaznama, nego jednostavno da bismo slijedili nagon koji potječe iz genetskog koda što je upisan u tijelu svakoga od nas." (M. Bazdulj)