usporedbi
s Hrvatskom i Jugoslavijom (zove li se to još tako?), postnacionalistička
vlast u Bosni i Hercegovini je najmlađa po stažu, a ograničena
u stvarnim dosezima, s još uvijek intaktnom nacionalističkom
strukturom Republike Srpske. K tomu, Bosna se od svojih susjeda
duboko razlikuje po svojevrsnoj "kohabitaciji" vlasti
između domaćih izbornih struktura i međunarodnoga vojnog i
civilnog poluprotektorata. Svejedno, moguće je govoriti o
istom ili sličnom političkom sindromu u svim trima zemljama.
Riječ je o tome da su autoritarne nacionalističke vlasti svuda
zamijenjene krhkim i inkonzistentnim koalicijama, da one svuda
pokazuju podjednako nezadovoljavajuće rezultate, koji prouzrokuju
masovnu razočaranost i političku apatiju, te da sve to zajedno
može pogodovati eventualnom povratku nacionalističkih opcija
na vlast. Kad se tome doda još i zabrinjavajući porast desnih
političkih orijentacija na Zapadu - slika postaje poprilično
tmasta.
U sredinama u kojima postoji
kakvo-takvo javno mnijenje, takva upozoravajuća situacija
povremeno proizvede makar rudimentarne oblike javne debate.
Tako se u Hrvatskoj ovih dana na stranicama tiska pojavila
diskusija između grupe intelektualaca i ljudi iz vlasti. U
Jutarnjem listu Ivan Supek, Josip Županov,
Boris Maruna, Ivo Banac, Sibila Petlevski,
Josip Bratulić, Nenad Zakošek, Žarko Puhovski,
Ivan Grubišić i Krunoslav Pisk iznijeli su,
neovisno jedni o drugima, veoma slična mišljenja o rezultatima
vladajuće koalicije i uopće o političkom stanju u Hrvatskoj.
Umjesto stvarnih promjena, koalicija se bavi samo raspodjelom
položaja i fotelja i održavanjem na vlasti, svi slojevi stanovništva
zahvaćeni su razočaranošću što će vjerojatno dovesti do velike
apstinencije na izborima, iz te apatije i pasivnosti moguća
je regresija i novi zaokret udesno, a posvemašnja razočaranost
i nepovjerenje ne odnosi se više samo na vlast nego na politiku
uopće, što je veoma opasan trend - smatraju hrvatski intelektualci.
"Proizvodeći stalnu nesigurnost, vlast nas je sve
učinila shizofrenicima" - tvrdi doajen hrvatske sociologijske
znanosti Josip Županov. Ivo Banac i Ivan Grubišić slično razmišljaju
o nužnosti "nove opcije građanske politike", koje,
međutim, još nema na pomolu, a Ivan Supek kritički stav dovodi
do krajnje konzekvencije: jedino je rješenje dokinuti stalež
političara i taj posao povjeriti onima koji stvarno žele raditi
za opće dobro.
Već sutradan na te ocjene
reagirali su veoma odbojno neki vodeći hrvatski političari:
Zdravko Tomac, Zlatko Tomčić, Jozo Radoš...
Tomac poručuje kritičarima da se trebaju angažirati u politici
ako misle da imaju rješenja, a Tomčić, sasvim u stilu starih
dobrih komunista, da se "uključe radom a ne kritikama".
Hoće li se ova diskusija razvijati dalje, i hoće li donijeti
kakvoga rezultata, teško je prognozirati, ali sudeći po netrpeljivim
reakcijama političara, malo je vjerojatan njezin plodan nastavak.
I u bosanskohercegovačkoj
medijskoj javnosti ima kritike političara i vlasti zbog svih
neispunjenih programskih obećanja, kojih je toliko da za njihovo
pobrojavanje treba još deset ovakvih tekstova. Češće je ta
kritika, nažalost, paušalna i površna, čak i osobna, ali nije
da nema i onakvih analiza koje bi svaki mudar političar jedva
dočekao da se njima okoristi. To se, međutim, ne događa, a
ne događa se ni otvoren i javni sraz mišljenja i stavova.
Kod nas to uglavnom ide drukčije, od usta do usta, i od uha
do uha, i uvijek u znaku provincijalne zamjene teza: takvom
javnom kritikom se ruši Alijansa, ona možda i nije najbolja,
ali je najbolje što imamo, ako ona propadne na izborima, što
nam ostaje... Ovaj otrcani dribling, koji nije ništa drugo
nego oblik samoproglašenja političara nezamjenljivim, u nas
se imenuje realizmom i jedinom ispravnom političkom opcijom,
a na kritičare se pokušava svaliti grijeh rušilaštva i neodgovornosti.
U oba tipa reakcije na
kritike, onom prethodno opisanom u Hrvatskoj i u ovom našem
domaćem, jezgra je ista: suštinsko neprihvaćanje autonomne
uloge medija i intelektualne kritike.
Dubinski antiintelektualizam
s kojim se tu susrećemo dvostruko je opasan. S jedne strane,
on nije ništa novo, nego je refleks prastare naše tradicionalističke
privrženosti apologetskom mišljenju i patrijarhalnom autoritarizmu,
što je samo po sebi s one strane individualnoga i kritičkog
mišljenja. Taj tip svijesti najbolje je pokazao svoju transhistorijsku
žilavost tako što je bio mentalnom podlogom svim naoko disparatnim
režimima i političkim sistemima - sve od vremena devetnaestovjekovnih
tzv. nacionalnih preporoda, preko dvadestovjekovne jugoslovenstvujušče
ideologije nacionalnoga jedinstva, komunističke varijante
kolektivizma, pa zaključno s postkomunističkim etnonacionalizmom
od 1990. čije posljedice još vidimo svuda oko sebe (i u sebi).
S druge strane, ti stari ali u kolektivni mentalitet duboko
ukorijenjeni oblici svijesti veoma lako će doživjeti svoju
političku metamorfozu i aktualizaciju i u svim budućim vrstama
političkih kolektivizama, koje danas možda i ne slutimo.
Malo što bi, zato, u javnosti
Bosne i Hercegovine danas bilo tako potrebno i ljekovito kao
temeljita i svestrana, javna kritička debata o smislu politike,
o vrijednostima, o principima, o temeljnim pojmovima, u koju
bi se sa svojom najboljom kritičkom energijom uključivali
svi koji imaju što reći, i u okviru koje bi političari imali
vrijednost i status samo po količini znanja i umnosti u diskusiji,
a ne prema položaju, fiktivnom autoritetu i privatnom imetku.
Takva debata bi jedina, možda, mogla naznačiti barem grube
konture nove opcije građanske politike, koja bi bila kadra
produktivno transcendirati današnji mrtvi čvor prizemnoga
pragmatizma bez vizije i projekta, u koji su podjednako upetljani
i progresistički elementi iz aktualne Alijanse, i stare etnonacionalne
strukture, i činovnici međunarodne zajednice što svima zajedno
"drže svijeću".
Buduće šanse Bosne i Hercegovine
možete slobodno procjenjivati prema šansama da u njoj uopće
dođe do ovakve javne debate.
Arhiva Dani
256
|
