DANI: Gospodine Smajiću, na dan izlaska ovog broja našeg magazina otvorit ćete u Sarajevu, u Holiday Innu, Evropski informativni centar (EIC). Koji su Vas razlozi motivirali da na ovaj način pokušate približiti Sarajevo Bruxellesu?

SMAJIĆ: Prije svega, želio sam da sebe, svoje najbliže prijatelje, rodbinu, a potom i sve građane BiH, podsjetim da mi jesmo Evropa, da je BiH historiografski, kulturološki, komunikacijski, na svaki način, pa i tehnološki, do prije rata bila i jeste Evropa. Naravno, velika je distinkcija između biti Evropa i biti EU. Mi smo geografski, kulturološki, historiografski Evropa, ali smo miljama daleko od institucionalne strukture EU i integracionih procesa koji su uveliko pustili korijene i na prostoru koji je doskora pokrivao Varšavski pakt. Mnoge zemlje iz tog komunističkog bloka koje su za nas govorile da smo Zapad jugoistoka Evrope, sada su u predvorju EU. Moja lična želja i moj profesionalni poriv i potreba jeste da učinim, koliko je u mojoj moći, da BiH kao suverena, samostalna i slobodna država, još nedovoljno demokratska, ekonomski razrušena i zaostala, ubrza svoj korak u pridruživanju zemljama bivšeg istočnog bloka, kako bi se taj put, ta ogromna daljina između Sarajeva i Bruxellesa, koliko je god moguće, brže skratila, jer ako bismo se približavali Bruxellesu brzinom puža, kojom smo se do sada približavali, strahujem da bi BiH možda dočekala sredinu 21. stoljeća kada bi mogla za sebe reći da je u predvorju EU. Ja, naravno, kao ortodoksni Bosanac, ne želim takvu činjenicu da imam u svojoj podsvijesti, a kamoli svijesti, i kao pojedinac pokušavam da nešto učinim da se korak ubrza, a razdaljina između Sarajeva i Bruxellesa skrati.

DANI: Dok sam ulazio u ove vaše prostorije, postao sam svjestan nevjerovatnog paradoksa: malo je zemalja u svijetu gdje je Evropa kroz institucije međunarodne zajednice toliko prisutna kao što je u Bosni, a istovremeno u toj istoj Bosni znanje o novoj Evropi je mizerno. Naprimjer, stotine recentnih publikacija, knjiga, CD-a o euroatlantskim integracijama, političkim, ekonomskim, sigurnosnim i kulturnim institucijama Evrope koje sam vidio u Vašem centru uopće nije kodirano od strane izdavačke, obrazovne i intelektualne zajednice u Bosni i Hercegovini, što implicira da i javnost nije upoznata sa najnovijim procesima u Evropi koji su historijski važni i za našu zemlju?

SMAJIĆ: Jedan od razloga zašto ja želim da ovaj Evropski informativni centar profunkcioniše jeste upravo taj da se građanima BiH svih uzrasta, provenijencija, obrazovanja, profesionalne orijentacije, omogući uvid u objektivnu i sveobuhvatnu informaciju o tome šta je zapravo EU, taj neobični i u svijetu neponovljivi organizam. Kao što je BiH zemlja za sebe, i EU je ekonomska i politička tvorevina neponovljive vrste. Prema tome, mi svi zapravo moramo početi učiti šta je EU da bismo znali bolje koristiti njene prednosti i da bismo bolje mogli uočavati njene mane, jer EU također ima i mane. Ona priznaje svoje unutrašnje nedorađenosti i zato je u stalnoj dogradnji i unutrašnjim evolutivnim procesima. Svaki samit EU na neki način je novi pokušaj da EU samu sebe doizgradi. Niti jedan samit EU se ne bi ni održao bez takvog cilja, jer ne bi bilo potrebe da se šefovi država sastaju da bi na neki način rekli - sve što radimo je odlično. Naprotiv, šefovi država i vlada se najmanje dva puta godišnje sastaju da bi zapravo, osim rekapitulacije učinjenog, markirali nove strateške ciljeve koje treba u određenom periodu sa vrlo preciznim i strogim rokovima ispuniti. Vaše pitanje - zašto ovdje nema dovoljno štiva o toj i takvoj EU, jeste odlično pitanje, jer tog štiva upravo nema zbog toga što je, po mom uvjerenju, EU do sada prema BiH također tražila svoj kurs, dosta je lutala u toj svojoj pomoći za BiH i ni danas još uvijek ne postoji čvrst koncept po kojem EU pristupa našoj zemlji, ali i bilo kojoj od zemalja jugoistoka Evrope, a posebno zapadnog Balkana. I tu se, kao što se svakodnevno radi na vlastitoj dogradnji, također traži koncept trajnije prirode u pogledu evropske međunarodne politike i posebno odnosa EU prema jugoistoku Evrope. Tek 2000. godine EU je napravila jedan, po meni, vrlo značajan iskorak kad je u pitanju ovo područje. Kompilirala je nekoliko parcijalnih, manje-više neuvezanih, nesinhroniziranih i paraliziranih programa u jedan program (cards program) kojim se zapravo želi na jedinstven način podsticati prilagođavanje i ekonomsko jačanje svih zemalja zapadnog Balkana.

DANI: A kolika je odgovornost Sarajeva zbog neprisustva "evropskog štiva" u Bosni?

SMAJIĆ: Naravno da je velika odgovornost i do entitetskih rukovodstava i do centralne vlade u Sarajevu. Zemlja se mora promovirati. Slažem se sa ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom koji često zna reći da bi MVP trebalo da bude državna marketing agencija koja će prezentirati BiH na međunarodnoj sceni, a prije svega u EU. Međutim, toga do sada nije bilo u mjeri u kojoj je trebalo i na način kako je to trebalo raditi.

DANI: Upravo me to zanima: živite i radite u Bruxellesu, kako ocjenjujete predstavljanje BiH u glavnom gradu ujedinjene Evrope?

SMAJIĆ: Ocjena: nula. Zašto? Prethodnih godina, otkako je BiH priznata kao država, a EU je među prvima priznala BiH kao nezavisnu i suverenu državu, BiH nije imala svog ambasadora u Bruxellesu, glavnom gradu Kraljevine Belgije i glavnom gradu EU. Naime, sve donedavno, do početka ove godine, BiH je u jednoj ličnosti imala i ambasadora i šefa misije pri EU, a da ne govorimo o tome kako je kadrovski popunjena ostala struktura diplomatske misije u Bruxellesu.

DANI: Kako?

SMAJIĆ: Ocjena je također nula. Bruxelles se mora posmatrati kao glavna diplomatska tačka i kao najznačajnija politička destinacija u Evropi. Isto tako, sa stanovišta BiH koja teži ka evropskim integracijama, Bruxelles je sve značajniji i finansijski centar Evrope, a da ne govorimo o tome da je taj grad najznačajnija lobistička tačka na Starom kontinentu. Imati u jednom takvom centru tako desetkovanu diplomatsko-ekonomsku ekipu, najblaže rečeno, ne ide na čast BiH.

DANI: Spomenuli ste lobiranje. Da li bi bilo uputno da BiH u Bruxellesu ima svoje lobiste, u najdoslovnijem smislu riječi, ljude koji rade to i samo to - lobiraju?

SMAJIĆ: Ne samo uputno, nego nužno. Bosna mora u Bruxellesu imati, bukvalno i doslovno, najbolje lobiste, najbolje stručnjake za međunarodnu ekonomiju i najbolje diplomate sa kojima trenutno raspolaže. Ja, naravno, veoma respektujem SAD kao zajednicu država vrlo uspješnih ljudi, najnovijih tehnologija itd., ali moji snovi ne sežu do ideje da će BiH ikad postati nova pridružena članica SAD-a, ali sam veoma ubijeđen u to da BiH treba da bude punopravna članica EU. Naravno, to ne može doći na tanjiru, to se mora isposlovati i zaslužiti, jer za razliku od pojedinca koji može kupiti tiket lota i postati preko noći bogataš igrom sudbine ili vlastite sreće, BiH tu priliku ne može imati - da kupi tiket i da odjednom postane bogata i da riješi sve svoje probleme preko noći. BiH svoj status među državama Evrope mora da izgrađuje sama.

DANI: Da li su prijemom u Vijeće Evrope bosanskohercegovačke akcije u Bruxellesu imalo porasle?

SMAJIĆ: Jesu, zato što Vijeće Evrope jeste zapravo lakmus-papir, ono jeste test demokratske zrelosti jedne zemlje, makar taj test nekad bio i nategnut, kao što je bio u našem slučaju. Ali, za utjehu, nismo jedini. Nategnuta prolazna ocjena je bila i za Rusku Federaciju i za Hrvatsku. Treba podsjetiti našu javnost da je Hrvatska tri puta vraćana na popravni ispit zbog neriješenih demokratskih pitanja, slobode štampe, Istočne Slavonije itd…

DANI: A to su za Bosnu uređene države?

SMAJIĆ: Apsolutno. Prema tome, gleda se kroz prste i drugima, mada je BiH predugo stažirala. Lično mislim da je BiH ovoga puta zasluženo ušla u Vijeće Evrope bez obzira što još neki striktno administrativno-pravni uslovi nisu ispunjeni. No, Bosna ide dobrim putem, većina uslova iz mape puta koje je utvrdila EU je ispunjena i, sada je, što vrlo često najviši zvaničnici EU znaju reći, na Bosni da odluči: hoće li nastaviti da radi na rastu svojih akcija u Bruxellesu, ili će se zaustaviti u Strasbourgu, preko koga se stiže u Bruxelles.

DANI: Da li se približavanje Bruxellesu usporava ili ubrzava regionalnim pristupom Evropske unije prostoru zapadnog Balkana?

SMAJIĆ: Može značiti i jedno i drugo, mada sam uvjerenja da EU regionalnim pristupom zapravo želi do kraja realizirati jedan svoj postulat koji glasi: prvo regionalno pa onda globalno integriranje. Zemlje zapadnog Balkana ili jugoistočne Evrope bi trebale na regionalnom planu dokazati da su zrele, sposobne i voljne da sarađuju međusobno na svim područjima koja su za EU relevantna: slobodno tržište, sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i znanja, međusobna kooperacija, međusobno poštovanje i uvažavanje teritorija susjednih zemalja i, na kraju krajeva, onaj paket svih pravila i načela koja trpamo pod zajednički nazivnik demokratije - ljudska prava, mediji, itd. U istoriji EU nije nepoznata težnja k tome da se na neki način prvo položi ispit na regionalnom nivou da bi se postao dobar član EU, koja je sama u posljednjih 10-ak godina izrađivala nekoliko projekata regionalnog uvezivanja, ali su svi padali u trenutku kada su se pobunile one struje ili snage na prostoru, prije svega, bivše Jugoslavije koje su u takvim inicijativama prepoznavale reinkarnaciju bivše Jugoslavije. Moje je mišljenje da bi regionalne integracije u ovom konkretnom slučaju bile pozitivna pojava: regionalno uvježbavanje za globalnu utakmicu sa razvijenim zemljama EU ima smisla jer će omogućiti zemljama regiona da uspješnije startuju kada postanu pridružene i punopravne članice EU.

DANI: Evropska unija je nova politička, ekonomska i sigurnosna infrastruktura na karti Evrope. Kolika birokracija opslužuje institucije Evropske unije?

SMAJIĆ: Pokušat ću potkrijepiti odgovor nekom faktografijom. U Bruxellesu svakodnevno radi između 24 i 30 hiljada službenika. Zašto kažem između? Zato što jedna statistika Evropske komisije govori da je tu 24 hiljade ljudi, a profesionalci koji funkcioniranje EU prate izvana, znači novinari, lobisti, predstavnici drugih zemalja u sjedištu Evropske unije, govore da EU svakodnevno opslužuje administracija od oko 30 hiljada ljudi. Treba imati pri tome na umu da EU ima svoju administraciju i u Luxembourgu, da ima dio svoje administracje u Londonu (tamo je Evropska banka za obnovu i razvoj), treba imati u vidu da EU u više od 120 zemalja ima svoja predstavništva u vidu delegacija, specijalnih izaslanika, ambasadora itd., što sve čini također administraciju EU. To, očito, u svakom pogledu jeste div i često se za EU kaže da to jeste političko-ekonomski div, ali da je u domenu vanjske politike i unutrašnje odbrane i sigurnosti još uvijek patuljak. EU to nije čak ni poricala i zato je u zadnje dvije godine dala veliki naglasak na jačanje evropske diplomatske i sigurnosne strukture.

DANI: Među kritičarima evropskog ujedinjenja nisu rijetke ni ocjene da se Evropa može ujediniti na ekonomskom pa i na političkom i diplomatskom planu, ali da se na planu odbrane i sigurnosti ne može ujediniti. Kakvo je Vaše mišljenje?

SMAJIĆ: Nakon Drugog svjetskog rata eurofanatici, da ih tako nazovemo, počeli su nanovo zagovarati ideju o ujedinjenoj Evropi od Urala do Atlantika i to baš na temelju ideje o jedinstvenoj odbrani. Da je to teško realizirati upravo govori i ta činjenica da EU preko Evropske ekonomske zajednice, pa preko Evropske zajednice, sve, evo, do Evropske unije, funkcioniše, čak od prvog januara ove godine i sa jedinstvenom valutom, ali još uvijek nema jedinstvenu strategiju evropske odbrane. Prema tome, to jesu delikatna pitanja. Evropska unija, odnosno članice EU su se odrekle svog suvereniteta u mnogim oblastima ili su svoj suverenitet podredile zajedničkim interesima, ali po pitanju odbrane nije išlo tako glatko kako su eurofanatici priželjkivali.

DANI: Zašto?

SMAJIĆ: Najvećim dijelom zbog toga što su za sigurnost Evrope od Drugog svjetskog rata pa do današnjih dana brinule isključivo ili najviše Sjedinjene Države, a ne treba zaboraviti da su SAD i dan-danas instalirane u Evropi sa najvećim vojnim kontingentom u zapadnoj Njemačkoj, mada se posljednjih godina taj američki kontingent u Evropi značajno smanjuje. On je sada, prema vojnim analitičarima u Bruxellesu, negdje na donjem minimumu, iz čega se da zaključiti da će se ta tendencija izvlačenja, ako tako mogu reći, Amerike iz evropske sigurnosti nastaviti, sa postepenim prepuštanjem glavne uloge Sjevernoatlantskom savezu, u kojem su opet SAD lider, ali i istodobnim jačanjem unutrašnje samoodbrane pod krovom EU.

DANI: Ne vodi li to mogućem konfliktu intersa između NATO-a i evropskog odbrambenog koncepta?

SMAJIĆ: Apsolutno je taj konflikt moguć i on se već manifestira otkako je EU ušla agresivnije u realizaciju ideje o vlastitoj odbrani. Konsultacije i pregovori, tu riječ koristim svjesno, između dva establishmenta u istom gradu Bruxellesu, znači između NATO-a i EU, permanentno su u toku i mnoga pitanja su u fazi usaglašavanja pa i pogađanja. Koliko će te kolektivne odbrane evropskog kontinenta ostati u nadležnosti NATO-a, a koliko u nadležnosti EU, ostaje otvorenim, mada će se, najvjerovatnije, mnogo toga iz sfere odbrane realizirati zajednički. Naime, NATO je kroz 50 godina svog postojanja uspio da izgradi apsolutno najbolju vojnu infrastrukturu, sistem prikupljanja obavještajnih podataka, sistem nadzora planete iz vazduha putem Awacsa itd., a sve to bi EU morala da gradi iznova ili da pristupi varijanti kompromisa i nekog zajedničkog pogađanja oko sigurnosne sudbine Evrope, što, priznat ćete, u ovom momentu nije najučinkovitije rješenje.

DANI: Zašto BiH ne može da uđe u program Partnerstvo za mir?

SMAJIĆ: Zato što su NATO-ove propozicije za ulazak u Partnerstvo za mir konstanta. One su fiksne, opšte i univerzalne za svakog kandidata koji želi pristupiti kišobranu zajedničke odbrane.

DANI: Ako su te propozicije univerzalne - da li to znači da BiH ne može biti primljena u taj program dok ne stvori jednu vojsku?

SMAJIĆ: Apsolutno. To je tačno, i iz NATO saveza, kao što ste primijetili, u posljednja dva mjeseca se iniciraju brojni razgovori na visokom i najvišem nivou i političkog i vojnog karaktera. Cilj tih sastanaka, pa i nedavni dolazak trojnog Predsjedništva BiH u Bruxelles, jeste, koliko znam iz briselskih diplomatskih izvora bliskih NATO savezu, da se iz prve ruke pokuša najvišim funkcionerima BiH, i vojnim i civilnim, upravo to reći: da se ne mogu praviti radikalni kompromisi i radikalni ustupci. Mogu se praviti ustupci malog značaja, ali ključ i rok prijema BiH u Partnerstvo za mir je ovdje. A to, prije svega, znači da u Partnerstvo za mir ne može ući jedna zemlja sa tri vojske, sa tri odvojene komande, sa svojim taktikama i strategijama, sa svojim vojnim iskustvima i premisama itd., koji nisu standardizirani prema zahtjevima NATO-a.

DANI: Jeste li svjesni da ste upravo sada kazali kako BiH nikada neće ući u taj važni evropski program?

SMAJIĆ: Ja, očito, toga nisam svjestan jer ne želim da u to povjerujem.

DANI: Apsolutno ne postoji politička volja u RS-u da se gradi jedna vojska. Nisam siguran koliko je i u Federaciji po tom pitanju stanje bolje.

SMAJIĆ: NATO savez je, koliko ja znam, spreman da učini ono što smo već rekli - izvjesne ustupke. Jedan bi mogao biti to da se u prvoj fazi ne insistira na jedinstvenoj vojsci, nego na jedinstvenoj civilnoj komandi i na prihvatanju standarda NATO saveza kad je riječ o oružanoj sili. Znači, ući u Partnerstvo za mir sa dvije vojske i jedinstvenom komandom, a onda iznutra vršiti rekonstrukciju i vojske i svijesti onih koji odlučuju o toj vojsci. Ima i takvih iskustava, iako nisu u potpunosti kompatibilna sa našim slučajem.

Mediji u BiH

Bijeda novinarstva i novinarstvo bijede

DANI: Kako, iz pozicije novinara koji je ipak u određenoj vrsti distance spram bosanskohercegovačkog novinarstva, ocjenjujete medijsku sliku u našoj zemlji? SMAJIĆ: Onoliko koliko ja pratim medije u BiH, a veoma sam zainteresiran da ih pratim što je moguće bolje i zbog sebe samog, mislim da neću pretjerati ako kažem da nikad nije bilo gore. To je moje mišljenje. Duga je lista razloga takvoga stanja, ali evo, kad već razgovaramo o Evropskoj uniji, mislim da je razočaravajuća medijska slika u BiH u velikoj mjeri produkt loše politike međunarodne zajednice prema medijima u našoj zemlji. Kad su u pitanju donacije, davalo se i šakom i kapom ogromnom broju potpuno irelevantnih medija; mogao je, pa sve donedavno, jedan čovjek biti jedan medij i njemu se davala donacija, umjesto da se sredstva koncentrišu na strateške medije, na profesionalizirane medije, na medije koji obećavaju ili, na kraju krajeva, na medije koje međunarodna zajednica odredi da budu profesionalni, respektabilni i sveobuhvatni, što znači da djeluju na cijelom prostoru BiH. I da se onda, ako u njih treba investirati, i investira. Nažalost, taj pristup nije prihvaćen, pa smo imali na stotine radiostanica, na stotine TV stanica, na stotine printanih medija, od kojih su kasnije stotine i stotine propadale i njihov trag u medijskom prostoru BiH zaboravljen je istog trenutka kad su i propali. Mediji koji su ostali u dobrom su dijelu umislili da su oni zapravo kičma i stub cijelog sistema u BiH i nerijetko sebi dopuštaju nešto što nema nikakve veze sa profesionalnom etikom novinara, sa kodeksom kojeg smo svi morali propisati ili duševno prihvatiti. Moram priznati da sam lično razočaran. DANI: Ocijenite taksativno od 1 do 5: FTV? SMAJIĆ: Dva. DANI: TVRS? SMAJIĆ: Približno prethodnoj ocjeni. DANI: BH Radio 1? SMAJIĆ: Četiri. DANI: Dani? SMAJIĆ: Četiri. DANI: Slobodna Bosna? SMAJIĆ: Tu ću, da čitaoci ne shvate ozbiljno, biti subjektivan: dakle pet. (Kolega Smajić imao je nezgodan epistolarni duel sa glavnim urednikom ove revije, prim. ur.) DANI: Dnevni avaz, Oslobođenje, Jutarnje novine? SMAJIĆ: Svakim danom i Dnevni avaz i Oslobođenje sve više liče na Jutarnje novine.

Arhiva Dani
256