Arhiva Dani 256 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Lagumdžija vraća Silajdžićeve dugove SDS-ova zlodjela u Prijedoru pred Tribunalom Hvala, nama pare (ne) trebaju! Hrvatski novac legitiman

LIČNOST U FOKUSU
IZET SARAJLIĆ

Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno činimo iznimku - posvećujemo je čovjeku koji je umro. Djelo Izeta Sarajlića (1930-2002), naime, živjet će dugo poslije njegove fizičke smrti, njegov duh će se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim čitankama već i u pamćenju generacija. "Sad bi bili očevi, sad ih više nema", riječi su antologijske pjesme posvećene Sarajlićevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, čiju je smrt autor također bolno doživljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vražija rabota - često nadmaše i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca.

Izet Sarajlić ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunističkoga internacionalizma i socijalističke revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - široka slavenska duša opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vječnim ekstazama, slaveći pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje će sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedužnih ljudi. Međutim, mračna suma, naličje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim značajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrića krvavih gulaga, kao da se ništa nije dogodilo. Slično je bilo i sa Sarajlićem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlić je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.

Početkom šezdesetih doživio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinistički staljinizam" nije bio oduševljen njegovim stalnim isticanjem bezgranične ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnućima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojučerašnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je čak i cvrčku. Ako želite stići do penzije, radije volite Staru Grčku, bio je Sarajlićev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da će tako zamišljeno jugoslavenstvo doći glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je naročito omiljen među srpskim nacionalističkim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvraćao neštedimice, posvećujući stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadžiću, Nikoli Koljeviću, Slavku Leovcu, ni ne sluteći da će mu ti obožavani subjekti pod kraj života tu ljubav uzvratiti granatama i kuršumima.

Jedan od tih "pjesničkih" hitaca ranit će ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razočarenje religijom čiji je cijelog života bio fanatični vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilično dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjećajući na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevođeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjući često svoje milijunske tiraže u bivšim socijalističkim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebično dodijelilo svoju najveću nagradu. Vrijeme će izreći definitivni sud o njegovim stihovima, no već je sad jasno da će oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedočanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma međusobno ne isključuju.

---

RIJEČ U FOKUSU
Duhan
Piše: Mile Stojić

Duhanski šverc trese Balkan. Ovo bi bio burzovni izvještaj o stanju nove ekonomije u post-jugoslavenskom društvu. Prvo je zagrebački Nacional optužio crnogorskog predsjednika Đukanovića da svoju vlast učvršćuje na švercu cigaretama, potom je buknula afera oko privatizacije sarajevske duhanske tvornice. Ovih dana beogradski list Nedeljni telegraf optužuje najviše hrvatsko vodstvo (i s njim vlasnika lista Nacional) da su upetljani u šverc cigaretama, a srbijanski MUP pokrenuo je postupak protiv trojice prometnih policajaca iz Kruševca, jer su prošvercali stotine tisuća kutija stranih cigareta s Kosova. Prema nekim procjenama, na Balkanu se dnevno utrži preko dva milijuna eura na nezakonitom prometu i prodaji duhanskih proizvoda.

Imenica duhan turcizam je arapskog porijekla (ar. duhan - dim) i označava jednogodišnju biljku iz roda pomoćnica. Domovina mu je u suptropskim krajevima Amerike, odakle je 1519. godine prenesen u Portugal, potom u Španjolsku pod imenom tabaco (naziv potječe od Indijanaca s otoka Haiti, koji su pušili smotuljke te biljke). U prvo vrijeme uzgajao se kao ukrasna biljka, a u Europi se proširio poslije 1560, kad je francuski ambasador na lisabonskom dvoru J. Nicot (po kojemu je biljka dobila i botaničko ime nicotiana) poslao prašak i sjemenke duhana na dar Katarini Medici. Upotreba duhana za pušenje sve se više širi, unatoč zabranama vlasti. Luj XIII zabranjuje njegovu upotrebu u Francuskoj, engleski kralj Jakov I strogo kažnjava pušače, a papa Urban VIII duhanske ovisnike ekskomunicira iz Katoličke crkve.

Unatoč tome, duhan se munjevito širi, postajući razonoda i porok najširih društvenih slojeva. Njegov najvažniji sastav alkaloid nikotin djeluje na živčani sustav. Indijanci Tupinamba iz Brazila pripisivali su duhanu različita svojstva, vjerovali su da razbistrava um i da pušače održava čilima i veselima. To vjerovanje prisutno je i danas u suvremenoj civilizaciji, mada medicinska znanost osporava te navode, tvrdeći da je duhan opasni otrov koji izaziva rak pluća. Iako sve europske vlade na cigaretama ubiru skup porez i tiskaju upozorenja da su one štetne za zdravlje, proizvodnja i prerada duhana munjevito raste, opstajući tako najunosniji biznis našega vremena.

Najpoznatiji duhanski proizvod je omiljena cigareta (franc. cigarette), papirni smotuljak napunjen rezanim duhanom. Cigarete se prvi put pojavljuju u Europi oko 1830., kad su se proizvodile ručno. Prvi stroj za automatsku proizvodnju cigareta prezentiran je 1878. u Parizu. U Bosni i Hercegovini u prošlosti proizvođene su vrlo kvalitetne sorte duhana (Hercegovina, Posavina), ali otkad je počeo rat, ta unosna privredna grana zamrla je i poklekla pred prošvercanim cigaretama. Redovi sirotinje koja prodaje namalo tu prokrijumčarenu robu na graničnome prijalazu Gradiška uvijek me podsjete na nekad zelena hercegovačka polja puna jakog duhanskog mirisa, na kojima danas raste tek korov i čkalj. Nekad smo pušili svoje, a sad švercamo tuđe za sitnu paru i to je poanta priče o tome što nam je dala naša borba i donio kapitalizam.

Dok završavam ovaj tekstić, u pepeljari gasim treću cigaretu. Znam da je duhan štetan, to piše već na njegovu omotu, ali tješim se mišlju Marka Vešovića, napisanom u ratnom vremenu, da je cigareta jedino za što se čovjek može uhvatiti u ovome svijetu bez oslonca i uporišta.

---

Hvala, nama pare (ne) trebaju!

Davno je protutnjala 1984. godina kada je Sarajevo bilo domaćin Olimpijskih igara. Izgradilo se, organizovalo, dočekalo. Čak i snijeg pao taman na vrijeme, a pričalo se o tome kako će izgrađeni olimpijski objekti biti dika našeg postolimpijskog zimskog turizma.

Tadašnji ambasador Jugoslavije u SAD-u, inače iz BiH, Mićo Rakić, ozbiljno je shvatio priču i potrudio se da u atmosferi unapređivanja međusobne saradnje potpiše ugovor o turističkoj saradnji sa Amerikom. Umjesto da se odmaraju na Alpama, američki vojnici stacionirani u Evropi i njihove porodice, ali i ostali dobrostojeći turisti, trebali su da se odmaraju na našim planinama. Angažovana i Vlada tadašnje SR BiH, Olimpijski komitet. I - ništa!

"Valjda je radi bezrazložnog straha od prisustva američkih vojnika na našoj teritoriji tada zanemaren glavni interes - da imamo klijentelu sa dubokim džepovima", priča Rakić, koji je nakon isteka mandata ambasadora i povratka u BiH pokušao obnoviti saradnju. S tim ciljem je u BiH stigao tadašnji kongresmen SAD-a Ray Kogovsek, koji je čak bio spreman da na ovom projektu radi besplatno tokom dvije godine. Obilazio vlasti, Olimpijski komitet, obraćao se ambasadorima - svi mu rekli hvala, ne treba.

U tom će i rat. Umjesto da skijaju po planinama, američki vojnici stizali su sasvim drugim povodom. Olimpijski objekti srušeni pa napravljeni, hoteli popaljeni pa popravljeni, staze minirane pa deminirane. Turisti nakon rata uglavnom domaći.

U tom će i kandidatura Sarajeva za Olimpijske igre 2010. Mićo Rakić ponovo pokrenuo inicijativu da se obnovi turistička saradnja sa SAD-om. I Belkić i Radišić se složili kako je baš to ono što nam treba. Rakić ih i ovoga puta ozbiljno shvatio i opet kontaktirao Kogovseka, koji je u međuvremenu postao ugledni biznismen na čelu kompanije koja se bavi consaltingom i lobiranjem i predstavlja oko 30 američkih kompanija. Među kojima je i Olimpijski komitet SAD-a.

Kogovsek je pristao da izradi projekt lobiranja za nove sarajevske, igre - kad je mogao za one održane u Coloradu, valjda će znati i za sarajevske. Mićo Rakić otputovao u SAD, sreo se s njim, pokušao ga povezati sa Svenom Alkalajem. Sve se oni lijepo dogovorili. I - opet ništa.

Saradnja je jedno vrijeme stopirana jer su se čekali rezultati američkih, pa onda bosanskih izbora, ali i nakon što su se izdešavale sve demokratske promjene na oba kontinenta, razgovori o tome da konačno kakav vojnik američke vojske počne sina učiti da skija na Bjelašnici nikada nisu obnovljeni. Jedini ljudi kojima je, izgleda, bilo stalo do te saradnje, Rakić i Kogovsek, i dalje su obilazili ambasade, Vladu Federacije, ministarstva i ministre. Rečeno im je da nema potrebe za pomoći od strane Kogovsekove kompanije pošto će Sarajevo Olimpijadu dobiti uz pomoć krupnog američko-izraelskog kapitala!? Mići Rakiću je konačno odgovoreno da "ako su Amerikanci zainteresovani za olimpijske objekte, mogu da se obrate Agenciji za privatizaciju".

"Izgleda da je u cijeloj stvari preovladao privatni interes pojedinih ljudi, umjesto da se pravi jedna promocija na bazi interesa države BiH. Moja je ideja bila da se cijeli projekt podigne na nivo oba entiteta, odnosno da ova turistička saradnja, kao i lobiranje za Olimpijske igre, bude faktor doprinosa integraciji BiH", govori Rakić, koji se susreo i sa gradonačelnikom Sarajeva Muhidinom Hamamdžićem, koji je podržao njegovu ideju - riječima. Inicijativa se kao loptica prebacivala na relaciji Prlenda - Hamamdžić - Bogićević - diplomate u zemlji i inostranstvu, a onda negdje u dobacivanju izgubila.

Kao što su ne davnih osamdesetih na ponuđenim dolarima zahvalili drugovi, danas su se na inicijativi zahvalila gospoda. Šta će nama pamet i iskustvo. Mi toga imamo toliko da smo spremni i za izvoz. Kogovsek neka lijepo lobira za nekog drugog. Svak' za se travu pase. A mi pasemo najbolje na svijetu

---

Hrvatski novac legitiman

"Kvalifikacija i optužba u optužnici da je 'upotreba hrvatskog novca' djelo koje je 'između ostalog za svrhu imalo uspostavljanje tješnjih veza sa Republikom Hrvatskom' je neutemeljena", jedan je od zaključaka Stiepe Andrijića, kojeg je odbrana Mladena Naletilića Tute pozvala kao svog svjedoka-vještaka. Njegovo svjedočenje podneseno je u pismenoj formi i pravilnik suda nalaže da, u roku od mjesec dana od podnošenja, suprotna strana, u ovom slučaju tužiteljstvo, mora obavijestiti sud da li prihvata svjedočenje ili svjedoka želi unakrsno ispitivati. Andrijićevo vještačenje odnosi se na jedan od općih navoda optužnice o međunarodnom karakteru rata u Hercegovini, koji se između ostalog vidi i u tome što je nad tim dijelom BiH finansijski suverenitet ustvari imao režim Franje Tuđmana.

Andrijić, koji je bio prvi guverner Narodne banke BiH, u uvodnom dijelu svog svjedočenja objašnjava kako je došlo do uvođenja bh. dinara u augustu 1992, navodeći da je u to vrijeme bh. dinar bio sredstvo plaćanja na cijeloj slobodnoj teritoriji BiH, uključujući i područja pod kontrolom HVO-a. I pored toga što je potonja tvrdnja u najmanju ruku upitna, Andrijić u nastavku kaže kako je ubrzo poslije toga došlo do devalvacije dinara, što je dovelo do prestanka negotovinskih plaćanja i upotrebe strane valute u gotovinskom plaćanju. Od jeseni 1992, u BiH je, u ovoj verziji događaja započelo korištenje stranih valuta, uključujući i hrvatski dinar; godinu dana kasnije, u jesen 1993, Vlada BiH priznala je njemačku marku kao zakonito sredstvo plaćanja u BiH, a sva pravna lica su u Službi društvenog knjigovodstva bila obavezna otvoriti i devizni račun.

"'Upotreba hrvatske valute' na datoj teritoriji je identična odluci i načinu upotrebe njemačke marke u područjima Tuzle, Zenice, Bihaća i Sarajeva. Logičan je onda i zaključak da su vlasti u spomenutim područjima to učinile sa svrhom uspostavljanja tješnjih veza sa Saveznom Republikom Njemačkom", kaže Andrijić. Naravno, takav zaključak jednako je besmislen, kao i Andrijićeva tvrdnja da upotreba hrvatskog dinara u Hercegovini nije imala nikakvih političkih implikacija. Tim prije što se na teritoriji Hercegovine nisu nalazile jedinice Bundeswehra, nego Hrvatske vojske, što HVO-om nisu zapovijedali njemački, nego oficiri HV-a, što se Miro Lasić i Franjo Boras nisu konsultirali sa Helmutom Kohlom, nego Franjom Tuđmanom. Uzgred, Stiepo Andrijić je vjerovatno jedini guverner Narodne banke jedne zemlje koji drži da je svakodnevna upotreba strane valute u njegovoj zemlji - "zakonita i legitimna". U zemljama vladavine prava to je još i kažnjivo i zove se - podrivanje monetarnog suvereniteta.

---

Bojkotiranje ljepšeg spola

Ko god da je sastavljao letak "Bojkot kompanija koje podržavaju Izrael", čini se da je odlučio u prve redove svog bojkota gurnuti - žene. Od 65 kompanija prokazanih na letku, i koje, dakle, treba bojkotirati, 20 njih odnosi se direktno na žensku svakodnevnu higijenu i potrepštine.

Tu spadaju: Estçe Laudér, L'Oréal, Johnson & Johnson, Revlon, Lancôme, Vichy, La Roche, Garnier, Maybeline, Origins, Prescriptives, Redken, Aramis, Biotherm, Helena Rubinstein i Clinique, poširok spektar uobičajenih ženskih higijenskih i kozmetičkih preparata. Ova posljednja, Clinique, čini se za bosanskohercegovačke prilike najkomičnijom na cijelom popisu, zbog toga što baš tu kompaniju ogromna većina bosanskohercegovačkih žena ionako već "bojkotira", iz prostog razloga što nemaju novaca za njezinu skupu kozmetiku. Na letku se, nadalje, nalazi i logo kompanije L'eggs, proizvođača ženskih čarapa, među čije proizvode spadaju i one najlonke pravljene novim vlaknima i tehnologijom koja omogućava i krupnijim ženama vitkiji, oblikovaniji izgled organa za hodanje i sjedenje. Letak se tu ne zaustavlja: pored obdarenijih žena, u bojkotu bi trebale učestvovati i one manje obdarene, okretanjem glave od firme Wonderbra, tj. njezina revolucionarnog grudnjaka s kojim i skromnije poprsje može izazvati divljenje. I jedne i druge trebale bi, prema letku, zaobilaziti Kotex, proizvođača neophodnih mjesečnih ženskih potrepština. U prvim redovima bojkota trebale bi se naći i majke, ignoriranjem već spomenute kompanije Johnson & Johnson (dječije higijenske potrepštine), te Huggies (pelene).

Na letku se nalazi i desetak modnih i odjevnih kompanija: Giorgio Armani, Calvin Klein, Marks&Spencer, Hugo Boss, GAP, Victoria's Secret, Ralph Lauren, Donna Karan, Lindex i spomenuti Wonderbra, čiji su proizvodi, ako se i mogu naći negdje u Bosni i Hercegovini (a da nisu jeftini falsifikati s buvljaka), ionako dostupni samo onima s dubljim džepom.

Zanimljivo je da na istom letku nema, recimo, kompanije Gillette, čiji proizvodi su namijenjeni pretežno muškoj populaciji, kao ni firmi Valvoline, GoodYear, itd.

Spomenuti letak A5 formata štampaju i distribuiraju aktivisti Muslimanskog bratstva, u znak protesta protiv izraelske okupacije palestinskih područja, a Oslobođenje u prvomajskom dvobroju javlja da su po Federaciji, Sandžaku i Evropi podijelili četrdeset hiljada primjeraka, te da pripremaju još toliko. Na njemu piše: "Želiš li dati svoj doprinos borbi protiv terorizma, uključi se u kampanju - bojkotujmo Izrael i kompanije koje ga podržavaju." Sadržaj letka, pak, indicira da se tu bojkotira nešto drugo - ljepši spol, ili barem da se od njega očekuje da potegne najveći dio "borbe protiv terorizma".

---

SDS-ova zlodjela u Prijedoru pred Tribunalom

U nastavku suđenja bivšem gradonačelniku Prijedora Milomiru Stakiću, tužiteljstvo suda u Haagu izvelo je još jednog zaštićenog svjedoka, pod šifrom "D". On je u aprilu 1992. bio jedan od članova Izvršnog odbora općine Prijedor i, nakon što je SDS preuzela vlast u gradu, otišao u podzemlje, skrivajući se sve do decembra te godine, kada je tek uz pomoć prijatelja uspio napustiti grad, odnosno zemlju. U toku njegovog svjedočenja tužiteljstvo je u dokazni materijal uvelo cijeli niz dokumenata o planskom i sistematskom preuzimanju vlasti obavljenog u režiji lokalnih šefova SDS-a u Prijedoru.

"Danas, 10. aprila 1992. u ovu filijalu došli su predstavnici SDS-a Prijedor, Bosanska Dubica i Sanski Most, predsjednici općina sa predsjednikom Izvršnog odbora Prijedor sa zahtjevom da se izvrši preuzimanje ove filijale od strane srpske države (…) SDS traži (…) osnivanje srpskih SDK. Zahtijevaju da se ta podjela izvrši mirnim putem, da se ne primjenjuje sila, jer su, vele, spremni na sve", stoji u pismu koje je centrali Službe društvenog knjigovodstva u Sarajevu, uputila tadašnja šefica ogranka SDK u Prijedoru. Bilo je to nakon što je SDS preuzeo filijale SDK-a u Bosanskoj Gradiški, Bosanskom Novom i Sanskom Mostu, uspostavljajući kontrolu nad novčanim tokovima u skoro cijeloj regiji. Manje od sedmice kasnije i prijedorski SDS dobio je pismo upućeno "svim srpskom općinama" u kojem se navodi da je "Predsjedništvo Srpske Republike BiH" donijelo odluku o osnivanju "Srpske Teritorijalne odbrane, kao oružane snage Srpske Republike BiH" i proglašavanju ratnog stanja. Ta odluka bila je signal za odlučnije preuzimanje vlasti i već 29. aprila općinski Izvršni odbor donosi novu odluku, o pripajanju SDK-a Prijedor SDK-u Autonomne regije Krajina i na mjesto direktora imenuje Slobodana Gorunića. Dva dana potom Milan Kovačević, predsjednik IO Prijedor, potpisuje niz odluka koje ne ostavljaju dvojbe o onome što će im uslijediti; drugog maja Idriz Jakupović smijenjen je sa mjesta šefa općinskog štaba za prihvat izbjeglica i na njegovo mjesto imenovan Jovan Vukoja; četvrtog maja smijenjen je sekretar Općinske konferencije Crvenog Križa Sabiha Obradović, i umjesto nje postavljen prethodni predsjednik općinskog SDS-a Srđo Srdić; istog dana "dužnosti općinskog javnog pravobranioca razriješen" je Esad Mehmedagić, da bi na njegovo mjesto došao Slobodan Radulj, koji je danas pravni savjetnik Živka Radišića, člana Predsjedištva BiH iz RS-a.

Već sutradan, petog maja, općinska vlada smijenila je Vahida Cerića, "komandanta za mobilizaciju i personalne poslove", kao i Ivu Budana, "pomoćnika komandanta za pozadinu" u štabu TO. "O izvršenju ove odluke, starat će se major Radmilo Zeljaja", stoji u zaključku. To nije i jedini dokument o izravnom učešću JNA u prevratu u Prijedoru: drugom sastanku Savjeta za narodnu odbranu kojim je predsjedavao Milomir Stakić, prisustvovali su, pored niza civilnih službenika i novinara lokalnog radija, i Zeljaja, odnosno Vladimir Arsić, zapovjednik Pete kozarske brigade. Rezultati tog sastanka, a jedan od njih je i ultimatum upućen "svim paravojnim formacijama" da do 11. maja predaju oružje, ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji o ulozi JNA. U suprotnom će, stoji u dokumentu, "biti primijenjene najoštrije sankcije".