U ratu. Ima ljudi koji mjere stupanj opasnosti, osobit na svakom frontu. "Moj je bio najviše izložen." U sveopćem poniženju, oni još stvaraju i hijerarhije. Na taj način se izvlače. (Albert Camus)

"Prve godine je najteže, druge se polahko privikneš, treće te više ništa ne može iznenaditi, oguglaš", objašnjavao nam je paklenog ljeta 1992. vatrogasac Hikmet. Slušali smo, malo ko ga je shvatao ozbiljno, jer, zaboga, naš rat neće toliko trajati, gleda svijet, gleda Evropa, bilo je na Radio-Sarajevu da će intervencija. U proljeće 1994. sam vidio mrtvačnicu gradske bolnice, izobličen leš djevojke koja je tada imala godina koliko ja, valjda, imam sad, ceradu u koju su pokupljeni posmrtni ostaci čovjeka kog sam znao, civila kog je pred kućom u Vranjskoj mahali ubila granata, među kojima se razaznavala samo šaka s velikim prstenom. Prijatelj, "medicinski brat", prišao je, skinuo prsten i predao ga Doktoru da ga proslijedi familiji. Već odavno nisam se bojao svoje potencijalne smrti, bojao sam se smrti drugih, meni dragih ljudi. Na spratu, u sobi krcatoj ranjenicima prepoznao sam Elvira Hadžovića Hadžiju, jarana, ratnika i rokera. Voljeli smo ga zbog duge kose, lude hrabrosti, vizije po kojoj bi na linije odbrane trebalo iznijeti zvučnike i pustiti Seek and Destroy od Metallice. Bestrzajni top pogodio je u njegov rov, i nije bio ranjen, nego rasturen. Elvir je izgubio oko, ali dobio mjesto na evakuaciji za Sarajevo, gdje se izliječio, preživio, ozdravio. Danas je "hećim" za kompjutere, oženjen, sretan otac. Živi slobodu koju je izborio, sa stotinama i hiljadama drugih. A ja odlično znam zašto ga nisam ove sedmice pitao kako Vam je bilo u ratu. Bolje je priupitati nekog gdje je i šta radi Izo Bučo. Mlad, zgodan, dugokos, pripadnik 43. brigade, na Prvnju je tog istog aprila fasovao geler u rame, takvu ranu da su tek londonski ljekari mogli tome stati u kraj. Nakon toga, njegova djevojka Elvira Rahman je "obukla uniformu", i otišla u vojsku, u sanitet. Mislim da je nikad niko nije pitao zašto. Danas su supružnici i žive u Londonu, a Izo je web-master, tako mi rekoše. A mene, od tih dana, ništa ne može iznenaditi.

Kad je rokn'o VBR? Nije me iznenadilo ni to što mi Goražde danas, deset godina od četničkog napada i šest od Daytona, izgleda odlično. Naprosto, grad se oporavlja poput svojih ranjenika: ponekad i ponegdje sporije, u ponečem brže. Jer, nisam samo došao iz nekog drugog mjesta, već iz nekog drugog vremena. Iz grada pretvorenog u logor, vatrenog obruča, razorenih kuća, zgrada, života. Vedad Živojević, dječačić iz komšiluka koji je naslijedio porodični sluh i ljubav za muziku, rođen je 1984. Ranjen je 1994, kada mu se rikošetirani metak zario u nogu. Metak od sijača dopola mu se zario u nogu, ali srećom je izgubio brzinu i tane nije doprlo do kosti. A danas? Živahan, pomalo sjetan mladac, čupavi roker pun planova za bend Defile zvuka. I za život: "Završavam maturu. U vojsku, prvo. Onda upisujem kontrabas u Sarajevu." Smješkam se gledajući Titovu sliku na majici: "Furamo se na taj Titin život. Pravit ćemo mu i koncert za rođendan, znaš, to je 25. maja." Rat? "Ma što žš to pisati… Evo, napiši da volim čuti Čorbu, mada je četnik. Al' kad svira… Bio sam mu na tri metra kad sam iš'o na koncert u Rogatici: smrdi k'o tvor. P'jan, napušen: namigne mi i pjeva dalje." Najgori trenutak rata određuje jasno, dječije iskreno: "J.. te, kad je onaj VBR rokn'o, sjećaš se? Svi u podrumu od cigle crveni, ne znaš ništa…" Sjećam. VBR-projektil je bukvalno otvorio puni zid na zgradi, u stanu iznad njegovog. U stanu je u tom trenutku bila kompletna porodica Uzeira Ćulova, supruga i dvoje djece, i rođaci iz Ustiprače. I svi su preživjeli. Raketu veličine solunara ispalili su srpski artiljerci odnekud sa Ustikoline. Goražde je, prostorom, prilično mali grad i zgusnuta sredina, i na svakom koraku po jedna neispričana priča. Priča u koju smo i mi, "ratni Goraždani", muhadžiri iz čitavog Gornjeg Podrinja, utkali sudbine svojih ubijenih gradova.

Između Ostanka i Opstanka Haris Demir je dvadesetsedmogodišnjak iz Višegrada, supruga Dženita je Fočanka, a iz Goražda ne idu, međutim… "Ma, ne znam da me ovdje išta više drži, samo posao. A došao sam '93, preko Grepka. Mada su me vraćali, 'đe ćeš u Goražde, Bog ti dao'. Tog ljeta mi je bilo najgore: kad će ti biti najgore neg' kad si gladan. Jedan dan, stara zadnju kilu riže samljela, ni grama hrane u kući… Puca, roka, nemaš gdje, nemaš od koga." Pitam ga za oca, nestalog u Višegradu na samom početku rata. "Ne znamo ni sad ništa pouzdano, a zna se nepouzdano… Došla je priča do te neke žene što je sada u mojoj kući… Njega je tada odveo Milan Lukić sa 'belim orlovima', i negdje su od njih desetak uzimali krv za svoje ranjenike dok nisu izdahnuli, a onda su ih samo zatrpali u nekom šumarku. Nisu ih, navodno, u Drinu bacili." Kasnije ga je "sreća pogledala" pa je dobio i posao "kod unproforaca", koji je zadržao i poslije rata. A bilo je i lijepih trenutaka: "Kad je NATO-ov F-16 rokn'o tenk četnički na Zupčićima", progovara iz njega predratni rajlovački kadet-zrakoplovac. Zašto ne vidi perspektivu u sada slobodnom Goraždu? "Ma, slušaj, dolazio je, evo, neki kongres SDP-a i gosti Šveđani: pa, kažu, trebalo bi da do 2015. ne bude sirotinje, jada, bijede i da se standard vrati na neki predratni nivo, 13 godina. Taman, kad napunim 40, i tada neki život, kao, počinje. Mo'š me tada je..ti!"

Spomenik u parku "Rorovi"

Od prijatelja koji su još tamo, pak, čujem da o odlasku "pasivno razmišlja" na stotine, no ima i onih koji se vraćaju, uprkos svemu, a najviše ih ostaje i šutke se pokušava manje ili više uspješno izboriti za egzistenciju. No, sve to je dio one slobode i opstanka. Onomad, 1995, svi smo od mira očekivali ovo ili ono, ali otprilike se radilo o dvjema različitim, a zapravo istim stvarima: slobodno Goražde, i/ili slobodu da idemo kud hoćemo, kako god znamo. Mi, koji smo otišli, znamo da Goražde neće iz nas, niti s Drine. Oni što su ostali, znaju da trava možda i jeste zelenija s druge strane naših brda, ali ih ta nijansa naprosto ne zanima. Blizanci Bajrovići, braća mog ratnog i poratnog prijatelja Muhe, možda su najzorniji detalj: Omer je ostao, skrhao srednju školu, i danas, s "citroenom" kaplarskih činova muštra regrute VF čekajući da odsluži, spadalo kao i onda. Brat mu Mehmed, svršenik sarajevske srednje škole primijenjenih umjetnosti, privremeno za goli hljeb i cigare predaje "crtanje" djeci tek po par godina mlađoj, umjetničko-filozofski nastrojen kao i onda.

"Svi ćemo mi izginuti"? "Kad je nama bilo osamnaest, dvadeset, dvadeset četiri godine, šta je bilo? Svi se oslanjali na nas: 'to su borci', 'oni će'. Danas, gledam ovu djecu od osamnaest'-devetnaest, njima je misaona imenica biti konobar. Sredina je takva: sad smo opet 'djeca', barem do tridesete", kaže Demir Imamović Dema, svojedobno jedan od mlađih pripadnika AR BiH, danas diplomirani ekonomist. "Mislim da je ovo san svakog ko je studirao, da u svom gradu radi nešto što voli. Kad sam se vratio iz Sarajeva, rekao sam sebi: U redu, ne može ovdje biti Zapad. Ali možemo raditi ono što rade na Zapadu. Okupili smo tim mladih ljudi, i počeli." Pričamo satima, i vidim da je stari drug danas menadžer evropske klase, te da su stvarni problemi Goražda problemi čitave zemlje, samo što se u mikrokosmosu od par mahala među četiri brda jasnije vide.

Odlazak? "Gdje god da se ode… Sve što se možda dobije, kroz platu, standard, ne može nadomjestiti taj osjećaj da ostvarujem cilj zacrtan u vrijeme studija. Dok se radi, ne gledaš na 'realnost'. Praviš je." Dakle, NVO ALDI (Agency for local development initiative). "Podstičemo ljude da se bave svojim poslom, podstičemo ljude da prošire posao, pomažemo da kroz neke male projekte oni koji nemaju nikakvog posla pokrenu nešto." Umjesto mudrovanja o ratu, naprosto se pogledamo nakon dvije riječi, ostale riječi su suvišne, a prošlost ionako tu. "Crnjak ti je bio otići na Grebak, sad ti drago što si tamo bio. Ponekad razmišljam, šta se to tako žestoko desi da potrese život nekom Holanđaninu? Dvije, tri, pet stvari… Mi smo to tri i po godine imali… Ma, svaki dan je nešto bilo, hiljadu stvari svako od nas nosi." Jeste. I svi prelamamo te priče, vrtimo svoj film, pokušavamo živjeti za budućnost, ali ne zaboraviti.

Ne zaboraviti, recimo, da je svu tu našu slobodu i život svojim životom platilo na stotine boraca. Svako ima svoj defile poznanika i prijatelja, onih što nam u snu ili besanoj noći svrate da se pozdrave. Meni bude milo, ne znam kako je njima. Znam da je istina ono što Muamer kaže nakon dvije pive, dok u pozadini dere Računajte na nas u onoj žestokoj, slovenačkoj verziji: "Dođu ljudi, čuli ovo, čuli ono, pa me pitaju je l' istina. Otkud znam, čovječe božiji, znam šta sam ja vidio. A svak' je vidio nešto." Ja sam vidio rahmetli Eda Gecu kad je otišao u posljednju akciju, visok i lijep, u crnoj uniformi koja mu je stajala kao salivena, vidio sam mu majku Magbulu kako nakon nestanka održava plamičak nade, i ne znam, ne mogu da znam kako joj je bilo kad su njegovo obezglavljeno tijelo razmijenili za žive zarobljenike, pripadnike onog nečeg što nas je držalo u obruču. Ali moram otrgnuti makar jedno lice, ime i sudbinu od zaborava, jer nešto od njih živi u nama, inače ih ne bismo više nikad vidjeli.

"Đe si ti na Drinu sve ove godine, ti nas zaboravio?" Ponovit će svak', vratit ćemo film, smijati se onim suludim crnim smijehom koji nas je spasio da ne pomremo od tuđih smrti. Pezo je tih godina mrtvo-hladno ponavljao: "Ma, svi ćemo mi izginuti", da bi jutrom i navečer izlazio s oba goraždanska bona (prototip konvertibilne marke, pokušaj izolovanog svijeta da uspostavi nekakav monetarni sistem) da popije kafu s djevojkom Adisom. Gledamo se danas, onako neizginulo, kroz tamno staklo jednog od dva-tri ratna goraždanska kafića i par godina "neviđanja": haj' sjedi! Za stolom moji Kopačani, Mera, Enko, Paja, Sinćo, ja, baš kao neke 1994-95. "Ne mogu sad, Čečo, dogovorio sam se s Adisom na kafu…" Ma, sjest ćemo kasnije, Pezo… Neke stvari se ni nakon devet godina ne mijenjaju, al' recimo da je pobijedio život.

Indijanci naših ulica Almir Kuduz Kuda je tu: radi kao učitelj, ganja svirku i bend kao što je radio otkad ga znam: "E, pa otkad se nismo vidjeli, sjećaš se kad si dolazio s onim Royem, Guttmanom, da piše o meni…?" Sjećam. Sjećam se i dana kad smo sanjali ovu pivu, sarajevsku, u Goraždu, ispirajući svakodnevni jad najcrnjom špiritušom. Pamtim i kad si rekao: "Ma, meni je najgore sad bez rahmetli oca. Mislim nekad, da je samo njegova glava, razumiješ, da ga pitam šta i kako kad me crnjak stigne…" Ne znam kako si izdržao, ali drago mi je da jesi. Drago mi je da ste još tu, da borba mira nije predana jer se rat pamti i kad se ne spominje. I da ipak imam jedan rodni grad u kojem neću gledati kokardu s kape Sergija Mihajloviča, onog koji je počeo ubijanje grada gdje sam "došao na svijet". One Foče u kojoj me "ne čeka niko". Koju volim zeru više od Goražda, ali ljubav prema mrtvima je ljubav prema uspomeni, a naše Goražde živi. Kao u ratu, sa svim svojim "indijancima" s perima raznih "plemena", Višegrađani, Rogatičani, Fočaci, Kopačani, Ruđani…

"I da nisu pucali na nas, da niko nije poginuo, samo tolike godine bez vode i struje, teško da bi im čovjek oprostio", reče Teta Ecija, Lukrecija Sijerčić, rođena Dalmatinka i opredijeljena Goraždanka, nakon što smo otpjevali Šehidski rastanak i jednu njenu zavičajnu sa Komiže. "Voda je, recimo, bila kobna. Usred noći, u tišini, morali smo s kanisterima čekati bez šušnja, da oni gore na brdu ne čuju, da ne ispale granatu." Voda s Drine, u vatrogasnom "Dajcu" - cisterni, ponekad jedina voda, jer na izvorima pitke vode i bunarima ubijalo je snajperima i granatama. I Dino Điko, koji je popio metak kroz abdomen namještajući usred dana zaglavljenu pumpu, metak nakon što ga je "zolja" promašila, koji danas zrači "realističnim optimizmom" kao i onda, otac i muž, bankovni službenik i podstanar u rođenom gradu: vidiš, Dino, ti sad četiri cigare a u mene puna pepeljara, a ono ljeto '92. si čakijom sjec'o od dunje list za pušenje. "Mali, zaboravljaš da sam ja to samo volio sjecat', a druga raja pušila." Ma, jašta, što veli Ecijin suprug Seid, porodični prijatelj čija mi je vedrina spašavala duh kao i desecima komšija, jarana, znanaca i neznanaca: "Ma, što ćemo mi njemu pričati, bio je s nama i zna on to… Nego, da ja tebi, novinar, ispričam kako se pravila rakija u ratu. Prvo da su Fočaci bušili šljive ekserima da nadođu brže, da imaju Rogatičani šta da piju, e ta je rakija koštala 40 maraka…" Drugi put, Seide, i svi koje ne zaboravljam. Znate bolje od mene kako se ponekad teško odmah prisjetiti. A bit će dana.

Arhiva Dani
255