rije godinu dana, nedjeljnik izdavačke kuće "Avaz", kojem su čitaoci izabrali ime, a osnivači formirali netržišnu cijenu od jedne marke, igrajući na kartu siromaštva čitalaca, i nuždu koja će ih natjerati da biraju između boljih i jeftinijih, nije značio ništa. Express, iako je iza sebe imao moćnog izdavača, dnevne novine kao servis aktuelnih informacija, distributivnu mrežu, štampariju i mogućnost neograničenog reklamiranja u najtiražnijem i najčitanijem dnevniku, bio je tek niskotiražna, neaktuelna, slabo uređena i još gore napisana novina. Danas, početkom maja 2002, i Fahrudin Radončić, predsjednik Uprave Novinsko--izdavačke kuće "Avaz", i Mensur Osmović, direktor svih izdanja, ističu kako je 44. broj Expressa prodan u četrdesetak hiljada primjeraka. Kao i prethodni i onaj sa rednim brojem 42. Više, dakle, nego novina koju čitate, ili, pak, Slobodna Bosna.

Za četrdeset nedjelja Fahrudin Radončić nije kupio i u Expressu uposlio nikoga iz prve novinarske lige u Bosni, niti je u vlastitim uposlenicima probudio skriveni spisateljski dar. Jeste, istina, mijenjao urednike, ali to nije značilo ništa. Express je nakon koncepcijskog lutanja promijenio profil. Danas to ime nosi tabloid sa znakovitim sloganom: Od nas ne možete pobjeći.

Čudo se dogodilo: Express je, dakle, za manje od mjesec dana otvorio novu dimenziju novinarstva u nas. A čuda, naravno, ne moraju uvijek biti vezana za lijepe stvari.

Njihova i naši Prvi tiražni bum Express je imao sa tekstovima o ljubavnoj prošlosti ikone srpskog turbo-folka i gangsterskog nacionalizma, Svetlane Cece Ražnatović. Čitalaštvo su tada činile, recimo, tri velike grupe: oni što su se sladili pikanterijama iz kreveta u kojima je srpska Madonna spavala ("E, neka, vala, da se vidi kakva je…"), zatim ravnodušni ("Pa šta, neka pišu ako to ljudi hoće."), oni koji se neprijatno iznenade kada ih zadesi nešto što je bilo predvidljivo, i na kraju iskreni uživaoci svih informacija čija je društvena važnost obrnuto proporcionalna zvučnosti.

A onda je došla druga velika Expressova priča. Ona o ljubavnoj aferi mladog sarajevskog direktora, visoko pozicioniranog bošnjačkog političara i jednog od džokera sadašnje opozicije, i TV novinarke željne publiciteta. (Naravno, imena su javnosti poznata, ali bi njihovo ponavljanje značilo pristajanje na novinarstvo bez skrupula, bez mjere i bez poštivanja bilo čije intime.) Negdje između, svoje je stupce dobila i djevojka čiji je otac nekada bio javna ličnost, zaposlena na jednom od onih poslova u ino-uredima iza čijeg se naziva ne krije nikakav rad: sem identiteta njenog sadašnjeg partnera, objavljena je i lista navodno bivših ljubavnika, među kojima se jesu našla i neka zvučna imena, ali i ona što van sarajevske čaršije malo znače; uz to, dio njih ima profesiju koja zavisi isključivo od individualnog znanja i obrazovanja, neugrozivu bilo brojem ljubavnica, bilo pasivnim seksualnim životom.

"Svugdje u svijetu bi mediji objavili postojanje veze između poznatog političara i čuvene novinarke. To nije naš izum. Ovakva vrsta novinarstva postoji u mnogo naprednijim društvima, a kod nas je problem novoga: javnost još uvijek nije navikla na formu Expressa, koji nije ništa epohalno, niti mislim da se radi o nekakvom čudu", kazao je u skoro dvosatnom razgovoru vođenom u veleljepnoj "Avazovoj" zgradi Mensur Osmović, nekadašnji urednik prvog jugoslavenskog tabloida As, bivši glavni i odgovorni urednik Dnevnog avaza i prvi operativac Radončićevog poslovnog carstva. I vjerovatni kreator sadašnje koncepcije Expressa, zagovornik teze da ni tabloidi, ni takozvana žuta štampa ne postoje i da dobre novine od loših razlikuje samo tiraž.

Na prvu, ovo objašnjenje se može prihvatiti. No, kada se razloži, teško je uzeti zaozbiljno. Baš kao što je sa ljudima pod čijom je upravljačkom palicom i Express teško polemizirati o granicama novinarstva i uredničkom vjerovanju u neistine, kao nuspojavi institucionalizacije trača. Prosto: jedan od sagovornika u "Avazu" me je ubjeđivao kako moj dobar prijatelj, čije stanje kućnog budžeta, kao i on mog, znam često u marku, pored očeve vikendice ima i svoju na jadranskoj obali!? Uz osmijeh mom neznanju i upornom odbijanju "prosvjetljenja".

Snaga i moć Problem, međutim, nije u sudaru koncepcija niti u različitom poimanju novinarstva i njegovih etičkih normi, nego u onome što će se promijeniti u Bosni i Hercegovini nakon pojave Expressa. I ma koliko Radončić isticao da je Express ojačao domaće tržište štampe, preuzevši čitalačku publiku novosadskom Svetu, koji se širio kao virus gripe, to je posljednja stavka promjena.

Prva je moć koju donosi ovakav tabloid. Propadne li zbog Expressa jedna politička karijera, a hoće, bude li poljuljan jedan brak, a već jeste, ostanu li traume jednom dječaku zbog skandala kojim se naslađuje jedna novina i desetine hiljada njenih čitalaca, a hoće, izvršioci radova bosanskog medijskog tajkuna počet će kreirati tuđe živote. Prije svega, političara koji će učiniti sve da se, i kada za to budu postojali razlozi, ne zamjere perjanicama NIK "Avaza". Iz nekoliko razloga. Prije svega, savršeni ljudi ne postoje; zatim, nije se rodio onaj ko je izbjegao situaciju od koje se, uz dobru fotografiju, ne može konstruisati priča sa dovoljnim brojem novinarskih ograda i isto toliko razloga za pravdanje i sumnju; i na kraju, zbog nepovjerenja u nekoga ko je već pokazao da mu i nije zdravo previše vjerovati. Postoji li i jedan razlog da se ne sumnja kako oprobana forma - u slučaju koji već počinje ličiti na latino sapunicu u kojoj svi u ljubav vjeruju - neće biti korištena u učvršćivanju sada već postavljene piramide moći?

Fahrudin Radončić i Mensur Osmović su, naime, savršen tandem. Prvi je dovoljno inteligentan da procijeni od koga može imati određenu korist, kako doći do nje a ne uprljati ruke glađenjem statista oko vođe. I dovoljno neemotivan da iskorištenog makne iz vlastitog života čim prepozna novu, upotrebljivu snagu. Dnevni avaz je, uostalom, nekada krasila uređivačka politika koja je - kako su urednici tog dnevnika govorili - korespondirala sa politikom Stranke demokratske akcije, da bi se preko noći hvalospjevi Zlatku Lagumdžiji počeli pojavljivati često kao impresum. Glavni urednik Osmović je tu promjenu izveo tako da se prosječnom čitaocu Avaz ne učini drugačijim, a utemeljitelj Radončić je majstorski zadržao moćnu poziciju i kada se okolina izmijenila.

S pojavom Expressa, međutim, "Avazu" više nije potrebna nikakva blaga ili jaka, javna ili tajna, lična ili institucionalna skrb. (O novcu se ovdje ne govori, NIK "Avaz" je uspješna kompanija.) Sve se okrenulo za 180 stepeni. Svako ko treba medije radi političke promocije ili održavanja stečenog rejtinga kod glasača, odnosno prirode posla (koji ne mora uvijek biti u skladu sa "Avazovim" interesom), sada će se morati boriti da mu se ne desi da iz telefonske govornice ne čuje: "Dobar dan, zovem iz Expressa, imam nekoliko pitanja za Vas povodom informacija da ste…"; i da jednog dana na stranicama Dnevnog avaza ne vidi tekst o sebi prenesen iz Expressa.

To je sada već naredni problem. Istina je da ovisnost o tabloidima nije bosanska bolest. U Engleskoj, naprimjer, svakog dana četiri miliona ljudi čita novine čije naslovne strane donose priče o prinčevom pijanstvu ili princezinim čarapama, no rijetko se dešava da isti izdavač objavljuje i takvo štivo i uticajan politički dnevnik. A i ako se već dešava, nezabilježeno je međusobno prenošenje informacija.

Dnevni avaz ima baš takvu praksu. Isti onaj Dnevni avaz kojeg čita 42 posto ljudi u Federaciji i čiji su tiraži u nekoliko navrata prelazili cifru od fantastičnih 100.000 primjeraka!? I isti onaj Dnevni avaz u kojem je moguće naći anketu sa nevjerovatnim pitanjem: da li političar koji ima ljubavnicu time može ugroziti i svoju državu?

Granica mogućeg Igra "Avazovim" brojkama za sobom vuče još jedan efekat. Politički i ljubavni skandali, prelazak granice dobrog ukusa, bombastični naslovi i brutalno bacanje u blato onih u koje je puk do jučer gledao kao u zvijezde, očito su uspješan recept. Na tržištu preplavljenom izdanjima slabe prođe, potpisanim od dokazano nemoralnih likova željnih para i slave, osvetoljubivih i zavidnih netalenata, ništa se gore nije moglo desiti. Postoji li garancija da neko od takvih likova neće, još brutalnije, primijeniti formu Expressa, odbaciti ono malo normi kojih se drže u tom nedjeljniku i krenuti abecednim redom kompromitirati sve izvore svojih frustracija?! Ne, naravno. Desi li se upravo to, posljednja bitna stvar bit će istina. Demanti, naime, ima efekat tekućine za skidanje fleka s tkanine: tamo gdje je bio trag prljavštine, ostaje trag čišćenja. Originalne boje, međutim, više nema. Ma koliko željeli vjerovati da je drugačije.

Na kraju, ipak, valja priznati da bi i bez Expressa javnost tragala za informacijama o tajnom životu poznatih. No, koliko ih ima pravo dobiti? Pravilo je da što je neka ličnost više javna i što ima veći pristup medijima u kojima može korigovati vlastitu sliku, njen život smije imati manje tajni. Dakle, fotografirati predsjednika Vlade kako pijan pokušava ispuzati iz kafane nije isto što i snimiti u istoj pozi portira u tvornici žice. Ali šta ako je taj isti predsjednik u trenutku pijanstva bio na godišnjem odmoru? Ili ako je pio baš sa portirom?

To su, naravno, nebitni detalji. Bitnije je ono što slijedi kada se potroše sve priče o ljubavnicima, razvodima, nevjerstvima i avanturama, a desetine hiljada ljudi bude gladno pikanterija. Slijede li onda priče o profesorima homoseksualcima, književnicama lezbijkama, intelektualcima koji to ne mogu biti zbog romskog porijekla, ljudima koji su se usudili biti uspješni među Bošnjacima iako su Srbi ili Hrvati…? Nemoguće!? A moguće je da već danas više građana ove zemlje čita loše ispisane priče o jednoj intimnoj vezi nego tekstove Gojka Berića i Marka Vešovića?

Iskustva drugih

U Americi je i zaštita privatnosti riješena kroz Prvi amandman Ustava, a on se odnosi na pravo i slobodu izražavanja, bez ikakvih ograničenja. Naravno, postoje neki standardi kojih se oni moraju pridržavati. Amerikanci imaju jedan standard zaštite privatnosti, u cjelini, građana. To znači da građanin ima pravo da ne bude prikazan u lošem svjetlu na osnovu lažnih podataka. Kad su u pitanju javne ličnosti, onda je taj stepen zaštite znatno manji pa je, prema američkom zakonodavstvu, potrebno dokazati ne samo da je neko dao lažne podatke, ili da je znao da su lažni a ipak ih objavio i da je imao zlu namjeru. Šokirani izvještajima tabloida, koji su inače među najčitanijim štivom u Velikoj Britaniji, Britanci su zatražili da se donese zakon o privatnosti "koji sprečava medijska izvješća o nekim vidovima privatnog života ljudi koji su često u javnosti". Tako je sprovedena anketa među čitaocima i tri četvrtine ispitanih izjavilo je da bi urednici tabloida morali biti kažnjeni visokim globama. (S.M.B.)

Fahrudin Radončić, predsjednik uprave NIK "Avaz"

Političar nema privatnosti

DANI: Gospodine Radončiću, zašto ste omogućili objavljivanje pisma koje je bilo upućeno Vama i za koje je jasno da nije trebalo biti dostupno bilo kome drugom? RADONČIĆ: Meni je gospodin …… poslao nekoliko privatnih pisama, koja, naravno, nisu išla u javnost. Ja sam poznat kao čovjek koji, kada mu se neko privatno obrati, to drži u tajnosti. Međutim, iz sadržaja njegovog pisma očigledno je bilo, ili sam ja pogrešno shvatio, da želi preko mene da se obrati javnosti i ja sam mu to omogućio. Iz tog pisma se vidi da njega cijeli ovaj slučaj strašno pogađa kao čovjeka. DANI: Ako se složimo da apsolutno moraju postojati novinarske slobode, možemo li se složiti da treba postojati apsolutna zaštita privatnosti bilo javnih ličnosti, bilo onih koji to nisu? RADONČIĆ: Vi meni možete vjerovati ili ne vjerovati, što ne znači, naravno, da se ja distanciram od bilo koje redakcije. Ja niti mogu svaki tekst pročitati, niti imam ambicija to da radim. Dovodite me u situaciju da ja razgovaram sa vama kao glavni i odgovorni urednik Expressa, što nisam. DANI: Šta biste Vi mislili o novinaru, konkretno o meni kada bih ja objavio kako sam čuo, i to od jednog Vašeg saradnika, da ste gospodin Osmović i Vi sa nekakvim djevojkama, sa kojima niste u formalnoj vezi, išli na bazen u zgradi NIK "Avaza"? RADONČIĆ: To možete napisati što se mene tiče - da smo bili sa djevojkama u bazenu. Za mene se pisalo stotine laži. U tom smislu ne možete razgovarati sa mnom. Ja sam vas primio kao ozbiljnog kolegu, a vi mene pitate šta bi se desilo kad bi neko napisao da sam bio sa švalerkom u bazenu. Nemojte se ljutiti, ali ja vas doživljavam kao ozbiljnog novinara. DANI: Ja Vas upravo zato i pitam, jer mislim da bi takva informacija, čak i da je tačna, predstavljala krajnju povredu Vaše privatnosti, na što niko nema pravo. RADONČIĆ: Ako sam ja političar, ne postoji povreda privatnosti. Gospodin …… je jedan od visoko pozicioniranih političara SDA, prema tome, on je mogao biti sutra premijer. Šta bi se desilo ako bi jedna strana obavještajna služba objavila slike iz njegove spavaće sobe u Dubrovniku, to je stvar koja tangira svakog građanina i tu vrag odnosi šalu. Tu ja ne mogu biti ravnopravan sa njim. Ako ste novinar i imate švalerku, to za građane ništa ne znači. Ako ste političar ili imate ambicije da budete visoki političar, vi morate biti primjer ovoj zemlji. DANI: Šta je sa …… koja nije javna ličnost? RADONČIĆ: Tabloid se bavi i bavit će se javnim ličnostima. Prvo, ne znam ko je …… da komentarišem tu vrstu tekstova. DANI: Ona je kćerka jednog bivšeg političara, danas apsolutno nevažnog, a u tom tekstu je objavljena lista njenih navodnih ljubavnika. RADONČIĆ:: Pa neka demantuje ako nešto nije tačno. DANI: Gospodine Radončiću, Vi i ja smo razgovarali o tome kako je jedno vrijeme bilo opasno pisati o Vašem navodnom bogatstvu jer je to ugrožavalo Vašu djecu i njihovu sigurnost. Šta je sa djetetom koje se u ovom slučaju ugrožava i to vrlo brutalno? RADONČIĆ: To je isto kao kad biste mi sad rekli: u slučaju afere Clinton ugrožen je integritet njegove kćerke Chealsae. Gospodin …… je potpuno drugačiji primjer od ovoga koji vi pravite. To je sabiranje baba i žaba. On je političar i mediji imaju pravo da prate njegov privatni život i on nema pravo, ako želi da bude političar, da pravi tu vrstu greške. Ako želi da bude novinar, ekonomista, običan građanin, onda on, naravno, ima pravo na sve te svoje greške. DANI: Recite mi Vašu procjenu: kada neka osoba ili neko iz njenog bliskog okruženja prestaje biti javnom ličnosti? RADONČIĆ: Vi znate kao i ja šta je javna ličnost. To je politička ličnost. Zašto Express ili bilo koja novina u BiH nije objavila da je neki inžinjer prevario svoju suprugu? To je već ulazak u privatnost. Svi mi koji se bavimo ovim poslom znamo i lijepe i ružne stvari tog statusa javne ličnosti. Ko toga nije svjestan u startu, ne treba da ulazi na teren. Zašto gospodin Pećanin nije objavio tu cijelu aferu, a znao je za nju? Zato što ga je molila …… da to ne uradi. DANI: Ja sam Vas pitao da li se u Expressu gubi granica između ljudi koje su javne ličnosti i onih koji to nisu pa, prema tome, imaju pravo da žive svoj život onako kako god hoće? RADONČIĆ: Ja jako poštujem vaš profesionalni rezon, ali bih volio da o njemu razgovarate sa glavnim urednikom Expressa.

Mirsad Cviko, glavni i odgovorni urednik Expressa

Informacije od običnih ljudi

DANI: Gospodine Cviko, možete li objasniti koncepciju i cilj Expressa? CVIKO: To je pokušaj da se piše o nečemu o čemu ljudi uglavom pričaju, tačnije, šuškaju i ne smiju glasno progovarati. Mi pokušavamo, ne znam koliko uspijevamo, progovoriti o tome malo glasnije, a bavimo se svime što čini naš život, od politike do životnih tema i estrade. DANI: Slučaj koji je Express učinio visokotiražnim jeste istovremeno test ovakve vrste novine. Smatrate li da političari i uopće "javni radnici" imaju pravo na privatan život i u kojoj mjeri? CVIKO: Ono što smo mi napisali jeste samo ono do čega smo došli iz izvora koji su nama bili dostupni, a koji su se izgleda pokazali kao tačni. Mi nismo uopće pisali o nekim dešavanjima u privatnim životima jednih ili drugih, nego smo jednostavno iznijeli ono do čega smo došli i ne mislim da smo nešto puno čeprkali po životima. A da li političari i svi koji se bave javnim djelatnostima trebaju imati neki privatan život, pa vjerovatno da trebaju, ali i trebaju da se nose sa funkcijama koje obavljaju. Ako jedna Amerika može napraviti svjetski skandal oko Billa Clintona i njegovog privatnog, ali ne samo privatnog života, ne vidim razloga zašto to ne bismo mi mogli. DANI: Clinton nije imao problem zbog seksualne afere, nego zbog laganja o tome. CVIKO: Kod koga postoji problem? DANI: U slučaju …… CVIKO: Ja ne vidim gdje je problem? Što se to napisalo ili što se to desilo? DANI: Problem je u tome što je to demistificirano do krajnjih granica, dakle i ako se desilo, pa i to dvoje ljudi ima pravo na privatan život. CVIKO: Ako se dvoje ljudi, od kojih je jedno novinar, a drugo visoko pozicionirani političar, pogotovo u prošlom sistemu, a i danas, sastaju javno ili privatno, moraju biti svjesni toga što rade. Možda treba vidjeti reakcije upravo njih dvoje o toj temi. DANI: Jedna od zanimljivih stvari je i pismo koje je objavljeno u posljednom broju i koje je, sudeći po intonaciji i po načinu oslovljavanja onoga ko ga šalje, bilo zamišljeno kao privatno pismo vlasniku NIK "Avaz". Vi ste ga objavili. Kako i zašto? CVIKO: Iznad pisma stoji jedna rečenica da uređivačku politiku u kući vode urednici i novinari. Do pisma smo došli i objavili smo ga, i ne bih ja sad nešto tu posebno pametovao. DANI: Ovo je vjerovatno prelomni trenutak za bosansko novinarstvo. Postoji li nekakva granica do koje je Express spreman ići? CVIKO: Granice se non-stop postavljaju, novinar postavlja sam sebi kad pravi tekst, urednik po svojoj funkciji je također odgovoran. Nama je najvažnija reakcija publike, a ona je takva da je naš tiraž u stalnom usponu. DANI: Jeste li Vi kao glavni urednik zajedno sa saradnicima svjesni da i vi možete postati predmet interesovanja sličnih novina? CVIKO: Naravno da smo svjesni. DANI: Možete li objasniti tehnologiju pravljenja ovakve novine? Kako Vaši novinari dolaze do ove vrste informacija, kako ih provjeravaju, imate li paparazze…? CVIKO: Zanimljivo je da masu informacija dobijamo tako što nam se javljaju obični ljudi, koji se nekad žele predstaviti, a nekad i ne. Mi onda to provjeravamo. Princip je da se non-stop osluškuje šta se dešava i da se usmjeravamo ka temama koje bi mogle biti interesantne.

Mehmed Halilović, pomoćnik ombudsmana za medije u FBiH

Mjera privatnosti

Kod nas se privatnost može štititi na osnovu Evropske deklaracije o zaštiti ljudskih prava, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i na osnovu Pakta o građanskim pravima na političke slobode. Naravno da su uz ovo bitne i presude Evropskog suda za ljudska prava koji uspostavlja te standarde i u suštini se smatra da javne ličnosti, pogotovo funkcioneri, mogu uživati, i uživaju, znatno manji stepen zaštite vlastite privatnosti. Njihovo opredjeljenje da obavljaju javne funkcije smatra se i pristankom na takav odnos i normalno je da oni budu pod budnim okom javnosti, čiji novac, uostalom, i troše. Tako je na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava uspostavljeno pravilo koje ne samo da podržava onu vrstu izražavanja koja se smatra tolerantnom, prihvatljivom i uglađenom nego i onu vrstu izražavanja koja po sadržaju i formi može i uznemiriti, i povrijediti i šokirati. Kod nas je predviđeno da se privatnost štiti i kroz zakon o kleveti, ali on u Federaciji još nije prošao Parlament, dok je u drugom entitetu u potpunosti usvojen. Što se tiče privatnosti i toga da li javni funkcioner ima pravo na zaštitu privatnosti, onda se to uvijek cijeni u odnosu na to koliko je u tom njegovom istupanju zastupljen javni interes. Ako nema elemenata javnog interesa, onda, naravno, on ima pravo na puno poštivanje svoje privatnosti. Ali, ako to njegovo ponašanje ima odraza na njegovo javno djelovanje, tada će prevagu imati javni interes, koji je često značajniji od same zaštite privatnosti javne ličnosti. Ja nisam pristalica tabloida, iako se pokazalo da je upravo takva štampa u svijetu znala ponekad doprinijeti da neki ozbiljni problemi lakše dođu do javnosti, pa ni pisanja o preljubi javnih ličnosti. Preljuba javnih ličnosti spada u tu graničnu kategoriju po kojoj je dopušteno, odnosno nije, pisati o njoj. To je prelazak iz sfere javnog interesa u privatnost. Po meni, da bi to bilo dopušteno, mora postojati neki element javnog interesa. Ovdje postoji samo taj element da ljudi vole to da čitaju, pogotovo kad se radi o javnim ličnostima, ali to nije dovoljno bi se jedna ovakva tema mogla objaviti i pratiti iz broja u broj, odnosno da bi se smatrala javnim interesom. Dakle, neophodno je da postoji razlog, jak razlog, zbog kojeg se takva jedna informacija daje u javnost. Nekad je ključni princip bio da ono što je dopušteno caru nije i podaniku, a danas je obratno. A kada se radi o objavljivanju privatnih pisama u novinama, po meni je to jako teško opravdati. Ja to opravdavam jedino u slučaju da za to postoji javni interes. Objavljivanje privatnog pisma jako puno govori i o onome ko ga je poslao i o onome ko ga je primio. (S.M.B.)

Borka Rudić, generalni tajnik Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH

Gubitak granice etičnosti

Voljela bih da u Bosni i Hercegovini imamo dobar tabloid u kome bi se pisalo i o onome što političari i drugi javni radnici skrivaju od očiju javnosti. Ovdje ne mislim samo na pisanje o preljubama već i o ostalim pikantnim detaljima i događajima čiji su sudionici javne osobe. Smatram kako bi dobar tabloid pročistio zrak u bosanskohercegovačkoj, konzervativnoj i licemjernoj sredini, u kojoj su svi nekako fini, vjerni, odani državi, partiji i ženi (mužu). Kao što su to nekad bili svi naši drugovi i drugarice. Priča koju sam čula u Hercegovini zgodna je ilustracija ponašanja u nas: jedna starija žena promatra mladi par koji se ljubi na ulici i potom kaže: "Pogledaj ove mladeži kako je nepristojna - ljubi se na javnom mjestu, a ja sam troje vanbračne djece rodila i niko nije znao." Inače, prilično sam iznenađena niskim profesionalnim nivoom tekstova u jednom našem tabloidu i nedostatkom bilo kakvih dokaza na osnovu kojih bi se mogle plasirane priče promatrati kao produkt novinarskog rada. Smatram kako je "kvalitet" tekstova odraz ukupnog profesionalnog kredibiliteta autora tekstova, same novine, njenog izdavača. Jednom riječju - mahala. Jedna avantura, koja je u pravom tabloidu mogla biti zgodna pikanterija, u ovdašnjem se tabloidu pretvorila u hajku protiv čovjeka, u grubo zadiranje u njegov privatni život. Tako je prekršen Član 9. Kodeksa za štampu, u kome se kaže kako će štampa izbjegavati uplitanje u privatni život neke osobe ukoliko to nije u interesu javnosti. A po mojoj procjeni, serija tekstova u Expressu ne sadrži niti jednu činjenicu na osnovu koje bi se moglo dokučiti šta je ovdje "interes javnosti". Nezavisna unija profesionalnih novinara, kao i ostale udruge iz BiH, trebalo bi da se javno oglase kada se radi o neetičnom pisanju novinara i kršenju Kodeksa. Ja ću osobno delegirati ovo pitanje na sjednici Predsjedništva NUPN BiH, koja će biti održana poslije 1. maja. Također, Vijeće za štampu bi trebalo da razmatra ovaj slučaj - ukoliko mu, naravno, neko uputi žalbu. Inače, ovo nije prvi put da se na neetičan i uvredljiv način piše o određenim osobama, zadire u njihov privatni život ili seksualne sklonosti. Mislim kako jedan broj štampanih medija počinje gubiti kriterije pristojnosti, etičnosti…(S.M.B.)

Arhiva Dani
255