rajem marta 1992. Murat Imamović bio je na čelu Foruma građana Gora žde, koji je svakodnevno za pregova račkim stolom okupljao predstavnike SDA i SDS-a. Niko nije vjerovao da je rat moguć. Slavko Klisura, jedan od pripadnika Foruma, i danas je siguran da su prolongirali napad na Goražde bar mjesec dana, ali priznaje: "Tek kasnije sam shvatio koliko je to sve naivno bilo."

Četvrtog maja, rano ujutro, počeo je opći napad na Goražde i sve okolne slobodne teritorije. Taj dan svi pamte. "Bio sam u Beogradu na Titovoj sahrani. Sjećam se tišine i ptica koje su se čule iako je bilo preko stotinu hiljada ljudi koji su išli u povorci. Četvrtog maja u Goraždu je bila nevjerovatna tišina. Ni ptice se nisu mogle čuti. Onda je počelo pucati. Rat je počeo", sjeća se doktor Emir Frašto. Grad je odmah ostao bez telefona, struje, vode.

Abduselam Sijerčić Pelam priča: "Mi smo očekivali da se MUP-u stavimo na raspolaganje. Međutim, u MUP-u je bilo opće rasulo. Četvrtog maja u zgradi je bio samo komandir Ibro Merkez, koji je pisanom naredbom pod moju komandu stavio redovni i rezervni sastav policije. Skupljao sam čovjeka po čovjeka. Do tada sam bio komandant kriznog štaba MZ 1, dakle niko i ništa." Treba reći da je i sam grad bio podijeljen: dio goraždanskih Srba odanih SDS-u, bio je u centru, u hotelu Gradina, a kontrolirali su i industrijsku zonu, iz koje su izvlačili zalihe i mašine.

Po gradu se pucalo iz teške artiljerije, a napad su pomagali avioni: opći pakao. Borbe na ulicama trajale su i danju i noću. Krug oko Goražda bio je zatvoren.

"Prvih mjesec dana rata uopće nisam vidjela mamu, iako ona živi u zgradi do moje. Pamtim 22. maj, kada su ušli u naše naselje. Upadali su u zgrade i odvodili ljude. Na naš ulaz nisu uspjeli ući jer smo ga bili zabarikadirali tako da ni mi nismo mogli izaći. Ja baš taj dan napravila pitu. Prvi put u životu. Potrošila sam dvije kile brašna, a bilo ga je i po podu. Ispekla hljeb, isto prvi put u životu. I sad vidim kako mu je bila lijepa hrskava korica. Tad je počelo pucati oko zgrade. Mi smo bili u podrumu, gdje smo imali jedan šporet na kome smo svi kuhali. Podrum je bio pun. Šutjeli smo i čekali. Pita se hladila. Prestalo je pucati. Otišli su. Teta Mulija je prva progovorila: 'A gdje je ta pita?' Svi smo se nasmijali", sjeća se doktorica Vesna Nemec-Klisura.

Formiranje vojske Niko neće da govori o imenima: kako govoriti o pojedincima kad su svi bili jedno. Ali kako i pomenuti herojstvo rahmetli Ferida Dizdarevića kad su mu sad roditelji, žena i djeca na ulici. Deložirani su... Većina ipak najveću ulogu u tadašnjoj odbrani Goražda priznaje Abduselamu Sijerčiću, koji je komandovao na lijevoj obali, Mensuru Ćureviću Roki, koji je sa svojim borcima pružao otpor na desnoj strani Drine, i rahmetli Mehi Drljeviću, koji je branio Kopače. Komandant štaba Teritorijalne odbrane bio je Husno Hrapo.

Za borce i komandante toga vremena historijski datum je 13. maj, kada je održan sastanak na Posestri: bili su tu rahmetli Zaim Imamović, Pelam, Nedžib Bašić, rahmetli Mustafa Muratspahić, Musa Odžak, Ahmed Balić, Mujo Peštek... Već sutradan na Sadbi je uspostavljena komanda jedinice, a četiri dana kasnije stigla je zvanična naredba općinskog štaba TO o formiranju Prve drinske brigade, u čiji sastav su ušli Prvi bataljon sa Ilovače, Drugi bataljon, koji je imao sjedište na desnoj obali Drine u Sadbi, Treći bataljon sa područja Mravinjca, Vranića i Posestre, Četvrti bataljon iz Beričke kotline, Peti bataljon sa Orahovica i Šesti paljanski bataljon. Preživjeli borci tvrde da će historija pokazati da je to bila prva zvanično formirana brigada Armije BiH u Bosni i Hercegovini. Držali su pravac prema Foči.

Prvi i jedini komandant Prve drinske brigade bio je rahmetli Zaim Imamović. Samo u periodu kad nije bio prisutan (od 1. aprila do 1. oktobra 1993. godine), mijenjali su ga prvo tadašnji načelnik brigade Nihad Klinac, a potom nepuna tri mjeseca Rašid Sobo. Prvi načelnik štaba bio je rahmetli Hamed Hadžiahmetović, zatim Nihad Klinac, onda rahmetli Edin Prljača i na kraju Edin Fejzić.

Samo nekoliko dana poslije formiranja Prve drinske, također zvaničnim aktom OŠ TO Goražde, formirane su Trideset prva drinska udarna brigada na lijevoj obali, u čiji sastav su ušli i do tada samostalni rogatički bataljoni i Četrdeset treća na desnoj obali Drine, kojoj je pripojen Čajnički bataljon. Prvi komandant 31. brigade bio je Pelam, a načelnik štaba Midhat Drljević. Četrdeset trećom je komandovao Amir Reko Makedonac, a načelnik štaba bio je rahmetli Agan Imamović. Zamijenio ga je Junuz Herenda. Krajem maja formirana je Prva višegradska brigada, u kojoj su bili i borci iz Rudog, a koja je kasnije proglašena slavnom. Njen komandant bio je Ahmet Sejdić.

Ničija zemlja Tako je Goražde dobilo armiju, ali nedostajalo je vojnog znanja i još više oružja: samo dvadesetak posto boraca imalo je puške, a o artiljeriji tada nije bilo ni pomena. Zato su, kažu, četnici već u junu '92. napredovali: iz pravca Foče došli su do Osanice, Preljuče i Vitkovića. U samom Goraždu na desnoj obali Drine držali su Vranjsku mahalu. Od Čajniča su nadirali preko Kolijevki i Samara i bili zaustavljeni na Trebeškom brdu. Na Ustiprači je presječena slobodna teritorija Goražda i Višegrada, pa je iz Ustiprače tenkovska kolona magistralnim putem krenula prema Goraždu. Zaustavljeni su u Kopačima.

Rasim S. je svjedok: uz smijeh govori da su to jednostavno uradili, zapalivši puščanim metkom transportere koji su bili na početku kolone!? Tenkovi su se vratili. Osim boraca iz Kopača, u akciji su sudjelovali borci Selima Pleha, koji su bili na desnoj obali, te borci sa Trebeškog brda, kojima je komandovao rahmetli Ferid Dizdarević. Oni su na skeli prešli Drinu, oko dva kilometra nizvodno od Kopača. U ovoj akciji zarobljen je prvi PAT. Kasnije, tokom ljeta '92, samo su se branili, nastojeći sačuvati slobodnu teritoriju i zaštititi stanovništvo, dok su tek manje grupe najhrabrijih, neki danas kažu najluđih boraca, upadali u dubinu srpske teritorije i zarobljavali neophodnu municiju i oružje.

No, želja za slobodom je bila ogromna. Dva borca Prve drinske, iznervirani što neki vojno sposobni muškarci neće da se bore, upali su u Perjane i zavadili se sa kompletnim selom. Sutradan su žene došle pred komandu brigade da se žale. Jedan od pomoćnika komandanta je slučajno naišao u tom trenutku, jedva smirivši situaciju. Obećao im je da će krivce kazniti. "Pozvao sam ih na razgovor. Sjedili su pognute glave. Nisu ni pokušavali da se brane. Kritikovao sam ih i rekao im da mogu smatrati da su kažnjeni kad ne bude dva rova na Osanici." Objašnjava kako nije mislio ozbiljno jer se radilo o dva rova na desnoj obali Drine koji su im zadavali dosta muke stalno ih držeći pod vatrom, a gotovo da im je bilo nemoguće prići. "Poslije samo nekoliko dana zvali su me iz komande", sjeća se veselo ovaj oficir, "da mi kažu da Osanica gori. Ispostavilo se da ona dva rova više nema."

Hrana je bila deficitarna od samog početka rata: gladovali su i borci i civili. Mevludin Ahmetspahić priča da mu je jedan od najtežih trenutaka bilo njegovo prvo ranjavanje. Ali ne zbog rane: "Brat mi je došao u posjetu i pitao sam ga: 'Jesi li mi donio hljeba?' Rekao mi je da ni oni kod kuće već mjesec dana nemaju ni mrve brašna."

Te jeseni '92, uz pratnju nekoliko naoružanih boraca, žene i oni koji nemaju puške išli bi na njive zasađene žitom. Kretali su se isključivo noću i, dok bi borci čuvali stražu, rukama su čupali žito i trpali u vreće. Sutradan bi ga mljeli na mlinovima za kafu i tako dobijali dragocjeno brašno. Hvatali su stoku koja je lutala "ničijom zemljom", ali dešavalo se da sutradan pred komandu dođe neki seljak koji je prepoznao svoju kravu. Odveže je i odvede.

Operacija "Krug" U priči o Goraždu nikako se ne može zaobići Hasan Turčalo Brzi. On je prvi uspio otići iz Goražda na Grebak. Put koji je on prešao, postao je Put spasa za Goražde, ali mnogi su na njemu stradali, iscrpljeni glađu i promrzli od zime. Mnogi su i poginuli od četničkih granata kojima je put redovno zasipan, a bilo je i zasjeda i minskih polja. Na početku je Put spasa koristila isključivo vojska kako bi u Goražde donijeli što veću količinu oružja i municije. Poslije su ovim putem išli organizirani konvoji u kojima je znalo biti i po hiljadu civila. Samo u jednom pravcu pješačilo se po 12-13 sati.

Pa, ipak, glad je bila sve veća. U granatiranom gradu se ginulo svakodnevno i komandanti su počeli planirati akciju spasa. Jedna od najznačajnih bitaka za Goražde je operacija "Krug", koju su polovinom augusta 1992. godine izvele Prva i Trideset prva drinska brigada.

Abduselam Sijerčić Pelam: Na početku rata pod njegovom komandom je bilo 1.700 vojnika i 120 cijevi

"Osamnaestog augusta izvukli smo sve snage i na lijevoj obali Drine, neposredno iznad grada, došli četnicima iza leđa", sjeća se Pelam. "Doveli smo ih u okruženje. Kako je grad ostao nezaštićen, a bojeći se da oni ne krenu prema njemu, otvorili smo im jedan prolaz kojim su otišli u pravcu Rogatice." Operacijom "Krug" oslobođena je kompletna goraždanska teritorija i dio općina Foča i Rogatica, a pod Pelamovom komandom je tada bilo 1.700 ljudi i 120 cijevi. U cijelom je gradu bilo ukupno oko 450 pušaka. Oslobađanjem lijeve obale zarobljeno je puno oružja, municije, ali i teškog naoružanja. Posljedica uspjeha na lijevoj obali, kada je akcija trajala 13 dana, bio je drugi dio operacije "Krug": desna obala oslobođena je za samo tri dana.

Zajedno sa akcijama višegradskih boraca slobodna teritorija na Drini obuhvatala je tada 600 kvadratnih kilometara, a linija odbrane bila je duga oko 400 kilometara. Operacija "Krug" završena je 18. septembra. To je danas dan Bosanskopodrinjskog kantona.

U ratnim godinama Goražde je ipak živjelo: organizirane su večeri poezije, a '93. održana je prava mala olimpijada, koja je trajala desetak dana. Svaki grad je dao predstavnike za takmičenje u fudbalu, odbojci, rukometu, košarci, streljaštvu... Borci su dolazili sa linija kako bi odigrali utakmicu i ponovo se vraćali.

Već u novembru 1992. godine formirana je Istočnobosanska operativna grupa u čiji sastav ulaze sve brigade i Mješoviti artiljerijski divizion (MAD), koji je formiran zahvaljujući plijenu operacije "Krug". Prvi komandant IBOG-a je Ferid Buljubašić, koji je sa grupom oficira došao iz Sarajeva. Sa njim su bili Dervo Harbinja, Ekrem Veljan, Enes Zukanović... Bili su to sposobni i vojno obrazovani oficiri.

Tajna i ofanziva Zima '92/93. bila je teška. Ljudi su bili fizički i psihički iscrpljeni. Injekcija za sve bila je uspješno izvedena akcija na Strmicu i Strugačinu. Zarobljene su velike količine oružja i municije. Međutim, već u proljeće '93. osjećala se napetost. Doktor Frašto kaže da to nisu bile informacije, nego se uvijek u zraku osjećalo da se nešto sprema i jednostavno su svi znali.

Potvrda novog, velikog napada na Goražde bilo je definitivno presijecanje Puta spasa u maju mjesecu. Samo dvadesetak dana poslije toga počela je ofanziva. Napadnute su slobodne teritorije Rudog i Rogatice. Snage Armije su u tom trenutku skoro bile stigle do višegradskog mosta, ali četnici su ih potisnuli i spojili svoje snage iz Višegrada i Rudog. Napadali su i iz pravca Foče, Pala, Čajniča i Rogatice. "Najteže je bilo vikendom", sjećaju se preživjeli borci, "tada su bile najžešće borbe jer su dolazili plaćenici iz Ukrajine, Rusije, Rumunije, šešeljevci, arkanovci i Crnogorci. Znali smo to po dokumentima koje smo nalazili kod poginulih."

Hiljade ljudi koji su već jednom istjerani iz svojih domova ponovo su bježali. Za dvadesetak dana agresor je zauzeo 208 kvadratnih kilometara teritorije. Civilne i vojne žrtve su bile velike. Avijacija je sve vrijeme bombardirala. U vrijeme ofanzive posebno su bile značajne bitke za odbranu Osanice, Crvenih stijena, Gradine, Jabučkog sedla, Brdarića.

Samo nekoliko dana prije početka ofanzive, u Goraždu je rođena Tajna. U bolnici bez struje, mrkloj noći bez mjeseca i zvijezda, rođena je preslatka bucmasta djevojčica plave kose i ljubičastih očiju. Tata Slavko se prije rata izjasnio kao Amerikanac, a mama Vesna kao Bosanka. Ali kad je babica popunjavala formulare, rekla je Vesni: "Kako ćemo pisati da je djevojčica Bosanka kad to ne postoji?" Vesna je bila iznervirana: "Kako ne postoji: ja sam rodila djevojčicu od krvi i mesa." Slavko kaže da je jedno od pitanja koje ga je najviše u ratu nerviralo bilo: "A zašto si ostao u Goraždu?" Tajna i danas živi u tom gradu.

Ofanziva je trajala mjesec dana. Poslije toga za Goražde je uslijedio težak period. Bolnice su bile pune, veliki broj poginulih, municija istrošena, kao i zalihe hrane, a Grebak odsječen. I tada kreće akcija Padobran: iz aviona su na slobodnu teritoriju Goražda bacani paketi sa hranom i odjećom. Mevludin se sjeća: "Prvog juna 1993. bio je prvi dan Kurban-bajrama, a kompletno stanovništvo i borci Višegrada osvanuli su u gradu. Ironija je da su prvi paketi sa hranom bačeni na slobodnu teritoriju Višegrada isti dan kad je ona pala, a mi bili prisiljeni na povlačenje."

U Goraždu je ostao ustaljen izraz da tražiti pakete sa hranom i odjećom koji su bacani iz aviona znači ići u "holtanje". "Moja mama je u holtanje išla 35 puta. Jednom je uholtala vreću riže, ali ju je policija zaustavila i oduzela joj je", sjeća se jedan borac. Kad je tek krenula akcija "Padobran", vojska je nastojala da uvede neki red, ali je glad holtanje pretvorila u borbu za opstanak, pa se i od reda odustalo.

Nova ofanziva agresora pripremana je februara '94: "O tome smo imali obavještajne podatke koje smo slali u Sarajevo, u Generalštab, ali niko nas nije ozbiljno shvaćao. Smatrali su da bespotrebno paničimo", priča Pelam.

Goražde neće pasti I onda, 26. marta, iz pravca Foče, Čajniča, Višegrada, Rogatice i Pala kreću žestoki napadi. Najžešći pritisci su na desnoj obali. Iscrpljeni, bez dovoljno municije i oružja, bez najobičnije protivartiljerijske municije, a uz velike žrtve, borci se povlače sa svojih položaja. Četnici dolaze do samog gradskog jezgra, do Drine, na samo 500 metara od bolnice, koja je puna ranjenih. Branioci se povlače i na lijevoj obali. Izgubljeni su Kopači i dio Pobjede. Jedna od najbitnijih odluka tadašnjih komandanata bila je da neće evakuirati bolnicu, već nastaviti borbe za desnu obalu.

"Prema podacima koje smo imali, na grad je krenulo 40.000 srpskih vojnika. U tom trenutku u Goraždu je bilo oko 50.000 ljudi. Od toga pet hiljada vojnika, a samo 20 posto je bilo naoružano", sjeća se Pelam.

Oni koji su preživjeli pričaju: mrtvi se nisu imali vremena kupiti po ulicama, a leševi su bukvalno bili na sve strane. U gradu je pogođena svaka kuća, svaki ćošak. Ranjenih je na desetine. Municija se više ne dijeli okvirima, nego na komad. Rijetko koja puška ima 30 metaka. Radio Goražde, koje je cijeli rat bilo jedini izvor informacija, čita saopćenje sa potpisom Ferida Buljubašića, u kome on poziva sve vojnike i civile da napuste grad i počnu povlačenje. Nastaje opća panika. Srećom, ubrzo je sve demantirano. Zarobljeni predajnik borci Armije su na vrijeme uspjeli vratiti. Četnici su došli do grada. Dalje nisu mogli. Borci su posljednjim atomima snage pružali otpor. I danas tvrde da su tada samo u jedno bili sigurni: "Dok je i jedan od nas živ, Goražde neće pasti. Mogu ući samo kad nas sve ubiju."

Nikad četnici nisu ušli u Goražde, ali su u maju došle snage UNPROFOR-a: "Nastaje specifičan period. Unproforci su nastojali da preuzmu dominaciju. Tražili su da im predamo svo oružje, na šta, naravno, nismo pristali. Britanci i Ukrajinci koji su došli imali su pristrasne stavove prema srpskoj strani, ovi posljednji pogotovo. Ukrajinci sa sobom donose šverc i prostituciju. Miješaju se putevi stranih obavještajnih službi. To je izuzetno težak psihološko-propagandni period i za civile i za vojnike."

Borbe se nastavljaju, doduše manjim intenzitetom. Sve zalihe su iscrpljene. Ljudi su na granici psihičke izdržljivosti. Pomoći i svježih snaga nema. Oktobra '94. naredbom državnog vrha u Goražde iz Sarajeva dolazi grupa oficira na čelu sa Sulejmanom Vranjem i brigadirom Hamidom Bahtom. Bahto postaje komandant IBOG-a, koji je četvrtog februara 1995. godine transformiran u 81. diviziju. Ferid Buljubašić je vraćen u Sarajevo, a legendarni komandant Zaim Imamović poslan u Tarčin. Smijenjen je i Pelam. Ove promjene u Goraždu borci teško podnose: imali su do tada komandante koji su u akcije išli ispred njih, kojima su vjerovali. Tek je objašnjenje kako je Zaim Imamović izašao sa zadatkom da pokuša deblokirati Goražde izvana, donekle smirilo duhove.

Oficiri koji su došli obećali su pomoć. Ovaj put ona i stiže i to helikopterima. Period zatišja se koristi da se ukopaju linije oko grada. Svi koji su sposobni kopaju: grad je okružen tranšejama. Jedan borac kaže da mu je kopanje još uvijek najsvježija uspomena iz te godine, kao i vojnici UNPROFOR-a, koji su znali doći nakon njihovog cjelodnevnog kopanja i jednostavno zagrnuti sve što su oni iskopali

Krajem maja i početkom juna oko Goražda se ponovo grupišu srpske snage: nova ofanziva je na pomolu, a UNPROFOR je neodlučan. Četnici, koji su i do tada često posjećivali punktove unproforaca, jedan dan su jednostavno krenuli da ih preuzimaju. Vojnici ARBiH ipak uspijevaju preuzeti jedan od ključnih punktova: Biserna brdo. Oficiri koji su tada bili u štabu brigadira Bahte danas tvrde da je on donio ključnu odluku: ne čekajući početak ofanzive na Goražde, naredio je opći napad i agresor je otjeran sa svih ključnih kota. Oslobođene su Kolijevke, Samari, Tovarnice, Mujovo brdo, Kota 702. Paralelno se izvode i akcije na lijevoj obali, a napadnuti su i Kopači. Dio teritorija je vraćen, otupljen je napad na grad, a moral boraca je porastao. Srpske snage se preusmjeravaju ka Srebrenici i Žepi. U vrijeme ofanzive na ove gradove goraždanski borci su se ubacivali duboko u srpsku teritoriju, sačekivali jedinice i civile iz Žepe i Srebrenice i provodili ih do Goražda.

Zidari i borci U samom Goraždu sviću bolji dani: redovno dolaze konvoji sa humanitarnom pomoći u kojima je hrana, odjeća i lijekovi. Počeli su pregovori u Daytonu, koji u prvi mah nikoga u gradu nisu interesirali. A onda je potpisan mirovni sporazum. Više nije bilo ofanziva, granata po gradu, mrtvih, ranjenih. U Goražde je došla struja, voda, proradili su telefoni. I čekao se još veći napredak. No, stizala su razočarenja: borci su demobilisani, prognani nisu mogli u svoje kuće u Republiku Srpsku, posla nije bilo, mirnodopski život je postajao sve teži. I tek onda su ljudi počeli napuštati ovaj grad: u Goraždu danas živi svega dvadesetak hiljada stanovnika.

U cijelom Bosanskopodrinjskom kantonu, kaže njegov predsjednik Salem Halilović, ima 38.000 ljudi. Pošto je mala sredina, objašnjava, odlasci su primjetniji. Halilović vjeruje da će biti bolje: "Federalni zavod za zapošljavanje odobrio je već neka sredstva kako bi se otvorila nova radna mjesta: dio je pripao Fabrici stočne hrane u Prači, u kojoj je planirano radno mjesto za četrdeset-pedeset ljudi."

A da ima i onih što vjeruju u Goražde, svjedoči Redžo Bekto: u svojoj fabrici u kojoj se proizvode alati za pravljenje plastike. Za njega mnogi kažu da je goraždanski mecena. U ratu je pomagao vojsku, a danas sport i kulturu u ovom gradu. Pa, ipak, Goražde još uvijek nema nijedno kino. Halilović naglašava da Federacija mora utvrditi svoje interese u Goraždu, odnosno "cijenu koštanja teritorije Bosanskopodrinjskog kantona".

Borci sa Drine neće razočarati

Samo jedan će čovjek u ovom kraju ostati ratna legenda: Zaim Imamović. U jednom intervjuu koji je dao lokalnom novinaru jula '94. ovako je govorio: "Usuđujem se Goražde uporediti sa Alamom i bitkom iz 1836. godine, kada su svi branioci izginuli. Ovdje su svi spremniji da izginu nego da ostave Drinu i Goražde agresoru. Malo gdje borci imaju toliko znanja i toliko iskustva kao ovdje. Malo gdje su tako čestiti, malo gdje je toliko dobrih komandanata, komandira, i veliko je zadovoljstvo ratovati zajedno s njima. Prije svih to su Sejdić i Pelam, onda FEJ (Fočanska elitna jedinica), Grom, sve diverzantske jedinice iz Prve drinske, iz Višegradske i ostalih brigada, svi borci koji su spremni da se bore. Pamtim i mnoge hrabre borce, komandire i komandante koji su poginuli. Mnogo me pogodila pogibija komandanta bataljona Hasana Turčala. Žao mi je Jaska Islamovića i Taiba Buljubašića. Ne mogu se zaboraviti Alija Prazina, Rasim Imširević, Edin Prljača, Nedžad Sakić, Himzo Sablja... Jedno je ipak sasvim sigurno - borci sa Drine neće razočarati, i dalje će ostati ljudi za divljenje. Ponovo će se slušati vijesti o njihovim uspjesima. Radovat će se Bosna njihovim pobjedama kao što se oni sada raduju uspjesima boraca 2, 3, 5 i 7. korpusa."

Najteži dani

U vrijeme najžešće ofanzive na Goražde, proljeća 1994, ove su informacije otišle u svijet: 30. mart: 15 mrtvih i 40 ranjenih. Prva žrtva je desetogodišnja Medisa Zukić. Njenom sedmogodišnjem bratu amputirana je noga i u kritičnom je stanju. 31. mart: Umro je Medisin brat. Prema podacima lokalnih organa vlasti, ubijeno je 37, a ranjene 132 osobe. Vode se žestoke borbe u samom gradu. Agresor koristi bojne otrove i zapaljivu municiju. 4. april: Probijena je linija odbrane. Hiljade ljudi sa desne bježi na lijevu obalu. 5. april: Žestoke borbe se nastavljaju. Zvaničnici UNPROFOR-a saopćili su da su četnici u proteklih osam dana ubili 73, a ranili preko 300 osoba. 9. april: Granatama je srušen viseći most na Džindićima, oko 10 kilometara uzvodno od grada, i prostor na desnoj obali Drine od Goražda prema Foči odsječen je od ostatka slobodne teritorije. Istovremeno, brana u Mratinju (Crna Gora) otvorena je pa je vodostaj Drine porastao za oko dva metra. Izvlačenje stanovnika sa desne obale je nemoguće. Prema podacima lokalnih vlasti, od početka ofanzive su ranjene 673 osobe, a poginulo ih je 162. 10. april: Mirsad Dragolj Mena zaprijetio je dizanjem u zrak Fabrike azotnih jedinjenja. U Vitkovićima su minirana dva rezervoara sa po 20 tona amonijaka, te po jedan rezervoar od 20 tona formalina i etanola. U slučaju eksplozije, posljedice bi bile katastrofalne za cijelu regiju. 11. april: Avioni NATO-a bombardovali su srpske položaje, ali borbe ne jenjavaju. 13. april: U Goražde je iz okolnih sela došlo 18.000 ljudi. Polovina nema nikakvog smještaja. Jedna granata u neposrednoj blizini bolnice ubila je tri desetogodišnja dječaka. 16. april: Oboren je britanski avion iznad Goražda. Pilot Nick Richardson je spašen. Ekipa MSF-a dobila je upute od svoje centrale iz Beograda da hitno napusti Goražde. Anesteziolog, Argentinac Pablo Nuozzi, to odbija i ostaje u hirurškoj sali iz koje danima ne izlazi. Dok zvaničnici UNPROFOR-a ubjeđuju javnost kako četnici ne namjeravaju ući u grad, oni su na istočnoj i sjevernoj strani strani od centra udaljeni svega dva kilometra. 17. april: Četnici su zarobili sve količine hrane koje je Goražde još imalo na raspolaganju. 18. april: Na Goražde u minuti padne 20 topovskih projektila. Šest oficira UNPROFOR-a i britanski pilot helikopterom su pobjegli iz Goražda. 21. april: Za samo 15 minuta ubijeno je 29 civila. Četnici u ranim jutarnjim satima postavljaju ultimatum, zahtijevaju da se kompletna Armija i stanovništvo povuku na lijevu obalu. U suprotnom, sravnit će grad sa zemljom. U 16 sati ističe ultimatum i kreću nova i žešća granatiranja i pješadijski napadi. Snage UNPROFOR-a koje su krenule iz Sarajeva u Rogatici je zaustavila grupa žena postavljajući im svoje zahtjeve. 23. april: Za 25 dana ofanzive ubijeno je 694, a ranjeno 1.917 ljudi. Počinje novi napad na grad. Glavni strateški cilj je bolnica. 24. april: U toku noći u Goražde su ušli pripadnici mirovnih snaga. Ofanziva je izgubila na žestini. Počinje evakuacija teških ranjenika.

Smrt sa pjesmom na usnama

Doktor Emir Frašto Kroz goraždansku bolnicu za četiri godine rata prošlo je oko 4.500 ranjenih, a samo u prvoj godini od početka napada do novembra bolnica je primila 1.700 ranjenika. Bez struje, vode, bilo kakvih anestetika i najneophodnijih medicinskih pomagala, ljekari su radili dan i noć. Amputirali su običnom pilom, a umjesto anestezije ranjenicima se ponekad davao alkohol. Na početku rata u Goraždu nije bio nijedan hirurg. Doktor Emir Frašto, specijalista opće medicine, cijeli rat je radio. Zamoljen da se sjeti kako je bilo biti ljekar u bolnici, zagledan u daljinu, dubokim baritonom koji bi prije pristajao nekom školovanom glumcu nego ljekaru u malom gradiću istočne Bosne, polako priča: "Najteža je bila odluka da kroz bol morate nekome pomoći. Da to morate savladati u sebi. Da režete. Kad sam radio prvu amputaciju u maju 1992. godine, tekle su mi suze. Amputirao sam šaku bez anestezije. Donijeli su nam djevojčicu koja je bila ranjena u stomak. Otvorili smo je, odstranili geler. Bila je u šoku, nije ni osjetila bol. Ali nismo imali običnog rastvora i umrla nam je pola sata poslije operacije. Niko od nas nije mogao zaustaviti suze. Djevojka iz Višegrada imala je 14-15 godina. Nismo joj mogli pomoći. Gledali smo u nju i čekali da umre. A ona je pjevala: Ne mogu protiv druga svog. Umrla je s tom pjesmom na usnama. Iz jedne kuće u Višegradu u koju su zatvorili desetine civila, a onda ih zapalili, jedna žena je uspjela pobjeći. Iskočila je kroz prozor podruma u koji su bili zatvoreni. Danima je išla uz Drinu pokušavajući da dođe do slobodne teritorije. Krila se od svakoga. Naši su je našli u Ustiprači i doveli. Bila je puna rana u kojima su bili crvi. Sjećam se jedne žene tridesetih godina koja je krajem '92. razmijenjena iz Foče. Bila je silovana i kod nas je došla u poodmakloj trudnoći. Nije spavala. Bojala se svakoga. Teško je sa njom bilo uspostaviti kontakt. Najviše vremena je provodila sa ranjenicima. I kad je izašla iz bolnice, stalno se vraćala i vrijeme provodila sa njima. Ni porodica je nije mogla odvojiti od njih. Doktor Muhamed Pašić otišao je u naselje Prvi Maj da posjeti neku staru nanu. Obuvao je cipele i geler ga je pogodio u srce. Doveli su ga nama. Nismo mu mogli pomoći. Dva dana je bio u hodniku sa ostalim mejtovima, mrtvacima, nismo ga mogli sahraniti. Hodnik je bio zatrpan, preskakali smo preko njih dok smo prolazili. A Paja mi je bio prijatelj, kolega. Svi su ga voljeli. Dostojanstven, gord. Nikom se nije htio moliti. Nekoliko puta je sam išao na Grebak po hranu za svoju porodicu. Jedan dan je momak po imenu Hubjer trčao kao zec iznad bolnice sa granatom u rukama da bi pogodio tenk. Svi su mu dovikivali da ne ide više naprijed, ali on je išao. Želio je što bliže prići tenku kako bi bio siguran da će ga uništiti. Pogodio ga je, ali ga nije uništio. Plakao je zbog toga, iako je tenk uspio vratiti." I iskustva ostalih ljekara koji su tokom rata radili u Goraždu slična su. Doktorica Vesna Nemec--Klisura pamti lijep, sunčan dan '95. godine koji ni po čemu nije slutio na zlo. "Tu djecu su nam donijeli u dekama. Troje njih izmiješanih nogu, ruku… Rekli su mi da je jedna djevojčica, zvala se Šejla, imala nalakirane nokte. Osim mene bila su još dva doktora u smjeni. Stajali su sa strane i plakali. Ja sam kao robot preturala po tim dječijim ostacima tražeći njene ruke i noge i spajala njeno tijelo. Tek kad su ih odnijeli, počela sam se tresti i plakati." Prema podacima koji su se nedavno našli u bolničkoj knjizi umrlih, u Goraždu je tokom rata poginulo šezdesetero djece, ali, doktorica Vesna kaže da to nije tačan podatak jer su to samo djeca koja su došla u bolnicu. Mnoga su sahranjena odmah nakon pogibije. Osim doktora Pašića poginula su još dva ljekara, Hasan Imamović i doktorica Dušica Vujasić. Bila je u šestom mjesecu trudnoće. Sa suprugom je prije rata došla iz Beograda da radi u Goraždu. Tu su i ostali. On je otišao nekoliko godina poslije rata.

Dan vrijedan ratnih godina

Tridesetog decembra 1995. nekoliko hiljada ljudi, neki kažu skoro pola Goražda, bilo je na gradskom trgu, ulicama, sokacima, a najveća gužva je bila oko Robne kuće. Tog dana u Goražde su nakon 1.336 dana opsade trebali doći prvi autobusi Centrotransa iz Sarajeva, a u njima rodbina i prijatelji. Kada se prvi autobus pojavio, masa se zatalasala, čuo se žamor, uzbuđenje se osjećalo u zraku. Suze. Jedan od svjedoka tog događaja kaže: "Tada sam pomislio da je za ovaj dan vrijedilo propatiti sve goraždanske ratne godine. Mi smo bili ti koji su pobijedili." Ali kad su iz autobusa počeli izlaziti francuski studenti koji su dovezli pomoć, zavladao je muk. Samo se čuo šapat: "Ovo nisu naši autobusi." Razočarenje. Nevjerica. Tuga. Ugasla svjetlost u očima. Spuštene glave. Onda se pronijela vijest da su autobusi iz Sarajeva ipak krenuli, ali usput imaju problema. Ponovo je masa živnula. Odjednom su svi govorili. Kada je kolona napokon ušla u grad, Goražde je odjekivalo od aplauza. Svako je tražio nekog svog, poznato lice... Tradicija sačekivanja konvoja koji su pod pratnjom UNPROFOR-a nastavili dolaziti, dugo nije prekinuta. Oni koji nemaju veze sa Drinom i koji imaju sreće da ni na koji način, a pogotovo familijarno nisu povezani sa istočnom Bosnom, teško mogu razumjeti šta su značili ti konvoji. I onima koji su čekali, i onima koji su dolazili. Nema familije u istočnoj Bosni koja nije izgubila bar nekoliko članova porodice. Ova spajanja su baš zbog toga još više značila. Bila sam u jednom od tih autobusa. Užasan strah koji je sve vrijeme puta bio prisutan nestao je onog trenutka kad se pojavila Drina. Počela sam plakati. Suze zbog svega što se desilo istočnoj Bosni. Malo koji grad se tada mogao uporediti sa Goraždem. Svuda zgarišta. Na stanici je bilo nekoliko stotina ljudi koji su krivili vratove tražeći poznato lice u autobusima. I ja sam u masi tražila: u prvi mah izgledalo je gotovo nemoguće razaznati nečiji lik. Samo jednom prije tog dana plakala sam u isti tren zbog sreće i tuge, iako sam mislila da je nemoguće spojiti ta dva osjećanja. To je bio dan kad sam saznala da su mi roditelji i brat živi izašli iz Foče. Kad sam u masi ljudi vidjela svog rođaka Nihada, ništa više nije bilo bitno. Samo da ga dodirnem. A onda sam bila pored njega. Zagrlili smo se. Riječi su bile suvišne. Snažno sam ga čuvala, proživljavajući ponovo sav onaj strah proteklih godina da će neko reći: On je poginuo. I jecala sam. Od sreće. Od tuge. Od ponosa.

Ima li Sarajeva?

Svih ratnih godina jedina veza sa porodicama i prijateljima iz opkoljenog Goražda bile su poruke preko Crvenog križa i radioamateri. Kod ovih drugih gužva je uvijek bila najveća, a najčešće pitanje: "Ima li Sarajeva?" U to vrijeme u Goraždu kao da nije bilo porodice koja u Sarajevu nije imala nekoga svog. Fahrudin Bečić je u svojoj knjizi Goraždanske godine, u jednoj od priča iz februara 1994, zabilježio zauvijek jedan događaj: "Samo da čujem jesu li živi. Nisam ništa čula za njih od početka rata", šapće starica. Snebiva se kao da je ona kriva zbog svega, kao da je svojim rukama pokidala kablove u pošti, kao da je postavljala minobacače po brdima. Momak pored nje raspituje se o sestrinoj udaji. Provjerava kakav mu je zet, je li završio fakultet. Ljudi se smiju. Važno je ima li para, kaže neko. Mladić je uporan: "Niti su važne pare, niti bilo kakva imovina. Danas je imaš, sutra nemaš. Ono što znaš, ne može ti niko uzeti." Iza ugla prilazi čovjek: "Molim vas, samo da javim za djecu, samo jedna rečenica." Visok, mršav, mladolik, djeluje skoro dječački. Čeka glas s druge strane, ali se ima osjećaj da nije svjestan tog čekanja, da se tu zatekao slučajno... "Imaš vezu", kaže Dževad. Čovjek je zadrhtao, lijevu ruku grčevito stisnuo, a desnom potražio oslonac u zraku. Uhvatio se potom za ivicu stola, još više oborio pogled, zgrčio se i nekako smanjio, pa onda teškim, jedva čujnim glasom rekao: "Sestro, djeca su mi poginula. Nemamo sad više vremena. Javit ću ti se čim mognem. Molim te nemoj brinuti. Moramo prihvatiti sudbinu." Bio je to najkraći razgovor koji sam čuo u 22 mjeseca rata. Čovjek se vratio u ugao i činilo se da više ne zna šta treba da radi. Soba je postala još skučenija, ljudi su zanijemjeli, nikome više nije bilo važno što nije čuo svoje... Taj dan u blizini cementare igralo se troje djece: Jasmina Herak, Edvin i Eldin Došlo. Tridesetak sekundi kasnije na mjestu njihove igre ostala su samo raskomadana dječija tijela... Pogledam čovjeka iz ugla i u trenu mi bude jasno da je to Muhamed Došlo. On i njegova supruga Sanida nemaju više djece...

Višegradske muke

Kada su srpske snage zauzele Višegrad, hiljade Bošnjaka je, bježeći i spašavajući gole živote, ostalo po šumama, u zbjegovima, nerijetko i u okruženju. Najhrabriji pojedinci preuzeli su na sebe obavezu da zaštite taj narod. Višegrađanin Mevludin Ahmetspahić sjeća se tog vremena: "U Okrugloj (općina Višegrad, prim. aut.) ostalo je oko dvije hiljade ljudi. Zaim Kustura, zvani Hodža, sa svojim borcima ih je izveo na slobodnu teritoriju. Drugi veliki zbjeg je bio na Crnom vrhu, oko hiljadu ljudi. Munir Muharemović sa svojim momcima je izvukao ovaj zbjeg." Niko nije ostavljen. Stari i bolesni su iznošeni na konjima, u krošnjama. Nažalost, u samom Višegradu ostalo je puno Bošnjaka koji su bili izbjegli, ali su povjerovali obećanjima komandanata Užičkog korpusa, koji je kontrolirao grad, da se mogu vratiti i da će ih oni štititi. Nekoliko dana su zaista i bili zaštićeni, a onda je krenulo etničko čišćenje kompletnog Višegrada. Pretresana je svaka ulica, svaka kuća. Za mnoge Bošnjake ni danas se ne zna gdje su. Klanja na višegradskom mostu su bila svakodnevna, a onda bi dovodili Bošnjakinje i tjerali ih da peru krv. Djevojke i žene su silovane i puštane da lutaju višegradskim ulicama. U Mahali je u jednoj kući zatvoreno 72 ljudi, civila. Zapaljeni su. Ista sudbina zadesila je 45 Bošnjaka u jednoj kući na Bikavcu… O razmjerama zločina koji je tada počinjen u Višegradu još uvijek se ne zna prava istina.

Arhiva Dani
255