Jugoslaviji se stvari mijenjaju, ali to neće biti dovoljno. U tu rečenicu moglo bi da se sabere pismo američkog predsjednika Georgea W. Busha, koje je krajem prošlog mjeseca poslao jugoslovenskom predsjedniku Vojislavu Koštunici. Bushovo pismo, naravno, najviše se odnosilo na Haag i saradnju Beograda sa Sudom za ratne zločine, tek, možda i nehotično, američki predsjednik ubo je u sami centar. Srbija ulazi u ljeto u kome će se vidjeti mnogo toga: najprije hoće li reforme završiti po rumunskom modelu (mnogo htjeli, mnogo započeli), ruskom (prvo pljačka, pa reforme) ili bosanskom (poluprotektoratska reforma kao niz uslova koje postavljaju stranci, a lokalci gledaju da se uklope u njih i ostanu dobri).

Za to vrijeme, neki od uspješnijih tranzicionih modela poput poljskog, slovenačkog ili češkog za sada nisu više od nade reformista u Srbiji, koji su kao njihovi kolege u svim zemljama sa snažnim negativnim političkim naslijeđem završili sa ekonomskim reformama onoliko koliko se to moglo bez adekvatne političke pratnje. Sada stoje pred zidom kukajući na svoje političare koji ih ne razumiju, jednako se boreći za vlast i na reforme gledaju kao na pozitivnu stvar sve dokle im ne ugrožavaju vlast. Osnovni problem pravih reformi, međutim, sastoji se u tome što one po definiciji ugrožavaju vlast.

Haško nacionalno pitanje Pitanje Haaga, koje je Srbija prošlog mjeseca načela zakonom o saradnji sa Tribunalom i nastavila predajom generala Dragoljuba Ojdanića te najavom još pet predaja, možda i nije najvažnija stvar zahvaljujući kojoj bi reforme trebalo da uspiju ili propadnu, ali odlučnost vlasti za reforme vjerovatno se nigdje neće tako dobro vidjeti kao na tom pitanju. Naprimjer, šta će se dogoditi kada svi koji su najavili predaju odu u Haag i kada dođe vrijeme da vlast hapsi preostalu 18-oricu, koji nisu raspoloženi da na takav način prodaju svoju kožu.

Naravno, ne treba sumnjati da i Zoran Đinđić i Koštunica sve te optuženike žele da vide u Haagu taman onoliko koliko ne žele da vide u Beogradu Carlu del Ponte i P.R. Prospera, američkog ambasadora za pitanje ratnih zločina. (Uzgred, Prosper, a ne vlast u Beogradu, koja se okitila time, najzaslužniji je zašto se general Ojdanić predao Haagu, budući da je u seriji tajnih sastanaka sa Miloševićevim generalom sklopio neku vrstu vrlo nejasnog dila čija suština bi se mogla otkriti prilikom Ojdanićevog svjedočenja o Miloševiću pred Tribunalom.)

Šestorica novih u Haagu mogli bi da budu odgovor o ubjeđivačkoj političkoj snazi postmiloševićevske Srbije (25 odsto, budući da Haag od Beograda traži 24 optuženika). Drugi dio priče, međutim, biće mnogo važniji: broj hapšenja onih koji su odbili predaju a koja su u nadležnosti policije u Srbiji biće ilustracija koliko je zapravo Đinđić u stanju da kontroliše situaciju na terenu. Oni koji tvrde da je to nemoguće rado se pozivaju na činjenicu da premijer Srbije sa dvadesetak odsto biračkog tijela na svojoj strani kontroliše 90 odsto vlasti u Srbiji. Đinđićevi zagovornici, međutim, uzvraćaju, ponekad s pravom, da on toliko vlasti kontroliše iz prostog razloga što jedino on želi da se suoči sa odgovornošću, bar kad je Haag u pitanju.

Koštuničina Jugoslavija Dok je Haag pitanje na kome će Đinđić tek pokazati svoju težinu, Koštunica će se okušati na jednako opasnoj stvari. Riječ je o opstanku zajedničke srpsko-crnogorske države, što gotovo svi - osim Koštunice, koji je za nju vezao svoj politički opstanak, i Javiera Solane, koji je pravio sporazum o toj državi - vide kao nemoguću misiju. Pravila igre zadao je sam Koštunica najavivši da će, ukoliko Solanin plan ne bude proveden u djelo, podnijeti ostavku na mjesto saveznog predsjednika. Za početak, Koštunica je očekivao probleme sa Milom Đukanovićem, crnogorskim predsjednikom, koji je kraj aprila proveo u Washingtonu tražeći od Amerikanaca onu vrstu razumijevanja kakvu nije našao u Bruxellesu, prijestonici Evropske unije.

Koštunicu su, sa druge strane, iznenadili projugoslovenski Crnogorci na čelu sa Pavlom Bulatovićem, koji su pokazali da su za Jugoslaviju taman onoliko koliko strahuju od Đukanovića, a za samostalnu Crnu Goru taman onoliko koliko vjeruju da su već pobijedili crnogorskog predsjednika, kome rejting neumoljivo pada. Najžešći udarac Koštuničinim nastojanjima za Jugoslaviju došao je, međutim, iz samog DOS-a, vladajuće koalicije u Srbiji. Sa jedne strane, Đinđić podržava Solanin plan tek onoliko koliko mu ne trebaju neprijatelji u EU, a protiv je onoliko koliko je protiv Koštuničinog jačanja.

Prevedeno sve to glasi: Đinđić je protiv plana, ali ćuti i radi. Umjesto njega, čitavu kampanju za samostalnu Srbiju provela je Demohrišćanska stranka Srbije Vladana Batića, članica DOS-a koja po Srbiji skuplja potpise protiv zajedničke države sa Crnom Gorom. A bez Batića i još nekoliko manjih dosovaca koji se protive sporazumu, uz promiloševićevsku opoziciju, koja sporazum o srpsko-crnogorskoj minimalnoj federaciji smatra izdajom zajedničke države - sporazum ne može proći.

Predsjednička igranka Zato će pitanje opstanka zajedničke države biti riješeno u podzemnom duelu Koštunice i Đinđića. Naime, srpski premijer još uvijek ne želi da obori plan i rizikuje sa Koštuničinom ostavkom. Zašto? Zato što će Koštunicu, po svim mjerenjima rejtinga daleko najuticajnijeg političara u biračkom tijelu, imati tada za vratom u Srbiji. A Srbiju do kraja godine očekuju predsjednički izbori budući da aktuelni predsjednik Milan Milutinović, pošto mu ističe mandat, ima neke neodložne poslove u Haagu.

Ako Koštunica do tada propadne na saveznom nivou, logično je da će se kandidovati za Milutinovićevo mjesto. Ako, pak, stvari još ne budu do tada završene sa zajedničkom državom, Koštuničino pojavljivanje na republičkim izborima biće vrlo neprincipijelno i time će savezni predsjednik pokazati da mu je više stalo do vlasti nego do države, u koju se kune otkad je prije godinu i po stupio na njeno čelo.

Koštunica misli da ima izlaz: on smatra da bi bilo u redu da Ustavna povelja Srbije i Crne Gore (kako se nova zajednica zove) bude završena do kraja ljeta i da onda treba raspisati savezne izbore. Potom u saveznom parlamentu valja izabrati predsednika SiCG, a taj bi, predlaže on, trebalo da bude Crnogorac. Koštunica bi tada bio slobodan i izašao bi na crtu za republičkog predsjednika, gdje Đinđić nema pravi odgovor iako je, u nedostatku sopstvenog kandidata, podržao predsjedničku kandidaturu Miroljuba Labusa, aktuelnog potpredsjednika savezne vlade i prilično omiljenog člana G17 Plus. Zato se Đinđić protivi da prvi predsjednik SiCG bude iz Crne Gore jer zna da Koštunica teško da može na predsjedničke izbore da pošalje bilo koga umjesto sebe budući da njegova Demokratska stranka Srbije manje-više funkcioniše kao one man show.

Gdje živi Milošević Čitavo to zamješateljstvo ima i važnije poruke od te ko će biti novi predsjednik Srbije, čak i od toga hoće li opstati državna zajednica Srbije i Crne Gore. Naprimjer, ovu: iako je sve ovo što se događa daleko od toga da može da upućuje na zaključak kako se iz vremena miloševićevske Srbije nije promijenilo ništa, činjenica je da je Miloševićev duh nastavio da živi podijeljen u Đinđiću i Koštunici.

Sa jedne strane, Đinđićev pragmatični duh, njegova potreba da sve što vidi kontroliše, bezobziran uticaj na medije (kako vladine, tako i nevladine), njegovo traženje uporišta u finansijama i policiji, njegove prljave kampanje za eliminaciju političkih protivnika - sve to svjedoči da Miloševićev način vladanja nije mrtav. Za sada, međutim, taj način vladanja ima podršku stranaca, koji mu gledaju kroz prste smatrajući ga nužnim zlom.

Sa druge strane, Koštunica je osvježio Miloševića kroz jedan nacionalno-ideološki fon: on održava miloševićevsku tezu o nacionalnim interesima, njegovo poimanje državne suverenosti - u najboljem slučaju hladnoratovsko, a u najgorem 19-vjekovno - beznadežno liči na Miloševićevo, Koštuničino razumijevanje onoga što se zove međunarodnom zajednicom čak je radikalnije od Slobinog, koji se tu ponekad ponašao i vrlo pragmatično, dok se Koštunica ponaša zadrto.

Riječju, i Đinđić i Koštunica na neki način Srbiju vraćaju u neku vrstu revizije prošlosti: pobjeda prvog trebalo bi da pokaže šta bi se desilo da je apsolutistički Milošević imao racionalnije političke ciljeve, pobjeda Koštunice ima namjeru da pokaže šta bi se desilo da je nacionalistički Milošević bio demokrata. Ni u jednom slučaju, naravno, neće se dogoditi ništa dobro iz prostog razloga što je popravni školski, a ne istorijski termin i što se stvari ne događaju tako. Problem je, međutim, sa druge strane, što se iz te podjele Miloševićevog naslijeđa nepogrešivo pokazalo da su svi oni koje je Slobi vukla ideologija danas ušuškani pored Koštunice, kao što su svi oni koje je Miloševiću vukla mogućnost zarade svoje mjesto našli pored Đinđića.

Treća snaga Naravno, takva podjela u Srbiji snažno poskupljuje akcije rumunskog raspleta reformi. Mogućnost da se tako nešto ne dogodi dobrim dijelom će zavisiti od toga hoće li iz DOS-a (pošto je opozicija uglavnom beznadežno reakcionarna) moći da se oformi treća snaga koja bi mogla ne samo da postane uticajna prema biračima već i da koriguje Đinđićevo i Koštuničino ponašanje.

Mnogi u Srbiji tu snagu su vidjeli u G17 Plus, grupi stručnih i nekompromitovanih ekonomista, koji su sukobljenima Đinđiću i Koštunici prijetili da će izaći na izbore, gdje bi im mogli pomrsiti račune. Istraživanja, međutim, pokazuju da bi se ta grupa liberalnih ekonomista na izborima uglavnom za glasove tukla sa Đinđićem. Zato je premijer Srbije i podržao Labusa za predsjednika Srbije: prvo, ni on sam ni bilo ko iz njegove Demokratske stranke nema rejting koji bi mogao da garantuje pobjednu na izborima, a drugo, Đinđić na taj način G17 Plus eliminiše kao protivnika.

Druga varijanta za formiranje treće snage bila je ujedinjenje malih partija socijaldemokratskog usmjerenja iz DOS-a, koje bi mogle da drže distancu i prema Đinđiću i Koštunici. Naravno, te partije mogle bi da računaju i sa priličnom novčanom, političkom i konsultantskom pomoći Socijalističke internacionale, o čemu bi mnogo toga imali da im posvjedoče iskusniji Ivica Račan, Zlatko Lagumdžija i Mile Dodik. Foru sa Internacionalom je, naravno, prvi provalio sam Đinđić, koji je prošlog oktobra program svoje partije prilagodio socijaldemokratiji. Internacionala ga, međutim, nije htjela. Razlog: najskuplja kila pečenja u istoriji prodata je Đinđiću na Palama u zimu 1994. ponad Sarajeva. Uz to, riječ je bila o volu, a ne o smjernom jagnjetu.

Zato je izbor Internacionale pao na Žarka Koraća i Slobodana Orlića, koji su prije dvije subote održali kongres ujedinjenja svojih socijaldemokratskih partija, čime je i Srbija dobila svoj SDP. I šta se dogodilo: na kongresu je između ujedinjenih Koraća i Orlića sjedio Đinđić, dok je generalnom sekretaru Internacionale Louisu Ajali, čovjeku čiji posao je da od dvije neuticajne stranke napravi relevantnu političku snagu, mjesto bilo lijevo od Orlića. Naravno, sve bi to bila samo isprazna protokolarna simbolika da i novi SDP po ciljnoj biračkoj grupi nije ušao u Đinđićev zabran i da Orlić i Korać, uz to, ne podržavaju premijera u najmanjem kao da su iz njegove partije.

Sve to govori i koliko je Srbiji neophodna treća politička snaga da joj se ne bi dogodilo da na sljedećim izborima na biralištima odgovara šta joj je manje mrsko kod Miloševića, ali govori i da treća snaga još nije na vidiku. Upravo zato, na vidiku je Rumunija.

Arhiva Dani
255