voj prvi zadatak u SDB-u BiH imao je u sudnici: trebalo je da uči prateći danas već čuveni sudski proces Aliji Izetbegovi ću. Jozo Jozić rođen je u Ilijašu, a u Sara jevu živi od polaska u srednju školu. Završio je Filozofski fakultet i nakon osam godina rada u Unioninvestu otišao u Službu državne bezbjednosti u kojoj je godinama napredovao ali iz koje je zbog jedne afere usred rata želio izaći: povod su bile optužbe koje je na njegovu adresu uputio današnji prvi AID-ovac Munir Alibabić. U svojoj SDB karijeri Jozić je prošao gotovo sve stepenice: bio je operativac, načelnik odjeljenja u sektoru SDB Sarajevo, pa zamjenik načelnika sektora SDB Sarajevo, onda podsekretar SDB-a RBiH, gdje ostaje do kraja 1993, kada prelazi u MIP i odlazi u Ljubljanu na mjesto Prvog sekretara Ambasade BiH u Sloveniji.

Krajem 1994. samovoljno napušta MIP zahvaljujući se Komisiji Predsjedništva na korektnom izvještavanju, procijenivši da su "insinuacije i optužbe Munira Alibabića proizvele negativne efekte i konotacije" zbog kojih nije želio nastaviti svoj posao unutar diplomacije. Postaje izbjeglica u Švedskoj. Marta 1996. vraća se u Sarajevo, na dužnost pomoćnika direktora AID-a. Nakon atentata na Nedžada Ugljena podnosi zahtjev za odlazak u mirovinu: penzioner je od 1997.

DANI: Gospodine Joziću, zašto Vi niste obuhvaćeni optužbom za Pogorelicu, odnosno planiranje atentata na Fikreta Abdića, s obzirom da ste i sami bili na visokim dužnostima unutar SDB MUP-a, odnosno AID-u?

JOZIĆ: U navedenom periodu nisam bio uopće u Sarajevu, ali me ne bi iznenadilo da me optuže jer optužnica protiv Alispahića, Mujezinovića i Ljevakovića ignorira i krupnije činjenice od mog odsustva iz zemlje. Zar nije žalosno da se optuže ljudi koji su u ratu, u odbrani vlastite domovine, u skoro beznadežnoj situaciji, u vrijeme kada se na ovim prostorima nije skoro ništa dešavalo osim neviđenog terorizma - samo organizirali antiterorističku obuku, pa taman da je i teroristička?

DANI: Kako razlikovati teroristički i antiteroristički kamp?

JOZIĆ: I u jednom i u drugom kampu se samo izvodi obuka. Ta obuka mora da sadrži upoznavanje sa vrstama sredstava, metodama njihove primjene, rukovanjem, demontiranjem i suprotstavljanjem metodama. Nije logično da se u bilo kojem kampu planiraju bilo kakve stvarne ofanzivne akcije. Službe koje se time i bave, nikada ne bi to radile u kampu za obuku.

DANI: Istražitelji su i Vas pozivali: možete li reći svoje viđenje slučajeva Pogorelica, Ševe, ubistva u Velikom parku, te imaju li oni, po Vašem sudu, uzajamnu vezu?

JOZIĆ: Već sam javno rekao da mi detalji obuke na Pogorelici nisu poznati, ali je općepoznato da niko u svojoj zemlji obuku kadrova jedne institucije nije nazvao terorističkom. Obuka može biti antiteroristička ili diverzantska. Kroz tu obuku se stiču sva potrebna znanja za suprotstavljanje terorizmu, ali se, naravno, u sklopu obuke proigravaju i terorističke supozicije. Naprimjer: na jednoj od vježbi gdje su sadejstvovale policijske jedinice i antiteroristički odred bivše JNA iz Zadra, proigravana je supozicija napada na jednu kasarnu na otoku gdje je bio zadatak da se likvidira komandant kasarne. Učesnici vježbe su morali napasti, razoružati i savladati sve stražare, doći do komandanta i uručiti mu pismo koje je eksplodiralo, ali bez posljedica po život. Da kojim slučajem vježba nije uspjela, po ovdašnjoj i sadašnjoj logici, učesnici vježbe bi bili optuženi za terorizam. Osobno sam završio jedan od antiterorističkih kurseva na Institutu bezbjednosti u Beogradu, osamdesetih godina, ali se, naravno, nisam nikad bavio terorizmom, nego mi je to znanje moglo koristiti za prepoznavanje određenih metoda i sredstava koje koriste teroristi. U svezi sa "Ševama" sam nedavno dao izjavu u federalnom MUP-u, i ona će vjerojatno biti objavljena u Slobodnoj Bosni, tako da na to ne trebamo gubiti vrijeme. No, ipak ću vam kazati ono što ja znam o "Ševama", pri čemu dozvoljavam da ne znam mnogo, pogotovo nakon mog odlaska u Ljubljanu krajem 1993: radilo se o grupi sposobnih boraca koji su uglavnom sudjelovali u pokušajima proboja obruča oko Sarajeva u sadejstvu sa jedinicama Armije BiH. Tom je grupom rukovodio pokojni Nedžad Ugljen i jedno su vrijeme bili smješteni u Domu policije. Nikog od pojedinaca iz te grupe nisam osobno poznavao. U svezi s ubistvom zarobljenih rezervista bivše JNA u Velikom parku, vjerojatno sam, kao zamjenik načelnika sektora SDB Sarajevo, bio informiran o tome, ali nisam znao tko su počinioci. Za izvjesnog Herendu, koji je kasnije osumnjičen za ta ubistva, čuo sam iz medija. No, osobno mislim da navedeni slučajevi, ili bolje reći pojmovi, nemaju nikakvu uzajamnu vezu, izuzev što je navodno izvjesni Herenda kasnije postao pripadnik grupe "Ševe".

DANI: Da li na isti način tretirate i slučaj atentata na suprugu generala Halilovića i njezinog brata?

JOZIĆ: Vaše pitanje sasvim ne razumijem, ali me čudi kvalifikacija "atentat". Sjećam se jedino da sam išao Haliloviću izraziti sućut kada su mu poginuli supruga i njen brat. Tada je svakome bilo jasno da su poginuli od granate sa neprijateljskih položaja. Nakon mog odlaska iz Sarajeva počele se istrage i optužbe i, koliko mi je poznato, Vrhovni sud Federacije je dao konačan stav po tom pitanju. Ne znam zašto se to ponovo aktualizira. Ustvari, to tek puno govori.

DANI: Afera Pogorelica ponovo potresa BiH, iz MUP-a, odnosno AID-a, stižu utješna obećanja da će uskoro upravo ovaj slučaj odmotati i klupko najveće AID-ove afere - ubistva Nedžada Ugljena, kojem je prethodila otmica Nedžada Herende: vjerujete li Vi da su ta obećanja realna, ili se, pak, radi o čistoj kamuflaži jer do ovog časa niko nije ni osumnjičen za Ugljenovo ubistvo, od kojeg je proteklo pet i po godina?

JOZIĆ: U pitanuju je čista kamuflaža. Sasvim je nerealna prosudba da će "Pogorelica" osvijetliti Ugljenovo ubistvo. Ako se uopće radilo o prosudbi, zar nije bilo časnije i profesionalnije krenuti obrnutim redoslijedom, odnosno dati prioritet rasvjetljavanju konkretnih ubistava ljudi iz vlastitih redova - Ugljena i Leutara - pa neka ti slučajevi odmotavaju klupko ostalih afera. Potpuno sam uvjeren da i dosadašnja istraga u slučaju Leutar ide u potpuno pogrešnom smjeru. Jednostavno nije moguće izvoditi dokaze na temelju fingiranih kombinacija. Takve kombinacije se mogu koristiti u operativne svrhe, ali ne mogu biti dokazi. Dobroj ekipi profesionalaca je moralo biti dovoljno pola godine za rasvjetljavanje ovih ubistava.

DANI: Mogu li Vas podsjetiti na jednog od optuženih u slučaju Herenda: Edina Garapliju? Nekadašnji direktor AID-a Kemo Ademović je ustvrdio da iza njega stoji Aktivna islamska omladina. Kako to objašnjavate?

JOZIĆ: Ja ne mogu objašnjavati tuđe tvrdnje. To morate pitati Ademovića.

DANI: Gospodine Joziću, bili ste visoki dužnosnik MUP-a i u vrijeme kada je ratnu vladu BiH tresla najveća afera sa, reklo bi se, identičnim glavnim akterima - Alibabićem i Alispahićem. Čini li se Vama da je ovo tek drugi čin iste drame?

JOZIĆ: Dobro ste to kazali, jedino nisam siguran da će drama imati samo dva čina.

DANI: Vjerujete da će ih biti još? U to vrijeme javnost je bila bukvalno šokirana dijelovima izvještaja koji su doprli do medija: govorilo se o prisluškivanju najviših državnih funkcionera. Je li to sljedeća etapa?

JOZIĆ: Mene, kao čovjeka koji se bavio operativnim poslovima u Službi, na iznenađuje da i najviši državni funkcioneri budu obuhvaćeni mjerama tajnih službi, ali je bitno ispoštovati proceduru za verifikaciju tih mjera. Najveći funkcioneri u državi i mogu odati najvišu tajnu, odnosno ponajprije mogu biti izloženi nasrtajima stranih službi ili "druge strane". Problem je kada se te mjere primjenjuju neovlašteno, bez valjane argumentacije, za parcijalne, a ne državne interese, i bez potrebnih suglasnosti i verifikacija. U konkretnom slučaju moram vam reći da je bilo takvih slučajeva neovlaštene primjene mjera prema državnim funkcionerima, ali vam o konkretnim imenima ne mogu govoriti jer mi to nalaže profesionalna etika, kojoj moram ostati vjeran dok sam živ. Cjelovitu izjavu o tome dao sam komisiji koja je u to vrijeme bila formirana od strane Predsjedništva. Mislim da je izvještaj te komisije više puta objavljen.

DANI: Muniru Alibabiću se na dušu stavljalo neverificirano prisluškivanje vojnih dužnosnika Armije BiH - Sefera Halilovića, Jovana Divjaka, Mustafe Hajrulahovića Talijana: šta znate o tome?

JOZIĆ: Dobro se sjećam da su u ratnom periodu primjenjivane mjere i prema određenom broju vojnih dužnosnika Armije BiH. Za jedan broj mjera su postojali operativni razlozi i postignute potrebne verifikacije, a za ostale neka vam objasni Alibabić.

DANI: Rat je ipak završen: možete li govoriti o vezama bosanskohercegovačkih obavještajaca na jednoj i, recimo, iranskih ili američkih obavještajaca na drugoj strani?

JOZIĆ: Poznato mi je da je takvih kontakata - oficijelnih i operativnih - bilo sa više službi stranih zemalja u toku rata. O oficijelnim možemo razgovarati, a o pojedinim operativnim kontaktima ne bi trebalo još dugo, a o nekim nikada govoriti javno. Kroz neke od ovih kontakata su vođene vrlo složene operativne kombinacije radi dostavljanja neophodnih sredstava za odbranu od agresije opkoljenih dijelova u BiH, pri čemu su pojedinci rizikovali svoje živote u odsudnim trenucima. Zbog zaštite tih pojedinaca o tome nije moguće govoriti javno. Inače, kontakti obavještajnih službi dviju zemalja, po pitanju razmjene iskustava, pa i po pitanju djelomične razmjene podataka, normalni su, s tim što moraju biti verificirani od najvećeg autoriteta u zemlji: ministarstva, vlade, parlamenta ili pojedinca, zavisno od sustava dotične zemlje. U konkretnom slučaju, kada su u pitanju kontakti sa Iranskom obavještajnom službom, osobno mi je poznato da su bili verificirani od najvećih autoriteta u BiH. Nesreća što su instruktori u kampu bili Iranci, objašnjava se jednostavnom činjenicom da u bosanski pakao niko od prijatelja u svijetu nije bio spreman poslati svoje instruktore da pomognu u skoro beznadežnoj situaciji. Osim pomoći, svakako se nije moglo isključiti i ostvarivanje određenih obavještajnih interesa iranskih instruktora, jer odnosi među takvim službama nikada do kraja ne mogu biti iskreni, ali na to se računa, i nikako se zbog toga ne mogu optužiti čelnici MUP-a i AID-a za špijunažu. Upravo, vjerojatno je zato i promijenjen identitet polaznicima kursa, kako bi bili pošteđeni od kasnijih mogućih nasrtaja iranske službe. Što se kontakata sa američkim obavještajcima tiče, mogu vam reći da sam osobno učestvovao u razgovorima sa predstavnicima američkih sigurnosnih službi. Jedan susret u kome sam učestvovao bio je sredinom 1992, a drugi 1997. godine. Na prvom susretu smo pored zahtjeva za pomoć, ponudili i neuobičajenu otvorenost, međutim, osim uvjeravanja da BiH neće izostati humanitarna pomoć, ništa nismo dobili.

Arhiva Dani
255