eđu teatarskim ljudima, ko god oni bili, poznata i često korištena sintagma je - "živa predstava". Pod tim terminom oni podrazumijevaju predstavu koja je, bez obzira na davno održanu premijeru, još uvijek na pozorišnom repertoaru, koja se izvodi i koju publika ima priliku vidjeti.

Ipak, kada govorimo o aktuelnom repertoaru sarajevskih pozorišta, nemoguće je oteti se utisku da se brojne "žive predstave" vještački održavaju na životu. Uz pomoć "aparata", o kojima ovom prilikom nećemo govoriti, nasilu i neprirodno se produžava vijek pojedinih, davno umrlih predstava. Publika je, u tom slučaju, prisiljena da osjeća svojevrsni "smrad lešine" i posmatra "kostur" onoga što je prije samo par mjeseci možda i bila predstava. Međutim, i to je bolje od sve češće pojave "teatarske mrtvorođenčadi", zar ne?

Svi ovi razlozi, zbog kojih vjerujem da bi naše pozorišno okruženje mogli zlobno nazvati "teatarskim grobljem", nagone me da sa ogromnim zadovoljstvom govorim o jednoj predstavi koja je ne samo istinski živa već je svojom teatarskom (i ljudskom) upečatljivošću osigurala svoje mjesto u sjećanju brojnih gledalaca. A siguran sam da je to jedan od najljepših načina da se "produži život".

Dva fašizma Dakle, govorimo o Ay, Carmeli, predstavi koja je 28. aprila 2002, na sceni Kamernog teatra 55, izvedena i odživljena po stoti put. Sa istom onom stvaralačkom snagom kojom su igrali na premijeri, a što se desila 19. marta 1999. godine, Selma Alispahić i Dragan Jovičić su otjelotvorili i nadahnuli životom likove Carmele i Paulina. Njihova izvedba, precizno prateći logiku samoga teksta, mogla bi se nazvati svojevrsnim glumačkim bolerom. Ironične "varijacije" na temu smrti, koje završavaju pozorišnim krešendom, ovaj duet iznova je "otplesao" sa gotovo savršenom preciznošću i zaraznim emocijama.

Jubilarnom izvođenju Ay, Carmele, pored brojne sarajevske publike, prisustvovali su Robert Raponja (reditelj), Davor Rocco (kompozitor), te autor teksta Jose Sanchis Sinisterra. Zajedno sa ostalim učesnicima, zaslužnim za stvaranje ove predstave, pozdravljeni su aplauzom koji je trajao koliko i kraća jednočinka. Dva dana nakon toga, na Akademiji scenskih umjetnosti, ili da budem još tačniji, na Odsjeku za dramaturgiju, upriličen je susret između gospodina Sinisterre i studenata. Ukazala se prilika da autoru Ay, Carmele, te inspirativne "teatarske partiture", postavimo brojna pitanja, da ovlaš dotaknemo njegovu pozorišnu biografiju, ali da se zapitamo kada će prevođenje novih dramskih tekstova prestati biti kulturološki incident.

Jose Sanchis Sinisterra je rođen 1940. godine u Valenciji. Još kao student osnovao je Teatar El Aula, a potom, u svojoj trideset i sedmoj godini, osniva i Teatar Fronterizo u Barceloni. "Rođen sam godinu dana poslije građanskog rata, u zemlji koja je pobijedila jedan fašizam. Godinu poslije počeo je drugi rat, i novi fašizam. Sa četrnaest godina, u školi, otkrio sam teatar, a već sa šesnaest sam počeo pisati za pozorište, glumiti i režirati. U Španiji bilo je to vrijeme cenzure, koju ja dijelim na 'perverznu' i 'pozitivnu'. Ova 'pozitivna' nas je učila da zaobilazimo prepreke, i kao takva, direktno je uticala na moje pisanje. Pri Filozofskom fakultetu osnovao sam Teatar El Aula. Ono što sam preko dana učio, navečer sam isprobavao u teatru. Studirao sam francuski, te sam zahvaljujući tome zaobilazio cenzuru, pronalazio sam autore koji još uvijek nisu bili prevedeni na španski. Godine 1960. sam dobio stipendiju i otišao u Pariz. Znao sam da moram učiti, ali još uvijek nisam bio siguran šta je to što treba da učim."

Na pitanje ko su bili njegovi uzori, iliti učitelji u teatru, gospodin Sinisterra odgovara: "Moji učitelji, na pozorišnom terenu, jesu četiri pisca. Prvo je tu Brecht, koji mi je ukazao na mogućnost paralelnog djelovanja u teatru i društvu. Drugi je Kafka, iako nije dramski pisac, ali postoje bilješke, njegovi pokušaji da se okuša i u tome. Njegov način pisanja, u svakom slučaju, u sebi sadržava određenu teatralnost. Kao treći, tu je Beckett. Često me pitaju kako ova dva autora, Brechta i Becketta, mogu staviti zajedno. Oni su, za mene, dva revolucionarna lika XX vijeka. Uz pomoć Kafke načinio sam vezu između njih dvojice. Becketta sam otkrio kasno, krajem pedesetih godina, čitajući njegove drame u lošim prevodima na španski. I ništa nisam shvatio. Naravno, nije to bilo samo zbog prevoda. U to doba, u Španiji, mi smo imali snažnu potrebu da teatrom reagujemo na svoju sredinu, a Beckett se nikako nije uklapao u te naše želje. Brecht je po svemu odgovarao, a Beckett nas je zbunjivao. Godine 1983. jedna glumica me je zamolila da režiram Sretne dane. Svaki put kad režiram, pokušavam potpuno upoznati jednog pisca, iščitavam sve što je napisao, pokušavam misliti njegovom glavom, jer ga tako lakše mogu 'izdati'. Tom prilikom pročitao sam sve što je Beckett napisao, i baš kad sam mislio da sam otkrio nešto novo, shvatio sam da u odnosu na Becketta kasnim petnaestak godina. Od njega sam učio šta je to moć tišine, tišine koja je u odnosu na riječ, neka vrsta sjene. Pisac, pišući riječi, mora je uključiti u svoj tekst. Mora se baviti dramaturgijom tišine. U Sretnim danima ima oko 630 pauza, u Čekajući Godota još i više. Ako bismo poštovali Beckettove didaskalije, svaku pauzu, svaku tišinu, Godot bi trajao duže od četiri sata. Tada bismo osjetili čekanje. I na kraju, četvrti pisac, od kojeg sam mnogo učio, jeste Harold Pinter. Otkrio sam da između Becketta i Pintera postoji jaka veza. Pinter je i sam govorio da su mu učitelji Beckett i Kafka. Divna slučajnost, zar ne?"

Teatarski bidermajer Ay, Carmela je premijerno izvedena u Teatru Principal u Zaragozi, davne 1987. godine, a potom je igrana u brojnim pozorištima Španije, Evrope i Južne Amerike. Bosanska izvedba uslijedila je dvanaest godina kasnije, ali se, kada govorimo o pravilnoj i promišljenoj repertoarskoj politici, desila u dobro odabranom trenutku. Upravo u toj činjenici, pored oduševljenja igrom Selme Alispahić i Dragana Jovičića, Jose Sanchis Sinisterra pronalazi najveću vrijednost sarajevske postavke njegova teksta.

Priču nastavlja svojim razmišljanjem o teatarskim zbivanjima današnje Evrope. "Teatar i predstave, bar u zemljama koje ja dobro poznajem, nisu ništa drugo do stabla bez korijena. Na površini je ono što vidimo, sjaj, bogatstvo, spektakli koji prelijepo izgledaju, ali ispod svega toga - ništa. Naravno, postoje izuzeci, ali je i dalje jasno da su dramaturški modeli u krizi, baš kao i oni ideološki. Zato ja i danas nastavljam obraćati se i učiti od ona četiri velika pisca koja sam pomenuo."

Nisam posve siguran da bih u ovom trenutku sa sigurnošću, svojstvenom onima koji tačno znaju "šta treba učiti", mogao nabrojati bar dva svoja "učitelja". Ipak, tu večer u Kamernom teatru 55, kada je izvedena stota repriza Ay, Carmele, nešto sam naučio. Naime, Sinisterrini likovi svoju dramu igraju pred grupom ratnih zarobljenika, momcima koji će istog dana biti pogubljeni pred fašističkim streljačkim vodom. Predstava koju im izvode Carmela i Paulino jedna je od posljednjih stvari koju će u svojim očima ponijeti na drugi svijet. Upravo u tom "detalju" pronašao sam moguću lekciju za naše učenje o teatru. Spoznao sam količinu potrebne iskrenosti, ozbiljnosti i ljudskosti da bi se pred publikom izvelo jedno teatarsko djelo. Naprosto, svaka publika zahtijeva da joj se pristupi kao da joj je to "zadnja predstava", susret sa ljudskošću, samo koji čas prije "strijeljanja".

I još nešto. U Ay, Carmeli postoji scena u kojoj Paulino nevješto izvodi mađioničarski trik, makazama reže kravatu, a potom je uz pomoć "magije" ponovo sastavlja. Duhovita scena u kojoj Dragan Jovičić i Selma Alispahić natjeraju publiku da "glumi", te i da ne htijući na sebe preuzme ulogu zarobljenih španskih boraca. Komadiće izrezane kravate, kao dokaze Paulinovih mađioničarskih sposobnosti, Carmela baca u publiku. Jedan od tih komadića šarenog platna, na "zadnjoj predstavi", pao je i u moje krilo. Ne stidim se priznati - danas ga, poput kakve zaljubljene djevojčice, čuvam među koricama jedne drage knjige. Moj prvi "teatarski bidermajer".

Arhiva Dani
255