a sjednici Predsjedništva Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, održanoj u ponedjeljak u Sarajevu, politička egzekucija Nijaza Durakovića u režiji Zlatka Lagumdžije nije obavljena. Ovo još uvijek ne znači da je komandant ove partije odustao od svoje namjere, ali znači da je shvatio da će mu ovog puta, za razliku od slične situacije uoči prošlih izbora, za obračun sa Durakovićem trebati puno bolja priprema akcije i više lojalnih "oficira i vojnika stranke" nego samo nesretni Slobodan Popović.

Nijaz Duraković je na tapet svog predsjednika došao zbog nedavnog intervjua Danima, u kojem je iznio svoje ogorčenje kako tokom i ishodom pregovora o implementaciji odluka Ustavnog suda BiH, tako i sramnom i diletantskom ulogom koju je, zahvaljujući Zlatku Lagumdžiji, u njima imao SDP BiH. Na reakciju sujetnog predsjednika, za kojeg je, što se tiče načina rukovođenja strankom, i pokojni Đuro Pucar bio Tony Blair, nije trebalo dugo čekati: zadatak da Durakoviću javno "pusti krv" i najavi ono što mu se zbog svojih stavova sprema u stranci pripao je potpredsjedniku stranke Slobodanu Popoviću, koji je u medijima optužio Durakovića za nepoštivanje stranačke discipline.

No, za razliku od prethodnog obračuna sa njim, ovog puta Duraković nije sjedio skrštenih ruku, iščuđavajući se i čekajući da vidi ima li granica Lagumdžijinom autoritarizmu. Iako zbog liječenja u Fojnici njegovo prisustvo sjednici SDP-a nije bilo očekivano, on ne samo da je došao već je upravo on bio taj koji je zahtijevao raspravu o odnosima u stranci povodom Popovićevih optužbi. Duboko svjestan utemeljenosti Durakovićevih kritika povodom njegove uloge u pregovorima o ustavnim promjenama u OHR-u, kao i činjenice da Durakovićeve stavove dijeli ne samo veći dio javnosti već i članova Predsjedništva SDP-a, Lagumdžija je shvatio da od rutinske pljuske prvom predsjedniku SDP-a neće biti ništa. Zbog toga je, ni nalik onom razgoropađenom komandantu iz prethodnog obračuna sa Durakovićem, sjednicu predsjedništva vodio tako da je raspravu o ključnoj tački dnevnog reda ostavio za kraj, pružajući tako priliku jednom broju članova da napusti sastanak, a preostalom da počne zijevati. No, Duraković se nije dao omesti: nakon još oštrijih ocjena od onih iznesenih u Danima, insistirao je da se rasprava svakako održi naredne sedmice i to u prisustvu svih članova predsjedništva (ovu sjednicu su eskivirali Bogić Bogićević i Sead Avdić, dok ju je Sejfudin Tokić "mudro" na vrijeme napustio).

Pokušaji Dana da se od članova Predsjedništva SDP-a dobiju javne ocjene posljednje sjednice nisu urodili plodom. Duraković je bio nedostupan jer je, najvjerovatnije, Sarajevo napustio nakon sjednice predsjedništva. Časni čovjek Slobodan Popović još ne shvata u šta ga je Lagumdžija gurnuo: u kontaktu sa Danima odbio je komentirati tok posljednje sjednice predsjedništva, sasvim ozbiljno pokušavajući da nas uvjeri da se na njoj nije dogodilo ništa što bi moglo interesirati javnost.

Kada je uoči prošlih izbora u svom tekstu u Danima Nijaz Duraković iznio strahovanja zbog natruha staljinizma u Lagumdžijinim metodama upravljanja strankom, mnogi nisu mogli prepoznati o čemu govori ovaj iskusni političar. Međutim, Lagumdžijine metode upravljanja strankom i katastrofalne posljedice koje one ostavljaju i po stranku i po Bosnu više su nego dovoljne za dokaz o utemeljenosti Durakovićevih strahova.

Naredna sjednica Predsjedništva SDP-a, zakazana za 7. maj, pokazat će odnos snaga u stranci. No, za razliku od prethodnog obračuna sa Durakovićem, ona će se odvijati u potpuno drugačijim okolnostima. Prije svega, Duraković ima dva moćna argumenta u rukama.

Prvi je njegova osnažena pozicija nakon posljednjeg stranačkog kongresa, kada je superiornim brojem glasova učesnika izabran u predsjedništvo. Time su delegati najšire baze članova SDP-a nedvosmisleno, tajnim glasanjem, pokazali šta misle o Durakovićevoj likvidaciji sa svih stranačkih lista na proteklim izborima. Upravo je Lagumdžijina režija kongresa razgolitila beskrupuloznost njegovih metoda obračuna sa Durakovićem, koji su polučili po njega kontraproduktivne rezultate glasanja: i najbližim Lagumdžijinim saradnicima tada je bilo neprijatno sprovesti u djelo njegove naredbe da se prvom predsjedniku SDP-a, čovjeku koji je stranci dao ime i napisao njen prvi program, zabrani ulaz u VIP salon i ne predvidi mjesto u prvom redu stolica za delegate.

Drugi Durakovićev argument su dosadašnji porazni rezultati SDP-a u vršenju vlasti. Kruna na debakl je pala nepromišljenim Lagumdžijinim učešćem u pregovorima oko onog o čemu se pregovarati nikako nije smjelo: usklađivanja entitetskih ustava sa odlukama Ustavnog suda BiH. Potpuni trijumf branitelja Karadžićevog djela razgolitio je sav politički diletantizam Lagumdžije i Ive Komšića, kojima su Dragan Kalinić, Mladen Ivanić i Milorad Dodik, uz asistenciju Wolfganga Petritscha, očitali pravu lekciju i iz političke strategije i iz političke taktike.

Stoga će naredna sjednica Predsjedništva SDP-a BiH imati daleko veći značaj od onoga što ga imaju uobičajeni sastanci partijskih organa, pa makar i vladajućih stranaka. Ona će dati i odgovor na pitanje ima li Zlatko Lagumdžija dovoljno snage da nekadašnji partijski princip demokratskog centralizma inaugurira u SDP, ovog puta kao demokratski staljinizam.

Šta se događalo iza zatvorenih vrata predsjedništva SDP-a BiH

Delikt mišljenja

Iako se očekivala kao glavna tema sjednice, rasprava o političkim odnosima u predsjedništvu u svjetlu odluke Glavnog odbora SDP-a BiH na dnevni red je došla skoro četiri sata kasnije. Naravno, bilo je važnijih informacija - federalni premijer Behmen je iscrpno informirao svoju partiju o "slučaju Grabovac", valjalo je protabiriti prijedlog zakona o restituciji, pa se tek onda pozabaviti svojim načinom rada. Valjda je i zato Nijaz Duraković, inicijator ove rasprave, svoj istup započeo čestitkama majstorima procedure. Izvori Dana tvrde da je već u samom startu odustao od polemike, zatraživši tek da najizdržljivijim članovima predsjedništva (neki su, poput Tokića, u međuvremenu otišli) pruži nekoliko obavještenja. Isti izvori svjedoče da je profesor Duraković bio u svom elementu i tom prilikom podsjetio svoje kolege na neke nimalo beznačajne momente iz ne tako davne prošlosti zajedničke im partije. Naime, u istoj je zgradi, 27. 12. 1992. godine, na temperaturi od minus šesnaest, i u jeku agresije na BiH, kako je slikovito opisivao Duraković, organiziran kongres na kojem je SDP dobio današnje ime: sam Duraković, tadašnji lider partije i jedan od najagilnijih u pripremi materijala kongresa - u ponedjeljak je svojim kolegama saopćio najvažnije detalje iz programa i statuta koji su tada nastali. Prvo što sam sa Zgodićem tada napisao, grmio je Duraković, bilo je da niko ne može odgovarati za političko mišljenje, a drugo - da odustajemo od principa demokratskog centralizma kao temeljnog boljševičkog principa u organizaciji partije koji je podrazumijevao centralističko donošenje odluka i njihovo bespogovorno izvršavanje na nivou nižih organa; i treće - uveli smo princip da, bez obzira na odluke najviših organa, svako može da zadrži svoje političko mišljenje i da ga javno plasira i brani… Naglašavajući da govori o vremenu u kojem je i sama pripadnost SDP-u BiH bila rizična, Duraković se okrenuo Slobodanu Popoviću tražeći od njega odgovor na pitanje otkud mu pravo da ga devet i po godina kasnije proziva po štampi i proskribira kao u najcrnja komunistička vremena, prizivajući njemu "olovne dane i zimu staljinizma zbog proste činjenice da se usudio razmišljati svojom glavom"? Duraković je, navodno, dao do znanja kako mu je posve jasno da je Slobodan Popović, ni kriv ni dužan, uveden u ovu priču, obraćajući se potom direktno Lagumdžiji, kojeg je upozorio kako SDP nije niti njegova partija a niti njegova babovina. Lagumdžiji je čak rekao da više nikada neće dozvoliti da on odlučuje hoće li se i na kojoj izbornoj listi naći. Bojite li se moje kandidature, pitao je Duraković i, prilično svjestan ugleda koji uživa među sljedbenicima SDP-a, gotovo samoljubivo ustvrdio da njegove kolege moraju znati koji procenat birača gube njegovim žrtvovanjem. Uslijedila je prepirka na relaciji Duraković - Lagumdžija, da bi se onda za riječ javio Slobodan Popović. Naglasivši kako ga vrijeđa i sama pomisao da nastupa u nečije ime, Popović je pokušao objasniti kako smatra posve normalnim proces u kojem se mišljenje usaglašava u partijskom organu, a potom sinhrono plasira u javnosti. Nastojeći da ponavljanjem ojača svoje argumente, Popoviću se potkrala polurečenica o vlastitim konsekvencama za izrečeno i tu je zapravo i došao na onaj teren na kojem je dugogodišnji prvi čovjek SDP-a BiH najjači: "Upravo se o tome i radi", počeo je svoje objašnjenje Duraković. "Problem je u tome što to što je tebi normalno - meni nije, meni je abnormalno - jer ja sam upravo stvarao partiju u kojoj se niko ne progoni zbog onog što misli. I ja neću nikome ići po mišljenje i baš u mom programu nema delikta mišljenja i ne smije ga biti ni za koga. Ako ovdje neko hoće da ja odgovaram zato što mislim svojom glavom - samo da znate, ja na to nikada neću pristati…." U jednom trenutku, u raspravu se ponovo uključio Lagumdžija savjetujući svog negdašnjeg šefa partije da pazi što govori jer, kao i obično, sve se dozna, pa, eto, neko može zloupotrijebiti licitiranje ponudama koje je Duraković navodno dobijao od nekih drugih stranaka. Duraković je uzvratio kako se nije prodavao ni u najteža vremena i pitao čija je ideja bila da se njegov intervju u Danima isprinta u koloru i podijeli članovima predsjedništva. Pošto je Lagumdžija tvrdio da to nije istina, umiješao se Miro Lazović pokazujući svoj kolor primjerak pa je rasprava okončana Durakovićevim zahtjevom da Predsjedništvo SDP-a u punom sastavu i to vrlo ozbiljno raspravlja o samo jednoj tački dnevnog reda: sloboda mišljenja u SDP-u BiH. Sastanak je planiran za utorak, sedmog maja, u 15 sati.

Arhiva Dani
255