"Na dan kada je logor zatvoren, oko 120 ljudi je u dva autobusa odvezeno u pravcu Kozarca. Ostali autobusi su ušli u krug, mi smo ušli u autobuse pošto nam je naređeno da niko ne smije ostati iza njih, i prebačeni smo u Trnopolje."

Kada je "B", jedan od preživjelih logoraša iz Keraterma, koji je zvanično raspušten petog augusta 1992, stigao u Trnopolje, saznao je da su se dva autobusa nakratko zadržala u Omarskoj; tamo je u autobuse natrpano još nekoliko ljudi iz Omarske i potom su odvezeni u nepoznatom pravcu. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Hrastovoj glavici godinama poslije rata.

Iza inicijala "B" skrivena je jedna od mnogih stravičnih ljudskih priča iz ljeta 1992, kada su logori smrti stravičnim tempom gutali hiljade života; to je tek jedan od zaštićenih svjedoka na suđenju Milomiru Stakiću, tadašnjem gradonačelniku Prijedora, optuženom u dvanaest tačaka optužnice za genocid i saučesništvo u genocidu, zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Stakić, četrdesetogodišnji ljekar iz Marićke, jednog od srpskih sela u okolini Prijedora, u politiku je ušao januara 1991, kada je postao SDS-ov potpredsjednik općine. Samo godinu kasnije Stakić je imenovan i predsjednikom "skupštine srpskog naroda" u tom gradu, da bi 30. aprila 1992, kada je SDS okupirao grad na obalama Sane, postao predsjednik SDS-ovog Kriznog štaba.

Hronika okupacije Bio je to vrhunac jednogodišnjih kontinuiranih pokušaja domaćeg SDS-a da preuzme potpunu vlast u gradu, i početak sistematskog istrebljenja nesrpskog stanovništva. U aprilu 1991. u grad je stigla oklopna jedinica JNA, a predsjednik općine Mirsad Mujadžić zatražio je od zapovjednika te jedinice da objelodani svoje planove. JNA je odbila taj zahtjev, ali već u septembru iste godine Zajednica općina Bosanska krajina (ZOBK), SDS-ova tvorevina formirana u Čelincu krajem aprila 1991, raspisala je mobilizaciju prijedorske TO, odnosno Pete kozarske brigade. Najveći dio bošnjačkih i hrvatskih muškaraca odbio je poziv na oružje, ali je i pored toga u Okučane u Hrvatskoj, kamo je Peta kozarska bila raspoređena, otišlo i 505 Bošnjaka i 87 Hrvata. Nakon samo jednog mjeseca na frontu, oko 200 vojnika je dezertiralo, vraćajući se u grad nakon prvih gubitaka; među osam mrtvih bila su tri Bošnjaka i jedan Hrvat.

U novembru 1991. mobilizacija je ponovo raspisana; ovaj put među vojnicima nije bilo Bošnjaka i Hrvata, koji su listom vratili oružje, u skladu sa sporazumom između domaće SDA i SDS-a. Peta kozarska se, pod zapovjedništvom pukovnika Vladimira Arsića, vratila u zapadnu Slavoniju, i tamo držala liniju fronta u dužini od 35 kilometara, iako je brojno stanje brigade bilo na 40 posto od planiranog. Početkom 1992, kada se Peta kozarska vratila u Prijedor, bila je to jedinica okorjelih i krvožednih veterana, pripravnih za ono što će uslijediti u narednim mjesecima.

Istog dana kada je SDS preuzeo grad, za Bošnjake i Hrvate je uveden policijski sat; lokalni radio počeo je emitirati proglase za predaju oružja, a Stari Grad, dominantno muslimanski dio grada, počeo je gorjeti. "B" je već tog dana napustio Tukove, dio grada u kojem je živio, i otišao u Rizvanoviće, bošnjačko selo na prilazima gradu.

Sredinom maja, došlo je do pucnjave između srpske policije i mještana Hambarina koji su na ulazu u selo postavili barikade. Nakon pogibije trojice srpskih policajaca, Radio Prijedor emitovao je ultimatum općinskih vlasti upućen mještanima Hambarina da predaju oružje i policajca Aziza Ališkovića, kojeg su oni držali odgovornim za smrt svojih policajaca. Uporedo s ultimatumom počelo je i granatiranje sela, koje je bilo tek upozorenje. Sutradan, 23. maja, srpske snage će se vratiti sa tenkovima i većim brojem vojnika; selo će biti sravnjeno, a najveći dio stanovništva masakriran.

"B" je u međuvremenu napustio Rizvanoviće i vratio se natrag, kući, da bi ga u jednoj od racija, pretežno bošnjačkih i hrvatskih dijelova grada, srpska policija uhapsila i sprovela u Keraterm.

Kvadratura užasa "Krajem juna nam je naređeno da se napravi lista zatvorenika. Po tom spisku, u našoj sobi, broj jedan, bilo je 320 zatvorenika, a u sobi broj dva - 450. Krajem jula taj broj bio je znatno veći", kazao je svjedok u svojoj ispovijesti. Na molbu Nicholasa Koumjiana, jednog od članova tužiteljskog tima u "slučaju Stakić", da opiše kolika je bila ta prostorija, on je nakon kratke pauze, kazao: "Možda malo veća od ove sobe."

Sudnica broj dva, u kojoj se odvija suđenje Stakiću, najmanja je od tri sudnice Međunarodnog suda za ratne zločine, i napravljena je u unutrašnjosti sefa osiguravajućeg društva koje je ranije bilo smješteno u zgradi. U toj skučenoj prostoriji jedva da ima dovoljno mjesta za službenika suda i advokate tužiteljstva i odbrane; klupa za svjedoke smještena je tik uz jedan od zidova, a javna galerija ima samo dva mjesta.

"To je ranije bio skladišni prostor, pa smo spavali na paletama za transport robe; ljudi su spavali i na betonu. Kada sam došao u logor, bio je tako popunjen da smo smješteni uz željezne rešetke na vratima, noge smo držali na nogama jedni drugih", plastično je "B" opisivao uvjete u logoru.

On i ostali logoraši dobijali su jedan obrok dnevno, koji se sastojao od "dva parčeta kruha i vode sa kupusom ili krompirom", ali nekada ni to. Tuče su bile svakodnevne: zatvorenike su do 20. jula obično prozivali i izvodili noću; od sredine jula i dolaska mještana Brda u logor, premlaćivanje je bilo nasumično. "Poslije noćnih prozivki, a ujutro su vrata rano otvarana da odemo u WC, viđali smo ljude (leševe, op.a.) koji su bili ostavljani pored kontejnera u blizini sobe broj četiri; onda bi dolazila vozila, ispočetka iz Komunalnog poduzeća '4. jul', i odvozila leševe. Vidio sam najmanje pet ili šest leševa."

Među logorašima je bilo muškaraca svih doba; "B" je u svom svjedočenju rekao da je upoznao i dječaka od 14 godina, kao i starca od 70 godina, koji im je, u trenucima kada prođe opasnost od srpskih stražara, pripovijedao o godinama provedenim u radnom logoru u nacističkoj Njemačkoj.

Konačni obračun Mještani Brda, koji su među posljednjima stigli u logor, imali su drugačiji tretman od ostalih; prvih nekoliko dana nisu uopće dobivali da jedu; pritisak na ostale zatvorenike je popustio, jer se premlaćivanje premjestilo u sobu broj tri, u koju su oni smješteni. Jednog dana u posljednjoj trećini jula u logor je stigla velika grupa vojnika. "Nikada nisu dolazili u tolikom broju", kao da su odzvanjali strahovi logoraša. Svi su se uvjerili da su njihovi strahovi bili opravdani kada su, prema riječima "B-a", logoraši iz sobe tri izvedeni napolje i kada je počelo masovno premlaćivanje. "Tog dana su ispred sobe tri postavili stol i na tom stolu sam malo poslije toga vidio mitraljez." Iz sobe tri dopirala je panična vika logoraša, koji su, u smrtnom strahu, uzalud dozivali u pomoć; poslije toga otvorena je rafalna vatra, koja je sa povremenim prekidima trajala dva sata. Malo prije nego što je pucnjava počela, komandir smjene u logoru, Dragan Kolundžija, rekao je vojnicima: "Ne dirajte mi sobu jedan i dva."

Stražari su se smijali kada je u logor stigao mali kamion, koji je, kao i obično, trebao odvesti leševe. Tek je poslije došao dovoljno veliki kamion. Jedan od "B-ovih" poznanika prijavio se dobrovoljno da utovara tijela; kada se vratio, ispričao mu je da je vidio 128 mrtvih tijela; ostali zatvorenici su tokom utovara izbrojili i 45 ranjenih, a u transportu s kojeg se niko nije vratio, bilo je još 15 logoraša koji su tovarili leševe.

Napuštajući Trnopolje, odrekavši se prije svega svoje imovine "u korist" srpskih vlasti, "B" se našao u jednom od desetina autobusa koji su prognane Prijedorčane, preko Vlašića, vozili ka Travniku. Na nesreću, autobus u kojem je bio sa suprugom i novorođenim djetetom, pokvario se na putu. "Rekli su nam da izađemo iz autobusa, da se osvježimo, ali nismo smjeli, jer smo u potoku pored puta vidjeli puno srpske policije!", kaže on. Ubrzo su ih, međutim, policajci istjerali i postrojili pored autobusa. Nakon što je zapovjednik policije rekao da žene i djeca mogu ići, "B-ova" supruga zamolila je da njenom mužu dopusti da dječije potrepštine iz autobusa prenese u kamion koji se tu zaustavio. "B" je zavežljaj sa stvarima bacio na karoseriju, uskočio na kamion, a zatim podigao suprugu i dijete malo prije nego što je kamion pojurio prema Turbetu.

Oči zločinca Sudnica dva je tako mala da gledatelji i optuženi koriste isti hodnik, prvi idući u galeriju, drugi u sudnicu. Prije nego što u pauzi Stakića izvedu u jednu od pokrajnjih prostorija, stražari obično zatvore vrata na galeriji. Tog dana nisu, i ja sam stajao na vratima kada su ga izvodili; pogledi su nam se sreli i prvo što sam primijetio bili su tamni kolutovi podočnjaka, i savršena hladnoća koja izbija iz njegovih očiju. Skoro sam se očešao o njega i osjetio skoro fizičku muku, koja je pokrenula mehanizam sjećanja na priču koju sam prije dvije godine čuo od djevojke iz Prijedora.

Prije nego što su ona i ženski dio njene familije deportovani iz Trnopolja, ali kada su već bili u kamionu, srpski vojnici ubacili su na prikolicu ženu koju su prije toga silovali. Ona, iako očajna, u suzama i prepadnuta, nije šutke htjela prihvatiti sudbinu; dok su je ostale žene na kamionu pokušale smiriti, ona je, u izderanoj odjeći, neutješno ponavljala, na sav glas "kako će upamtiti svako lice", kako će dok je živa "svakog ko se nad nju nadnio"… Mislim da sam vidio obrise velikog lica koje se nadnosilo nad sve prijedorske Bošnjake. Lice gradonačelnika smrti.

Arhiva Dani
255