lejandro Amenabar najmlađi je od režisera koje ovaj feljton predstavlja, no njegova je filmografija impresivna. Rođen je 1972. godine u Južnoj Americi, u glavnom gradu Čilea - Santiago de Chileu.

Otac mu je Čileanac, dok mu je mati Španjolka. Jedna apokrifna biografija njegova nudi podatak da je rođen upravo u noći Pinochetovog prevrata kao u kakvoj avangardnoj parafrazi one cake iz Almodovarove slobodne adaptacije romana Živo meso legendarne britanske thriller kraljice Ruth Rendell.

Bilo kako bilo, izvjesno je da je njegova mati insistirala da se porodica preseli u Španjolsku te da je mali Alejandro već u dobi od jedne godine bio u Madridu.

Rani radovi Ako postoji nekakva Babilonska kinoteka kao osebujna varijacija sedme umjetnosti na paradigmatski literarnu temu, onda se jedan Amenabarov rad na njezinim policama našao već 1991. godine. Već kao devetnaestogodišnjak, dakle, Amenabar je snimio svoje prvo filmsko ostvarenje, kratki triler pod nazivom Himenoptero, za koji je sam napisao scenarij i u kojem i odglumio jednu od uloga. Oni koji su ga imali priliku vidjeti ističu istinsku fascinaciju filmskom zrelošću devetnaestogodišnjaka, makar je danas teško zaključiti je li to izvorno proroštvo o velikom umjetniku ili prosto naknadna pamet.

Alejandro Amenabar

Četiri godine kasnije Amenabar ponovo snima kratki film, ponovo je u pitanju triler, naslov filma je Luna, a u ovom filmu počinje njegova suradanja s Eduardom Noriegom, mladim glumcem koji postaje gotovo zaštitni znak suvremene španjolske kinematografije i naročito Amenabarovih filmova.

Naredne godine, Amenabar će debitirati dugometražnim filmom Tesis i s njime već steći reputaciju u svjetskim filmskim krugovima. Ponovo je tu Noriega, ponovo je tu trilerski prosede, ovaj put u varijaciji noir filma, no tema je izuzetno provokativna i intrigantna. Radi se, naime, o temi koju će nekoliko godina kasnije eksploatirati i široj publici poznatiji filmovi: Osam milimetara (sa Nicholasom Cageom) te Pogrešna plavuša (sa Danielom Autelom i Nastassjom Kinski): femonenu snuff filmova.

Na anglosaksonskom tržištu film Tesis je distribuiran pod nazivom Snuff. Ovim se filmom Amenabar predstavlja kao izuzetan majstor filmskog suspensea i psihološkog horrora, no to će se majstorstvo naročito iskazati u narednim njegovim filmovima, filmovima što se bez pretjerivanja mogu prozvati remek-djelima.

Cruiseove žene Amenabar je 1997. godine snimio fantastični triler pod nazivom Abre Los Ojos (Otvori oči). Scenarij je napisao u suradnji sa svojim prijateljem i suradnikom Mateom Gilom. Muziku je napisao sam (to, naime, za svoje filmove radi redovito, a povremeno i za tuđe). Glavnu mušku ulogu tumači njegov ljubimac Eduardo Noriega, a glavnu žensku današnja globalna star atrakcija Penelope Cruz.

Mnogo je toga napisano o ovom filmu, no malo ko od kritičara je primijetio ono što je sam Amenabar prozvao diskretnom posvetom Hitchcockovom Vertigu. Konfuzija oko identiteta dviju žena što se provlači kroz komplicirani futuristički zaplet direktan je mig velikom Alfredu od kojeg je Amenabar očigledno učio suspense te način na koji se zanimljiv žanrovski film može pretvoriti u istinsko umjetničko djelo.

Samo četiri godine nakon ovog filma Cameron Crowe načinio je njegov američki remake, no razvikani Vanilla Sky (u kojem gospođica Cruz tumači istu ulogu) dobro je slabiji film od Amenabarovog usprkos facama tipa Toma Cruisea i Cameron Diaz. Iste te godine, 2001. dakle, Amenabar je snimio svoj novi film, dosad najbolji, i prvi snimljen na engleskom jeziku. Glavnu ulogu tumači bivša žena Toma Cruisea, čovjeka čije oduševljenje filmom Abre Los Ojos je možda glavni razlog nastanka njegovog američkog remakea, čovjeka koji je tako, na izvjestan način, pomogao i Amenabarovom ulasku na velika vrata u američku mainstream produkciju.

Nicole Kidman je u filmu The Others (Duhovi u nama) ostvarila ulogu života. Priča atmosferom i zapletom frapantno slična legendarnom kratkom romanu Henryja Jamesa The Turn of the Screw, najstrašniji je filmski horror u posljednjih deset godina makar nema niti jedne krvave scene jer je jeza sva u atmosferi.

James Gray

Film, također, ima jedan od najboljih i najfascinantnijih high concept raspleta ikad načinjenih. Hičkokovski suspense gotovo da nadmašuje veliki uzor, a blijeda Nicole Kidman novi je mig u istom pravcu jer je njezina uloga svjesna replika famozne hičkokovske hladne plavuše čija je paradigmatska predstavnica Grace Kelly. Trideset godina i tri velika filma dosadašnji je bilans Amenabarov: odličan bilans, zar ne?

Ruski Jevreji u New Yorku James Gray stariji je tri godine od Amenabara. Rođen je, dakle, 1969. godine, one godine kad je - kako bi kazao Paul Auster - čovjek hodao po Mjesecu. U njegovoj filmografiji nema kratkih filmova; svojim debitantskim filmom on sigurno i samouvjereno ulazi u povijest sedme umjetnosti.

Sa dvadeset i pet godina, 1994. anno Domini, Gray je napravio film Little Odessa (Mala Odesa), za koji su neki ozbiljni ljudi pisali da je najbolji američki film posljednje decenije dvadesetog stoljeća. Šta imamo u Maloj Odesi? Najprije, sjajnu ekipu. Gray je kompletan autor: režiser i scenarista, a glumci su izraziti predstavnici velikih umjetnika različitih naraštaja: Tim Roth, fantastični glumac iz generacije koja danas polako postaje srednjom, Edward Furlong, uz Tobija Maguirea ponajbolji američki glumac najmlađe generacije, te neosporna legenda Vanessa Redgrave uz uvijek solidnu Moiru Kelly.

A priča je arhetipska. Roth glumi mladića po imenu Joshua Shapira, razmetnoga sina iz njujorškog kvarta Mala Odesa, kojeg nastanjuju ruski Jevreji, plaćenog ubojicu koji se poslije dugo vremena na nekoliko dana poslom vraća u rodni kraj. Otac ga se odrekao i mrzi ga, mati mu je na samrti, a mlađi brat Reuben, još skoro dječak (igra ga Edward Furlong), doživljava ga kao idola.

Tu je, naravno, i djevojka Alla, u izvedbi Moire Kelly, prva i jedina prava ljubav Joshuina. Ta priča neizbježno i sudbinski kao u grčkim tragedijama završava na najcrnji mogući način. Cijeli se film gleda uz ledene trnce što se penju uz kičmu, a mračna fotografija i izuzetno spora montaža na čudesan način stvaraju gotovo metafizičku napetost. Teško je sjetiti se nekog filma koji bi bio tako tragičan, a ipak posve lišen patetike i melodrame. Okrutan i neumoljiv usud igra se s Joshuom kao sa antičkim herojima koje je hybris predaleko odveo.

Šest godina nakon Male Odese Gray je snimio novi film: The Yards (kod nas prikazivan pod naslovom U ime pravde). Ponovo je Gray i režiser i scenarista (makar ovaj put ima i koscenaristu Mata Reevesa). Glumačka je ekipa opet fascinantna: Mark Wahlberg (Boogie Nights, Planeta majmuna), specijalizirani negativac našeg vremena, brat pokojnog Rivera - Joaquin Phoenix (Gladijator, Žena za koju se umire), legendarni James Caan, znamenita Faye Dunaway te, last but not the least, jedna od najljepših žena našeg vremena, uz književnu nobelovku Nadine Gordimer najslavnija Južnoafrikanka, kao grijeh lijepa Charlize Theron.

U ovoj kopolijanskoj priči o pokajniku koji izlazi iz zatvora, pokajniku za kojeg porodica više nije nedodirljiva svetinja, ima i izdaje i ljubavi i incesta i poštenja i licemjerja i pravde. James Caan, nezaboravni Sony Corleone, ovdje je kum, no to nije jedina aluzija na klasične epske sage o Cosa nostri. Ipak, Gray je moralista. Umjetnička zaigranost kod njega nikad ne prigušuje iskonski američki moralistički diskurs. Taj moralizam je uz atmosferu glavna spona ova dva Grayeva filma. Većina kritičara Malu Odesu smatra boljim ostvarenjem od filma The Yards, no to nikako ne znači da je potonji slab film. On možda nema onu neutješnu tragičnost svog prethodnika, no ako je film manje gorak, ne znači nužno da je slabiji. Sa nestrpljenjem nam valja očekivati slijedeći Grayev film jer je u pitanju režiser koji je u filmu spojio najbolje vrline evropske i američke na sličan način na koji je to u književnosti učinio Paul Auster, kojeg - kako se vidi - nismo slučajno citirali na početku priče o Jamesu Grayu.

Izuzev Anga Leeja, i možda Claudea Chabrola, rijetko je koji režiser tako beskompromisno moralizirao u svojim umjetnički savršeno ostvarenim filmovima. Njegovi likovi nisu plošni, naprotiv, imaju šekspirovsku dubinu, no za njega, usprkos svemu, usprkos vlastitom "sivkastom" prezimenu, crno i bijelo nisu nijanse sivog. U svijetu filmske umjetnosti ime Jamesa Graya valja vezati za zbilja visoke domete.

(Nastavit će se)

Arhiva Dani
255