rije nekoliko dana pio sam kafu u jednom kafiću na Alipašinom Polju. Onda su ušla dva mlada čovjeka i sjela za susjedni sto. Jedan je na uzici vodio psa. Pas je bio ogroman, crne boje, krupnih tamnih očiju, jakih vilica i kratkih ušiju i repa, izgledao mirno i dobrodušno. Valjda se ta sorta zove bokser.

"Hoće li vam smetati?", upitao je njegov gazda.

"Neće."

"Ne bojte se. Ima on svoju stolicu."

I zaista, pas se pope na stolicu i sjede za sto, baš kao svaki drugi gost. Dođe konobar i dvojica momaka naručiše kafe a za psa kolač.

"Ne pije ništa. Jede samo kolače", reče jedan.

Tada sam se sjetio Rikija.

Pred Ekspres restoranom u Titovoj ulici još od ratnih godina Vasva Mizić prodaje novine. Ponekad je na radnom mjestu zamijeni muž Meho. Godinama je pored njih bio i mali, stari pas. Sjedio je ili ležao na stepeništu kraj torbe sa novinama i nepovjerljivo odmjeravao mušterije.

Njegove umorne i tužne oči pratile su svaki Vasvin pokret, pune tihe pseće vjernosti i ljubavi. Zvao se Riki. Malo-pomalo, saznao sam ponešto o njegovoj sudbini.

Do početka rata živio je lijepim i udobnim psećim životom. Njegov gazda bio je Srbin, što Riki možda i nije znao. Kad je rat počeo, gazda je otišao iz Sarajeva i Riki je ostao na ulici. Odjednom se sve promijenilo u njegovom životu. Čopori gladnih pasa lutali su gradom. Riki je zaključio da je najbolje da krene s vojskom. Priča se da je obišao mnoge frontove oko Sarajeva, a da je najviše vremena proveo sa vojskom na položajima na Stupu. Tamo su ga, prema tim pričama, svi znali. Ko zna šta je sve tamo vidio i doživio, ali je nakon godinu-dvije dana odlučio da napusti vojsku i posveti se novinarstvu. Prodavači novina bili su tada među ludacima koji su dane provodili na ulici. Među njima je bio i stari Veso Milošević. Jedno vrijeme je prodavao novine zajedno sa Mizićima na Titovoj ulici. Tako je slučaj udesio da je Riki upoznao Vasvu i Mehu Mizić. Prema daljoj rekonstrukciji Rikijevog života, Veso je imao unuka koji je zajedno sa grupom sarajevske djece jedno vrijeme rata proveo u Italiji. Kad je došlo vrijeme povratka, domaćini kod kojih je bio smješten pitali su Vesinog unuka šta bi želio da mu poklone za uspomenu, da ponese u Sarajevo. Mališan je rekao da bi želio nekog lijepog cuku. Italijani su mu poklonili psa, pravog gospodskog psa, ne zna se tačno kako se zove ta sorta, ali je imao velike, klempave uši. Čim je novi pas stigao u Vesinu kuću, Riki je otišao i nikad se više nije vratio. Od tada, negdje od sredine rata, počeo je da živi kod Mizića. "Zalijepio se za nas", kaže Vasva. Nekoliko puta su pokušavali da ga otjeraju, ali bi se uvijek vratio. Jednom su ga kolima odvezli i ostavili negdje kod Fojnice. Nakon dva dana vratio se i legao na prag. Šape su mu bile krvave od hodanja. "On je pješke došao iz Fojnice", kaže Meho.

Riki je bio čudan pas. Iako već u godinama, nije se smirivao. Moglo bi se reći da je imao nemiran duh. Cijeli grad bio je njegov. Nije priznavao ni volio granice. Mjesto ga nije držalo. Znao je otići daleko i vratiti se. Viđali su ga na Dobrinji i na Koševu. Titova ulica bila je njegova. Na desetine puta prešao bi svakoga dana najprometniju gradsku ulicu s jedne na drugu stranu, između Ekspres restorana i "Šipadove" zgrade, na mjestu gdje bi i mnogo mlađi psi oštrog vida sigurno završili pod točkovima. I nikada nije žurio. Nikada ga niko nije vidio da pretrčava ulicu. Ne, on je išao lagano, dostojanstveno, gunđajući ponekad, kao što to priliči jednoj psećoj legendi. I imao je naviku da laje na prolaznike. Nije lajao na sve. Ali, dešavalo se da uporno ide za nekim od njih i isprati ih svojim upornim lavežom. Kažu da je lajao samo na one koji mu se nisu sviđali. Kako ih je birao, to niko ne zna. Ali, kažu isto tako, da je mogao da namiriše takve čim krenu od Vječne vatre.

Do kraja života ostao je vjeran Mizićima. Kažu da mu se stari gazda vratio u Sarajevo poslije rata i da je htio da ga uzme, ali Riki nije htio da se vrati.

Vasva i Meho išli su ponekad kod starog Vese Miloševića. Riki je išao s njima, ali samo do stepenica, i nikada više nije htio da uđe u kuću u kojoj je živio italijanski pas klempavih ušiju.

Otrovao se prije nekoliko mjeseci u Velikom parku. Niko ne zna tačno kako se to dogodilo, ali izgleda da je progutao neki otrov koji su bacali šinteri. Navodno, gradskim šinterima su stranci zabranili da love pse žicom i ubijaju ih, pa bacaju otrov.

Nije umro u parku. Dovukao se do praga stana u kojem žive Vasva i Meho, prekoputa Ekspresa, i tu umro. Odnijeli su ga i ukopali negdje kod Semizovca.

Arhiva Dani
255