oditelj Daniel Leconte najavio je film Sabine Subašić Zlostavljanje žena - sredstvo za rat sljedećim riječima: "Proces Miloševiću sasvim sigurno otvara put eventualnim suđenjima dojučerašnjim 'velikim' državnicima, nedodirljivima: Sadamu Huseinu, Henryju Kissingeru, Arielu Sharonu… Ta ispovijest petero ljudi postavlja pitanja zločina protiv čovječnosti. I, valjda, pitanje svih pitanja:

Da li je pravda jača od diplomatije?"

Sabina Subašić je rodom iz Foče, studirala je pravo u Sarajevu i početkom aprila 1992. otišla za Bajram posjetiti svoje roditelje. Tamo je ostala do kraja maja, krijući se od JNA i četnika. "Mi smo naprosto bili naivni, i bez obzira na to što sam vidjela četnike s kokardama, što se pucalo, što je iz dana u dan postajalo sve dramatičnije, nisam si mogla složiti u glavu da će se sve to pretvoriti u zločinački pir. Cijelo vrijeme sam se krila, čekala da prođe, a u sjećanju mi je ostao momenat kad su pred jednu visoku zgradu, po kiši, došli s policijskim autima, izvadili zvučnike ispred zgrade i objavili da se Muslimani i Hrvati ne smiju sastajati predveče. 'Ne smije vas biti više od dvoje-troje', sablasno je grmilo iz zvučnika. Sjetila sam se Ane Frank. Ja ne znam ni kako sam izašla; mama me je molila da izađem, da odem, jedan dan je došla i ispričala mi da je vidjela jednu od mojih rodica pretučenu. Pretpostavljali smo šta bi moglo biti sljedeće, bilo je pitanje trenutka da budem silovana ili ubijena, tako da sam u tom momentu odlučila da se izvučem na bilo koji način. Dramatično, preko Crne Gore, Kosova, Makedonije… Jedina zemlja na svijetu gdje sam imala nekog, bila je Francuska. Moji su roditelji završili u logoru i ni danas ne žele govoriti o tome što im se tamo dogodilo."

Junaci Sabininog filma ipak su pristali ispričati svoje teške sudbine. Esmija je bila u klasičnom ropstvu, Dika i Nuska zatočenice logora u Prijedoru, Edinu su ženu silovali pred njegovim očima, da bi se ona kasnije ubila… Kako su ljudi stekli povjerenje u Sabinu, zašto su se otvorili, povjerili baš njoj?

"Čini mi se da su osjetili da živim u našoj, njihovoj stvarnosti, iako živim 2.000 km odavde. Ono što je bitno za njihovo povjeravanje jeste činjenica da se mi bojimo postavljati pitanja ljudima koji su preživjeli zločine. U nama postoji zazor i vjerojatno se ustručavamo pričati s tim ljudima. Te žene i ti ljudi koji su to preživjeli jesu ustvari mi, isti smo, nema tu razlike. To se slučajno desilo nekoj određenoj ženi ili čovjeku, ne meni ili tebi, ali to je sticaj okolnosti. Sve te priče su naše, jer ljudi nisu ubijani zbog boje kose ili očiju, nego se pitalo kako se zoveš. Ti ljudi koji su takve stvari preživjeli a ostali dostojanstveni, danas na sasvim normalan i ljudski način razmišljaju o tom zločinu. To je, zapravo, najveće. Ta racionalnost sa kojom se odnose prema onome što im se dogodilo."

Sabina se filmom počela baviti kao studentica prava koja je u jednoj produkcijskoj kući našla posao za preživljavanje. "Francuski sam znala vrlo malo, onoliko koliko se moglo naučiti u školi, ali to je bilo nedovoljno. U jednom momentu sam bila na kraju snaga, skrhana, mislila sam da neću moći ni studirati niti na bilo koji način imati vezu s prošlim životom. Vrlo brzo sam shvatila da je pravna nauka jedino mjesto gdje sam zaštićena od rata."

Danas magistrica prava, Sabina je radila kao asistent, zatim na adaptaciji nekih filmova koje je montirao Danis Tanović. To je bila serija od četiri filma po 52 minuta koja se zvala SOS Memoire. Bila su tu svjedočenja ljudi koji su preživjeli agresiju na BiH, od žena iz Omarske i Keraterma do intelektualaca kakvi su Marko Vešović ili Ivan Lovrenović.

"Kad sam krenula u realizaciju filma, jedina misao mi je bila kako da zaštitim njih koji će govoriti. Razmišljala sam kako da sakrijem njihova lica, njihova imena, šta da uradim. Nisam željela ni da ih svi vide, jer svako i ne zaslužuje da vidi taj film, te ljude i da čuje njihovu istoriju. Ali shvatila sam da te ljude nećemo zaštititi tako što ćemo šutjeti o zločinu. O njemu treba govoriti, a žrtve zaštititi tako što će im se obezbijediti minimum životnih uslova i sigurnosti. Ono najbolnije kod nas jeste to da su žrtve zaboravljene. Pokušavamo se igrati mira i ja to razumijem, ali taj mir nije pravedan. Postoje kategorije ljudi za koje se društvo mora pobrinuti, porodice onih koji su dali život za ovu zemlju, poslije toga moramo pomenuti ljude koji su preživjeli logore. Ni danas se ti ljudi - takav je i moj slučaj u Foči - ne mogu vratiti u svoja mjesta. Isti oni koji su počinili zločine 1992. još su uvijek tamo gdje jesu i zauzeli su naše stanove, imovinu i još uvijek nisu svjesni da to ne mogu zadržati. Doći u neku sredinu koja je promijenila čak i ime, osjećaj koji se rađa kad vidite onaj znak koji je sada simbol RS-a, a viđali smo ga za vrijeme rata u znate kakvom kontekstu, sve je to grozno. Vrlo je teško sve ponovo preživljavati."

Na primjeru BiH, po prvi su put u historiji silovanje i proganjanje žena proglašeni zločinom protiv čovječnosti. "Nikada ranije zlostavljanje žena kao takvo nije bilo procesuirano kao posebno suđenje, i naravno da je to bila jedna od stvari koje su uticale da se još više zainteresiram za tu temu. Prvi put se dogodilo da su žene prodavane i posuđivane za novac, kao bijelo roblje. Od početka se činilo da postoji taj genocidni plan, srpski su ga lideri tako otvoreno proklamovali. Biljana Plavšić je sa teorijom o rasama i genima na jedan način otvorila vrata zločinu i to bi trebala biti tema kojom ću se više baviti u budućnosti. Što se prijatelja u Francuskoj tiče, mnogo njih mi je reklo da su se vidjeli kao u ogledalu. Pozitivna stvar ovog filma jeste da su ljudi nakon gledanja postali svjesni da se to može desiti na bilo kojoj tački svijeta ukoliko se dozvoli da ekstremni nacionalizam izmakne kontroli. Svako može biti žrtvom fašizma."

Je li bilo pomoći naših institucija koje se nikad ne pretrgnu kad su ovakve stvari u pitanju?

"Vrlo malo, najviše u potrazi za arhivskim materijalom. Imala sam privatnih kontakata, ali znate već kako to ide. Što se tiče institucija, znate to bolje od mene, njih nema. Nije ih bilo ni na obilježavanju Šestog aprila, niti u nekim važnim momentima. Dostojanstvo ove sredine uvijek održavaju isti ljudi. Što se tiče televizije, moram reći da, otkad ne postoji BHTV, imam mali otpor prema FTV-u. BHT mi je izgledala kao zadnji simbol naše države… Eventualna budućnost ovog filma i njegovo prikazivanje na području nekadašnje Jugoslavije zavisi od ljudi koji su govorili u njemu. Ako su ljudi spremni vidjeti otvorenih očiju šta se dešavalo i nakon toga sebi postaviti pitanje, onda je film pun pogodak; ako ga gleda čovjek koji već ima svoje mišljenje i poslije ga ne promijeni, onda je nepotrebno prikazati ga."

Dika i Nuska bile su zatočenice Trnopolja i preživjele su takozvana dvojna silovanja. Prvi put poslije rata su za potrebe filma zajedno sa Sabinom posjetile logor. Tamo je danas kafić: "Te noći nisam mogla spavati, strašno je bilo. Htjela sam da odem na ta mjesta gdje su ranije bili koncentracioni logori, ali ulazak tu je uvijek vrlo težak. Kada smo ušli u taj lokal u logoru Trnopolje gdje su žene bile zatočene, to je bilo strašno. Njih dvije su bile toliko hrabre i došle su da nam pokažu gdje su bile zatočene. To mjesto je danas jedna vulgarna kafana, sva u tamnoplavoj boji, i kad smo tamo ušli, kafanom se orila Ceca… Toliko o mjestima za koje je Međunarodni sud u Haagu utvrdio da su mjesta zločina, koja bi danas u nekoj normalnoj zemlji trebala biti istorijski spomenici…"

Jasna Ploskić, bosanska medeja

Biti dostojan ljudskog roda

Masovna silovanja su se dešavala posvuda u Bosni, vremenski sinhronizirano. Sudski je procesuiran veoma mali broj slučajeva, a Jasna Ploskić je jedina koja je preživjela strahotu Nevesinja. Svoju strašnu priču, tragediju ravnu Medejinoj, ispričala je dostojanstveno, detalj po detalj

"Ona je", kaže Sabina Subašić, "kao ta naša Bosna, kojoj se sve desilo a koja je opet tu, i koja opet svjedoči, i koja opet sve to priča i koja podsjeća i koja je opstala. U Jasninoj priči su sadržana sva naša stradanja, do koje krajnosti zločin može ići." "Zahvaljujući četničkoj zloći i njihovoj genocidnoj politici, ovdje su pogažena sva ljudska prava, počevši od osnovnog prava - prava na život, prava na dostojanstvo i prava na nekakvo ljudsko ponašanje čovjeka prema čovjeku. Ovdje sam, na svojoj koži, osjetila sav taj bijes, svu tu mržnju koja se začela u bolesnim glavama - počevši od Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića pa preko manjih igrača, lokalnih moćnika, ne... ne mogu. Ovdje u ovoj podrumskoj prostoriji na Boračkom jezeru vršeno je silovanje Bošnjakinja, između ostalih, nažalost, i ja sam tu bila. Ovdje su se dešavala, da tako kažem, dvojna silovanja. Ovdje je više vojnika silovalo, jedan za drugim, sukcesivno, jednu ženu. U drugoj prostoriji silovana je druga žena. Čula se vriska. Čuli su se jauci nemoćnih žena. Meni je sada jako teško da pričam o tome, ali te žene koje su ovdje sa mnom bile, one su sada mrtve." JASNA, KAO I DRUGE ŽENE, TREBALA JE BITI UBIJENA, ALI JOJ JE JEDAN SRPSKI VOJNIK SPASIO ŽIVOT. KADA JE ČUO DA JE DATO NAREĐENJE DA SE SVE TE ŽENE LIKVIDIRAJU, TAJ VOJNIK JOJ JE POMOGAO DA POBJEGNE. "Prije rata živjela sam u Mostaru, gdje sam završila pravni fakultet. Imala sam sve što jedna žena može da poželi. A to je: imala sam divnog muža, koji je radio kao inžinjer; imali smo sina Amara i kćerku Ajlu. Sin je imao 4,5 godine, a kćerka 9,5 mjeseci." JASNA, HASAN I DJECA SU BILI NA VIKENDU NA SELU POČETKOM MJESECA APRILA 1992, KADA JE RAT POČEO. TU SU I ZAROBLJENI. HASAN JE ZAJEDNO SA DRUGIM MUŠKARCIMA ODMAH ODVEDEN, A JASNA I DJECA SU PRIKUPLJENI NA JEDNO MJESTO, GDJE SU DOČEKALI NOĆ. "Kada je pao mrak, nas žene i djecu su potrpali u šumski autobus i odveli u Nevesinje u gradsku kotlovnicu. Djeca su vrištala od gladi, a mi nismo imali da im damo da jedu. Samo da kažem šta mi je ostalo u onako bolnom sjećanju: moja kćerka Ajla, koja je imala 9,5 mjeseci i koju sam ja dojila, plakala je, a ja nisam imala mlijeka pošto danima nisam ništa jela i pila. Ja sam zamolila sina, starijeg, da se pomokri u jedan čep, i to sam joj dala da popije. Ona je to popila kao da je najljepši sok ili ne znam ti šta... Mi smo bile poredane u jednom polukrugu, a oni su ušli i redom su počeli da nas osvjetljavaju baterijama, sve. Kasnije su prišli, između ostalih, meni. Ja sam držala svoju kćerku u naručju, a sin je sjedio pored mene. Jedan četnik, zvao se Zmija, svi su većinom imali neke nadimke, uzeo me je za kosu i rekao: 'Ti, polazi.' Ja sam rekla: 'Molim te, ostavi me s djecom, pa ako treba umrijeti, da umremo zajedno.' On me je udario, uhvatio za kosu i podnio nož pod grlo i rekao: 'Ako ne pođeš sa mnom, zaklat ću ti djecu, ako pođeš, djeca će ti ostati živa'." JASNA JE TADA RAZDVOJENA OD SVOJE DJECE. TEK NA KRAJU RATA SAZNALA JE DA SU JOJ DJECA I MUŽ UBIJENI. "Ja kao majka ne znam kakvom su smrću moja djeca ubijena. Možda je i bolje da ne znam, ali meni se stalno vraća ta slika. Bože, kako su moja djeca umrla. Moja kćerka je imala tada 9,5 mjeseci. Ona možda tada nije bila svjesna, ali moj sin Amar je bio vrlo inteligentno dijete. Imao je tada 4,5 godine i znao je šta se dešava. Kada sam čula da će se ovdje oformiti Komisija za traženje nestalih, odmah sam se zainteresovala i išla sam da vidim Amora Mašovića, mog šefa. Htjela sam tu da radim; da budem iskrena - prvo da bih pronašla svoju djecu i zbog sve te ostale nestale djece. Radili smo na vrlo nepristupačnim terenima. Pošto se radi o kraškom području, svakih 100- -200 metara imamo jame. Tako smo radili na lokalitetu Zijemlje, šire područje Breze, i pronašli jamu u koju je bačeno 27 ubijenih civila. Među njima sam prepoznala svoga muža i njegovu dvojicu braće. Prepoznala sam odjeću svog muža, kosti, zube itd. Ja bih sada kao majka željela stvarno da nađemo svu tu djecu, i svoju, naravno. I svih tih dvadesetoro nevine dječice da se nađu. Da se sahrane po Božijem i ljudskom zakonu. Da ja kao majka nađem nekakav, nekakav mir, mada za mene više mira nema. Da nađem svoj mir, da znam gdje je moje dijete, da znam gdje da idem da se pomolim Bogu, da odem na njegov mezar, da se isplačem, ili da jednostavno tu stojim i da gledam. Ali to je za mene sad nedostupno." ALI JASNA NIKADA NIJE ODUSTALA. ZAHVALJUJUĆI ISTRAGAMA O JAMAMA I LISTAMA NESTALIH CRVENOG KRSTA, ONA NASTAVLJA DA TRAŽI SVOJU DJECU I OSTALE ŽRTVE. "Kada kažem Srbi iz Nevesinja koji su uradili sve te zločine, ja ustvari nisam ništa rekla. Ali ako kažem Novica Gušić, Krsto Savić, Radoslav Soldo i ostali, tad sam nešto rekla. Iza svakog zločina ima ime i prezime. Ja znam da je njima dirigovao Slobodan Milošević. Ali, Bože moj, Bog nam je svima dao razum da odlučimo hoćemo li nekoga ubiti ili ne. Hoćemo li biti čovjek dostojan tog imena ili ne."

Arhiva Dani
255