edavno je procurila vijest da Steven Spielberg priprema novi filmski projekt, o palestinskoj intifadi, i da se nada kako će time u Hollywoodu, gdje su filmski obrađivane i druge važne teme, konačno biti skinuta šutnja s tog tabua. A zatim je vijest opovrgnuta. Spielbergov glasnogovornik Marvin Levy rekao je da se radi o nečijoj "očitoj i neslanoj šali". Ipak, bilo je lijepo dok je trajalo, jer o najnovijim fenomenima na Bliskom istoku, baš onima koji se tiču raznih tabua, mogla bi se snimiti prava oskarovska saga.

Osmog aprila izraelski dnevni list Ha'aretz, u tekstu pod naslovom Kršeći kulturni tabu, ratne udovice pridružuju se antiratnim protestima, piše kako se prvi put u povijesti izraelskih antiratnih protesta u njima pojavljuje i takva grupa. Nju predvodi Ra'aya Rotem, čiji je muž poginuo 1973. godine, tijekom Yom Kipur rata, kad mu je bilo trideset godina. Ona kaže: "Nečija ucviljenost se ionako stalno iskorištava, bilo od strane desničara koji plešu po krvi ili profesionalnih organizacija koje rade s osiguranjem udovica, siročadi ili roditelja poginulih. Koristimo našu ucviljenost da dobijemo popust kod zubara, pa se tako sad regrutiramo u bitku za svoje živote."

Ova nova inicijativa ne oslanja se ni na jedan politički program, s namjerom da tako okupi što veći broj udovica, koje same financiraju svoje djelovanje. Na njihovom proglasu stoji: "U ovim danima krvi, nasilja i razaranja, kad žene na obje strane ostaju udovice i djeca postaju siročad, pozivamo na okončanje ovog kruga ucviljenosti. Kontrola nad drugim narodom proizvodi nepotrebne žrtve na obje strane i ugrožava naše živote i moralne temelje izraelskog društva."

443 do slobode Inicijativi izraelskih ratnih udovica prethodila je ona vojnička. Početkom februara ove godine u javnosti se pojavilo pismo nekoliko izraelskih vojnika, naslovljeno Courage To Refuse (Hrabrost da se odbije). Pismom su obznanili da odbijaju služiti IDF (Israel Defense Forces) u bilo kojoj borbenoj akciji preko tzv. Zelene linije, granice iz 1967. godine. Pismo su do danas potpisala 443 vojnika, od rezervista i običnih prašinara do oficira sa višim činovima.

Pozivanje na vlastitu savjest u izraelskoj vojsci potječe još od 1956. godine, i sudske presude povodom Kafr Qasm pokolja, a koja kaže da svaki vojnik ima pravo i dužnost odbiti izvršenje nelegalne zapovijedi, nad kojom "visi crna zastava". Iako u proteklih četrdeset pet godina nijedan izraelski vojni sud nije zaštitio nekog vojnika na osnovu te presude, idiom crna zastava pojavljuje se sve češće. Aktualiziranje ovakvih inicijativa pokazuje i osnivanje novih organizacija za podršku tzv. refusenika, vojnika koji odbijaju izvršavati zadatke represivne i agresivne prirode. Donedavno je djelovala samo Yesh Gvul (u prevodu: "Postoji granica"), mirovna grupa osnovana prije dvadeset godina za podršku vojnicima koji su odbijali ratovati u Libanonu. S prvom intifadom dogodio se pomak prema odbijanju služenja na okupiranim teritorijama. Od tada je, prema Ha'aretzu, u vojnim zatvorima iz ovih razloga završilo 170 vojnika u Libanonu, 180 na okupiranim teritorijama tijekom prve intifade, dvadesetak njih do početka druge intifade, i oko pedeset u posljednjih godinu i pol.

Do sada se radilo uglavnom o selektivnom odbijanju, s obzirom na mjesto služenja ili vršenje određenih zadataka koji su bili protivni savjesti pojedinog vojnika. Međutim, definicija prigovora savjesti sad se proširila. Većina refusenika odbija ići iza Zelene linije, no neki su spremni i na to ukoliko njihova služba ne uključuje nasilje nad civilnim stanovništvom, ali ima i veliki broj onih koji odbijaju uopće obući uniformu. Amit Mashiah, glasnogovornik potpisnika pisma Courage To Refuse, kaže: "Mi podržavamo sve njih, i puštamo pojedinca da odluči koja je njegova crvena linija. Što se nas tiče, Zelena linija nije jedina crvena linija."

Škola mira U međuvremenu, pojavljuju se nove grupe koje podržavaju slične inicijative. Među njima su New Profile (Novi profil) i aktivisti tzv. pisma srednjoškolaca, mladih ljudi koji završavaju svoje dvanaestogodišnje obrazovanje i koji tek trebaju služiti izraelsku vojsku. Neki od njih već su primili poziv i nalaze se u vojnom zatvoru. Noa Levy, potpisnica pisma srednjoškolaca, kaže: "Rezervistima je odbijanje lakše. U našoj dobnoj grupi teško je odlučiti se na takav korak kad svi oko vas pričaju samo o svom služenju u vojsci." Ona spada u grupu neselektivnih refusenika: "Nemoguće je sjediti u štabu IDF-a u Tel Avivu i prosljeđivati naredbe za nečije pogubljenje ili uništenje nečije kuće, i istovremeno se dobro osjećati samo zato što to nije na okupiranim teritorijama."

Iako među refusenicima postoje različita tumačenja njihovog odbijanja služenja IDF-u, cijeli ovaj fenomen nema političku pozadinu. Guy Grossman, potpisnik pisma Courage To Refuse, kaže da među oko četiri stotine potpisnika postoji četiri stotine različitih političkih stavova i mišljenja o tome šta treba učiniti da bi se Izraelu osigurala sigurnost.

Odluku Noe Levy njezina škola primila je s razumijevanjem. U rasponu od takvog prihvaćanja nečije osobne odluke savjesti do javnih optužbi za izdaju, medijskih hajki i izgleda odlaska u vojni zatvor, fenomen refusenika u Izraelu opasno načinje neke tabue i više ne predstavlja marginalnu pojavu. Neki od potpisnika pisma Courage To Refuse javno iznose svoja svjedočanstva i razloge takve odluke. Po tim svjedočanstvima dala bi se snimiti autentična ratna drama. I mogla bi se zvati, ne kao bljutavi holivudski hit Black Hawk Dawn, već Black Flag Dawn.

Daniel & Tali: Masline slane kao suze

Među vojnicima koji odbijaju služiti IDF na teritoriju na kojem njihov angažman podrazumijeva i akcije protiv civilnog stanovništva je Tal Belo. Njegov potpis je 147. po redu na listi znanoj kao Courage To Refuse. Bataljonski pisar oklopnog korpusa Izraelskih odbrambenih snaga ispisao je svoj potresni ratni dnevnik, čije dijelove Dani prenose i iz kojih je jasno kako pakao ne bira stranu

Piše: Tal Belo

Te sam noći bio malo pijan. Sjedili smo i pili u čast Danielu, koji je došao čak iz Francuske da vjerno služi domovinu, vojsku, i Tali, vojne socijalne radnice. Otvorili smo bocu "Johnny Walkera" što ju je Tali dobila od brata, slušali Doorse i pušili travu. Ne možeš biti pravi vojnik Nahal korpusa ako ne piješ "Johnny Walker", ne slušaš Doorse i ne pušiš travu. A samo izabrani rade sve troje... Bili smo se upravo vratili iz Libanona, i nakon sedam dana odmora poslalo nas je ravno na teritorije, u Gazu. Nema mjesta kao što je Gaza. Plavo more i izvrsni hummus, koji, uza sav pita kruh, masline i pomfri, ne košta više od deset šekela, i čak dobiješ kusur. Da vam kažem nešto o maslinama iz Gaze. Za početak, to su najgorče masline na cijelom svijetu. Ljudi ovdje kažu da je to zbog gorkog života u Gazi. Zbog naše sadašnje okupacije, i one prethodne, i one prije toga. I ne samo da su ove masline gorke nego izluđuju koliko su slane. A to je od suza žena iz Gaze. Suza koje liju u maslinicima, i koje natope masline. Žene Gaze su pravi heroji. Dok se muškarci bave svojim mizernim životima i bore protiv ove ili one okupacije, žene se brinu o djeci, spremaju hranu i rade u maslinicima. U maslinicima provode svoje kvalitetno vrijeme. Tamo u samoći plaču za svojom mladosti; za sinovima koji su ubijeni ili strpani u zatvor, ili za sinovima koje to tek čeka. A masline - one su sve to upile - i to ih, suprotno općem mišljenju, čini izvrsnim s viskijem. Iznenada sam pomislio na svoju majku koja noćima ne spava. Pokušao sam joj objasniti da smo samo pili viski i jeli masline. Ali moja majka mi nije vjerovala, i počela je plakati. Rekla je da se boji. Da ima noćne more. Mama i njeni snovi. Rekao sam joj da se ne brine i da ne plače, jer će inače voda u izraelskom slivu postati slana, za što će ona biti odgovorna. Upravo to se dogodilo u Gazi i zbog toga su pod okupacijom. Ali to joj nije pomoglo. Nitko kao mama. Tali je rekla da je Jim Morrison bio Kralj i počela plesati. Tali je bila tako lijepa! Izravna u ponašanju, ravnog stomaka i grudi s bradavicama koje su stajale uspravno kao dva mala brijega u pustinji. Daniel joj se pridružio i poljubio ju. Sjedio sam sa strane i razmišljao kako je Daniel žrtva života. Ljudsko biće čiji život je sjeban i nitko na to nije obraćao pažnju. Sedmicu prije toga, tijekom demonstracija blizu Zelene džamije, Daniel je nehotice ispalio nekoliko metaka u gužvu i ubio jednu trudnu ženu iz Gaze. Pritrčao sam da joj nekako pomognem, ali već je umirala. Imala je suze u očima. Bila je u petom mjesecu trudnoće i znao sam da je izgubila dijete. Jako je krvarila iz abdomena i trebalo mi je vremena dok sam je stavio na infuziju. Umrla je oko šest poslije podne. Roni, vojni doktor, i ja smo plakali. Manny, vozač, mumljao je kako je ona samo jedna Arapkinja. Mrtva, pa šta? Ali i on je bio potresen i vidio sam da se teško nosi s tim. Poljubio sam ga u čelo i rekao mu da se vozi u štab. Danielu nitko nije rekao ni riječ. Prilikom istrage zaključeno je da se radi o nesreći. Slučajnom metku. Ali nitko nije razgovarao s Danielom. Rekao sam Roniju kako Danielu treba dopust, da moramo razgovarati s njim, da je postao čudan. Ali Roni je bio zauzet i svi smo bili zauzeti; bilo je novih demonstracija i još ubijenih ljudi i osjećao sam kako polako ludim. Učili su nas da pucamo iz pušaka, da postavljamo zasjede, skačemo iz aviona, nosimo opremu, trčimo, padamo, i opet trčimo. Zaboravili su nas naučiti da pričamo, plačemo, i da sebi oprostimo. Daniel je pogledao Tali, ponovno je poljubio i rekao da ide van na kratko, na wc. Pitao sam ga hoće li da netko ide s njim. Ma, ne, rekao je, ostani tu i pazi na Tali za mene. Ostao sam s Tali. Minutu kasnije, čuli smo pucanj.

Arhiva Dani
255