soba i djelo Slobodana Blagojevića (51) određuju zvjezdane trenutke intelektualnog života predratnog Sarajeva, onog mjesta za koje je Andrić ustvrdio da je "grad, sa koje god ga strane gledali". To Sarajevo naših dana bio je polis naglih uspona i velikih dometa. Jedan od tih dometa bila je i Blagojevićeva refleksivna poezija, njegovi eseji o modernitetu, te prijevodi velikih pjesnika koje je objavljivao u tad najsnažnijem izdavačkom centru na Balkanu.

Prijateljevao sam s njim još od najranijih studentskih dana, prateći njegove dispute o suvremenoj književnosti, glazbi, filozofiji. Bio je intelektualni guru moje generacije, čovjek u čiju se poetsku i kritičku riječ vjerovalo.

Donio je u bosanski jezik kompletno genijalno djelo Konstantina Kavafija. Ponovno nam je otkrio sjaj poezije Nikole Šopa, potom nezaboravni i tragični angažman Ilije Jakovljevića. Prije točno dvadeset godina sastavio je antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetog stoljeća, u kojoj je revalorizirao naše književno naslijeđe, dokazujući da se moderna književnost naše zemlje teško može dijeliti po nacionalnoj crti. U izbor nije uključio tzv. socijalističke klasike, zbog čega smo obojica - ja sam tad bio glavni urednik časopisa mladih Lica, koji je publicirao antologiju - bili došli na dnevni red tadašnjeg ceka, kao idejno problematični tipovi.

Koncem osamdesetih otišao je u Beograd, gdje je preuzeo uređivanje uglednog časopisa Delo, kojemu je opet dao svoj autorski pečat i znak… Slobodan Blagojević danas živi u Amsterdamu. Nedavno je objavio dvije knjige proze u biblioteci splitskog Feral Tribunea, koje su u Sarajevu i Zagrebu ocijenjene kao kulturni događaj prvoga reda. Razgovor koji slijedi vodili su, dakle, dvojica ondašnjih Sarajlija, dva egzilanta, na elektronskoj trasi između Beča i Amsterdama, jednog travanjskog vikenda, pomalo izgubljeni u kiši, magli, kompjutorskim zamkama i melankoličnim uspomenama.

DANI: Sarajevo ste napustili još prije rata. Nekoliko godina prije rata živjeli ste u Beogradu. Kako danas, nakon svega, gledate na golgotu i stradanje svog rodnog grada?

BLAGOJEVIĆ: Postojao je, tada, jedinstveni kulturni prostor, pa nisam imao dojam da "napuštam" Sarajevo zato što sam od 1987. do 1992. uređivao Nolitov časopis Delo u Beogradu. Uz mene su tu bili još dvojica Sarajlija, Hamdija Demirović i Vladimir Pištalo. Delo je bilo prisutno na cijelom tom prostoru. Upravo u tom periodu najintenzivnije sam surađivao sa sarajevskom Televizijom, Oslobođenjem i MESS-om, jednako kao i sa Forumom, Startom i EUROKAZ-om u Zagrebu. Početak nacionalsocijalističke revolucije u Srbiji doživio sam kao nedvosmislen znak propasti - najprije kulture, a onda i svega ostalog. Napad na Vukovar više nije bio nikakav znak, već počinjen zločin. Kada sam vidio na televiziji svu onu srpsku kulturnu elitu postrojenu iza minobacača po brdima iznad Sarajeva, nisam se zaprepastio; u izvjesnom smislu, to je bilo kao da su se samo predstavili publici. Znao sam da je tim ljudima proizvođenje književnog ili znanstvenog dojma tek usputno zanimanje. Neka zagriženost u njima čekala je svoju priliku. "Hoće li uzeti nož kad ostavi pero?", to je bila skeptična distinkcija kojom je Petar Brečić, za davnih prijeratnih dana, mjerio lik i djelo domaćeg pisca. Domaći pisac nadmašio je, pak, i ovaj skeptični uvid: uzeo je nož, ali nije ostavio pero. Zaprepastio sam se tek poslije, kada sam te bombaše i teroriste ugledao u društvu predsjednika uglednih demokratskih država. Dva puta su ti kulturni poslenici sa brda i iz šuma ranjavali i moju majku, građanku Sarajeva. Ujutro sruče granate, pobiju ljude, a navečer divane s "međunarodnom zajednicom". I tako tri i pol godine… Gledajući taj krvavi apsurd, pir balkanskih ubojica i zapadnih mućkaroša, usred svojih zdravorazumskih protesta, pomislio sam - možda se tu sije sol novog čovječanstva. Isprobavaju se, ponovo, legalne mogućnosti ovakvog ponašanja i komuniciranja, ovakvog postavljanja nacionalnog pitanja, koje je Nietzsche nazivao "nacionalnom prevarom". Isaiah Berlin je u svom posljednjem intervjuu pred smrt, negdje u vrijeme opsade Sarajeva, kada je počela Gingricheva revolucija u Americi, primijetio da su u američki Kongres prodrli huligani. Poprostačenje svijeta uzelo je od tada maha, a Balkan se može i dalje perverzno dičiti da je stvar nanjušio prvi.

DANI: Iako ste se afirmirali prvenstveno kao pjesnik, jedno vrijeme ste se bili jako angažirali u polemičkom raskrinkavanju tzv. filosofije palanke, prvenstveno fenomena srpskog nacionalizma?

BLAGOJEVIĆ: "Filosofija palanke", provincije, budžaka - balkanska je sudba. Cilj te filozofije je da ubije volju za životom. To je filozofija lukavog i zlog balkanskog zaplotnjaka, čiji je "pogled na svijet", nažalost, najprihvatljiviji jednoj arhikonzervativnoj i arhaičnoj masi "zapuštenog naroda", kako je to volio reći Skerlić. Raskrinkavanje ovog fenomena, ove zabiti duha, nije ugodna djelatnost, jer znaš da time nećeš, u zbilji, ništa postići. Filozof palanke je dominanta duhovno ubuđale balkanske duše. Sada, kada su mu u pomoć priskočila i nacionalna osjećanja, kada proskribira svaku ljudskost i zahtijeva surov postupak i okrutnost, i kad uza se ima ne samo bezobličnu masu već i demokratsku apsolutnu većinu, njemu u kraj više niko ne može stati. Danas je "filosofija palanke" segnula dotle da iz školskih programa pokušava izbaciti i Aristotela, da bi ga zamijenila "mišlju" domaćih ratnih zločinaca. U Srbiji je Nikolaj Velimirović već postao filozofskim klasikom. Jadna li je majka onome ko će se na njemu obrazovati! Čuo sam i da je u Hrvatskoj napisana nekakva filozofska knjiga o Gojku Šušku kao platonisti. Samoponižavanju balkanskog čovjeka nema kraja…

DANI: Prije točno dvadeset godina, u sarajevskom časopisu Lica objavili ste prvu "integralnu" antologiju modernog bosanskohercegovačkog pjesništva, gdje ste ustvrdili da je riječ o jednom jedinstvenom jezičnom i književno-tradicijskom prostoru. Imate li danas dojam da je te Vaše teze vrijeme srušilo?

BLAGOJEVIĆ: Sve moje teze oduvijek su bile poetičkog, a ne političkog karaktera. Vrijeme je, eventualno, moglo srušiti samo moje poetičke kriterije i estetičke procjene, u cjelini ili u pojedinostima, ali jedinstvenost tog prostora nije nikakva teza, već istina. To što je danas ta istina nacionalistički ucijenjena i, s nožem pod grlom, priznaje da je laž bolja, nije u domenu poetičkog, lirskog i metafizičkog razmatranja, već pripada psihopatologiji naših naravi i običaja.

DANI: Kada biste danas pravili sličnu antologiju, kakva bi ona bila?

BLAGOJEVIĆ: Naprimjer, poezija Bosne i Hercegovine od bogumila do naših dana. Ja sad radim druge stvari, i nemam više vremena za ispravljanje krivih Drina. Ja sam nekada, za svoju dušu, pripremao antologiju poezije slavenskoga juga od devetog do 20. stoljeća. Gradio sam neku svoju "aleksandrijsku biblioteku", punu jezika, narječja, kulturnih utjecaja i izvornih pokušaja, lirskog protepavanja i skidanja zvijezda s neba. Ta moja mala borhesijanska melankolija i poetska vježba odvijala se u sarajevskoj Vijećnici za vremena, makar i komunističkog, ali internacionalizma. Kada je pala naredba da je sa snovima i melankolijama dovršeno i da se ima otpočeti sa zločinima, Vijećnica je prva popaljena. San o svakom aleksandrizmu završava ovdje.

DANI: Kakve su perspektive tog jedinstvenog, na četiri dijela raspadnutog jezika?

BLAGOJEVIĆ: Perspektiva jezika leži u književnosti koju će stvoriti, u nekom osobnom pogledu na svijet koji će se tim jezikom znati poetički izraziti. Na jezik kojim pišem ne utječu jezikoslovne siledžije, već moje razumijevanje njegove unutarnje dinamike i onoga što je Heidegger nazivao bićem jezika. Politička purifikacija jezika, izgon etnički nepodobnih riječi, prkosna, stopostotna razgraničenja itd., sve je to dnevna politika, a ne znanost.

DANI: Bili ste jedan od rijetkih zagovarača europeizacije bosanske književnosti, njenog uključivanja u Zeitgeist. No, prevagnuli su literarni modeli koje ste ironizirali, opusi Ćosića i Aralice?

BLAGOJEVIĆ: Prevagnuli su kod neznalica i ljudi bez ukusa, prostaka koji su na Balkanu, doduše, najbrojnija populacija. A kad se prostaci još zakite etničkim predznacima, prostaštvo biva udvostručeno. Sve je to pseudohistorijski šund, male pameti i zla srca. To što ih masa poluinteligenata uvažava, s estetičkog stajališta ne znači ništa. Ako je neko sposoban zadiviti se i takvom štivu, bolje nije ni zaslužio.

DANI: Bili ste prvi urednik koji je revalorizirao davne spise Dvornikovića o karakterologiji Južnih Slavena. Jesu li teorije o karakterologiji danas anakrone?

BLAGOJEVIĆ: Karakterologija je, kao znanost, davno odbačena. Kod Dvornikovića, koji se protivio svim rasno-karakterološkim teorijama, "karakterologija" je metonimija za jedan enciklopedijski okvir za njegove antropološke, psihološke, muzikološke, na koncu i filozofske uvide u južnoslavenski prostor. Stil i dubina zapažanja u njegovoj Karakterologiji Jugoslovena i Psihi jugoslovenske melanholije, unatoč odbačenom karakterološkom okviru, ostaje jedini relevantni uvid u arhaizam i konzervatizam psihe južnoslavenske mase. Karakterologije više nema, ali ima mase koja ne prestaje da živi baš onako kako je u toj karakterologiji opisana, što Dvornikovićeve uvide čini aktualnijim nego ikad. Naprimjer, njegovo opažanje da je osnovni problem Južnog Slavena jataštvo, a ne hajdučija. Zločinaca svugdje ima, ali ova masa empatije, najšira baza simpatizera, obožavatelja, branitelja, peticionaša, mitingaša, himnika zločina i skrivača počinjenih nedjela, balkanska je zbilja, koju je Dvorniković opisao tačnim riječima. Mada je svako karakterološko razmatranje izraz organičkog pogleda na svijet, Dvornikovićeva namjera, ton i razultati njegovih analiza pripadaju prosvjetiteljskoj tradiciji.

DANI: Kako danas gledate na Vaše sarajevske dane, na pisanje u okruženju pisaca kakvi su bili Radovan Karadžić, Rajko Nogo…?

BLAGOJEVIĆ: S prvim se nisam ni poznavao, a s drugim sam se razišao prije nego je i bilo prilike da se upoznamo. Naime, u studentskom listu Naši dani parodično sam pročitao intencije njegove buntovnosti i cijeli njegov krug otuđio od sebe, što mi je i bio cilj. Takvi nisu nikom dobro okruženje. Buka panegirika i deklamativna muka, a nacionalni jad vreba iza svakog ugla. Ja sam se okružio drukčijim poetskim i filozofskim prijateljima i subesjednicima. Također, nije me se ticalo što takvi misle o meni i mojim pjesmama. Sama činjenica da sam se mogao razvijati mimo njihovih krugova, da mi, jednom riječju, nisu bili sudbina, svjedočanstvo je o nekim prosvjetiteljskim vremenima.

DANI: Bili ste jedan od prvih bosanskohercegovačkih intelektualaca koji su se bavili i teorijom rok-kulture?

BLAGOJEVIĆ: Jednom sam u časopisu Izraz objavio esej o Stockhausenu (i on je, na neki način, dio rok-kulture) i na kraju teksta naveo obimnu diskografiju njegovih radova. Kad, prilazi mi jedan ugledni pisac, kojega pamtim po vonju bijelog luka što ga je uvijek širio oko sebe, i zadivljeno me upita: "Bogati, jesi li ti sve ono pročitao?"

DANI: Jeste li nostalgični? Nedostaje li Vam Sarajevo?

BLAGOJEVIĆ: Moje Sarajevo postalo je lijepa i tužna uspomena. Bio bih i ja, vjerovatno, nostalgičan kada bi mi moja anksioznost to dozvolila. Neki dragi lik, ili utisak iz prošlosti, nanesen iznenadnim sjećanjem, nerijetko me uzdrma, tako je to s melankolicima, ali se uvijek potrudim da sa detalja pređem na promatranje opće strukture prolaznosti, i bar se misaono smirim. Ako mi što nedostaje, nedostaje mi jedno takvo moje Sarajevo. Ko se od današnjih stanovnika grada još sjeća koncerata klasične muzike koje je organizirao Julije Nevžala, ili Reihana Demirdžića u Vječitom mladoženji, Anastazije Šubić u njenoj, napola ljutitoj, napola veseloj pozi, Ivana Fochta, koji na glupo pitanje studenta odgovara: "To pitajte sekretara komiteta"?… To Sarajevo pripada dragoj prošlosti.

DANI: Što trenutačno pišete?

BLAGOJEVIĆ: Jednu, nadam se, duhovitu knjigu o očaju.

Arhiva Dani
255