| |
Već godinama puno mladih
osoba, od kojih su neki od tada već postali i odlični novinari,
dolazi u Dane, zainteresirani za učenje praktičnog
novinarstva i sticanje profesionalnog iskustva. Svima pokušavam
objasniti važnost čitanja, naročito čitanja najboljih novinskih
tekstova. Onima koji mi se učine ozbiljno zagrijanim za novinarstvo,
obično poklonim po jedan od nekoliko desetina primjeraka knjige
Nikad više zajedno koje sam svojevremeno namjenski
kupio od autora. Savjetujem im da obavezno pažljivo pročitaju
reportaže objavljenje u njoj, kako bi iz najboljeg štiva učili
kako majstori profesije ispisuju tekstove u jednoj od najzahtjevnijih
novinskih formi.
Prošle sedmice je nakon
kratke i teške bolesti u Sarajevu umro Vlado Mrkić,
autor reportaža objavljenih u navedenoj knjizi. Svoje posljednje
dane je proživio kao i prethodni dio života - povučeno i skromno.
Nikad neću prežaliti što mu nisam stigao odgovoriti na telefonski
poziv nekoliko dana prije smrti. I zbog toga, a još više zbog
osobina koje su ga krasile, od vijesti o njegovoj smrti stalno
mi kroz glavu prolaze stihovi jednog crnogorskog pjesnika:
"Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi/ što kroz život
tiho i nečujno gaze/ a naše oči nikada ne opaze/ ni njih,
ni njinu tihu radost ili muku..."
Priča o Vladi Mrkiću je
ujedno i prilika da se kaže nešto o bosanskohercegovačkom
novinarstvu u posljednjoj deceniji, zato što je on istovremeno
bio i princ najboljeg u ovoj profesiji i žrtva onog najpoganijeg.
Naime, unatoč svojim godinama,
sarajevskim ratnim strahotama i brizi za porodicu zatečenu
u dijelu Bosne koji se danas zove Republika Srpska, Vlado
je elanom novinarskog poletarca ispisivao najsvjetlije stranice
Oslobođenja. Činio je to sve do trenutka dok ga jedna
sarajevska novinarska hulja i ljudski nitkov, nepotpisanim
tekstom u jednom razgoropađenom muslimanskom listu, nije označila
četnikom. Tako je Vlado obilježen, izricanjem skoro smrtne
presude. Našao se na meti jednog novinarskog zločinca koji
je povjerovao da su mu kolege sa brda dodijelile njegovih
pet minuta. Na spisku za odstrjel našli su se svi oni čija
su novinarska ostvarenja s razlogom bila izvor frustracije
tog gada, a imali su nesreću da imaju nezgodna imena u datom
vremenu i datom gradu, poput Bore Kontića i Zorana
Pirolića, koji su se našli u društvu sa Vladom.
Od tada su prošle godine,
ali Vlado više nikad nije bio onaj stari i nikada više nije
napisao nijedan tekst, nijednu reportažu na nivou mnogih iz
vremena prije nego što je "ubijen". Ubijen tekstom
"kolege" čije mi se ime od tada gadi izgovoriti,
koji je godinama muljao na čelu jednog "novinarskog"
udruženja, da bi danas bio vlasnik i urednik jednog mizernog
pištolj-lista. Prilikom skoro svih naših susreta pokušavao
sam Vladu uvjeriti da taj tekst i naročito taj autor ne zaslužuju
ni sekundu njegove patnje, ali nije išlo. Vladina konstitucija
bila je prenježna za izliv okrutnosti koja se na njega sručila.
I zato Vlado Mrkić ostaje
kao simbol i opomena i za najčasnije i za najnečasnije u novinarskoj
profesiji. Poklekne li ona pred naletom moćnog express novinarstva,
onda stvarno nikad više zajedno u njoj neće biti majstorstva
i plemenitosti kakve su krasile Vladu Mrkića.
|
|
