Ovo slobodno možete protumačiti kao izuzetno važno upozorenje svim bosanskohercegovačkim piscima-prozaicima, jer je malo vjerojatno da se ikoji od njih baš "kupa" u parama. Naime, raspisana je godišnja nagrada za najbolji neobjavljeni roman na hrvatskom i drugim štokavskim jezicima, te kajkavskom i čakavskom dijalektu. Premija za laureata iznosi 100 tisuća kuna - uopće nije riječ o šali. Tih preko 25 tisuća maraka dodijelit će najvještijem romanopiscu petočlani žiri u zasad tajnom sastavu, da ne bi krenuo kakav ljubavni zov i prije negoli se zaključi natječaj... I da biste stvar ozbiljno shvatili, recimo tek da će u komisiji sjediti jedan član iz Sarajeva, jedan iz Beograda, i trojica iz Hrvatske. Organizator jamči njihovu potpunu nepristranost.

Pothvat koji je već izazvao veliku pažnju javnosti u Hrvatskoj, djelo je zagrebačkog izdavačkog poduzeća VBZ i njegova direktora Boška Zatezala. On će, naravno, izabrani rukopis i objaviti, i to prvi u nizu koncem ove godine. "Nagrada je u visini honorara koji za svoje romane već ostvaruju neki naši pisci", rekao je Zatezalo prilikom predstavljanja natječaja, a misleći na, recimo, Ivana Aralicu. Ma što stajalo iza njegovog financijskog uspjeha s romanom Ambra. Nemojte ovo krivo shvatiti; konkretno Ambru ovaj žiri zacijelo ne bi nagradio, jer je od kritike ionako dočekana na nož. Ali, pamfletistički žanr i bučna reklama kojekakvih stožera za obranu dignitetâ učinili su svoje, i Aralica je obrao vrhnje.

Velike honorare znali su posljednjih godina skupiti i drugi prozaici, npr. Ante Tomić i Julijana Matanović, pa Zatezalo ipak zna o čemu govori. Međutim, on je već i prije tržišnog testa naumio postaviti kvalitativne kriterije za objavljivanje, što bi osim filterskog efekta imalo ostvariti i šire zanimanje za književnost, kako za čitanje tako i za pisanje iste. Svjetska povijest književnosti bilježi slučajeve velikih djela napisanih po direktnoj ili neizravnoj narudžbi, i sasvim je logično da se na tu temu oduvijek žustro lome pro et contra koplja u literarnim krugovima. Pisanje po financijskom diktatu ne ide svima isto, a lova se svejedno nudi i zagovornicima i poricateljima neporecivog fenomena.

Ovdje se k tome otvara i jedan dodatni intrigantan kontekst. Zamislite da svoj rukopis komisiji dostavi - jer će se prijave vršiti anonimno i pod šifrom - Momo Kapor ili Milorad Pavić, i da komisija izabere baš njihov tekst. Boško Zatezalo nasmijao se kad smo mu iznijeli ovu pretpostavku, ali nam je rekao da ne namjerava ubijati draž natjecanja bilo kakvim ograničenjima ideološke naravi, što će reći da nitko nije a priori izvan zakona. Sva je prilika da će prvi laureat kroz pola godine biti dočekan s velikim nestrpljenjem. Uz kvalitetan rad žirija, nagrada VBZ-a mogla bi, s novčanom premijom kao katalizatorom, do koju godinu zasjeniti kompletnu svoju čuvenu rodbinu, od NIN-ove nagrade do Đalskog.

Naposljetku, recimo i o propozicijama natječaja. Prvo napišete najbolji roman, držeći ga podalje od urokljivih očiju, pa ga umnožite u tri primjerka. Smislite svoju šifru, i zapišete je na početku svakog primjerka. Spakujete to pažljivo u jednu kuvertu, a nju opet stavite u jednu veću ili u manji paket. Prije negoli zatvorite pošiljku, ubacite unutra još i manju zapečaćenu kuvertu, na kojoj se također nalazi ispisana vaša šifra, a unutra mora biti priložen papir s vašim imenom i prezimenom i adresom. Sve to mora do prvog rujna stići na adresu: VBZ, Goranska 12, 10010 Zagreb, Hrvatska (s naznakom "Za natječaj"). Nedugo zatim, vaši su i novac i slava. (I. Lasić)

Zagrebački program Multikultura predstavio je prošlog tjedna u klubu Pauk Bosnu i Hercegovinu, ali odmah valja reći da se pod rečenim naslovom nije podrazumijevala kakova rogobatna heterogenost bh. kulture, nego sistematsko upoznavanje hrvatske publike sa inozemnim ostvarenjima ljudske kreativnosti. U Pauku je tako prije Bosne i Hercegovine gostovalo dvadesetak zemalja, a poslije nje slijedi u svibnju Pakistan.

I fakat se Bosna i Hercegovina ovaj put za promjenu dobro provela u Zagrebu, te Zagrepčani s njom... Publiku je zaista većinom činila domicilna čeljad, a ne članstvo raznoraznih zavičajnih klubova od Livna do Brčkog. Iznad svih su očekivanja povoljno reagirali na film Pjera Žalice Mostar Sevdah Reunion (čak su pojedini dijelovi popraćeni ovacijama iz mraka), i jednako su toplo dočekali perjanice toga projekta, Ilijaza Delića i Mustafu Šantića. Delić je pritom unio u repertoar malo svoga starog skadarlijskog štiha, pa se nije jedan glas iz publike pridružio izvođačima... Njih su dvojica par sati zabavljala nekoliko stotina posjetitelja Pauka, a onda je pred mikrofon pozvan, kao veliki znalac sevdalinke, Ivan Lovrenović.

Ovaj rođeni Zagrepčanin - za sve koji to nisu znali - oduševio je prisutne izvedbom pjesme Gledaj me, draga, nagledaj me se. Kojima nije novost kako to umije kolumnist Dana, neće se iznenaditi na jednu opasku iz Pauka: "Ne znaš je l' bolje pjeva, il' bolje priča..." Jer, malo ranije, prije Delića i Šantića, Lovrenović je na istoj sceni pročitao ljudima dio iz svoje nove knjige Bosanski Hrvati, onaj dio o rakiji šljivovici i pripadajućem joj akšamluku.

Nimalo slučajno. Organizator programa Multikulture odnekud je "izmislio" dobru količinu prave derventske šljive, koja je potekla Paukom kao mlijeko, u slavu Lovrenovićevoj "rafiniranoj instituciji kulture svakidašnjice", opisanom akšamluku i samoj Bosni i Hercegovini. Doduše, nastup je autora Bosanskih Hrvata trebao proteći u razgovoru na temu perspektive BiH, no kako je izostao predviđeni mu sugovornik iz Banje Luke, stvar je "pokrivena" čitanjem i pjesmom. I teško da bi se netko požalio na izmjene u programu.

Uz rakiju je posluženo i meze, barem simbolično. Sarajevski buregdžija Džemo Bećiri poslao je u Zagreb desetak kilograma vruće zeljanice, umotane u alu-foliju i tople još pri razmotavanju usred Pauka. Zeljanica je planula, dakako, gotovo da su Zagrepčani pojeli i masnu foliju s njom... Ovdje ionako nema prave pite, izuzmemo li nedavno otvorenu i sasvim kvalitetnu piteriju jednog Duvnjaka na Trešnjevci.

Mada je kudikamo veći problem što u tom istom Duvnu ima još manje bh. kulture negoli je u Zagrebu prave pite. Jer ovakvi programi, nažalost, bolje prolaze u Hrvatskoj negoli kod kuće. A to je sasvim osobiti fenomen naše "kulturne razmjene". (I. Lasić)

Julian Barnes: Something to Declare; Picador, London, 2002.

Dok se u posljednje vrijeme beogradski i zagrebački izdavači utrkuju u objavljivanju prevoda Barnesovih romana, idući često i sa objavljivanjem istog djela u razmaku od nekoliko mjeseci, Barnesova nonfiction djela ostaju neprevedena. Istini za volju, takva su djela u njegovoj bibliografiji zasad manjina. No, Financial Times ipak ga je povodom knjige Letters from London 1990- -1995 prozvao našim najboljim esejistom. I posljednje, upravo objavljeno, Barnesovo djelo spada u nonfiction. Riječ je o zbirci eseja Something to Declare. Bosanci i Hercegovci što čitaju engleski mogu ovu knjigu kupiti u sarajevskoj knjižari Buybook.

Something to Declare jest zbirka eseja koje povezuje - Francuska! Poznato je privilegirano mjesto Francuske i frankofonske kulture u cjelokupnom Barnesovom djelu. Ovom knjigom Barnes kao da sačinjava svoju francusku summu.

Knjigu koju čini sedamnaest eseja otvara ponešto memoarski predgovor o prvoj Barnesovoj posjeti Francuskoj u vrijeme kad je ovaj imao samo trinaest godina. Dalje slijede eseji o famoznim šansonjerima (Jacques Brel, Georges Brassens etc.), francuskom filmu (s posebnim akcentom na famoznom A bout de souffle), nekoliko skoro putopisnih tekstova, zatim fantastični esej o Simenonu te čitav niz (čak devet) eseja o najopsesivnijoj (uz ljubavni trougao) temi Barnesovoj: Flaubertu. (Izdavač je čak na unutrašnjoj korici knjige štampao izjavu pokojnog Kingsleya Amisa o Barnesu: Želio bih da napokon ušuti o Flaubertu.)

Ljubiteljima već klasične Flaubertove papige ovi će eseji biti naročito interesantni. Podteme su im prilično različite: od posmrtnih maski do prijateljstva s Turgenjevom.

Najbolja svojstva fiction Barnesa prisutna su i u njegovim esejima. Njegova poznata lucidna duhovitost i ovdje buja. Barnes piše sa istinskom strašću, zabavno, no ne povlađuje čitatelju po svaku cijenu. On je pravi pripadnik one ponajbolje generacije engleskih pisaca našeg vremena, pisaca rođenih u drugoj polovini četrdesetih godina prošlog stoljeća (Martin Amis, Salman Rushdie…).

U Daily Telegraphu je nekoć objavljeno da je Barnes učinio više za englesko-francuske odnose nego iko drugi od kralja Edwarda VII. Makar je ovo klasična žurnalistička hiperbola, mora se ipak priznati da Barnes o vlastitoj fascinaciji francuskom kulturom piše sa zaraznom ubjedljivošću. Something to Declare je u jednom svom sloju gotovo pa i priručnik za otkrivanje neprolaznih vrijednosti iz francuske kulturne riznice.

Treba napomenuti i da je svako poglavlje ilustrirano fotografijom, te da su kratki komentari ispod fotografija često skoro pa duhoviti haiku-eseji. Esej o Simenonu, recimo, urešen je fotografijom pisca na kojoj ovaj sjedi za pisaćom mašinom, među usnama mu lula, a pred njim boca vina i čaša. Ispod piše: Georges Simenon i sve što mu treba (služavka drži foto-aparat).

Sve u svemu, sjajna knjiga! Obavezno štivo za sve ljubitelje Juliana Barnesa, no također i dobar izbor za sve koji vole francusku kulturu i modernu, zarazno čitku esejistiku. Barnes je jedan od onih pisaca čija se djela čitaju uz stalan osmijeh i povremen glasan smijeh. Something to Declare tu nije izuzetak. Barnes bi bio u stanju od priče o odlasku zubaru načiniti urnebesan literarni tour de force. Treba li onda i napominjati kakav je kad piše o Francuskoj i Flaubertu, kakav je kad je na svom terenu. (M. Bazdulj)

Vanesco: Miomatička kompozicija Sarajevo, Opus A-II, Ljubav pobjeđuje; Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 20. april 2002 - 3. maj 2002.

U pratećem materijalu dostupnom u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, a vezanom za izložbu postavljenu u ovome prostoru 20. aprila ove godine, stoji jako malo personalnih podataka o umjetniku. Vanesco, rođen 1952. godine u Austriji. Živi i radi negdje na svijetu. A možda je i to dovoljno, jer biografija umjetnika često zna posmatrača udaljiti od umjetnikova djela. A očito je riječ o umjetniku. I to konceptualisti. I to nasekiranom konceptualisti. To mu njegova fotografija govori. To mu idejne skice za Sarajevo 2002. govore. Da duboko promišlja prije nego što dođe u Sarajevo i postavi izložbu.

Građanin svijeta može biti svugdje i nigdje. Vanesco je negdje gdje su informacije o Sarajevu poprilično vjerne onome što se ovdje desilo i još uvijek traje. Iz njegove obimne i bogate postavke se vidi da sluti (da ne kažemo da zna - jer ko to, zapravo, zna) o čemu govori kad kaže: Zapisi za Sarajevo; Ljubav pobjeđuje.

Vanesco je, nažalost, u Sarajevu tek do trećeg maja, što je jako kratko da bi se sva simbolika janjećih i goveđih oglodanih glavuša u žitu dokučila. Da bi se žito u starim čizmicama shvatilo kako treba (rad pod imenom: Kruh za braću, meso za mene; Internacionalni test humanosti po Vanescu 2001), da bi se nekoliko stotina njegovih crteža koji prate ovu višeslojnu izložbu odgonetnulo - treba vremena. A Vanesco ga zavređuje. Barem onoliko koliko je Sarajevo zavrijedilo pažnju samog Vanesca. A jeste dovoljno da ga nasekira. (N. Džanko)

Šta žene žele? (What Women Want); režija: Nancy Meyers; glavne uloge: Mel Gibson, Helen Hunt, Lauren Holly, Marisa Tomei, Bette Midler

Odmah na početku priče o filmu Šta žene žele? na sva usta treba nahvaliti samu ideju, pa onda i potpisnike scenarija ovog filma: Josha Goldsmitha, Cathyja Yuspa, Diane Drake te sa zadrškom i samu redateljku Nancy Meyers, koja je participirala u pisanju scenarija, a pritom joj ne hvalivši režije. I to zato što je fulila u izboru glumaca. Tačnije, greška u ovome filmu je načinjena u odabiru godišta likova. Melu Gibsonu i Helen Hunt kao glumcima sa iskustvom potkrijepljenim Oscarima, provjereno, ništa ne fali. Ali je problem cijelog filma upravo u iskustvu.

Šta zapravo vrijedi čovjeku u Gibsonovim godinama moć da čita ženske misli? Malo šta. A i to malo nije krucijalna dobit. Zdrmala ga struja i on pročuo šta žene misle a ne govore. Pritom radi u preduzeću koje se bavi marketingom i konkurencija mu je Huntova, opak marketinški stručnjak koga on, zahvaljujući svojoj moći, špijunira i krade joj ideje. Na kraju, tačno u bobu, dva sata filma, i uspije sve njene ideje poslodavcima poturiti pod svoje, te joj tako i ugroziti karijeru, ali se ne uspijeva osloboditi činjenice da se, zahvaljujući tome što je pronikao u ono što misli, zaljubio u ženu kojoj inače nije ni do koljena. On to priznaje, a, kako biva, čim priznaš, odmah ti oproste. I Haški tribunal, a žene pogotovo.

Jeste se Gibson dobro potrudio i to nije sporno. Lakirao nokte, oblačio najlonke i depilirao dlake po nogama najbolnijom metodom, a sve ne bi li se na taj način domogao dobitnog reklamnog slogana za proizvode namijenjene ženama. Uloga se ubila za Willa Smitha. Samo, Hollywood očito gubi kompas gurajući Smitha u ringove, a Gibsona u krevete. Šta se Gibson ima rađati u striptiz baru, i cio život biti bez stalne veze. Njegova je filmska zadaća drugačija. Njima, ni Smithu ni Gibsonu, da to opet ponovimo, nije mrsko ni jedno ni drugo, ni bilo koje treće, samo se više zna gdje je kome mjesto. A sve i da je bilo tako, da je Gibson ostao Hrabro srce, a da se Smith dva sata pitao šta žene žele, to još uvijek nije to. Naprosto, Šta žene žele? je morao biti tinejdžerski film. Kad bi pubertetliju od sedamnaest godina Bog pogledao i obdario tom moći da čuje šta žene misle, to bi bio kraj svijeta. To bi bio, malo je reći, Casanova. Samo, izgleda da redateljku Nancy Meyers Bog nije pripazio kad je sjedila i kontala o tome kome da da uloge. Možda Bog da pa jednom progleda. (N. Džanko)