to nama - blago nama! -
još jednih izbora! Nećemo se ni okrenuti a izbori 5. listopada
počet će se ubrzano primicati. Još malo, pa će nad stanovnicima
Bosne i Hercegovine uslijediti još jedan u nizu predizbornih
masovnopsiholoških eksperimenata. Vrućim izljevima naprasno
probuđene ljubavi prema ljudima-glasačima i narodima-glasačkim
mašinama nadmetat će se u narednim mjesecima partije, koalicije,
blokovi, a s ogromnih i skupih jumbo-plakata izvještačeno
će se osmjehivati kandidati za važne državne funkcije.
Makar i sporo, ipak polako
prolazi vrijeme velikih, financijski jakih, ideološki narogušenih
partija, koje su se odazivale na kolektivističke lozinke,
i čije je ime ujedno bilo i njihov program, a sve to skupa
sjedinjavalo se s imenom i likom vođe, koji je u masovnoj
recepciji funkcionirao mnogo manje kao osoba, a mnogo više
kao simbol. Na osnovi toga, te na osnovi činjenice da su i
sve druge stranke zahvaćene sindromom gubljenja identiteta
i međusobne programske razlikovnosti, može se pretpostaviti
da će pažnja glasača biti sve više usmjerena i usmjeravana
na osobe, na političare-pojedince, te da će oni, a ne njihove
stranke ili programi, biti dominantan predmet marketinških
kampanja. Prisustvovat ćemo, po svemu sudeći, fabriciranju
političarskih zvijezda za jednokratnu upotrebu po istoj plošnoj
a intenzivnoj metodi kojom se proizvode junaci filmskih sapunica
i subkulturne glazbene scene.
A pravi i sve očevidniji
problem bosanskohercegovačkih glasača, zapravo, bosanskohercegovačke
društvene stvarnosti, jest - kronični nedostatak solidnih
i uvjerljivih pojedinaca-političara. Političara za ovo vrijeme,
koji bi imali snažnu političku viziju i strast, potrebnu da
se - s one strane partijskih, etničkih i svih drugih partikularnih
kalkulacija - zemlja povede u toliko neophodni zamah obnove
i harmonizacije, nakon kojega više ništa ne bi moglo biti
isto, niti bi bio moguć povratak u današnje stanje stagnacije
i beznađa.
S kakvim kandidatskim osobama
će raspolagati bosanskohercegovački glasač 5. listopada, čak
kad među njima, Petritschevom voljom, više i ne bude
Jelavića, Bičakčića i njihovoga arhaičnog društva?
Ovdje je nužna jedna digresija. Kolikogod ne žalili za spomenutima,
jer vrijeme im je ustvari bilo već davno isteklo, ovdje se
međunarodnoj upravi nad Bosnom i Hercegovinom ne može ne adresirati
slijedeći apsurd kao pitanje: s kojom logikom i s kakvom političkom
svrhovitošću marginaliziranje Stranke demokratske akcije i
Hrvatske demokratske zajednice, koje je poželjno i korisno,
ne prati još daleko poželjnije i korisnije marginaliziranje
Srpske demokratske stranke? Nisu li svi dosadašnji nježni
eksperimenti međunarodne zajednice s paljansko-banjalučkom
vladalačkom strukturom, od Plavšićke preko Dodika
do današnjega Ivanića, uvijek za rezultat i posljedicu
imali jedno te isto: stalno regenerativno prilagođavanje i
konsolidiranje SDS-a! A valjda je već i političkim analitičarima
u OHR-u moglo postati jasno da ta stranka i njezini službeni
i neslužbeni lideri nisu odstupili ni inča od prvobitnoga
etnonacionalnoga programa s kojim Bosna i Hercegovina nema
nikakvih šansi, a na kojemu stoje jaki potpisi: Karadžić,
Krajišnik, Koljević...
Kakav je, dakle, profil
osoba među kojima će naš glasač biti prisiljen birati 5. listopada?
Odgovor, nažalost, nije kompliciran. Treba samo pogledati
personalni sastav tzv. lidera što su se okupljali na pregovorima
o ustavnim promjenama kod Petritscha! Od njih desetak može
se načiniti idealan foto-robot današnjega našeg tipskog političara.
Pri tomu je jako važno primijetiti da baš takav tip političara
favorizira i međunarodna zajednica, te da i predstavnici međunarodne
administracije najčešće odgovaraju tom tipu. Što stoji na
vrhu ljestvice vrijednosti kojom se ocjenjuje ovakav poželjni
"moderni" političar? Paradoksalno, s razlikom u
nekim obaveznim elementima (znanje engleskoga, upućenost u
informatičku vještinu i sl.), isto ono što je krasilo omraženog
tipskog balkanskog političara: oslobođenost od skrupula, vještina
laganja bez treptanja, sposobnost pazarivanja na političkoj
pijaci.
A na samomu dnu vrednosne
ljestvice, ako ne i ispod njega, kao nepotreban, gotovo diskvalificirajući
balast: intelektualni kapacitet, principijelna predanost politici
kao općemu dobru, dar i strast za društvenu viziju te sposobnost
da joj se služi.
Tkogod hoće da provjeri
ispravnost ove sociokulturne dijagnoze, neka se samo upusti
u sistematsku analizu javnoga diskursa kojim se služe naši
političari, recimo baš onih desetak spomenutih s Petritschevih
pregovaračkih seansi (ne ispuštajući ni njega samog). Potpuno
neovisno o njihovom stranačkom, entitetskom, etničkom ili
privatno-profesionalnom identitetu, takva analiza otkriva
zajedničku crtu: zastrašujuću površnost, koja je zapravo razrađeni
sistem izbjegavanja da se pravi problemi detektiraju i da
se s njima suoči. Zato je njihov diskurs tako pun općih mjesta,
prazne fraze, lažnoga zvuka. Od njihovih nastupa i izjava
samo u posljednjih petnaestak dana (Ivanić, Lagumdžija,
Dodik, Kalinić, Petritsch, Prlić kad obrazlaže
novu, "proevropsku" stranku...) mogla bi se načiniti
cijela zbirka, živopisni frazarij praznoće, koji bi možda
bio i podnošljiv, da - objektivno uzevši - ne odjekuje nad
ovom pustom i dešperatnom zemljom kao sarkastična poruga.
A 5. listopad je takoreći
sutra, i teško je očekivati da se na političkoj sceni dotada
može pojaviti neko novo lice, neka nova, drukčija politička
filozofija.
Arhiva Dani
255
|
