Uvijek dobro obaviješteni Dnevni avaz je saznao u dalekim ali još uvijek Ujedinjenim Arapskim Emiratima kako je ova prijateljska zemlja, nakon što ju je posjetio Haris Silajdžić, odlučila pokrivati sve troškove Ambasade BiH! Da stvar bude na još prijateljskijem nivou, ne samo da će biti plaćena zakupnina zgrade nego će uposleni u ambasadi od sada u red pred blagajnu državnih institucija UAE-a i po platu. Računajući, valjda, da će se i druge prijateljske zemlje povesti za primjerom UAE-a, u državnim institucijama su odlučili da malo oćejfe, kako se na kraju godine ne bi slučajno pojavio višak para u državnoj kasi. Naprečac je odlučeno da nema smisla na tako veliki događaj kakav je prijem BiH u Vijeće Evrope poslati jednog ili dva portparola. Malo je bilo i da silne bh. zvaničnike vodi jedan šef protokola. Ne, u Strasbourgu ima da budu svi! I tako je dizanje zastave BiH na trgu ispred zgrade Vijeća Evrope odgledalo četiri radnika protokola i četiri portparola!? Na stranu apsurdnost ideje da Ministarstvo vanjskih poslova, na osnovu privatnih veza jednog stranačkog čelnika, pristane da njeni uposlenici primaju platu od druge države. Ozbiljnije je pitanje zašto na ceremoniju koja je, zaista, samo protokolarne prirode nije išao, recimo, samo portparol MVP-a i jedna osoba iz protokola bilo koje državne institucije? Zašto u ovoj smiješnoj zemlji nikada nikome nije palo na pamet da uštedi malo državnog novca kako više nikada bh. diplomate ne bi morale doći u ponižavajuću situaciju da im, uvažavajući najbolje namjere, država u kojoj predstavljaju BiH i pomisli platiti njihovu diplomatsku misiju?

Dugo se ime bivšeg federalnog premijera pominjalo samo u kontekstu moguće zabrane učešća SDA na izborima ukoliko ga se stranka uskoro ne otarasi, pa je izgledalo da nekada moćni potpredsjednik nekada moćne SDA zaista zauvijek nestaje iz političkog života BiH. I kada su svi - osim istražnih organa, advokata i sudija - skoro zaboravili na njega, Bičakčić se u Ljiljanu diže iz politički mrtvih i udara i lijevo i desno, ponajviše po OHR-a i Alijansi. Lagumdžija, kaže Bičakčić, "kada je uzeo vlast uz pomoć OHR-a i onih Bošnjaka koji nisu dosegli nivo svijesti političkog naroda", počeo je realizirati predizborne prijetnje. Koje? Pa one da će Bošnjacima graditi zatvore umjesto džamija!? Slušajući žalopojke bivšeg premijera o revanšizmu Alijanse, neko ko nije živio u Bosni za njegove vladavine mogao bi pomisliti da se radi o borcu za pravdu i čovjeku bez pola oraha u džepu. Na njegovu nesreću, ima onih koji pamte to vrijeme ponajviše po tome što su svjetski mediji između njegove, SDAHDZ vlasti, i riječi korupcija stavljali znak jednakosti. Pa je BiH, zahvaljujući upravo propalim autoputevima, milionima na tajnim računima i parasistemskoj vladavini, dobila epitet masovno korumpirane zemlje. E, danas je taj i takav E.B. žrtva sistemskog "revanšizma", odnosno sudskih tužbi protiv kojih izvlači kec iz rukava - imunitet!? Tako ispada da je sve što je Bičakčić radio dok je bio premijer - pa makar išlo vansistemskim kanalima sa kojima Vlada Federacije nije smjela imati nikakve veze - legalno i legitimno i niti jedan sud nema pravo da posumnja u te činjenice. Pa šta onda sprečava Behmena ili bilo koga ko je na vlasti i pod imunitetom da bude gori od Bičakčića? Da nije možda strah od revanšizma nakon izbora…

Jedna od dvije emisije na Federalnoj televiziji zbog kojih bi vrijedilo plaćati pretplatu našla se pod udarom "policije mišljenja" Stranke demokratske akcije. Da su ona vremena kada je Izetbegovićeva partija vedrila i oblačila "Sivim domom", za 60 minuta i Bakira Hadžiomerovića više ne bi bilo mjesta u programskoj shemi. Ali bi jedan od rijetkih profesionalaca na FTV-u barem znao na čemu je i ne bi imao dilema u vezi sa motivom licemjerja onih koji su mu formalno šefovi. Ovako, dok su Hadžiomerović i njegova emisija "linčovani" na sjednici Parlamenta FBiH, njegova matična kuća je, bez znanja autora i urednika, objavljivala izvinjenje porodici Šaćirbegović zbog priloga emitovanog u Hadžiomerovićevoj emisiji. Međutim, vrhunac dvoličnosti dvojca Duraković - Topić-Crnoja uslijedio je u momentu kada su krenuli javni izlivi podrške emisiji 60 minuta i istovjetno ponavljanje kako je, eto, napravljena greška zbog koje je moralo uslijediti izvinjenje porodici poznatog bosanskog kockara u bijegu od sudskih organa BiH. Izjave tipa "mi stojimo iza ljudi koji stvaraju emisiju", u oštroj suprotnosti sa degutantnim urnisanjem Hadžiomerovićevog i rada njegovih saradnika, nisu, nažalost, ništa neočekivano. Javnost, dakle isti oni kojima svakog mjeseca na računu za struju stiže i cifra koju treba uplatiti za bitisanje FTV-a, navikla je da joj urednički kolegij FTV-a petlja i koristi javni servis za šminkanje vlastite nesposobnosti. Pretplatnici, nažalost, nisu dočekali izvinjenje zbog toga što su, umjesto čitanja optužnice protiv Miloševića, gledali dječiji program. Hadžiomerović i njegovi saradnici nisu dočekali izvinjenje jer se Kolegij FTV-a ponio kukavički i dvolično. Ali zato prvi čovjek SDA Sjedinjenih Američkih Država jeste.

Okoštala koncepcija, glomazan tim, neinventivna programska shema, neambiciozni i netalentirani novinari… Ne, ne nije riječ o nekadašnjoj državnoj televiziji i svemu što je od nje postalo. Epiteti su bili rezervisani za "sjenu", onaj nevidljivi, drugi dio "Sivog doma" - radio. Negdje prije godinu dana, Senada Ćumurović i njena ekipa su u amanet dobili upravo to, verziju televizije bez slike koja nije imala nikakvog razloga da opstane niti bi bilo ko žalio da se nasljednik nekadašnjeg sjajnog Radio Sarajeva i herojskog ratnog izdanja Radija BiH naprosto ugasio. U situaciji kada je medijska scena u BiH bila zasićena radijskim izrazom, doduše, diskutabilnog kvaliteta, bilo je pitanje može li i BH Radio 1 pružiti išta više od učmale osrednjosti ili zadovoljavanja forme po kojoj je televizijski projekat PBS morao imati i svoj radijski pandan. Ali dok taj javni tv servis tek gromoglasno najavljuje start polusatne informativne emisije, BH Radio 1 već godinu dana gura svoj 24-satni program koji vrvi od života, vrvi od svih onih stvari koje su do prije nekoliko godina bile nezamislive ili su predstavljale incident u sivilu državnog radija. Tako je i slogan "Jedan za sve", od izraza profesionalnog opredjeljenja da se pokriva teritorija cijele Bosne i Hercegovine, dobio značenje namjere da taj radio bude zaista ono što treba biti najbolji javni radijski servis u državi - okrenut i primjeren svima. Ljudi sa BH Radija 1 očito imaju ambiciju da profesionalni dometi sarajevskog radija iz vremena osamdesetih ne ostanu najbolje što je radio u BiH ikad imao. Pa neka im je sretno.

Kantonalna ministrica obrazovanja proteklog se mjeseca pozabavila određivanjem kriterija o izboru učenika generacije osnovne škole. I odmah posegla za, u ovdašnjoj politici, refleksnom metodom - diskriminacijom: u Članu 2, odredba četiri, definirala je kako kandidatom za učenika generacije može postati samo onaj đak koji je četiri posljednje godine školovanja proveo u istoj školi?! Tako je ministrica Hadžagić pomela čak i mogućnost kandidature bilo kojem djetetu koje se vratilo u Sarajevo iz izbjeglištva te svoj onoj djeci koja su raznim deložacijama ili iz inih drugih razloga za samo mjesec dana promijenila školu. E sad, da li je to ministricino pravilo rezultat konkretne aktivnosti ili je pak običan nehat prepisan od nekog domišljatog esdeaovskog branioca nastavnog plana i programa uperenog protiv svega što će doći u ovaj grad, dalo bi se nagađati. No, ova sramna i nadasve diskriminatorska odredba direktan je atak na sve one mlade, dobre i nadarene đake, potencijalne učenike generacije, koje ova zemlja valjda želi motivirati da ostanu u njoj i da, koliko sutra, svojim znanjem pameću i umijećem kreiraju i svoju i budućnost BiH. Istom odredbom, ministrica iskazuje stanovito nepovjerenje spram nastavnog plana i programa kako ostalih kantona, tako i drugih zemalja, ali i onog koji potpisuje ministarstvo na čijem je čelu. Što je najvažnije, demonstrira osobnu nesposobnost da prizna kako zapravo ničeg lošeg nema ako je neko svoje kvalitete potvrdio na više adresa. No, ovo posljednje je zapravo i najveća boljka ne samo ministrice Hadžagić već i kantona i Federacije i države BiH: dokazani kvalitet je nevažan u sistemu u kojem je podobnost neophodna, a institucija konkursa u takvim odnosima balast. Pa zašto da to djeca ne shvate još u osnovnoj školi?

Znači, može se kad se hoće. Odigrati stotinu izvedbi jedne predstave u uslovima kada je broj posjetilaca u sarajevskim teatrima sveden na petstotinjak istinskih zaljubljenika i nekolicinu onih koji u pozorište zalutaju, nije jednako osvajanju Mjeseca. Za bh. pozorište ovo je kao hod po površini Plutona. Pogotovo ako se zna da je sarajevsko ratno pozorište SARTR i nakon deset godina postojanja jedino koje nema vlastite scene. Selma Alispahić i Dragan Jovičić zato moraju igrati po scenama evropskih teatara. Oni su prisiljeni gostovati na festivalima, osvajati nagrade i dobijati pohvale strane kritike i publike. Podsjećanja radi, Jovičić je za ulogu u ovoj predstavi dobio Zlatni lovorov vijenac na festivalu MESS, dok je Selma nagrađena kao najbolja mlada glumica nagradom "Rejhan Demirdžić". SARTR ovom predstavom slavi desetogodišnjicu svoga postojanja. Imamo mi i starijih teatarskih kuća. Sa vlastitom scenom. Sa repertoarom. I mnogo uposlenih, što u marketingu, što drugdje. Pa opet ne odigraše ni pedeset predstava. I dobaciše najdalje do Bihaća. Bez potcjenjivanja domaće publike i teatarskih zbivanja i ne zanemarujući ulogu MESS-a, želi li se ikada znati gdje smo u odnosu na pozorišna dešavanja u Evropi i šire, ponekad se od glumaca mora zahtijevati da na gostovanje ponesu i pasoš. Možda SARTR-u ni ne treba dati vlastiti prostor. Šta će im. I bez njega su dovoljno kompleksa nabili ostalima koji imaju scenu. Ali ne znaju baš šta bi s njom.

Blamaža koja je počela onog dana kada je Alija Izetbegović odlučio dati igračku zvanu Nogometni savez BiH u ruke Jusufa Pušine, nastavlja se po predvidivom scenariju. Nakon što su izblamirani svi, od Hadžibegića preko Mušovića do Smajlovića, svoju dozu poniženja dobija i Blaž Slišković. Čovjek sjedi u Mostaru i čeka da Pušina i družina pojedu sve švedske stolove, potroše sve dnevnice i konačno se udostoje vratiti u Sarajevo kako bi posvetili pet minuta svog dragocjenog vremena selektoru nacionalnog tima. Onom koji još uvijek nema ugovor sa NS-om BiH, niti ga je iko ikad zvao na silne svjetske promocije ublehaškog projekta "EURO 2008". Jedino što Slišković izgleda ne shvata jeste to da treba biti sretan što se nije našao u društvu Pašalića, Ušanovića, Fazlagića, Spahe i inih opskurnih likova koji su posljednjih dana širili istinu o Bosni na najgluplje moguće načine, od potpunog nipodaštavanja kandidature drugih zemalja za "EURO 2008" do izjava tipa: "Naročito je bila interesantna naša karta, na kojoj nema granica između BiH i Hrvatske"!? Ako bude imao još malo sreće, možda ga još malo zaignorišu, pa mu konačno pukne film i konačno da otkaz. Naravno, ni onda se neće ništa promijeniti, ali će barem svakom budućem kandidatu konačno biti jasno šta ga čeka kad posluje sa društvom jednog lica - Pušina i družina.