 
aveći se kratkim formama, spotovima i džinglovima koji su
emitirani na tadašnjoj TV BiH, Dino Mustafić i Danis
Tanović, dvojica studenata Akademije scenskih umjetnosti,
javili su se u Filmski arhiv Oržanih snaga BiH. Bila je tu
već skupina ljudi koju je početkom agresije okupio Bakir
Tanović, danas u "aferi Bulajić" iskompromitirani
nesuđeni producent. Pored njih tu su bili i Jasmin Duraković,
današnji šef onoga što je ostalo od državne televizije, svoj
doprinos toj instituciji dao je i danas znani pjesnik i esejist
Senadin Musabegović, čuveni kamerman Mirsad Herović
bio je i pored svih obaveza uvijek tu, kao i Haris Prolić,
autor koji je zajedno s književnikom Tvrtkom Kulenovićem
snimio vrlo zapažen dokumentarac Smrt u Sarajevu.
Filmski radnici koji su
htjeli zabilježiti tragediju opsade grada pokušali su napraviti
nešto po uzoru na Why We Fight, seriju dokumentaraca
koju su tokom Drugog svjetskog rata radili najpoznatiji američki
reditelji. Komandant te čete koja je snimila neke od najpoznatijih
scena u historiji filma bio je veliki Frank Capra,
vjerovatno najbolji narator američkih bajki u povijesti. Istaknuti
članovi William Wyler, Billy Wilder, John Ford pratili
su vojsku po ratištima širom svijeta, a omiljeni lik ovog
potpisnika, John Huston, po činu kapetan, doživio je
da mu film bude i zabranjen. Zvao se Neka bude svjetlost
i govorio je o traumama američkih vojnika. Sam general George
C. Marshall film je stavio u bunker i dozvolio da se prilaže
tek 1945.
Dokumentarni film na kojem
su skupa radili Dino Mustafić i Danis Tanović zvao se Čudo
u Bosni i govorio je o nastanku Armije BiH. Nakon pregledavanja
od strane ideološke komisije koju je predvodio današnji vlasnik
Jutarnjih novina Irfan Ljevaković, proglašen
je "nepodobnim", jer "nedovoljno i nekorektno
govori o SDA, koja je", prema cenzorima, "bila najzaslužnija
za otpor",
Dvojica reditelja danas
kao najtežu opisuju scenu iz decembra 1992. kad su snimali
kako gori sarajevski Hotel "Evropa". Verzija današnjeg
nosioca Oscara glasi ovako: "Stojim ja na krovu s
vatrogascima, a Dino ispred ulaza. Opali granata, potom druga,
a meni dugo nije bilo jasno jesam li uopće živ. Dolje smo
se prašnjavi izljubili, ali u jednom trenutku sam mislio da
nije bilo nikakve šanse da Dino preživi."
Verzija današnjeg direktora
MESS-a, koji svoj film priprema za venecijanski festival:
"Danis voli te herojske momente, ja sam malo skloniji
ironiziranju. A granata je stvarno pukla, detonacija me je
odbacila nekoliko metara i nekoliko trenutaka nisam vidio
ništa. Najgore je bilo to dozivanje, iščekivanje da onaj drugi
glasom potvrdi da je živ."
Hiljade minuta snimljenog
materijala, filmovi kao što su Pista života, Neka
bude svjetlost, Portret umjetnika u ratu (Tanovićev
dokumentarac koji je obišao i nekoliko festivala), i vječiti
rizik da se neće vratiti kući, nadjačala je ljubav prema sedmoj
umjetnosti. Fotografija Danisa Tanovića s beretkom na kojoj
su ljiljani obišla je valjda cijeli svijet. Zamišljeni dječak
gleda negdje ispred sebe. Njegov pogled odaje zrela čovjeka
iznenađenog i zgađenog nad užasom koji se čini u ime iracionalne
želje da se s brda zauzme grad.
Možda je ta riješenost
da se - bez obzira na to koliko patriotizam može biti umrljan
političkim intrigama - ostane na strani čiste ideje o slobodi,
rodila poetiku nove bosanskohercegovačke kinematografije.
Ono što je bitnije od njihovog medijskog i umjetničkog uspjeha
jeste činjenica da se radi o dvojici sjajnih, i u osnovi skromnih
ljudi, iskrenim sugovornicima zbog kojih je čast živjeti u
vremenu koje češće zovemo pasjim nego herojskim.
I zato nije slučajno da
uvijek postoje oni koji bacaju u bunkere i oni koji donose
svjetlost. Danas, nakon svega čime smo nakon pravih bombi
ostali izbombardirani, čovjek kao da nije siguran jesu li
se sve te stvari, zapravo, dogodile. Zaborav u ime nekakve
više "politike" spreman je pojesti sve. Sve osim
tragova koje su za sobom ostavljali ljudi kao što su bila
ova dva ratna druga.
Arhiva Dani
251
|
