ekoliko minuta je pričala o prvim danima aprila, Vracama, Marindvoru, prvom ranjenom iz Pofalića, a zatim sa Čengić-Vile i iz Hrasnog, vlastitoj zbunjenosti, nevjerici kada je vidjela mrtvog mladića sa sitnom ranicom od metka na vratu, 14-godišnjem iskustvu ljekara urgentne medicine koje je ustuknulo pred razumu nepojmljivim strahotama… Onda se zagrcnula i malo zaplakala. Kroz ruke dr. Jasminke Kovačević, specijaliste urgentne medicine, i svih njenih kolega iz sarajevske Hitne, prošlo je 3.168 ranjenih i 481 poginuli Sarajlija. Jedna trećina svih ranjenika definitivno je zbrinuta u Hitnoj, ali je njih 752 bilo u neposrednoj životnoj opasnosti, i moralo ih se na svaki način prebaciti na hirurški tretman u dvije sarajevske bolnice.

"Svaki od njih ima svoje ime i prezime, život, porodicu i nama uopće nije bilo lako jer, bez obzira koliko profesionalni bili, i mi smo ljudi od krvi i mesa i sami smo preživljavali određene traume. Sreća pa smo te teške trenutke imali u različitim momentima… Onda se sama sebi čudim što sam tako mekog srca. To je iskustvo koje daje potpuno drugačiju dimenziju ljudskom životu."

Kada je, nakon nekih pola godine, zbunjenost prošla, kada su svi prihvatili da je rat i da je kockanje sa životom postalo svakodnevni ritual svih zaposlenih u timu dr. Alije Mulaomerovića, direktora Hitne pomoći, već su se desile stvari koje su sve do kraja rata odredile ritam zbivanja u ovoj specijalnoj medicinskoj ustanovi. Mnogi, većinom radnici srpske nacionalnosti, napustili su Hitnu, organizovana su neprekidna dežurstva u smjenama od 24 sata, jer je od ljeta 1992. ostalo, otprilike, po tri doktora, tri tehničara i dva vozača u po pet smjena, izlasci na teren su postepeno smanjivani do iščeznuća jer je 28 od 30 vozila uništeno ili pokradeno, nestalo je struje i vode… Više nije bilo u miru uobičajenih poziva za kućne posjete, a nekoliko poziva za dolazak na prve linije odbrane pohranjeni su u arhivu prvih dana agresije kao dio mirnodopskog refleksa onih koji su znali da će osoblje Hitne prvo stići da pomogne ranjenim.

"Uglavnom su nama dovozili ranjenike i to rijetko jednog ili dva. Obično je to bilo u talasima po pet-deset i morali smo procjenjivati u trenutku koji su najteži i njih zbrinjavati prve, a potom i ove ostale. Ono što mi je posebno ostalo u pamćenju u vezi sa tim periodom je dan kada je bila Pofalićka bitka, 16. maj 1992. Moja smjena je radila 15. maja, i kada je tog 16. maja vrlo rano ujutro počela pucnjava, morali smo ostati ovdje 48 sati jer smjena koja je trebala da nas zamijeni nije mogla da se probije do Hitne. Tog dana je došlo preko 100 ranjenika, i vojnika i civila, mi nismo imali gdje da ih smještamo i svi ovi naši paravani su bili prepuni, ranjenici su ležali na nosilima, krvi je bilo svuda po podu, dosta njih je trebalo definitivni hirurški tretman da bi im se život spasio, ali ih je bilo nemoguće transportovati do bolnice. To je potrajalo cijeli dan, zviždale su granate preko naše zgrade, čulo se pucketanje vatre od kuća koje su gorjele u brdu. Kada se smrklo, pošto nismo smjeli paliti svjetlo, baterijama smo kontrolisali kako su nam pacijenti. Nažalost, nekoliko od tih teško povrijeđenih je umrlo, a možda ne bi da su mogli primiti hiruršku pomoć. Sjećam se jednog koji je imao ogromnu ranu na leđima i mi jednostavno nismo mogli zaustaviti krvarenje kako god smo ga previjali. Sjećam se i dvije žene, jedna je imala tešku ranu na stomaku, a druga je imala prostrijelnu ranu na glavi i bila je u komi, i mi im nismo mogli pomoći. Tu noć smo zvali u pomoć obližnju policijsku stanicu pa su oni organizovali svoje kombije, i sve pacijente, njih oko 30, koji su morali dalje na tretman, prevezli su do bolnice", priča dr. Kovačević.

Nekada, međutim, broj ranjenih nije bio odlučujući da bi naletio momenat kada "ljudi u bijelom" iskoče iz svoje profesionalne kože, u nemoći da prihvate surovost smrti. "Ja se sjećam, to je možda bilo 1994. godine, jedne djevojčice od pet-šest godina, koju je majka vodila za ruku kada ju je kod pijace Otoka pogodio metak. Djevojčica je već bila mrtva kada ju je majka donijela… Ne mogu zaboraviti tu majčinsku tugu. Ona je, jednostavno, nije htjela pustiti. To je bilo grozno, jedva smo odvojili djevojčicu od majke, koja je bila sva krvava. Kada smo sa djevojčice skinuli haljinicu, našli smo i metak koji je prošao direktno kroz srce. Ona je bila trenutno mrtva…"

Iako se vremenom, sa osposobljavanjem bolnica i stvaranjem sanitetskih jedinica Armije, smanjivao broj pacijenata u Hitnoj pomoći, užas sa kojim su se svakodnevno suočavali zaposleni Hitne nije bio manji. Šest radnika Hitne je poginulo, a 18 ih je ranjeno tokom rata, bilo u sanitetskim kolima, na putu ka poslu ili u drugim okolnostima.

Uz to, život u ovoj "mini bolnici" sveo se, kao i u ostatku Grada, na puko preživljavanje. "Nismo imali vode, a radili smo sa krvlju i teško je i zamisliti kako smo tih prvih ratnih mjeseci održavali higijenu. Kasnije, od jeseni 1992, instalirali su nam priručnu pumpu iza zgrade pa smo mogli podmiriti te dnevne potrebe. Onda smo dobili na poklon jednu veliku cisternu od 20.000 litara vode i ona i danas stoji u podrumu, u garaži, a vatrogasci su nam dovozili vodu sa Pivare. Te prve ratne zime bilo je užasno jer su sva stakla i svjetlarnici na zgradi bili polupani, prva kiša je stvorila vodopade na svim dijelovima zgrade, bilo je jako hladno, nije bilo nikakvog grijanja, sve instalacije su bile zaleđene." Ipak, radnici Hitne nisu se nikada predali. Radovali su se malim stvarima, poput proslave Nove 1993. godine, uz tutanjavu granata, malo hrane iz humanitarne pomoći, konzerve coca-cole prošvercovane iz UNHCR-a i dva sata svjetla i muzike na agregat. Radovali su se i svakoj bebi koja bi došla na svijet u ovoj izrešetanoj zgradi. Ili, kao što kaže dr. Kovačević: "Recept za preživljavanje je bilo misliti samo do sutra…"

Arhiva Dani
251