oš od osnutka 1866. godine pa sve do 1992. služila je uglavnom za potrebe liječenja pripadnika raznih vojski, od turske i austrougarske do JNA. Do rata poznata kao Vojna bolnica i respektovana u tolikoj mjeri da su se građani Sarajeva, i pored postojanja tadašnjeg UMC-a (današnjeg KC Koševo), počesto prijavljivali na listu čekanja za Vojnu. A onda, potpuni obrat: od prvih dana aprila do 10. maja 1992. godine Vojna prestaje biti bolnica i postaje utvrda JNA, da bi tek izlazak pripadnika agresorske vojske i onih ljekara koji su odlučili otići sa njima, označio početak života medicinske ustanove koja će kasnije dobiti ime Državna bolnica. To je bio i početak borbe za preživljavanje, ali i za povratak nekadašnje dobre reputacije.

"Ljudi su počeli da zaobilaze bolnicu, ne samo zbog toga što je bila na liniji snajperske vatre. Mene je, kao tadašnjeg zaposlenika bolnice i Sarajliju, povrijedilo to da pacijenti koji su imali potrebe nisu u nju hrlili. To je potrajalo sve do momenta kada se desio slučaj na Markalama, kada sam sjeo u auto, otišao u Klinički centar i uzeo pacijente koji su gore čekali jer nisu mogli stići na red, a mi smo ovdje bili bez posla. To je bio neki prelomni momenat i bolnica je ponovo postala gradska, narodna", kaže direktor današnje Opće bolnice "Sarajevo" Bakir Nakaš, jedan od onih koji su bolnicu napustili 8. aprila, da bi se u nju vratili mjesec dana kasnije. Već tri dana po njihovom povratku u bolnicu, u kojoj je od 660 ostalo svega tridesetak zaposlenih i pedesetak bolesnika, počelo je žestoko granatiranje. Tokom rata na bolnicu je palo oko 200 teških artiljerijskih projektila i ko zna koliko neizbrojanih manjih kalibara.

Bolnica je u tim prvim danima rata ostala i bez velikog broja ljekara, struje i vode i, naravno, bez imena. Po nekoj inerciji, pojavile su se ideje da pređe pod nadzor Teritorijalne odbrane, što nije prihvaćeno, jer bi u tadašnjim okolnostima to ujedno značilo da bolnicu agresor može tretirati i kao kasarnu ili vojni objekat. "Drugo ime u igri bilo je Gradska bolnica, ali grad se tada bio o sebi zabavio, tako da nije mogao biti osnivač. Onda smo odlučili, s obzirom da je svo vlasništvo SSNO-a postalo vlasništvo države, da joj damo ime Državna bolnica 'Sarajevo'. To je bilo vrlo simbolično jer je bolnica bila, kao i grad, stalno granatirana, bez struje i vode, a istovremeno puna života, umiranja i rađanja", prisjeća se Bakir Nakaš, koji je skupa sa Vladimirom Kojovićem i Antunom Lovrinčevićem činio novi tročlani upravni odbor bolnice.

Konačno, nakon famoznog dolaska francuskog predsjednika Mitterranda u Sarajevo i nakon njegove posjete ovoj bolnici, pojavila se ideja da bolnica dobije ime "Francuska". "Gradonačelniku Kreševljakoviću je rečeno kako je to gotova stvar, kako je francuska vlada donijela odluku da stane iza ove bolnice, da joj pomogne na svaki način, jer je ova bolnica pretrpjela velika razaranja i puno je francuskih unproforaca bilo ovdje. To je čak došlo i do toga da je potpisan protokol od strane Ministarstva zdravstva, koji nikada nije potpisan od francuske strane…" Bolnica nikad nije postala "Francuska", nije dobijala ni francusku, ali ni pomoć ostalih, koji su smatrali da Francuzi brinu o njoj.

Sa 200 prijeratnih službenika, nešto siromašnih zaliha lijekova, hrane, infuzionih otopina i nafte, Državna bolnica je preživjela do uspostave zračnog lifta u septembru 1992. godine upravo zahvaljujući inventivnosti i hrabrosti ljudi koji su u njoj radili. Nedostatak infuzionih otopina natjerao ih je da pokrenu vlastitu proizvodnju, pa je za prvih godinu i po dana rata proizvedeno oko 70.000 boca. Bolnica je postala barem privremeno utočište i spas za oko 9.000 ranjenih, izvršeno je više od 15.000 operativnih zahvata, a ukupno je hospitalizirano više od 25.000 građana Sarajeva. Sve se to dešavalo u užasnim uvjetima, jer centralni objekat bolnice nije uopće mogao biti korišten zbog granatiranja, tako je čitavu 1992. bolnički tretman pružan isključivo u prizemljima i na sjevernoj strani objekta. Kada je ovaj prostor postao nedostatan i neuslovan, ljekari i pacijenti Državne bolnice počeli su da se penju na više spratove granatirane zgrade… U takvim uvjetima organizirano je i akušersko odjeljenje jer ga do 1992. godine ova bolnica nije imala pa je te prve ratne godine izvršeno i oko stotinjak poroda.

"Kako bi se mogli opisati najteži momenti? To je ono kada je bolnica granatirana i pogođen je, recimo, kuhinjski blok, što je značilo da više nema mogućnosti da se sprema hrana, pogođen je i dio gdje su bile cisterne sa vodom, popucale su veze, dio sa intenzivnom njegom ne radi, nema kisika, nema struje, dolaze novi pacijenti, nema lifta, noć je, smjena nije došla, neko mora da odnese mrtvog, neko mora nositi odrezanu nogu… I to sve prođe, a ujutru je sve završeno i nova je situacija. Jedna od najbitnijih stvari je bilo to što se ovdje pacijenti nikada nisu osjećali kao gosti, nego su tretirani kao dio porodice. Pošto su medicinske sestre i ostalo osoblje vrlo teško mogli sami stići sve da urade, znalo se dešavati da svježe operisan pacijent pomaže onome koji se tek budi nakon operacije. Nikako mi nije jasno kako se to sve dešavalo i da bolnica niti jednog momenta nije stala", kaže prvi čovjek ratne i mirnodopske Državne bolnice.

I nije stala, mada je teško zamislivo da bilo šta, a kamoli bolnica, može funkcionirati kada, recimo, 112 dana u kontinuitetu ne dobija ni struju ni vodu!? "Mi smo jedno vrijeme u ratu imali tzv. lift-boya. To je često bio i sam hirurg koji je operisao pacijenta i onda, kako nije bilo lifta, on bi ga nakon operacije smjestio na nosila i iznosio na drugi, a kasnije i na četvrti sprat. Mi smo bili sve, od vozača do nosača."

Za strane novinare Državna bolnica bila je nepresušno vrelo priča, a viši spratovi centralne zgrade bolnice ujedno i najbolja pozicija za snimanje, recimo, noćnog granatiranja Sarajeva. U njoj su, zbog toga, jedno vrijeme bile smještene četiri svjetske TV kompanije. Tako je snimljeno stotine minuta priloga, napisane su stranice i stranice novinskih tekstova, monografija i stručnih izdanja, ali teško da će ikada iko moći objasniti fenomen sarajevskih ljekara i drugog medicinskog osoblja i događaje poput ovoga: "Sjećam se jednog dečka koji je stanovao u zgradi prekoputa bolnice. Pala je granata i ja sam izletio na terasu i vidio momka kako skakuće na jednoj i nosi drugu nogu u rukama, a njegova majka viče sa prozora. On ulijeće u bolnicu, a za to vrijeme ja sam dolje i vidim da se radi u tri sale. Četvrte sale nema. I šta drugo nego reći hirurgu: Gurni tog ustranu, evo ti ovog..."

Nakon svega, za radnike ove bolnice ostaje samo ponos jer su spasili ko zna koliko ljudskih života, nešto sjećanja na te grozne dane i doza razočarenja jer su zaboravljeni, pa čak i priznanja koja su namijenjena i njima, kao u slučaju nagrade Ujedinjenih nacija medicinskom osoblju Sarajeva, odlaze u ruke jednog čovjeka. Onog koji ne predstavlja ni Državnu, ni Dobrinjsku bolnicu, ni Hitnu pomoć, ni domove zdravlja i ambulante…

Arhiva Dani
251