  ao
što svaki grad nije velegrad, tako ni svaka pekara nije velepekara.
Osim Klasa. Koga ste još u ratu čuli da kaže: idem u pekaru
po hljeb, ili: idem u Klas po hljeb? Nikoga. Svi su govorili:
idem u Velepekaru. Ne samo zato što je to jedina od pekara
koja je čitav rat radila već i zbog toga što je tada bilo
jasno da ti hljeb u ruke više ne mogu dati ni mati ni otac,
već je za to potrebna neka još viša sila. A najveća sarajevska
pekara, zapravo Fabrika hljeba, tjestenine i kolača "Klas",
bila je u ratu upravo to - viša sila. I onda se kao takva
nije mogla zvati samo pekarom, a još manje Klasom. Velepekara
(što je i ime jednog proizvodnog pogona u Klasu), bilo je
jedino ime koje joj je pristajalo. Kao što je, recimo, Petom
korpusu jedino pristajalo ime Sila nebeska.
Sreća da je te predratne
1991. godine Velepekara (Klas) zabilježila rekord u poslovanju,
pa da je rat dočekala sa izvrha punim skladištem - 30 miliona
kila sirovina i gotovih proizvoda. Nesreća je bila što ju
je odmah početkom rata napustilo preko 40 zaposlenih, a sreća,
opet, u tome što je lakše hljeb napraviti ako nemaš pekara
nego ako nemaš brašna. Hljeb od ničega ne samo da nisu nikada
izmislili Japanci nego ga nisu izmislile čak ni Sarajlije
u ratu. Sve se moglo nekako nadomjestiti: jaje se moglo "napraviti"
od kukuruze, pita od ničega, sir od sirćeta… ali, samo
se hljeb nije mogao praviti od nečega što nije brašno.
Nije da Sarajlije u svojim
štekovima nisu već imali vreće brašna, ali te devedeset druge
godine teško si kome mogao objasniti da kad je rat, kao što
je tada uveliko bio, moraš hljeb mijesiti i peći sam. Zato
je bilo nekako normalno da, dok "normalno" padaju
granate, ideš kupiti hljeb. Ali, kako su se samoposluge vrlo
brzo zamaskirale u skloništa, škole i štabove, bilo je očigledno
da tu "hljeba više nema". Ali, bilo ga je u Velepekari.
I istina je živa da je
Velepekara od maja 1992. do proljeća 1996. svaki dan pravila
po jedan hljeb za svakog građanina. Doduše, nije to bio onaj
hljeb od kilu, ali valja kapu skinuti onima koji su one zalihe,
i još ponešto "humanitarnog" brašna, razgodili da
svakom stanovniku svakog dana naprave veknu od 275 grama.
U statistici Velepekare tako stoji da je za 44 mjeseca ratnog
stanja proizvela i podijelila 126 miliona vekni hljeba, šest
i po miliona kilograma makarona, te oko 17 miliona kilograma
brašna i drugih proizvoda, a da samo sedam dana, u toku cijelog
rata, nije bila u mogućnosti da hljeb isporuči bolnicama i
domovima za djecu i stare.
Velepekarini pekari nisu
pravili samo hljeb i makarone. Oni su povremeno iz razvaljenih
auta, pa čak i iz tenka iz 1932. godine, vadili motore i pravili
agregate kako bi "napravili" struju, a valjalo je
i svakog dana otići do Pivare po vodu, pa je zabilježeno da
su za 1.350 dana prevezli preko 250.000 tona vode, što za
zamijesiti hljeb, što za gasiti požare. Jer, Velepekaru je
i njen mlin agresor (eufemizam za četnike) četiri puta "neselektivno"
zapalio i na nju "neselektivno" sručio preko 80
granata.
A kada se zna još i to
da je Velepekara morala redovno plaćati utrošenu struju i
gas (iako je bila uključena u tzv. humanitarni program), i
da je na taj račun uplatila 1,7 miliona maraka, pa to da je
njenih 25 radnika poginulo na radnom mjestu, a da ih je 36
teško ranjeno, onda je sigurno da su tamo samo radili ljudi
dobri k'o hljeb.
I da su pravili hljeb k'o
panja dobar. K'o duša mekan. K'o julski dan vruć.
Arhiva Dani
251
|
