 
ta se proizvodilo u pivari? Pitanje, na prvu, zvuči gluplje
nego ono "koja rijeka teče ispod Savskog mosta".
Odgovor bi, dakle, mogao zvučati i kao kontrapitanje, jedno
od onih što ga neduhoviti, nesvjesni nedostatka smisla za
humor, postave želeći nasmijati sagovornika (pa šta će se
proizvoditi, neće valjda zolje?!), pa pogode suštinu. Da,
u pivari su se prozvodile zolje, ali i minobacači, eksplozivni
kokteli, minobacači, nagazne mine, trombloni i ručne bombe.
Još jedan pokušaj: Šta
je to što se pije a iz pivare je? Zadržimo isti metod odgovaranja:
Šta će drugo biti, riječ je pivari, ne o "vodovodu"?
I opet greška, ili prije, slučajan pogodak: Sarajlije su išli
u pivaru i oko nje, čekali kamione ofarbane u bijelo da bi
se napili - vode.
I tako bismo mogli o svemu:
o 16 kamiona od kojih su pravljene barikade na ulazima u grad;
o manjim vozilima pretvaranim u kola hitne pomoći; o radnicima
koji su jednog dana došli na posao pa postali pripadnici "fabričke
jedinice", kasnije i brigada Armije Bosne i Hercegovine;
o preko 10.000 litara benzina izdatog vojsci i humanitarnim
organizacijama; o majstorima koji su sa Bistrika, bez ičijeg
poziva, išli popravljati oštećena odjeljenja Traumatološke
klinike i Klinike za ortopediju, o…
"Ovo je najbolja
piva na svijetu", hvali se gostima iz Hrvatske, ove
2002. godine, sarajevski ugostitelj, verziran u piću, pokazujući
malu, smeđu bocu proizvedenu u pogonima velike fabrike u prijestolnici.
I zna on, kao i uposleni u fabrici, kao i njegovi gosti, da
to baš i nije najbolje pivo na svijetu. Ali taj se odnos i
ne zasniva na ukusu potrošača i (više nego pristojnom) kvalitetu
proizvoda, već na nečemu sasvim drugačijem. Na jednom vremenu
i svemu što ga je činilo. "To više nije pitanje para,
ni izbora; ja kad god naručim pivu, sjetim se ratne pive koju
je raja nabavljala iz pivare i mene kako iz kuće izlazim sa
flašom od pola litra, i kako je vraćam i spremam za neku drugu
priliku", kaže Topa, sarajevski vojnik, jedan
od rijetkih što je svoj ukus prilagodio čudnom osjećanju obaveze
prema onome što je bilo "naše".
Priča o Sarajevskoj pivari
nema baš neke veze sa pivom. Ono je tu tek detalj. Voda je,
kao i za pivo, osnov svega. Te prve ratne godine, kada je
počeo život pored česama, koje su proizvodile samo huku, Sarajevska
pivara je na 21 punktu žitelje opsjednutog grada snabdijevala
vodom iz svog izvorišta. Čak pet takvih bilo je u samom krugu
pivare. Gdje je u prva dva mjeseca rata, u improviziranom
skloništu bilo i šezdesetero djece i staraca iz pivarinog
komšiluka.
Sarajevo u ratu nije imalo
struje, grijanja, vode (dovoljno), gasa, ali jeste - hljeba.
I kakve sad to veze ima s pivarom? E, upravo u njenim pogonima,
sve dok u grad nije stigao suhi, proizvođen je kvasac za Velepekaru.
I to ne malo: svakog dana oko 300 kilograma, što je zadovoljavalo
75 posto potreba ubijanog grada.
Naravno, sve - od vode
do mina, od automobila do kvasca, od hrane koja je iz tamošnjeg
restorana slana za domove zdravlja i armijske jedinice - iz
pivare je izlazilo pod granatama. Za skoro četiri godine rata
uništavani su pogoni i vozila, kancelarije i oprema, sve u
vrijednosti od oko 20 miliona dolara.
Sada dodati rečenicu "Ali,
pivara je ostala" značilo bi ne samo pristajanje na patetiku
nego i svojevrsno upadanje u šablon sjećanja po obavezi. A
niko u Sarajevu takvo ne zaslužuje.
Zato, samo ponekad vrijedi
nazdraviti s pivom u kojem je "ratna voda".
Arhiva Dani
251
|
