ajsvjetliji trenuci (u svakom smislu tih riječi) u ratnom paklu Sarajeva su oni rijetki sati sa strujom. Struja je bila neka vrsta biljega civilizacije na izranjavanom tijelu grada, a kako su dani bez struje postali svakodnevnica, i izvor podjele na tri kategorije Sarajlija: povlaštene korisnike prioriteta, one koji su se "kačili" na njih i obične smrtnike. Ovi posljednji su svu svoju nadu polagali u dobre vijesti od čovjeka kome je rat promijenio prezime. Irfan Durmić, ratni direktor Elektroprenosa i Elektrodistribucije Sarajevo, svakog od tih ratnih dana saopćavao je vremensku prognozu sa brojem kilovata koji su ulazili u opsađeni grad.

I postao Irfan Strujić. Njegova priča počinje 17. aprila 1992. godine, kada mu je iz Kriznog štaba Ilidže javljeno da je pametnije da ni on ni stotinjak radnika iz grada ne kreću na posao u Blažuj, u objekat gdje je bilo sjedište Elektroprenosa. Tada je donesena odluka da sjedište preduzeća prebace kod bolnice Koševo, u trafostanicu koja je postala štab operacije dovođenja struje u "isključeni grad".

Sarajevo je do rata imalo 14 ulaza struje u grad, što znači da nije bilo nikakve tehničke šanse da grad ostane bez električne energije, pa čak i u slučaju da dođe do pada elektroenergetskog sistema bivše Jugoslavije. Napadom na Sarajevo, sve ključne napojne tačke u Vogošći, Reljevu kao najbitnijem, Lukavici i Blažuju su ostale van obruča, i sistem je srušen. Do struje se moglo doći jedino pregovorima sa ljudima iste profesije na neprijateljskoj strani, mahom starim radnicima Elektrodistribucije i Elektroprenosa.

"Ja sam jedan od prvih ljudi koji je išao na pregovore na Aerodrom, istim putem na kojem je ubijen rahmetli Hakija Turajlić. Ko to nije vidio, ima rupu u svojoj biografiji. To je strava i užas. Nisam hrabar čovjek, ali sam sebi pokazao da jesam jer sam 20 puta išao tim putem bez sigurnog povratka", kaže Durmić, koji je nakon 27 godina rada u Elektroprivredi, od 1998. u firmi VTZ "Sigurnost".

Pregovori su bili samo prvi korak. Najvažniju i najtežu etapu uvlačenja kilovata u Sarajevo prelazilo je 14 članova ekipa te dio radnika Energoinvesta koji su izvodili popravke oštećenih dalekovoda na terenu, radeći bukvalno na "ničijoj zemlji". "Sizifov posao je bio početnički za ono što smo mi radili, a odgovornost za ljude koje smo slali na teren bila je ogromna", kaže Durmić, prisjećajući se dva događaja koja su mu se posebno urezala u pamćenje.

"Jednog dana smo poslali ekipu u Vogošću da popravi kvar na stubu u čijem temelju je bilo mitraljesko gnijezdo srpske vojske. Kada se jedan naš radnik spremao da se popne na stub, jer je kvar bio na visini od 20 metara, prilazi mu jedan sa nožem i kaže: 'Ja dobra vrata.' Drugi put su naši ljudi, dakle radnici koji su isključivo radili svoj posao, napadnuti i granatirani, UNPROFOR je, naravno, pobjegao, a oni su se sklonili iza plasta sijena!? To sada zvuči morbidno. Čuo sam u motoroli kako govore: 'Evo, pobiše nas. Zasu nas zemlja.' Kako sam jedini bio u vezi sa njima, ja sam te ljude bukvalno izvlačio četiri sata moleći ove na drugoj strani. Dalekovodne ekipe su nešto kao rudari, to je solidarnost i ako jedan zakaže, dolazi život u opasnost. Kada smo ih izvukli, jedan od njih je jednostavno od straha bio onesposobljen za rad. Ujutro, kada smo došli na posao, rekao sam im da se onima koji su preživjeli šok i ne mogu da idu, neće upisivati nikakve recke. Niko ništa nije ni rekao. Da li je bilo ikakve naknade za njih? Možda, ako bude, kutlača makarona više…"

Kaže da mu je to bio najteži dan u ratu, uz 22. august 1995. godine, kada je poginuo jedan od 50 radnika Elektroprivrede koji su ubijeni tokom opsade Sarajeva, Irhad Lukovac, radnik na telekomunikacijama i Durmićev pratilac i prijatelj. Ako se uopće može govoriti o lakšim i težim danima. Jer težak je bio svaki onaj dan kada je trebalo mizerne količine struje koje su dolazile u grad, rasporediti na prioritete i široku potrošnju.

Jednako teško je bilo doći do tih malih količina energije iz termoelektrane Kakanj i hidroelektrane Jablanica raznim tehničkim rješenjima i prespajanjima koja bi u mirno vrijeme bilo van pameti raditi. "Nikola Tesla bi rekao da je to za neki njegov novi rad, jer mi smo vrlo brzo nakon početka rata ostali bez opreme i bukvalno se znalo dešavati da radnici na terenu vežu uže sa 110.000 volti u čvor!? Tako smo oborili veliku većinu propisa u elektroenergetici."

Nekad ni to nije bilo dovoljno. Nekada je Sarajevo ovisilo isključivo o staroj hidroelektrani na Hridu, koju je pokretala voda sa Trebevića, i njenih 200 kilovata. Za usporedbu šta to znači, dovoljno je reći da je Sarajevo do rata snabdijevano sa 180 megavata električne energije!

U toku tri i po godine rata Sarajevo je više od šest i po mjeseci bilo u potpunom mraku, vegetirajući isključivo na mreži agregata raspoređenih po ključnim institucijama u gradu. Formirano je nekoliko agregatskih koridora, a prva mreža je išla trasom UNIS - Zrak - Pošta Dolac-Malta - Hitna pomoć - Srednja drvnotehnička škola - Elektroprivreda - Klas.

"Trebalo je to malo energije podijeliti u ovom logoru. Lako je kada znate da ulaze tri megavata u narednih mjesec dana, ali se situacija često mijenjala iz sata u sat. Sva suština je bila u tome da se svijest ljudi ne pomuti. Tako je i došlo do akcije da svako domaćinstvo dobije jednu sijalicu i televizor", prisjeća se Durmić.

Da bi takva akcija uopće bila moguća, u septembru 1994. godine Predsjedništvo RBiH je donijelo odluku da se pristupi izgradnji podzemne kablovske veze koja će Sarajevo snabdijevati električnom energijom. Tako je nastao projekat "S-35", nazvan po naponskom kapacitetu kabla koji je 31. decembra 1994. priključen na transformatorske stanice i donosio 3,3 kilovata dnevno svakom domaćinstvu.

Nakon što je u ljeto 1995. grad opet bio na ivici humanitarne katastrofe, u Elektroprivredi je odlučeno da se krene u projekat podzemne kablovske linije na naponu 110 kV, "S-110". Ovaj projekat je okončan sredinom decembra 1995, nakon završetka rata, ali je značajan utoliko što je to najduža kablovska podzemna veza u kontinentalnoj Evropi.

Paradoksi u borbi za dovlačenje struje u grad bili su svakodnevni, vrelo tehničkih inovacija nepresušno, a dešavale su se i situacije poput one iz aprila 1994. godine u koju je teško bilo povjerovati ljudima koji danima nisu vidjeli svjetlo sijalice. "Mi smo pustili napajanje u javnu rasvjetu jednog dijela Titove, Ferhadije i oko Vječne vatre. To je bilo pokazivanje da smo živi. Da grad živi." I svijetli.

Arhiva Dani
251