ajveće sarajevsko pokopno preduzeće je svog ratnog rukovodioca Vladu Raguža dobilo ratnim rasporedom. Poznati sarajevski direktor je još 1988. otišao u "Feroelektro", ali su ga 1992. policajci dopratili do kabineta gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića. Gradska uprava mu je naredila da se vrati svom starom poslu jer je bivši direktor Simo Šipčić, jednostavno, prešao na drugu stranu. Prije toga je uplatio značajnu svotu novaca nekom pogrebnom poduzeću iz Srbije za opremu koja je stigla do Lukavice.

"Nismo imali ničega", prisjeća se današnji zamjenik guvernera Sarajevskog kantona Vlado Raguž. "Kad sam nakon 2. maja 1992. ušao u mrtvačnicu, vidio sam 50 mrtvih građana Sarajeva, a kako se agresija rasplamsavala, sve je više ljudi ginulo. Kad sam se požalio gradonačelniku da nema ni bašluka, ni ćefina, ni križeva, ni sanduka, on mi je odgovorio da se snalazim kako znam."

Tako i bi: grupa radnika je obilazila grad i uzimala sve što je moglo koristiti. U hotelu "Grand" su dobili čaršafe koji su se upotrebljavali za sahranjivanje. Skidane su zavjese sa svih prozora, na skladištima se tražila daska od koje je manja grupa radnika pravila sanduke. U početku se kopalo i do 50 mezara dnevno. Iz "Pokopa" danas posebno zahvaljuju prof. Vahidu Kljajiću, Fabrici duhana i Velepekari - firmama koje su njihovim radnicima pomagale u tako zahtjevnom i teškom fizičkom poslu.

Vrijeme je prolazilo, a broj mrtvih se povećavao. Stao je na oko 11.000 Sarajlija, od toga 1.800 djece. Od radnika "Pokopa" direktor će se s ponosom sjetiti Alije Hadžića, koji je upravljao mrtvačnicom, zatim svog zamjenika rahmetli Eseda Tahirovića, potom nosioca Zlatnog ljiljana Radenka Bogdanovića, koji je kopao i po tri rake, odnosno mezara dnevno, da bi uvečer sjeo u tenk i borio se protiv dušmana. Poginuo je, a sahranjen je u raci koju je sam iskopao.

Četvorica radnika su poginula, osam ih je ranjeno. Za vrijeme sahrane poginulog heroja i sportiste Vinka Šamarlića srpske su snage napadale 12 puta, a sam čin ispraćanja pokojnika trajao je pet sati. Nerijetko su se građani koji bi došli na groblje od granata i snajpera krili po praznim iskopanim rakama. Od smrti bježali u grob.

Ostat će zapisano i to da je reditelj Dino Mustafić za svoju predstavu Zid dobio scenografiju od Pokopa. Bile su to, zaista, daske koje znače život. Bolje rečeno, život i smrt.

"Možete ovo staviti u zagradu", govori Vlado Raguž, "male probleme sam imao s jednim pravoslavnim svećenikom, Avakumom, koji je ponekad i po sat vremena držao opelo, a ja sam ga upozoravao i molio da to skrati, ne što mi to smeta, nego da nas ne ubiju. Nijedan pravoslavac, katolik ili musliman nije sahranjen bez prisustva vjerskog službenika."

Zbog napada, dženaze i sahrane odvijale su se noću, ponekad bi radnici po danu samo ostavili mejta, a u rano jutro ga kopali; 1993. je znalo biti i po 60 dženaza na Stadionu, a u mrtvačnici i po 250 ljudi. Svuda mrtvi sugrađani: po spratovima, stepenicama, na kolicima…

Od obitelji umrlog tražilo se učešće, i to još od decembra 1991. Šta je značilo imati ormar u kući koji se može razmontirati da bi se u njemu sahranio pokojnik, ili pet litara nafte uz pomoć kojih ga je moguće odnijeti na posljednje počivalište, znat će samo one Sarajlije koje su nekog dragog izgubile u vrijeme opsade. Takvih, i pored zaborava koji prijeteći visi nad sudbinom, nije malo.

Arhiva Dani
251