atna priča o najvećem sarajevskom hotelu počinje u martu 1992, iako je Srpska demokratska stranka kongresnu dvoranu Holiday Inna upotrijebila još u zimu 1991. da bi proglasila Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, koja će poslužiti kao osnovni model stvaranja Republike Srpske. Prostorije hotela za vrijeme prvih barikada u Sarajevu korištene su kao štab Radovana Karadžića i njegovih najbližih suradnika. Za vrijeme referenduma o nezavisnosti BiH, strane reporterske ekipe koje su došle izvještavati, provjeravale su rezultate, a dočekali su ih hecklerima naoružani Karadžićevi pratioci. Ispred lifta stajao je Radovan i davao intervju za Asocciated Press: "To je jednostrana odluka i Srbi će joj se suprotstaviti."

Suprotstavljanje su građani Sarajeva vidjeli samo mjesec kasnije. Sa krova Holidaya snajperisti su pucali u masu ispred Skupštine. Radovan i njegovi su pobjegli, snajperiste su pohvatali specijalci, a hotel je početkom agresije prestao raditi. Isprva je bio štab TO-a, a kako su strani novinari nahrupili u grad, valjalo ga je ponovo otvoriti, iako ga je glavna kancelarija u Bruxellesu već bila izbacila s liste objekata koji pripadaju ovom lancu. Velika imena svjetskog novinarstva kao što su Christiane Amanpour, John Pomfrit, Dan Damon, Jackie Shymanski, Martin Bell odlučili su "dojahati" u grad. A svaki takav grad, kako nas uče western-klasici, mora imati i saloon.

Svjedok, isprva borac ARBiH, nakon toga član stuffa jedne velike novinske agencije i čest posjetilac zgrade čija su zapadna i sjeverna strana radile cijeli rat, ovako opisuje ta vremena: "To je izgledalo potpuno nadrealno. Konobari u onim bordo uniformama, kao nekad u CK-u, šušti plastika koja nadomješta stakla, ima se i nešto pojesti: tri skvrčena krompira glume pomfrit, a mala šnicla odrezak. Danas to niko ne bi pojeo, a tad je izgledalo kao carski ručak. U lobiju filozofiraju novinari: Britanci za jednim stolom, Francuzi za drugim, sjede i ove naše cure prevoditeljice; flaša lošeg vina 40 maraka; u uniformi uvijek neko od boraca ili komandanata čeka da bude intervjuiran, ili da se jednostavno 'ogrebe' za ručak. Kad od novinara neko nešto hoće zapisati, osvijetli baterijom papir; u sobama neki laptop kao obavezan dio inventara, poluprazne kutije, dopola ispijena boca konjaka ili viskija kojeg je novinar prošvercovao u grad, fotoaparat i discman, sve ono što bi se moglo naći i u 'normalnom' životu."

Građani Sarajeva, najčešće gladni i promrzli, ponekad su mrzili ovaj hotel. Tamo je, ipak, bilo nečega što obični smrtnici nisu mogli okusiti. Ljudi koji su rat preživjeli u Holidayu kažu da niko od njih nikada nije prešao liniju osobnog dostojanstva kako bi nekog od gostiju ili pretpostavljenih "išarmirao" da nešto pojede krišom, ili da kakvu "blagoutrobiju" odnese kući. I treba im vjerovati. Holiday je bio pored jedne od najopasnijih tačaka u gradu, između Muzeja i Tehničke škole smrt je najčešće bila bliža od košulje.

Način na koji su se u hotelu snalazili za nabavku robe katkad je graničio s nevjerovatnim. Zidovi zgrade kojoj smo, kad je već nikla za olimpijadu, zamjerali da je "ružno žuta", nikada neće ispričati cijelu istinu o mjestu koje je važilo kao sklonište za one koji imaju, para ili hrabrosti, i kojima se može. Holiday Inn bi mogao ući u povijest kao Rick's Caffe Americanino iz legendarnog filma Casablanca, mjesto u kojem se u ratnim uvjetima, kad se ne može ništa, zapravo moglo sve.

Jedna priča o Holidayu glasi ovako: kad je plan deblokade grada - nošen irealnom nadom u slobodu - negdje u jesen 1992, među većinom oficira, pa onda i među većinom ljudi, u opkoljenom gradu već praktično postao "pitanje dana", Izetbegović je izabrao Jasmina Jaganjca za vođu operacija. Jaganjac je kroz barikade ušao u grad, a u velikoj sali Holidaya dočekala ga je svita sastavljena od boraca, komandanata, civila, umjetnika raznih profila. Nazif Gljiva, jedan od najistaknutijih vođa duhovnog otpora, ustao je i počeo skandirati "Jasmin, Jasmin!", što je prihvatila cijela sala. Rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan vidio je scenu. Uvijek spreman na "zezu", brkati je laf došao Gljivi iza leđa i samo mu šapnuo: "Sefer će te odrati za ovo."

Pogled na zgradu koju je projektovao Ivan Štraus, na mjestu gdje je u Sarajevo u sedamdesetim i osamdestim dolazio cirkus, odmah donosi sjećanja. Sad su tamo, kao u Gljivinoj pjesmi, neka nova raja… Za, nadajmo se, bolje vrijeme od onog iza nas.

Arhiva Dani
251