  biti
u ratu nije se moralo samo metkom. Moglo je i prljavštinom.
Moglo je i poniženjem. I na tu kartu neprijatelj je ozbiljno
igrao. Međutim, ne možeš baš tako lako uprljati čista čovjeka.
I nije se moglo. Sjećate se, Sarajlije je više od same smrti
bilo strah da ih ne pogodi a oni se, nedajbože, zateknu u
prljavom vešu. Sjećate se i toga da su ginuli dok su točili
vodu, čistili ulice, prali veš na potocima i Miljacki. Ali
su bar na onaj svijet odlazili čistog i obraza i odijela.
Komunalci su u okupiranom
Sarajevu postali najveći saveznici njegovih stanovnika. Dok
su ih odozgo pokušavali poniziti tako što su zavrnuli sve
česme, zaustavili sve konvoje u kojima se nalazio i sapun
i pasta za zube, gađali ih dok su u kanisterima nosili vodu
ili tek čekali da je natoče, radnici Javnog komunalnog preduzeća
"Rad" činili su nemoguće da bi "misija čistoća"
bila moguća. I na prste jedne ruke mogu se nabrojati dani
kada komunalci za Sarajevo nisu učinili bar jedno dobro djelo.
O tome svjedoči i dnevnik
što ga je svakog dana vodio Vinko Raguž, jedan od tadašnjih,
ali i sadašnjih direktora JKP "Rad". Zapravo, gospodin
Raguž je, vidi se to po datumima, oduvijek vodio dnevnik.
Ovaj koji za vas prelistavamo, počinje u vrijeme onog mira
i prvi upisani datum je 9. januar 1992. godine.
Do druge polovine aprila
u dnevniku preovlađuju "mirnodopske" zabilješke
o sastancima direktora, kreditima, nabavci opreme za zimsku
službu i sl. A onda, olovka je promijenjena, tinta je tamnija,
slova su sva velika: "21.4.1992, utorak, STRAŠNI DAN
ZA GRAD SARAJEVO, NISMO RADILI."
Dnevnik mijenja svoj sadržaj.
Dvadeset petog aprila piše o nasilnom oduzimanju nafte, dvadeset
sedmog o "incidentu između radnika Ramiza Ajuše
i Nikole Radovića. Jedanaesti maj ubilježen je kao
dan kada su u Komunalnom konsolidirali svoje redove: "Počeli
da radimo na određenim dijelovima grada, na posao izašlo devet
kuka (kamiona za odvoz smeća op. prir.)." Slijede
zabilješke o odvozu smeća, o izdavanju benzina i nafte za
Teritorijalnu odbranu, za Dječiju ambasadu, a onda i one oko
prvih problema u vezi sa istovarom smeća na gradskoj deponiji
na Buča Potoku. Naime, kako je to već bila prva linija fronta,
kamioni su se počeli vraćati puni otpadaka, i, kao uspjeh
preduzeća, Raguž je 23. maja 1992. upisao: "Uspjeli
istresti smeće iz nekoliko kamiona."
Već 25. maja jasno je da
od gradske deponije nema ništa. Pronađena je nova - kod "Radenske"
na Stupu. Listajući dnevnik, možemo pratiti kako u gradu nestaje
hrane, struje, kako benzin i nafta postaju luksuzna i tražena
roba. Tako će Raguž 1. juna 1992. zapisati: "Kupljena
krava od DDPD 'Butmir' Stup", a već narednog dana
crvenom olovkom podvući ime Luciana Božića, vozača
Komunalnog koji je ranjen na Stupu.
Kraj juna u ovoj firmi
obilježila su dva događaja - prestanak istresanja smeća na
Stupu i otvaranje nove deponije iza Tvornice žice. Ljeto je
1992. i u dnevniku je sve više informacija o nabavci brašna,
soli, riže, cigareta, nestanku nafte, benzina. Sada već slijede
česti sastanci sa lokalnim civilnim i vojnim vlastima koje
se dogovaraju o uzajamnoj pomoći, cisterne više ne služe samo
za pranje ulica, već za dovoz vode građanima, bolnicama, javnim
kuhinjama, školama… Prvog septembra gine prvi radnik
"Rada", Željko Žulj, i to na deponiji smeća.
Dvadeset prvog septembra preduzeće je granatirano, ranjena
su četiri radnika, a 5. oktobar 1992. opet je "crven".
Kraj tog datuma je samo jedna rečenica: "Najteži dan
u ratu." Potom slijede zabilješke o tome kako samo
cisterne rade a ostalo stoji, zatim kako rade samo cisterne
koje su dobile gorivo, pa samo cisterne koje su dobile gorivo
za bolnicu, pa samo cisterne koje su dobile gorivo od stranki…
Šesnaesti novembar je boldiran: "Počinje akcija JKP
'Rad' i Unprofora na odvozu smeća - 40 vozila i mašina - gorivo
dobili od UN-a." Dvadeset deveti dan decembra prve
ratne godine obilježen je kao dan kada su radile sve cisterne,
pet kamiona, dva topa… Početak druge ratne godine prate
uglavnom zabilješke tipa: Veliki snijeg. Devetnaesti august
1993. zapisan je crvenim slovima. Slovima boje krvi. "Na
kopanju tranšeja poginuo vozač Avdić Ibrahim a teško ranjeni
Gušo Esad, Harac Hilmo, Dina Ćamil; lakše ranjeni: Šaćiri
Zajko i Kustura Esad."
Evo nas u oktobru 1993.
Crvenim slovima sada piše: "UN nije dao gorivo."
Slijede zabilješke o čišćenju ruševina, odvozu uništenih automobila,
raspodjeli vode domaćinstvima, bolnicama… Prvi mjesec
sljedeće ratne godine, 1994, komunalci pregovaraju sa Unproforom
o dovozu smeća iz Hrasnice, a sa Crvenim križom o gorivu za
kamione. Dvadeset devetog maja bila je nedjelja, ali je "Rad"
radio: "Pokrenuta je velika akcija odvoza smeća. Učesnici:
JKP 'Rad', Civilna zaštita grada i Unprofor." Na
kraju zabilješke iz tog dana stoji: "UN sve smeće
utovario."
Zabilješke iz posljednje
ratne godine govore o sve češćim akcijama čišćenja grada.
Sada učestvuju svi: i "Rad", i Unprofor, i Civilna
zaštita i mjesne zajednice, i građani. Bliži se mir. Vidimo
to i po cjenovniku za odvoz smeća. Dvadeset četvrtog oktobra
'95. zapisano je: "Cijene komunalnih usluga, odvoz
smeća; poslovni 0,30; državni 0,20; stanari 0,020 DEM."
I evo komunalaca kako čiste smeće ostavljeno nakon reintegracije
sarajevskih općina. Ono kada su odnijeli sve, izuzev smeća.
Vinko Raguž je zapisao: "Ilidža, Rajlovac, Vogošća,
Grbavica - potrebno hajfiš posuda 2.500, velikih kontejnera
50 komada i sedam vozila."
Arhiva Dani
251
|
