 
rijeme radnje: proljeće 1992. Mjesto radnje: Sarajevo, Glavna
pošta. Eksterijer. "Ovo je Srbija!" (sprejom)
"Ovo je pošta, budalo!" (sprejom)
"Oni su dali život
odbranivši čast, slobodu i svjetlost, pobijedivši strah u
sebi i zlo u drugima", piše na spomen-ploči na ulazu
u prelijepo zdanje Glavne pošte u Sarajevu. Oni, njih 67,
u čiji je spomen ploča i postavljena, poginuli pripadnici
Armije BiH i radnici PTT-a, nisu dali da jedno od arhitektonskih
obilježja glavnog bosanskog grada bude Srbija. Zahvaljujući
njima, tu je i dalje - pošta. Baš u istoj zgradi i na istom
mjestu na kojem je bila do 2. maja 1992.
Jedan od najtežih ratnih
dana, drugi u maju prve godine opsade, donio je toliko užasa
da se ni jedna njegova minuta ne može nazvati mirnom. Poštari
ga pamte po ogromnom plamenu i gustom dimu koji se nadvijao
nad Miljackom. Tog dana, zapaljena je zgrada Glavne pošte
i u njoj, pored ostalog, tri rejonske telefonske centrale
sa 38.432 telefonska priključka.
I prije velike vatre, Bosna
i Hercegovina je bila u skoro potpunoj komunikacijskoj blokadi.
Poslije je Sarajevo skoro zamuklo. Postojeće veze i u gradu
i pogotovo sa drugim dijelovima BiH bile su rijetke, često
nemoguće.
A onda, kao u Costnerovom
filmu Poštar, ljude podijeljene velikim ratom, opet
počinju spajati riječi. Pismo, skoro zaboravljena forma komunikacije,
oživljeno je. Pisalo se iz jednog dijela Sarajeva u drugi,
iz Sarajeva u Tuzlu ili Zenicu, iz tih gradova u prijestolnicu,
pa iz Evrope u epicentar apokalipse. Kako i kuda su ta pisma
putovala, samo Bog zna. Za jedno, napisano negdje u zapadnoj
Evropi, kažu da je do Sarajeva išlo mjesecima. Kada je konačno
stiglo, njegov primalac je već bio van grada. I opet, to je
pismo putovalo nazad. I bilo pročitano od onoga kome je i
napisano.
Novembra 1992. godine čelnici
Javnog preduzeća PTT BiH (kako se tad zvalo) zatražili su
pomoć od UNPROFOR-a u uspostavljanju "pismonosnog"
prometa sa slobodnim teritorijem u Bosni i sa inozemstvom.
Tri mjeseca prije, izvršena je prva deblokada države, uspostavom
veza sa Hrvatskom koje su išle preko Tuzle. Pismo je, međutim,
ostalo sigurnija varijanta. Život pod opsadom nije se mogao
opisati u kratkim razgovorima i s malo riječi. Emocije - još
manje.
Do kraja te godine, Bosna
i Hercegovina postala je članicom EUTELSAT-a, Evropske telekomunikacijske
organizacije. Pomoć od UNPROFOR-a još se čekala. Tek aprila
1993. postignut je dogovor o prevozu pisama avionom iz Sarajeva
za Split i to jednom sedmično.
A onda se Sarajevu desio
tunel. Posljednjeg dana jula otvoren je podzemni put i iz
grada i ka njemu krenula su pisma, paketi, oprema… Istog
ljeta, petog dana u augustu, BiH je dobila svoj državni kôd
(387), a 3. septembra 1993. uspostavljena je satelitska veza
BiH - Švicarska i otvoren je put glasu iz opsjednute prijestolnice.
Ratnu 1993. u Pošti su
iskoristili za povratak u život. Te je godine, 27. oktobra,
izdata prva redovna poštanska marka "Gradovi Bosne i
Hercegovine", štampana u Sarajevu. U godinama kasnije,
JP PTT BiH je najčešće - činila nemoguće. Radile su pošte,
telefoni na dijelu slobodnog teritorija, Sarajevo je povezano
s Rimom, markicom je obilježena desetogodišnjica Zimskih olimpijskih
igara…
A kako? E, to je priča
o koaksijalnim kablovima, nevjerovatnim idejama, spremnosti
na improvizaciju, nemogućim misijama, opsadi Sarajeva u kojoj,
po logici stvari, ništa nije trebalo funkcionirati, a jeste
mnogo toga. Naravno, daleko od idealnog. Samo što je u tom
dobu idealno imalo neku drugu vrijednost. Dan bez granata,
sunce, paket i pismo od najbližih negdje iz izbjeglištva:
Mi smo dobro. Molimo te da ne brineš i da se čuvaš. Pokušat
ćemo te i nazvati, ali ako ne uspijemo, samo da znaš…
Arhiva Dani
251
|
