"Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već rat."

Samo onaj ko pamti važnost "Dnevnika u pola osam" u državi bivših Jugoslavena, može razumjeti značenje citiranih riječi koje je, tada još uvijek mladi urednik Dnevnika Televizije Sarajevo, Senad Hadžifejzović izrekao 2. aprila 1992. godine. Ono što nije prepoznavao bošnjački dio troglave koalicione vlasti SDA-SDS--HDZ i ono u šta nisu vjerovale prije svih Sarajlije, saopćila im je "televizija" riječima jasnim da jasnije ne mogu biti.

Međutim, dogodilo se čudo: po prvi put višedecenijski konzumenti i najnevjerodostojnijih vijesti o dostignućima države najbolje od svih, nisu vjerovali u ono što im govori "televizija". Sarajlije su bile najskeptičnije, prepuštene surovom izboru: da li da vjeruju u ono što se već počelo događati na obodima grada i tamo gdje završava tramvajska "trojka", koja spaja Baščaršiju sa Ilidžom, ili limitima vlastite imaginacije koja bi trebalo da ih uvjeri da je rat, čak i u Sarajevu, moguć. Ali, stvarno, majku mu, kako je moguć rat u Sarajevu? Ko bi to mogao napasti Sarajevo? Uredu, jeste buktio rat u Hrvatskoj. Ko je htio da vidi, znao je ko je agresor. Ali, koliko god jedan Dubrovnik bio i nedužniji od Sarajeva, zločinački napad i nije izgledao nemoguć, jer broj Srba u ovom svjetskom dragulju nije bio toliki da bi predstavljao prepreku za one koji su u bombardovanju Straduna nalazili srpski nacionalni interes. Ali, kako bi to Srbi mogli bombardovati Sarajevo, kad je to, po broju Srba koji u njemu žive, drugi grad na svijetu, odmah iza Beograda? Kao da naši prijatelji, komšije, kolege, sarajevski Srbi, ne bi znali nešto o tome... I kao da bi oni u nekoliko dana mogli napustiti, bez riječi objašnjenja, svoje stanove, svoja radna mjesta, svoju raju... I kao da bi se mogli popeti na brda i učestvovati u razaranju svog grada, uvjereni da će se u njega vratiti onako kako danas Izraelci ulaze u Ramallah... I kao da će progutati priču Radovanovih papaka o vjekovnoj ugroženosti Srba u Sarajevu... I kao da će povjerovati da više nema opstanka Srba u zajedničkom životu sa njihovim komšijama, sve odreda fundamentalistima i ustašama... I kao da bi neko od zaposlenih u pošti smještenoj u prelijepom austrijskom zdanju na Miljacki mogao prije odlaska na brda postaviti eksploziv u fioke svojih radnih stolova, koji će biti aktiviran zapaljivim granatama sa Trebevića... I kao da bi neko mogao granatirati Vijećnicu, "Evropu", porodilište, bolnice, škole, stambene zgrade... I kao da bi neko želio prekinuti snabdijevanje Sarajlija vodom, strujom, plinom, hranom... I još ubijati snajperima i granatama ljude u svom gradu... Ma, hajte, molim vas!

E, u ovakvom mentalnom okruženju sarajevskog aprila '92, Televizija Sarajevo i Senad Hadžifejzović postali su meta sveopće zbunjenosti Sarajlija i adresa od koje se tražilo da "učine nešto". I ta Televizija (zajedno sa radijem smještenim pod istim krovom) činila je sve što je stajalo na raspolaganju zbunjenoj nemoći žrtava: dirljivo je bilo sarajevsko uvjerenje da je dovoljno u medijima govoriti o nepojmljivim zločinima da bi oni bili zaustavljeni.

Fascinantno je kako je i u trenucima kada je valjalo najaviti i emitovati snimke dječijih mozgova rasutih po sankama na Alipašinom Polju, ovaj čovjek odolio iskušenju spuštanja na nivo svojih "kolega" sa paljanske televizije. Onih kolega koji će se za koji dan, pod okriljem međunarodnih upravljača Bosnom, vratiti u svoju nekadašnju kuću koja se sada zove "Javni RTV servis BiH". Rijetke lijepe vijesti koje je emitovao bile su još ljepše u njegovoj interpretaciji. Njegovo dostojanstvo je bilo i naše dostojanstvo. Hiljade tužnih, užasnih vijesti lakše je bilo podnijeti kada ih on saopćava.

Zato je priča o Senadu Hadžifejzoviću i njegovim ratnim dnevnicima umnogome priča o ratnom Sarajevu. Baš kao što je i odnos prema njemu onih koji danas upravljaju Bosnom priča o postratnom Sarajevu: svjedočanstvo o usponima i padovima u najstrašnijoj deceniji višestoljetnog postojanja jednog veličanstvenog Grada. Zbog toga će i skoro objavljivanje knjige njegovih ratnih dnevnika biti nezaobilazna lektira svih onih koji budu imali želje i snage da se podsjete Opsade ili da saznaju nešto o njoj.

Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo

(Dnevnik, 29. maj 1992)

Hadžifejzović: Sinoć su agresori uništili više objekata nego za svih 52 dana napada na Sarajevo! Iz Štaba Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine dobili smo snimak naređenja za napad na Sarajevo generala Ratka Mladića i pukovnika Mirka Vukašinovića. Čut ćete, poštovani gledaoci, kako se biraju ciljevi po Sarajevu. Mladić: Alo! Genaral Mladić! Vukašinović: Pukovnik Vukašinović. Mladić: Vukašinoviću! Ratko? Vukašinović: Mirko, Mirko. Mladić: Šta imaš spremno ti za dejstvo? Vukašinović: Imam ove gore iz Hreše. Mladić: Kuda možeš da tučeš? Vukašinović: Pa, mogu ovamo do kasarne. Mladić: Je li možeš da tučeš Velušiće? Vukašinović: Može. Mladić: Je li imaš nanišanjeno cilj tamo? Vukašinović: Imam. Mladić: Je li imaš ili nemaš? Vukašinović: Imam, imam! Mladić: Za koliko vremena možeš? Vukašinović: Pa, eto, za pet do deset minuta maksimalno. Mladić: A reci mi, možeš li da tučeš Baščaršiju? Vukašinović: Može. Mogu, mogu. Mladić: Po Baščaršiji, plotun pali!!! Vukašinović: Razumem! Mladić (malo kasnije): General Mladić. Bez panike. Ko si ti, prvo? Vukašinović: Vukašinović. Mladić: Vukašinović? Pukovnik? Direktnim pogocima držite pod vatrom Predsjedništvo i Skupštinu i tucite polako, po intervalima, dok ja ne naredim da se prekine. Vukašinović: Razumem! Kovačević: Ovde Kovačević! Srpski oficir XY: Kovačeviću, naređenje generala Mladića: da držiš pod vatrom Skupštinu i Predsjedništvo. Kovačević: Skupštinu i Predsjedništvo? Dobro, da onda Dom milicije sada ne radim? Srpski oficir XY: Dom milicije? Treba, treba! Mladić: Je li Predsjedništvo tučeno? Srpski oficir XY: Evo, sad će. Svakog momenta! Mladić: Je li tučeno? On mi je rekao da je tuk'o! Srpski oficir XY: Ne, nije. Mladić: Pa, šta je, koju pičku materinu me onda slagao? Srpski oficir XY: Sad će da tuče. Za dva-tri minuta. Mladić: Je li po Baščaršiji nešto tuče? Srpski oficir XY: Po Baščaršiji jeste, jedan plotun. Mladić: Čime? Srpski oficir XY: Pošto ne vidim, nisam siguran. Mladić: Hajde, proveri! I još jedan plotun pali! Srpski oficir XY: Evo, sad će "Zijo" da tuče. Ja idem na Predsjedništvo i na Skupštinu! Je li Republičku skupštinu? U redu! "Zijo" će Čaršiju tući! Idemo! Mladić: Vukašinoviću, šta tuku ovi odozgo sa Hreše? Vukašinović: Tuku Predsjedništvo, Skupštinu i Baščaršiju. A prije toga su tukli Velešiće i Pofaliće. Mladić: Tuci ponovo Velešiće, Baščaršiju, s jedne i s druge strane, i Predsjedništvo! Po tri plotuna, opali! Koje ciljeve mi sada predlažeš? Vukašinović: Ja više ne bih po ovim ciljevima, prebacio bih vatru na Pofaliće. Mladić: Nemoj, šta ćeš na Pofalićima? Vukašinović: Zato što smo samo jedan plotun po njima! Mladić: Velušiće, tuci Velušiće! Vukašinović: Velešiće. Mladić: Velešiće tuci i Pofaliće tuci. Tamo nema srpskog življa mnogo. Tuci oko one Humske, gore, i Đure Đakovića. Je l' ti jasno? Vukašinović: Razumem! Mladić: Idi na artiljerijsko osmatranje. Da ne mogu da spavaju! Da im razvučemo pamet njihovu!!! Predsjedništvo mi još jedan plotun opali! Vukašinović: Razumem!

Večeras Srbija treba da čuje

(Senad Hadžifejzović, Dnevnik, 27. januar 1994)

Danas u Sarajevu, na ovom mjestu, od dvije zločinačke granate ubijeno je šest dječaka i djevojčica, dvoje je teško ranjeno. Šest malih Sarajlija je ubijeno u ime ludačke ideje velike Srbije, njihova jedina krivica je bila što su vjerovali u varljivo zatišje. Ni jedno od nastradalih dječaka i djevojčica nije bilo rođeno za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu prije tačno 10 godina. Mali olimpijci su njihova okupirana klizališta i sankaške staze na okolnim planinama zamijenili ledom na parkiralištu. Na ovim saonicama su poginule dvije sestre, sanke su posudile od prijatelja. Većina Bosanaca ne može vidjeti signal TV BiH, ova emisija se reemituje na radiju i zato ćemo reći da je sada u kadru prolivena krv i prosuti mozak sarajevskih dječaka i djevojčica. Naš radijski signal se čuje i u Srbiji. Večeras Srbija treba da čuje da su njeni heroji iz topova danas u Sarajevu ubili šestero malih Sarajlija, Srbija treba da čuje da su njeni sinovi do sada u Sarajevu ubili preko 1.600 sarajevske djece, a u BiH oko 20 hiljada. Srbija treba da čuje da to nisu samo djeca muslimana, ovdje srpski vojnici ubijaju i srpsku i hrvatsku i djecu iz mješovitih brakova. Danas i sutra su dani odmora i u Srbiji i Evropi, beogradska TV neće emitovati snimke malih ubijenih Sarajlija, evropske TV stanice će cenzurisati ove užasne snimke da ne bi pokvarili vikend svom gledateljstvu. Evropska i svjetska diplomatska đubrad se danas sa svojom djecom skijaju po evropskim planinama, djeca u Srbiji i Evropi danas ne znaju da su njihovi očevi zločinci. Mi smo danas siromašniji za šest malih ljiljana. Mi smo danas šest puta tužniji negoli jučer. Mi od danas moramo biti šest puta jači.

U Sarajevu vlada teror

(Dnevnik, 14. april 1992)

Hadžifejzović: Na direktnoj telefonskoj liniji sa Palama, gdje su smješteni ljudi iz SDS-a, imamo predsjednika ove stranke dr. Radovana Karadžića. Dobro veče, izvolite. Karadžić: Dobro veče. Drago mi je što mogu da se povremeno, prema dogovoru, uključim i obavijestim javnost o nekim stvarima. Prije svega, moram da kažem da u Sarajevu i dalje vlada teror, hapse se ljudi, obijaju se stanovi, uhapšen je prije nekolka dva-tri sata Vid Bosiljčić, Ognjen Kravljača i drugi, obijen je stan Šehovac Marinka, dešavaju se pritisci na zaposlene, zakida se izjava lojalnosti, dešavaju se druge stvari koje nas potpuno podsjećaju na jedan kontinuitet sa Pavelićem iz 1941. i Tuđmanom 1991. Ne bi nikako dobro bilo da se '92. pripiše nekome od sadašnjih funkcionera iz vrhova muslimanskog vodstva. Činjenica je da je prekršen dogovor o primirju i da su ga prekršile Zelene beretke, koje ne namjeravaju da se primire i da se povuku, koje vršljaju širom grada gdje god ne kontroliše stanje srpski MUP. Mi smo ovdje zatrpani zbjegovima i žalbama građana, apsolutno smo sa punim uvidom šta se zbiva i imamo podatke koji će našoj javnosti staviti do znanja šta se dešava. Puca ko stigne i puca isključivo u namjeri da se opravda stvaranje bh. vojske. Mi do sada još nismo proglasili niti opštu mobilizaciju, nismo čak ni formirali srpsku TO, mada se narod po opštinama koje su ugrožene organizuje i brani se kako zna i kako umije, bez jedinstvene komande. Međutim, imamo podatke koje će naša agencija emitovati, vi ćete ih, nadam se, objaviti, originalne dokumente u kojima se predviđa stvaranje veoma snažne bh. vojske i to sa naredbom odmah, i ta vojska treba odmah da napada na kasarne, na vojna lica, da napada na neprijatelja, a neprijatelj je označen kao JNA i kao teritorijalci srpskih autonomnih oblasti. Hadžifejzović: Mnogo toga, doslovce, i zaista zavisi od vas. Da vam nešto kažem: mi ovdje trpimo te granate, pucali su i po RTV domu i po Starom Gradu, non-stop puškaranja, pucnjevi iz artiljerijskog oružja, mnogo tih stvari iz ove pozicije nama daje za pravo, ne iz straha, da vas pitamo i da vam kažemo da mnogo toga u vašim rukama leži. Možete li na neki način reći da li ste za mir i za kakav mir, i kako doći do njega, jer znamo da mnogo toga stoji na vama? Karadžić: Prva mjera za mir koju predviđa i Evropska konferencija o BiH jeste demobilizacija i suspenzija mobilizacije, a ne nastavak mobilizacije i puštanje paravojnih formacija da terorišu muslimanski dio grada. Hadžifejzović: Šta će biti u tom slučaju demobilizacije? Šta biva sa ljudima koji su naoružani, koji imaju nekoliko naziva - Srpski teritorijalci, pa zatim dobrovoljci iz Crne Gore iz Srbije i razne paravojne formacije iz Srbije, Crne Gore i BiH? Karadžić: A iz Hrvatske nema niko u BiH, je l' da? Hadžifejzović: Da, iz Hrvatske, izvinjavam se, govorili smo o ovom odnosu što se dešava tu. Karadžić: Samo da vam na primjeru ovoga što nas dvojica razgovaramo kažem koliko je BHTV, odnosno sarajevska televizija nekorektna. Prvo, vi ste rekli da sam ja odavno otišao na Pale, ja sam jutros u četiri došao na Pale, ja sam svaki dan u Sarajevu i kompletno rukovodstvo je svaki dan po Sarajevu. A drugo, recite mi koliko dopisnika sa Drine imate koji nisu muslimani i, uopšte, koliko imate dopisnika širom BiH koji su Srbi ili koji su objektivni? Hadžifejzović: Gospodine Karadžiću, molim vas, mi smo već nekoliko puta kao TVSA, mi jesmo za neku jedinstvenu TV i stojimo na tim pozicijama, ali ova TV je, po cijenu svih naših i profesionalnih i karijera i hljeba, na kraju krajeva, spremna da sve što je u svrhu mira na ovim prostorima, da slijedi dogovor stranaka koje su na vlasti, stranaka koje su u parlamentu, prema tome, dajte, molim vas, samo odgovorite na pitanje, da se ne zavlačimo oko tih pitanja TV-a, dopisnici itd., samo, ti vaši prijedlozi za rješenje situacije u BiH, tj. kako doći… Karadžić: Mi smo objavili našu listu koju smo predložili EZ-u i sa te liste je ponešto uzeto, a ponešto je odbačeno od druge strane. Mi predlažemo da odmah zašuti svako oruđe, predlažemo, ne možemo mi sada razoružati narod, ali predlažemo da se narod demobiliše i ostane kod kuća. Dalje, predlažemo da se uvedu kombinovane patrole u srpskim krajevima - srpski MUP i JNA, u muslimanskim krajevima - muslimanski MUP i JNA; svi znamo ko je tačno personalno odgovoran za red i mir u jednoj ulici, u jednom kvartu ili jednoj opštini, onda nam je lakše da ukažemo na čovjeka koji hapsi, recimo, Vida Bosiljčića ili Ognjena Kravljaču, ili koji ne hapsi one koji obijaju stanove i demoliraju prostorije. Hadžifejzović: Ali, gospodine Karadžiću, ja sam već u najavi rekao, ima hapšenja sa svih strana, otmica, to zaista ničemu ne vodi, dajte samo recite da li treba vojska da se uključi, šta nudite vašim partnerima u vlasti, SDA i HDZ-u, šta nudite opoziciji. Da vam kažem nešto: očigledno da u ovoj situaciji, što se tiče srpske TO, dobrovoljaca itd., da su te formacije znatno naoružanije, spremne za ovaj rat, očigledno, u odnosu na snage koje su u funkciji odbrane BiH, u funkciji odbrane tih gradova itd., očigledno da na svim prostorima stanovništvo pred tim formacijama bježi itd. Dakle, u ovoj situaciji, pod vašom kontrolom je većina tih naoružanih formacija, ja mislim da bi u ovoj situaciji, u tom nekom demobilisanju, zaustavljanju krvoprolića, trebao neko, ne kažem da ste prvi, ali negdje u tom momentu da vi neki potez povučete prvi. Karadžić: Prvo, vaša tvrdnja nije tačna; u Sarajevu, u srpskim dijelovima Sarajeva, nema niko izvan tih dijelova Sarajeva, Nedžariće brane Srbi iz Nedžarića, Lukavicu Srbi iz Lukavice, Ilidžu Srbi iz Ilidže. Drugo, mi još nemamo jedinstvenu komandu, ja nemam kontrolu nad svima, mada oni slušaju naše apele ako je u gradu Sarajevu sve uredu, međutim, činjenica je da su Zelene beretke prekršile primirje jer su htjele da poprave svoj položaj prije primirja i da su napali Nedžariće i pokušali da blokiraju Nedžariće i prodru u Ilidžu i sada stoje u jednom dijelu Dobrinje. Ja vas molim, mi smo spremni, sve simultano, sve u istom trenutku, sve akcije koje je i druga strana spremna, da poduzmemo da se uspostavi red i mir, ali mir mora da bude i u Sarajevu. Hadžifejzović: Možete li vi sada i putem TVSA, sada, putem ovog Dnevnika, da pozovete, mislim, da ste spremni da pozovemo ljude iz Evrope, Cutillera, da se što prije sutra ujutro, večeras, sastanete ovdje u Sarajevu, ili bilo gdje drugo, ja mislim da je to prvi korak, jer ne možemo putem medija govoriti, jer ja sam zatrpan tim saopštenjima, to je ludnica; ne možemo govoriti - ja sam za ovo, oni su za ono saopštenje, dakle da predložite jedan sastanak na kome ćete biti zajedno i gdje ćete razgovarati. Ja vas uvjeravam da u ovom ratu, a vi to sigurno znate, neće biti pobjednika, bit će mnogo krvi. Ja govorim kao generalni konzul Dječije ambasade, što me najviše boli, mnogo je mrtve i prognane djece, dajte, molim vas, predložite sastanak, kada, gdje i kako. Karadžić: Ja to veoma cijenim. Moram da vam kažem da ne upadate u zamku o nacionalnim strankama, vi znate da je kriza u Fočatransu bila prije bilo kakvih stranaka i moramo da pogledamo istini u oči da je sve ovo rezultat dugogodišnjeg i dugodecenijskog vođenja politike. Što se tiče sastanaka, mi smo se sastajali dvije godine, sada nam treba posrednik.

Ja se Sarajeva nikada neću odreći

(Dnevnik, 23. april 1992)

Hadžifejzović: Imamo na direktnoj telefonskoj liniji Pariz, tamo je Emir Kusturica. Dobro veče, Kusta. Kusturica: Dobro veče. Hadžifejzović: Dobro se čujemo. Kusturica: Dobro jako. Hadžifejzović: Današnji Monde je objavio jedan tvoj tekst, ja bih te zamolio ukratko da kažeš o čemu se radi. Kusturica: Pa nekako otpočetka, za nas koji živimo izvan Sarajeva i koji smo daleko, zamaglio se pogled, i mnoge stvari koje su se tamo dešavale su manje ili više bile ne toliko jasne. To je drugi tekst u Mondeu i govori o toj potrebi da se Bosna zatvori u svoj postojeći krug i da ljudi koji tamo žive prestanu da pucaju jedni na druge, to je nekakav nastavak tog nekog poetskog, te neke molbe i to nekog vapaja da se zaustavi bombardovanje Sarajeva i da Sarajevo stane i da počne da živi normalno kao što je živjelo ranije. Hadžifejzović: Bit će malo teže. Kusturica: Pa, ja znam, gledajući odavde, da je mržnja zamaglila pogled. Perspektiva se gubi. Kad čovjek živi vani, zamagli mu se pogled. Svaki razgovor koji vodim sa Sarajevom, završava plačem rođaka, dragih ljudi. Kad je počelo 6. aprila, ja sam se odmah javio, iako ugovor me obavezuje da šutim i radim. Ali, ja da šutim dok ljudi stradaju, djeca plaču, grad nestaje! Da sam šutio od početka, bilo bi mudrije, kažu moji prijatelji. Nekako, jednostavno, neću da šutim i možda čak i kad nekad pogriješim. Međutim, kad su ljudi ravnodušni, kad se njihova riječ ne čuje, pod uslovom da nisu zlikovci, a ja, nažalost, vidim da neki u mom gradu misle da ja to jesam, kad, dakle, ljudi šute, oni, čini mi se, tišinom opravdavaju zlo. Meni je jasno: kad topovi govore, riječi nemaju snagu kao kad su topovi šutjeli. Ja koliko se sjećam, mi smo i ranije, dok je Sarajevo bilo u svojim prvim izborima, govorili, grmjeli, upozoravali na nacionalni požar koji prijeti i predviđali ovo što se događa. Hadžifejzović: Kusta, da li si čuo informaciju da je ovdje danas, u Sarajevu, potpisana deklaracija o poštovanju onog dogovora od 12. aprila, koliko, ustvari, sve te stvari prođu u Parizu? Kusturica: Pošto se Sarajevo aktuelizira kad je olimpijada ili kad je rat u pitanju, ovdje svaki minut manje-više izvještavaju šta se tamo dešava, s tim što sam ja obaviješten i sa druge strane, na telefonu sam neprestano, jer čovjek ne može da se distancira, i nekako, kad tvoji građani i svi koji su tamo ucviljeni, moraš nešto činiti. Ja sam ovih dana stupio u kontakt sa možda najpoznatijim glumcima trenutno u svijetu. Hadžifejzović: Ja sam to htio da te pitam, mi smo danas čuli ovdje u Sarajevu da je u rukama nas, koji u rukama nemamo oružje, ipak kakva-takva mogućnost da učinimo nešto da se sve ovo u Sarajevu i BiH zaustavi. Činjenica je da si ti to odabrao na jedan svjetski način, mada ti mogu reći da sada, u jednom takvom haosu, dok se bombarduje Sarajevo, i BiH, dok se vode bitke, ima mnogo ljudi koji su sumnjičavi prema tim verbalnim akcijama koje ti i ostali vodite po svijetu. Kusturica: Pa, znaš kako, ja sam u svom rodnom gradu doživljavao ljubav i mržnju otkako sam postojao, međutim, ja ne stajem. Evo, ja sam u vezi sa Tomom Cruiseom, sa Gerardom Depardieuom, sa Johnnyjem Deppom sa Fay Danaway i sa još tri velika svjetska glumca, oskarovca, koji će se ovih dana preko preko TV ekrana obratiti Sarajlijama i nekako im ukazati da dijele njihovu bol i da su sa njima. Čak i oni znaju da padaju granate na Sarajevo, i čak i oni znaju da su to potezi očajnika i divljaka i bijednika. Kad sam im objašnjavao šta se zapravo dešava, ja sam pokušao da im dočaram kako je vrlo teško, kako je užasno da gubiš prvo čitavu zemlju kojoj si pripadao, da gubiš svoje idole, koji postaju neko ko više ne živi u tvojoj zemlji i da je to u početku bilo bez zemlje, sad treba da ostaneš bez republike, i na kraju trebalo bi praktično da ostaneš bez ulice u kojoj si odrastao. Ja sam im rekao da i u Sarajevu ima tih novih Sarajlija koji bi na "daljinski" skinuli skalp Bregi, meni i Ivici Osimu. Valjda smo mi krivi što nismo poginuli od prvih metaka koji su ispaljeni u Sarajevu i što smo apelima pomagali. Moj apel armiji da spriječi to što se dešava u Bosni, kao što to ja vidim kao neko ko je iz nje otišao prije četiri godine, nekome može izgledati pogrešno. Ipak, ja sam vjerovao da ona to može spriječiti. Vidim kako je moj stav podudaran sa stavom Cyrusa Vancea. Čujem da nas je neki glavonja napao na televiziji. Zašto ne napadne Vancea ili dođe u Pariz? Mi moramo učiniti sve da na Sarajevo ne padaju granate, da naš grad ostane naš grad! Ja se Sarajeva nikada neću odreći!!! Hadžifejzović: Kusta, ja bih te zamolio, pošto nam u zadnje vrijeme dnevnici traju gotovo po dva sata, za kraj, mislim da si još nešto htio reći. Kusturica: Imamo li još minut? Hadžifejzović: Imamo. Kusturica: Koristim priliku da gospodina Karadžića zamolim da svojim autoritetom, a vjerujem da od mene teško može napraviti antisrbina, utiče na te bijednike i očajnike da ne bacaju granate na moj grad! Jer, više nema dileme da se na sarajevska brda penju muslimani da bi odozgo rušili svoje kuće. Eto, toliko…

Arhiva Dani
251