Dan 3 Staro filmsko pravilo kaže: Veličina podočnjaka filmske ekipe je obrnuto proporcionalna dužini sna...

Dakle, izgleda da niko nije previše spavao, ali raspoloženje je na nivou. U kolima smo Đuro, Tanja, Maelys, Čedo, Namik i ja. Svi smo pomalo umorni i blijedi, ali nam to ne smeta da se smijemo Đurinim novim pričama. Nakon polusatne vožnje (a u ovom gradu je maltene sve udaljeno pola sata i više), stižemo ispred Akademije, i svi, moment prije nego što ćemo izaći iz auta, stavljamo crne naočale, koje tako dobro pokrivaju neispavane oči. Na ulazu nas čeka grupa "fanova" koji žele ili da se slikaju sa nama ili da im damo autograme. Ubijeđen da niko ustvari ne zna ko smo, ali su tu jer je prikupljanje autograma najrasprostranjeniji hobi u Los Angelesu, počinjem da potpisujem komadiće papira. I gle čuda, jedan od "fanova" mi potura moju sliku i traži potpis. Pomalo iznenađen, okrećem se Čedi, a on nasmijano kaže: "Eto ga, istinski fan." Tu mi sine da je čovjek vjerovatno našeg porijekla, ali poslije par rečenica shvatam da je čovjek pravi Amerikanac. Moj prvi pravi američki fan. Hoću da zezam Đuru kako sam veća "faca" od njega, ali me on hladno ignoriše i nastavlja da ćaska sa "svojim fanovima", potpisujući se u isto vrijeme. Pravi profesionalac. Par intervjua i ulazimo u Akademiju.

Mene odvode na stranu, a svi ostali idu direktno u salu gdje će se održati simpozijum o stranim filmovima. Ulazimo u sobu gdje je pripremljen doručak i shvatih da će Đuro, koji se od ulaska u auto žalio kako je "muhanat" ako ujutro ne jede, ostati gladan jer je predviđeno da simpozij traje nekoliko sati. U sobi su se već smjestili ostali reditelji i provodimo ugodnih pola sata u ćaskanju o filmovima.

Ispitujem mog favorita, argentinskog reditelja Josea Campanellu, kako je snimao film, odakle mu ideja, kako je u Argentini… On se zauzvrat raspituje o bosanskoj kinematografiji i na kraju zaključujemo da su obje zemlje u teškoj situaciji, ali da to za umjetnike nije hendikep, već, naprotiv, podsticaj. Teme su svuda, dovoljno je otvoriti oči. Smije se kad mu pričam kako je Goran Marković, reditelj kojeg ja izuzetno cijenim i zbog filmova i zbog stavova, nedavno u Rotterdamu rekao da sažalijeva švajcarske umjetnike jer je tamo najveća tragedija kada čovjek greškom posiječe komšijinu ružu.

Poslije nekoliko litara američke kafe silazimo u dvoranu i tu ostajem iznenađen. Sve je puno do posljednjeg mjesta. Mislio sam da bi to u Hollywoodu uspjelo samo osobama tipa gospođe Kidman, ali, eto, prevario sam se i drago mi je zbog toga.

Sljedećih sat vremena provodimo prezentirajući filmove i govoreći o namjerama, stilu, glumcima, novcu… Amerikanci su se ismijali kada su vidjeli listu producenata mog filma. Ja sam ih na to upitao: "A šta mislite kolika bi bila lista producenata da sam imao broj helikoptera jednak filmu Black Hawk Down, a ne samo jedan?" Norveški redatelj Neass na to reče da ne bi ni snimio film da mu je trebalo 10.000 statista, koliko ih ima u jednoj sceni indijskog filma Lagaan.

Cijeli je, dakle, seminar protekao u nasmijanoj atmosferi i imam osjećaj da smo uživali i mi i publika. Nakon seminara, upoznao sam se sa ostatkom indijske ekipe. Glumci iz tog filma su i sjajni pjevači jer je za taj film muzika isto toliko važna koliko i slika. U pitanju je, naravno, mjuzikl (uz to veoma dobar, mnogo bolji od Moulin Rougea) i moram priznati da sam uživao gledajući ga. Mi nismo navikli na filmove koji traju skoro četiri sata, ali je to u Indiji najnormalnija stvar. Oni film prekidaju na polovini da bi gledaoci mogli da prokomentarišu prvi dio i da obnove snagu u fast foodu. Pretpostavljam da bi moj film tamo ušao u kategoriju "kratkog filma" ili bi ga možda prikazivali u pauzi.

Popodne smo proveli šetajući po gradu, a navečer su MGM i United Artists organizovali večeru u čast nominiranih filmova. Na večeri sam sreo Stevea Buscemija, sjajnog glumca kojeg sam upoznao za vrijeme promocije No Man's Landa, i dok smo pričali o svemu i svačemu, ugledah Đuru koji velikim pokretima ruku i lica poče da mi daje do znanja da hoće da se upozna. Nakon što su se upoznali, Steve reče Đuri da je sjajan glumac i tu se zabrinuh da Đuru ne udari kap. No, on je to hrabro podnio i uzvratio sličnim komplimentom. Direktor MGM-a u tom trenutku dovede producenticu Jamesa Bonda i Đuro i Steve si odmah počeše dijeliti uloge loših momaka. Sa večere smo "pobjegli" nakon sat vremena jer smo svi grupno počeli da zijevamo i kunjamo.

U sobi me sačekalo tridesetak poruka raznih novinara koji imaju "samo par pitanja i neće mi uzeti više od desetak minuta". Ne mogu da vjerujem… Kao da nisam jučer imao konferenciju za štampu. Upalih televizor da pogledam vijesti, a onda se sve zamračilo.

Dan 4 D day. Maelys je ustala odavno i čeka da se probudim. Čujem kako okreće listove knjige. Okrenem se i pogledam na sat. Šest ujutro. To baš i nije vrijeme za ustajanje, ali kad je u pitanju trudna žena, pravilo je da "ono" uvijek ima pravo prvenstva. "Ono" je malo čudovište u stomaku koje ne poznaje naš red i koje ima svoj ritam. Brzo spremanje i već smo na doručku. Kako se ni oko pola osam niko od ostalih nije pojavio, odlučismo da se smjestimo pored bazena i tu provedoh najprijatnije sate otkako smo stigli. Sat i pol plivanja imaju magičnu moć da odmore napete nerve, isprazne glavu i umore mišice.

Negdje oko jedanaest, na ulazu hotela pojavi se Slobodan Šijan i sjede sa nama. Đuro i ja smo mu u sljedećih sat vremena izdemonstrirali naše duboko poštivanje i poznavanje dijaloga iz filmova Ko to tamo peva i iz Maratonaca. Mislim da mu je bilo drago kad smo mu priznali da su ta dva filma još uvijek visoko na ljestvici filmova iz bivše YU, negdje među prvih deset… Zauzvrat, on nam reče da misli da smo dobili Oscara jer je proveo svoju anketu među članovima Akademije i svi su izjavili kako su glasali za nas. Moram priznati da sam istog časa zaboravio na sat i pol plivanja i pola sata jacuzzija jer osjetih kako mi se leđa i stomak grče. Ispozdravljasmo se sa Šijanom, koji nam poželi sreću, i odlučismo da svi idemo u sobe, da odspavamo malo jer bi noć mogla biti jako duga.

U krevetu shvatih koliko sam napet jer nisam uspijevao da nađem "pozu". Maelys mi reče kako nije važno ako izgubimo, ali mene su morile obrnute brige: "Šta ako dobijemo?"

Kroz glavu mi proletje Branko Vekić, koji je radio animacije na filmu i koji je prorekao još prije godinu dana da ćemo dobiti Oscara. Srećom, nisam se dugo prevrtao jer je ubrzo došlo vrijeme da se spremamo. Auto dolazi po nas u pola tri. Trebat će nam najmanje dva sata da prođemo sve kontrole i dođemo do Kodak Teatra, u kojem će se održavati ceremonija. Kada sam ugledao Maelys spremnu, zviznuh od iznenađenja. Izgledala je prelijepo. Isto kao i na dan kada sam je prvi put ugledao. Osim malog detalja. Stomačić ne može sakriti sve i da hoće, ali meni je ovako još ljepša i draža. U pola tri svi smo pred ulazom, poziramo bosanskim novinarima koji su došli da nas "isprate"...

Spremni smo za polazak.

Edin Avdić me tapše i šapće mi na uho: "Dobit ćeš Oscara…"

"Sretno…"

"Sretno nam svima..."

Ulazimo u auto i krećemo. Svi su nasmijani i raspoloženi. Ja mislim na mamu i tatu, na prijatelje, na sve one koji će provesti noć čekajući ishod. Ako ne dobijemo, valjat će mi izbjegavati telefone bar mjesec-dva…

Razmišljam o svemu što sam proživio i ne mogu da vjerujem da sam ovdje. Ja sam bio prvi koji je govorio da je sve moguće ako čovjek stvarno želi i ako istinski radi na tome, a sada mi se čini kao da je sve ovo lijep san i da ću se možda probuditi…

Čedo kao da mi čita misli i kaže istu stvar naglas: "Ne mogu da vjerujem da smo ovdje."

U autu je instalirana televizija, i Cat, engleska producentkinja, pokušava da nađe kanal koji prenosi ceremoniju. Napokon uspijeva i gledamo zvijezde koje prolaze preko crvenog tepiha. Čedo nazdravlja, Beka fotografiše, Đuro zadovoljno gleda Tanju koja izgleda ako ne bolje, a ono bar jednako dobro kao i zvijezde na "tepihu".

Nakon sata polagane vožnje, stižemo do posljednjih policijskih blokada koje su ispred samog Teatra Kodak. Đuro primjećuje da je ovo kao šestog marta 1992. Ove su mi barikade ipak mnogo simpatičnije...

Četiri reda najvećih zamislivih limuzina istovaruju "teret" i uskoro je vrijeme da i mi izađemo. U trenutku u kojem sam izašao iz auta, prolomi se vriska i pljesak. Za sekundu, ali samo za sekundu, nasmiješih se i začudih, ali ubrzo se sve vratilo na mjesto. Vrisak je izazvala Halle Berry koja je izašla iz svoje limuzine u istom trenutku kad i ja. Maelys se dobro ismijala cijeloj situaciji. Prolazimo posljednje kontrole, metal detektor, provjeru dokumenata, pozivnice, ulaznice… I napokon stižemo pred crveni tepih. Svuda okolo zuje kamere, stotine fotografa slikaju, a pred nama i oko nas, stotine "zvijezda". Svi su, kao, cool, a svi samo čekaju da ih neko uslika ili nešto upita.

Da biste prošli tepih njihovim ritmom, treba vam najmanje četrdesetak minuta. Ako ste velika zvijezda, duplo više. Nama je trebalo oko minut. Zgrabih Maelys za ruku i provedoh je sa strane sa koje nije bilo nikoga jer su svi reporteri stajali na jednoj strani i svi su se gurali da im budu što bliže. Niti mi je do slikanja niti mi je do odgovaranja na pitanje "Kako se osjećate?". Andrew, predstavnik MGM-a koji je zadužen da nas provede ispred kamera i "zakaže" nekoliko intervjua, nije bio sretan, ali nije mogao ništa da učini jer nas je stigao tek kad smo već ušli u zgradu. Lice Maelys mi je govorilo da sam učinio pravu stvar jer njoj nije nimalo lako da stoji na štiklama visine deset centimetara. A pogotovo ne da se gura ispred kamera.

Nađosmo pušački dio, što me je, moram priznati, obradovalo jer u Kaliforniji ne smijete pušiti u javnim zgradama. Mislim da su organizatori shvatili da bi zabrana pušenja na jedno ovako veče sigurno dovela do incidenta, pa su odlučili da zatvore oči pred zakonom. Instalirali su par stolica na terasu i stavili veliki znak SMOKING AREA. Dakle, nađosmo par stolica i smjestismo se. Kako je vrijeme odmicalo, sve više ljudi se guralo na tom malom prostoru, kao da svi pozvani puše. Ustvari, vjerovatno je mnogo onih koji se propuše to veče. U pet sati spiker, srećom, najavi početak ceremonije i svi pođosmo ka svojim sjedištima. Kažem srećom, jer je terasa izgledala kao da je izbio požar. Svi ti cool tipovi, kojima je "sve svejedno", ispušili su mjesečno sljedovanje cigareta u pola sata i skoro da se nismo vidjeli od dima. (U ovu kategoriju uključujemo se i Čedo i ja.)

Dakle, krenusmo ka ulazu teška koraka, vukući posljednje dimove, kao da želimo da produžimo ovaj trenutak.

Kodak Teatar je specijalno napravljen za ceremoniju Oscara i sve u njemu je podređeno ovom najglamuroznijem i najmagičnijem od svih show programa na svijetu. Nisu štedjeli novca kada su ga pravili.

Prilazimo sjedištima i pozdravljamo se sa ostalim nominovanim rediteljima i ekipama "stranih filmova" koji sjede ispred i iza nas. Samo je Jean-Pierre Jeunet, redatelj francuskog filma Amélie, smješten u prednjem dijelu teatra. Da li zato što je nominiran u još četiri kategorije ili možda… Vidim da i Čedu muči isto pitanje.

Neću da mislim na to, ne vrijedi mučiti samog sebe pitanjima na koja nema odgovora. Saznat ćemo kad bude vrijeme.

Maelys mi skreće pažnju na lica koja poznajemo, koja smo gledali toliko puta, i prosto ne znamo kuda da prije gledamo. Tu su svi ili skoro svi koji nešto znače u Hollywoodu.

Pale se svjetla… Početak!

Neću i ne mogu opisivati ceremoniju. Reći ću samo da su to bili najduži sati u mom životu. A kada je Travolta izgovorio "Bosna i Hercegovina", bio sam čudesno miran. Svijet se usporio i kao da se sve dešavalo nekom drugom. Poljubih Maelys, zagrlih Čedu i, silazeći niz stepenice koje vode ka bini, sa osmijehom pomislih: "Šta bih dao da sam sada u Sarajevu."

Arhiva Dani
251