- Poboljšanje situacije u Sarajevu, nažalost, nije trajalo duže od medijske kampanje kojom je bilo popraćeno. Mislite li da je takav razvoj situacije bio uslovljen popuštanjem srpskoj strani, za šta ste Vi bili najčešće optuživani?

- U svakom ratu ima dosta teoretisanja, ali uvijek treba napraviti razliku između retorike i stvarnosti. Ako se slijedi linija realnosti, u ovo vrijeme prošle godine teško naoružanje je djelovalo po Sarajevu i skoro 1.200 granata dnevno je padalo u i oko grada. Za skoro godinu dana postignuto je da se teško naoružanje povuče. Situacija od prije godinu dana se ni u kom slučaju nije ponovila, iako je bilo pojedinačnih prekršaja...

(General Michael Rose, komandant UNPROFOR-a; Dani, 31.1.1995)

- Gospodine Prazina, kako i zašto ste izašli iz Sarajeva?

- Otišao sam jednog dana da pitam kako mogu da mi izađu žena i dijete, radi toga što žena treba da ima operaciju lica, koja se u Sarajevu nije mogla uraditi. Rekli su mi da to nije moguće. Nakon dan-dva (sad kad to gledam, jasno mi je da je to bio dogovor između Sefera Halilovića i Rusmira Mahmutćehajića), zvao me Mahmutćehajić i rekao: "Može ti žena izaći, s tim da i ti izađeš kao predstavnik Armije. Normalno da možeš da povedeš ženu, i moju sekretaricu", koja je, ustvari, rodica moje žene. I ja sam pristao, jer je to bio jedini način da mi žena izađe. Dogovorili smo se da idemo avionom UNPROFOR-a, Mahmutćehajić mi je rekao da je s tim saglasan i načelnik Glavnog štaba. Rekao sam mu da ne bude poslije, čim izađem, priče: pokr'o je, odnio je i te stvari... i da se, čim ženu smjestim, odmah vraćam na Igman, gdje ću uvezati svoje ljude da bi' pomogao deblokadu Sarajeva. On je rekao da nema problema i da je to sve u redu.

(Jusuf Juka Prazina, ratni komandant; Dani, 31.1.1995)

- O Vojislavu Maksimoviću?

- To je znao čitav Filozofski fakultet pre rata: on je bio moj drugi otac, čovek koga sam obožavao. Ono što je sa Ostojićem radio u Foči - šutao otkinute glave - to su mi kasnije potvrdili ljudi, to je tačno. To me ne iznenađuje kad je u pitanju jedan takav teški primitivac kakav je uvek bio Velibor Ostojić, ali sam bio iznenađen kad sam čuo da je to radio i Vojislav Maksimović. Mi se znamo od 1974. godine. Mnogo smo se družili, dosta zalogaja podelili, mnogo proputovali zajedno. Smatrao sam ga svojim drugim ocem. Kasnije je dolazio u Kulu; naravno, nije mi se javio.

(Vladimir Srebrov, pjesnik; Dani, novembar 1995)

- Ima li Predsjedništvo, kao Vrhovna komanda, saznanja, odnosno obraćanja od strane pripadnika drugih vjeroispovijesti, mislim na nemuslimane, da je bilo neprimjerenih postupaka?

- Predsjedništvo je sporadično dobijalo određene informacije. No, svako od nas ko je obilazio teren imao je priliku da čuje takve primjere. Ljudi se pomalo i plaše, malo ko hoće i smije otvoreno i kritički govoriti, iz jednostavne bojazni da ne bude proglašen sumnjivcem i izdajicom. Ako kažemo da, naprimjer, neki vjerski poklič jeste podstrek i da jača borbenu sposobnost, to može biti tačno, ali treba postaviti i pitanje kako je jednom Srbinu ili Hrvatu da juriša na bunker uz "tekbir" ili "Allahu ekber"? Ne vjerujem da to i za njih predstavlja motivacioni faktor. S obzirom da imamo mješovitih jedinica, ovdje oko Sarajeva, na tuzlanskom području itd., mislim da je to dovoljan razlog da se na tako što pogleda realno, bez mnogo strasti. Drugi je problem što se često nasilu, uniformno, propisuju određena ponašanja. Ima jedinica koje se smatraju elitnim, gdje, kad dolazite u komandu, morate da se izujete. Na stranu kakva je mobilnost jedinice koja se izuva, mislim da su to paradoksi i da ni u kom slučaju nisu dobri. A onda se takve pojave zlurado interpretiraju i nastoje se generalizirati u onoj mjeri da se kaže kako u BiH caruje fundamentalizam i kako je to oficijelna politika... Činjenica je da danas SDA nastoji u potpunosti poklopiti Armiju BiH, da su gotovo svi komandanti, čelnici - od Generalštaba, preko komandanata Korpusa do komandanata brigada - ili deklarirani članovi Stranke ili su u njenom rukovodstvu.

(Nijaz Duraković, član Predsjedništva BiH; Dani, 28 2.1995)

- Gospodine Sidran, čini mi se da se niste najbolje snalazili u jugoslavenskom političkom košmaru. Ovu konstataciju potkrepljujem utiskom o Vašem lutanju kroz sve aktuelne političke pogone - od pogona Slobodana Miloševića, preko Nenada Kecmanovića, do pogona Alije Izetbegovića. Kako iz Vaše perspektive gledate na Vaše učešće u politici posljednjih godina?

- Nikada nisam bio ni u kakvom "pogonu", pogotovu ne u personaliziranoj njegovoj formi. Eskivirao sam, prije nekoliko godina, u Nišu, odgovor na pitanje šta mislim o Miloševiću, rečenicom: "Ako valja vama, valja i meni", iz čega je srpska propagandna mašina izvukla ono što joj je trebalo, a ovdašnja propagandna mašina nacionalnih stranaka - koja s pravom ne vjeruje, godinama, ama baš ničemu što se u Politici plasira - našla je da povjeruje baš u to, i jedino u to! Zar nije simptomatična i sama činjenica da ste smatrali prijeko potrebnim naš razgovor započeti tim i takvim "podsjećanjem"? Što se stranke reformista tiče, sasvim je moguće da je bila žestoko izmanipulisana, ako ne i projektovana, da bi nekome i nečemu pomrsila račune. Ko je od nas mogao i pretpostaviti takvu moć KOS-a, i takvu bezočnu prijetvornost uglednika poput Kecmanovića, Kalinića ili šalabajzera Dutine? Principijelno, međutim, i danas bih ponovio svoj izbor, s mnogo više opreza i podozrenja u kadrovskom pogledu. Morate shvatiti da se pisac Sidran u politici opredjeljuje prema idejama i programima, i da mu ni na kraj pameti ne pada "snalaženje" u "političkom košmaru". Vrijeme je, nažalost, drastično i krvavo potvrdilo moje javno saopštenje, predizborne stavove i pozicije. Svenarodna potreba sažimala se u dva pojma: mir i promjene. Partija na vlasti (komunisti) mogla je garantovati promjene, ali nikako mir. Mir i promjene mogao je obezbijediti jedino reformski program Ante Markovića...

(Abdulah Sidran, književnik; Dani, 1.12.1994)

- Gospodine Silajdžiću, jeste li Vi osobno tokom ovog rata ijednom došli u iskušenje da puki opstanak Bošnjaka pretpostavite multikulturalnoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini?

- Ja sam uvijek opstanak Bošnjaka-Muslimana vezivao za Bosnu kakva jeste. To je neodvojivo. Da se razumijemo: muslimani su muslimani u Evropi. Oni su tu strano tijelo. Stvaranje nekakve čiste etničke države sa entitetom o kojem govorim, jeste čisto samoubistvo. Zbog toga ne razmišljam o tim varijantama.

- Pazite, imam jedno delikatno pitanje za Vas. Pozivam Vas da vratite sjećanje na 18. januar 1994. godine, neposredno prije najvažnije ženevske sesije u ovoj godini, na sjednicu najužeg državnog i nacionalnog vrha. Odlučivalo se, u tadašnjim okvirima vrlo nepovoljnih okolnosti, o sudbini Bošnjaka i države. Prema mojim izvorima, u iscrpljujućim sedmosatnim razgovorima, Vi ste se zalagali za spašavanje Bošnjaka kroz stvaranje etničke države na jednom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine. Je li to istina?

- Koliko se ja sjećam, jer, nažalost, mnoge stvari ne zapisujem, mislim da je to dobrim dijelom tačno. Vidite, multikulturalnost, multietničnost se ne može održati ako se ne održi svaki narod. Ukoliko je u jednom momentu ugrožen bošnjačko-muslimanski narod, naravno da ću se zabrinuti i zbog toga što sam ja pripadnik tog naroda. To znači da ću ja u tom trenutku angažovati sve svoje mogućnosti da sačuvam taj narod. Isto kao što mi je stalo da oni Srbi i Hrvati koji su sa nama, tu i ostanu. To je Bosna. Ukoliko su Bošnjaci u tom trenutku bili ugroženi, ja sam reagovao na taj način. Ali, nikada ne bih zagovarao čistu etničku državu. Prvo, zato što je to nemoguće, to bi bila politički prazna priča. Drugo, što smatram da bi to bilo pogrešno. Upravo nas tu smještaju neprijatelji Bošnjaka-Muslimana, poput engleskih medijatora u ovom procesu. Sve vrijeme nas smještaju u tri etničke i nacionalne državice. Sada možete misliti kako bi ta etnička muslimanska državica prošla sa fundamentalističkom etiketom koja nam se sada lijepi. Sužavanje životnog prostora, sužavanje kulturnog prostora, sužavanje bilo kojeg prostora ide na štetu Bošnjaka-Muslimana. Jedno takvo sužavanje se već dogodilo. Sandžak je ostao izvan matične države. I znamo kako ti ljudi prolaze danas - pedesetak sela uz granicu je već očišćeno. Tamo se ljudi praktično prisiljavaju da odlaze. Zašto? Zato što su odvojeni od matice države. Na kraju, sasvim je dovoljno reći da nam tu državu žele i Karadžić i Mladić, to je dovoljno za zaključak da ona nije u bošnjačko-muslimanskom interesu.

(Haris Silajdžić, premijer Vlade Republike i Federacije Bosne i Hercegovine; Dani, 24.10.1994)

- Jednom ste prilikom vođu britanskih liberala Ashdowna pitali postoji li mogućnost da u njegovoj zemlji dobijete politički azil. Koji su Vas razlozi na to ponukali?

- To je bilo prije sedam-osam mjeseci, prilikom jedne njegove posjete. Bio je to samo odraz činjenice da ja ne želim živjeti danas za danas, iako, nažalost, moram. Razmišljam o nekom vremenu koje je preda mnom i moram priznati da će se, sa političkog stanovišta, sve više zaoštravati odnos vladajućih struktura prema političkim manjinama, gdje i ja pripadam. Moja je procjena da će odnos vladajuće većine biti netolerantniji što se više bude približavao kraj rata. S obzirom na to da smo mi kao stranka jedini konsekventno branili svoje stavove - koji su bili formalno opozicioni, što ne znači da smo uvijek bili protiv nekog stava vlasti - a i to da smo uvijek otvoreno ukazivali na greške Vlade i Predsjedništva, nije isključeno da će mi zatrebati politički azil. Međutim, nije isključeno ni to da ću jednom biti vladajuća struktura ili ministar.

(Rasim Kadić, predsjednik Liberalne stranke BiH; Dani, 1.9.1994)

- Jedan od poteza po kome ćete vjerovatno ostati zapamćeni bio je odlazak u Srebrenicu. U toku svog boravka tamo izjavili ste da se osjećate kao kralj. Možete li to pojasniti?

- To nije najsretnija interpretacija moje izjave. Ustvari, rekao sam da sam tretiran kao kralj, a to nije isto. Osjetio sam svu gostoljubivost tamošnjeg naroda. Bili su mi veoma zahvalni zbog mog boravka u Srebrenici. Ustvari, bili su zahvalni što smo mi, UNPROFOR, uspjeli doći na vrijeme i tako im spasiti živote. Kad smo došli u Srebrenicu, zatekli smo pravi pakao, potpuno očajanje. Zato je naš dolazak bio donošenje neke vrste svjetla nade. Izjava da sam tretiran kao kralj nije stoga izazvana mojim unutarnjim osjećajem, već odnosom ljudi u Srebrenici prema meni kao... (pauza)

- Spasiocu?

- Da, kao da sam neka vrsta spasioca. Tamo sam otišao jer sam smatrao da je to jedini način da se izbjegne katastrofa. Znao sam da su u pitanju ljudski životi. Katastrofa tih razmjera mogla je ugroziti čitav mirovni proces. Osjetio sam se dužnim da uradim nešto što bi spriječilo propadanje mirovnih napora.

(General Philipe Morillon, komandant UNPROFOR-a; Dani, 30.6.1993)

- Gospodine Komšiću, u najnovijoj rekonstrukciji Predsjedništva BiH postali ste član kolektivnog šefa države. Da li ste prilikom ulaska u Predsjedništvo postavili neke političke uvjete?

- Nisam ja postavljao političke uvjete, već su meni postavljeni neki politički uvjeti. Vama je poznato, već sam to javno rekao, da moj ulazak nije samo moja osobna odluka, nego iza tog ulaska stoje i hrvatske institucije ovdje, koje su se okupile u Hrvatskom koordinacionom odboru. A, naravno, pošto je Hrvatska seljačka stranka dio tog koordinacionog tijela, imao sam obaveze i prema stranci i prema tom tijelu. Oni su postavili neke uvjete meni i insistirali da uđem u Predsjedništvo na temelju izbornih rezultata iz 1990. godine.

(Ivo Komšić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke BiH; Dani, 29.12.1993)

- Gospodine Predsjedniče, unatoč izvjesnom političkom riziku, mnogo puta ste digli svoj glas u vezi sa Bosnom. Više puta ste se zalagali za energičniji pristup međunarodne zajednice. Zašto?

- Ujedinjenje Evrope se temelji na principu građanskog suživota, koegzistencije različitih naroda, raznih kultura i raznih vjera. A ako su u takvoj blizini, u prostoru koji je dio političkog realiteta Evrope, upravo te vrijednosti na brutalan način zanijekane, gažene i ismijavane u ime neonacionalizma i principa etničke čistote, to direktno ugrožava vrijednosti na kojima Evropa stoji i na kojima se ujedinjuje. Ne radi se samo o pukoj solidarnosti sa stradalnicima, nego i o solidarnosti sa samim sobom, jer ovim skanjivanjem ugrožavamo principe vlastitog prosperiteta i postojanja. Posljednji razlog je, možda, u izvjesnoj mjeri u mojoj naravi. Naprosto, takav sam čovjek, razdražuju me ravnodušnost prema nasilju i nepravdi...

(Vaclav Havel, predsjednik Češke; Dani, 15.6.1994)

- Kako razumijete i doživljavate život koji vode Sarajlije: bez vode, hrane... uz stalne oskudice? Povratak necivilizaciji ili nešto drugo?

- Mislim da je ovo jedno od najciviliziranijih mjesta u kojima sam ikad bio. Mislim da je u tome i veliki paradoks. Naravno, tu su i mafijaši, lopovi i propalice, koji vrebaju iza skoro svakog ugla, ali za mene to nije suština. Na svakog lopova tu je i deset običnih ljudi koji su otjelovljenje izuzetne snage i sposobnosti. Za mene su to dobre vijesti iz Bosne. Tu je i zapanjujuća pristojnost i solidnost ljudskog duha. To je za mene još jedan razlog zašto sam toliko iznenađen Sarajevom. Ne zbog onoga što sam ja uradio, nego zbog onoga što su učinili ljudi Sarajeva...

(John Burns, dopisnik The New York Timesa; Dani, 17.5.1993)

- Istorija se često ponavlja kao paradoks. Gdje nalazite duhovno ishodište pokreta u srpskom narodu koji svojim elementima jasno ocrtava konture fašizma, od kojeg je svojevremeno upravo srpski narod puno stradao?

- Ja mislim da su konture fašizma, koje nalaze i evropski intelektualci, tačne, i ja sam jedan od prvih koji je to i ovdje rekao u nekim intervjuima. Ti koreni političkog pokreta su jako duboki u svakoj naciji. Ima jedna strana, jedna tendencija, koja je radikalna, koja je netrpeljiva, koju bismo mogli okarakterisati fašističkom. Razume se da kada govorimo o fašizmu, da se ne radi o fašizmu talijanskog tipa, nego balkanskog tipa. To je netrpeljivost prema drugim etničkim grupama. U tom pogledu, svi ovi naši desničarski pokreti, pa i srpski, više liče nemačkom fašizmu. Imaju nešto što je tipično balkansko, ali ne i razrađenu, homogenu ideologiju. Pokret je prilično anarhičan, pomešan sa banditizmom, pljačkom i sličnim pojavama. Koreni su veoma duboki. Koriste se drevni nacionalni mitovi, čak i srednjovekovni, kao što je, uostalom, bio slučaj i sa nemačkim fašizmom...

(Milovan Đilas, prvi komunistički disident u bivšoj Jugoslaviji; Dani, 28.10.1992)

- Da li je Predsjedništvo imalo prethodni stav oko dolaska Mitterranda u Sarajevo? Ovo Vas pitamo pošto već i pojedini Vladini i državni funkcioneri govore kako je time prvi čovjek Francuske osujetio vojnu intervenciju.

- Mi o tome nismo raspravljali. Ja sam za posjetu saznao tri sata prije njegovog dolaska. Razgovarao sam sa otpravnikom poslova američke ambasade i on kaže: "Čujem da Mitterrand pokušava da dođe u Sarajevo." On je, prije svega, došao zbog sebe. Bio je u krizi u Francuskoj i trebalo mu je nešto spektakularno. Nakon toga, interes mu je bio i da pomogne Srbima. E sada, da li smo ga mi trebali zaustaviti i reći koji mu je cilj, to je drugo pitanje.

(Ejup Ganić, član Predsjedništva RBiH; Dani, 30.12.1992)

- Nedavno se čulo da ste otišli, ili, kako rekoše, pobjegli iz Sarajeva.

- Te glasine sam čuo mnogo puta, a demanti sam objavio u sarajevskim glasilima i mislim da je dosta korektno obrađen taj podatak. Ja jednostavno nisam smatrao za potrebno da posebno komentarišem taj podatak. Podsjećam da sam nedavno, prije no što su se takve dezinformacije pojavile, dao jednu izjavu, a to je da svoju funkciju u Sarajevu gledam ponajviše u borbi da se čim prije zaustavi ovaj besmisleni rat i da tome dam maksimalni doprinos kroz funkcije koje obavljam. Onog trenutka kada se uvjerim da su sva moja nastojanja usmjerena u tom smislu bezuspješna, vjerovatno ću... odlučiti šta dalje da radim. Bilo bi mi vrlo žao ako budem prisiljen da napustim Sarajevo, jer iako nisam rođen u Sarajevu, Bosanac sam, i to onaj pravi.

(Miodrag Simović, potpredsjednik Vlade RBiH; Dani, 21.1.1993)

- Kako ocjenjujete položaj Jevreja u Gradu i u Bosni i Hercegovini?

- Upravo to bih želio da kažem, da malo proširimo temu na Bosnu i Hercegovinu, mada ja posebnih informacija o tome šta se dešava na teritorijama tih novonastalih pokrajina, da ne kažem država, u okviru Bosne i Hercegovine - nemam. Ono što znam volio bih da uklopim u ovu situaciju u Sarajevu. Što se tiče situacije Jevrejske zajednice u Sarajevu, Jevreji kao grupacija nemaju nikakvih problema da bih sad trebao da ih odvajam od ostalih - problemi su isti. Rat je, zima dolazi, glad, nestašica svega... Nema nikakvih problema što su Jevreji neka mala manjina, ni jedna od strana koje su tu ne vrši presiju i ne vjerujem da se tu može reći išta negativno što se tiče samog odnosa. Činjenica je da jevrejske zajednice još uvijek postoje u Mostaru, Zenici, Doboju i Banjoj Luci, ostali gradovi su se, nažalost, ispraznili. Koliko imam informacije, Jevreji nemaju problema političke prirode, imaju iste probleme kao i u Sarajevu, probleme nestašice. I imaju jedan tipično jevrejski problem - problem opredjeljenja. Problem opredjeljenja koji nas prati već dvije hiljade godina. Problem koji je lako rješiv kada živite u Njemačkoj ili Italiji ili Engleskoj i kada poštujete tri postulata koji vrijede od prvog dana dijaspore: 1. nemoj zaboraviti sveti jezik - hebrejski; 2. moraš znati jezik zemlje u kojoj živiš; 3. neka ti zakon zemlje u kojoj živiš bude zakon. To je lako izvodivo kada živiš u jednonacionalnoj zemlji, ali u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina to je vrlo teško. Bilo je veoma lako biti dobar građanin u nekoj Turskoj carevini, u Austro-Ugarskoj, bilo je veoma lako u Jugoslaviji, bilo kraljevini ili socijalističkoj. Ali u zemlji u kojoj se bore tri kvazinaroda, jer mi znamo da se radi o jednom narodu koji je nesretno vjerom podijeljen, prema tome, ne bore se narodi, narodi se boje a ne bore, i sad tim strahom veoma vješto manipuliše mala grupica ljudi, veoma je teško, ponavljam, opredijeliti se za koga ste, jer za nas postoje samo moralni i etički kodeksi propisani našom tradicijom i pozitivni zakoni zemlje u kojoj živimo. E sad, koji zakon ovdje važi - hrvatski iz Herceg-Bosne, srpski iz Republike Srpske i ovaj iz Republike Bosne i Hercegovine, koju čitav svijet sad počinje nazivati muslimanskom?...

(Ivica Čerešnješ, predsjednik Jevrejske zajednice BiH; Dani, 27.10.1993)

- Kako tumačite činjenicu da je ogroman broj dojučerašnjih komšija Srba preko noći pokazao pravo zvjersko lice prema svojim komšijama bosanskim Muslimanima?

- Ovo pitanje zaslužuje sociološku studiju. Na njega valja tražiti odgovore od mnogih raznovrsnih stručnjaka iz sva tri naroda. Od svih pitanja koja je ova agresija na Hrvatsku i BiH postavila, ovo je najvažnije. Na njega Muslimani i Hrvati mogu odgovoriti ovako ili onako, ali dok Srbi ne odgovore objektivno - pitanje ostaje bez odgovora. Osim dijela Srba u urbanim sredinama, ostali su ustali protiv svojih susjeda. U pitanju je proizvodnja, bukvalno - proizvodnja organizirane mržnje prema Muslimanima i Hrvatima, i drugim! Razumije se, ima izuzetaka i u nekim seoskim sredinama. Čovjek sebi postavlja pitanje: Je li to rezultat stopedesetogodišnje "antiturske politike" (Krleža) koja melje srpsku porodičnu i javnu scenu u svim oblicima: guslarskim, političkim, publicističkim, crkvenim i književnim. Najlirskiji srpski pjesnik Stevan Raičković govori stihove nad kostima izvađenim iz jame, prizivajući time nove jame i nove kosti! Svaki četvrti Beograđanin glasa za četničkog vojvodu! U isto vrijeme, Muslimanu je, u tradiciji, susjed bliži nego brat. Kada Zapad prihvaća tezu o našim izdvajanjima u nacionalne religije, vjerovatno ima u vidu ono o čemu sad ja govorim. Mi ne možemo sa Hrvatima zajedno, mi ne možemo sa Muslimanima zajedno! To je programirana mržnja koja će srpskom narodu nanijeti najveće nedaće za dug period zajedničkog života na ovim prostorima. Ta prilika uči svoje ljude da su neravnopravni ako su ravnopravni. Da su ugroženi ako nisu dominantni!

(Alija Isaković, književnik, Dani, 25.8.1992)

- Gospodine Pušina, Vi ste na dan akcije smjenjivanja Mušana Topalovića Cace i Ramiza Delalića Ćele učestvovali u direktnim pregovorima sa Topalovićem. Možete li nam reći neke detalje tih pregovora?

- Ja sam i zbog mjesta na kojem se nalazim bio u poziciji da učestvujem u jednom dijelu aktivnosti koje su provođene. Naime, moja uloga je bila da pokušam privoljeti Cacu da se, bez incidentnih situacija i bez otpora, preda. No, do tada je već bilo nekoliko ubistava, kako sam ja čuo, vrlo surovih. U tom momentu nisam znao da se radi o ubistvima policajaca, ali sam na svaki način pokušavao da ne dođe do daljih ubistava. U više navrata sam razgovarao sa Cacom telefonom, a onda sam, u dogovoru sa Predsjednikom, odlučio da odem na lice mjesta, što sam i učinio. Nakon obavljenih razgovora, ja i moji saradnici uspjeli smo privoljeti Cacu da se preda.

- U koliko sati ste išli?

- Išao sam u dva navrata, prvi put oko 17 sati, i taj razgovor je trajao tri sata. Trebalo je čovjeka koji je uradio to što je do tada uradio privoljeti da se preda i obustavi dalji otpor, a pritom spasiti veliki broj talaca koji su se nalazili na nišanu.

- Da li je Topalović postavljao neke uvjete predaje?

- U tom dijelu nije bilo nekih uslova predaje, ali u drugom dijelu, navečer, postavljao je, uslovno rečeno, uvjete. Ja sam mu rekao da će prema njemu biti primijenjeni zakonski propisi, da će njegov doprinos odbrani i ono što je učinio protiv zakona biti stavljeno na tas i da će biti primijenjene adekvatne zakonske mjere.

(Jusuf Pušina, savjetnik u Predsjedništvu BiH; Dani, 29.12.1993)

- Šta bi bilo da ste Vi član Predsjedništva BiH?

- Bilo bi bolje, kako ne bi bilo? Ja ne znam koje ste škole vi učili, vi ste školovani ljudi, ali kako možete razlučiti mene? Uzmite mene i Ivu Komšića, Pejanovića i Durakovića. Ja imam mašte za njih trojicu. To su zidovi između nas. Oni znaju neki pos'o odradit' intelektualno, pogotovo Duraković. On je murad, lisica, uvijek mi je govorio: "Nemoj, nemoj, pjevaj ti sarajevskim lopovima!" Reko' mu: "Ti jedeš i piješ, a oni brane ovaj grad! Ko ti je donio ovu kravu što jedeš nego oni s prve linije?" Daj da mi je dva metka pa da ga ubijem. I, naravno, u tom slučaju, ja ulazim u Predsjedništvo. Čim neko od njih pogine, ja ulijećem! Šta Durakoviću fali da se prenapije i pukne? Sve pokriveno, umro svojom smrću! Koliko bi Predsjedništvo dobilo mašte kad bi' ja uš'o tamo? Bili bi svi realni, bila bi disciplina, sve u dvije riječi! Šta ima u ratu da pitaš? Nema u ratu demokratije, jebote demokratija! Joj, bilo bi tu mašte. U svim pregovorima na međunarodnom planu, to ti garantujem, ja bi' pokupio svu pažnju svjetskih političara. To je bez sumnje. Kad bi' ja doš'o sa svojim briljantima, stavio sav onaj svoj nakit, pa obuk'o odijelo od 16 milja maraka i dođem Clintonu. Nisam ja Kinkel, on je smiješan u svojim odijelima. A ja sam šprdnja političar. Imao sam 300 hiljada glasova, a šprdnja. E, ne mereš šprdnjom dobit'. Nego, imam nešto u ovoj glavi. Clinton je neozbiljan čovjek, bez obzira što on ima visinu, što je lijep, kožira se, šega je on, veća je on šprdnja od mene. Jesam li ga ja ošvajcovao? I kad bi doš'o tamo, ambasador (prisutni ambasador BiH u Njamačkoj Enver Ajanović, op.aut.) bi prevodio šta ja govorim, to bi skečevi bili. Svi bi se smijali, ha, ha, ha... I onda bi ih mi ujutru išutirali nogama, dajte, frajeri, tu lovu, jebote. Ni oni više tu ozbiljnost ne vole. Dođe im Baćuška, ozbiljan, dođe Japanez, Kinez, sve ozbiljno, jebote. Onda se oni ljute. Ne ide. Treba lagano s njima - malo viceva, pa u ribu ić', malo ovog, malo onog, pa malo i kupleraja. Podložni su oni švaleranciji. A naši navikli da budu ozbiljni k'o Ivo Komšić. Ne znam, al' meni je smiješno da on bude član Predsjedništva.

(Nazif Gljiva, pjevač; Dani, maj 1995)

- Jesu li svi Bošnjaci vjernici?

- Teško je ući u suštinu: vjernik ili nevjernik. Ima i ona: Krajišniku, ni kad je najpijaniji, u džamiju ne diraj!

(General Mehmed Alagić, komandant Sedmog korpusa ABiH; Dani, april 1995)

- Šta Vi mislite: ko je odgovoran za ovaj rat?

- A kako vam je tata?

- Dobro, hvala na pitanju. Šta mislite: ko je odgovoran za rat?

- A kako vam je sestra? Je li ona dobro?

- Jeste, hvala. Ko je glavni krivac za rat?

- Ha, ha, kako ti mene uvijek oraspoložiš.

- E, sad da malo ozbiljno popričamo. Naljutit će se urednik na mene, niste mi ništa ozbiljno rekli. Ko je počeo rat?

- Švabe! Švabe su nam nametnule rat, i četrnaeste, i četrdeset prve, sjećate se, i sad. To je slično kao u Iraku. Mi Srbi, Muslimani i Hrvati smo jedan narod. Za sve su krivi Nijemci i Austrijanci.

(Avakum Rosić, protosinđel Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu; Dani, april 1995)

- Odavno je u opticaju jedna prilično gruba podjela na one koji su se "ispalili" i na one koji su ostali. Čiji je izbor bio pravi?

- Ono što sam govorio od početka, a u šta sad pomalo sumnjam, jeste da je moj izbor da ne odem, ustvari, vrlo sebičan. Pritom ne želim da pravim koncesije - prijateljski govorim, ne govorim generalno - onim ljudima za koje osjećam da su me na neki način izdali svojim odlaskom. Među nama je stvar zauvijek završena. U graničnim situacijama to je uvijek stvar subjektivne životne odluke. U krajnjem slučaju, negdje sam pročitao da je najveći moralni zalog čovjekov da sačuva svoj vlastiti život. Prema tome, svako je birao kako da odgovori tome, bilo da mu je prag straha bio prilično nizak, bilo da je imao ženu, djecu, bilo da nije znao šta će sa sobom ovdje, jer je mislio da ovo nije njegov rat. Ne govorim, naravno, o četnicima i ustašama, koji su odavde otišli sa vrlo jasnom političkom sviješću zašto to čine. Dakle, moj izbor je bio poprilično subjektivan, svjestan i sebičan iz prostog razloga što sam ja empirijski provjerio da u tom vremenu, dakle u prve dvije godine, nema mjesta na kugli zemaljskoj, a bivao sam na nekim zgodnim mjestima, gdje bih se osjećao normalno i u duši smiren. Prema tome, moj izbor je motivisan ličnim interesima.

(Zdravko Grebo, univerzitetski profesor; Dani, 28.2.1995)